Hvala Allahu, Stvoritelju svih svjetova. Hvala Allahu na milosti i blagodatima kojima nas daruje. Donosimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, na sve njegove plemenite ashabe i sve one koji su živjeli i umrli, žive i koji će umrijeti sa Istinom u srcu.
Draga braćo, poštovani džemate! Ovaj današnji dan u kojem se nalazimo je dan kada se muslimani širom svijeta sakupljaju u džamijama, veličajući i slaveći svog Gospodara Allaha Uzvišenog, ovo je sedmični praznik muslimanskog ummeta.
Blago onima koji svoje dane sprovode u poslušnošću i pokornošću Uzvišenom Gospodaru Univerzuma, takvima će Allah oprostiti njihove grijehe, smilovat će im se i uvesti ih u Džennetska prostranstva, među svoje dobre robove. Plemeniti Gospodaru, učini nas od ove grupe ljudi! Amin Ja Rabbel-alemin! A teško li onima koji se ne odazivaju Allahu Uzvišenom, koji ne mogu smoći snaguda savladaju same sebe, niti prohtjeve svoje duše i svog tijela, koji su u poslušnosti i došaptavanje očitog čovjekovog neprijatelja - prokletog šejtana. Allaha Dragog molimo da nas sačuva i spasi da ne budemo od ove grupe ljudi! Amin!!!
Mnogi oni koji ne dolaze češće u džamiju misle da je efendijina glavna dužnost da se izgalami na svoje džematlije, da ih izruži zbog njihovog lošeg odnosa prema vjeri i vjerskim propisima, da ih kritizira što ne posjećuju i ne dolaze stalno u džamiju, itd. Ne, nikako, nego da jedni druge podučavamo i da jedni od drugih učimo, jer, Plemeniti Gospodar u Mudroj Knjizi veli: "I opominji, jer zaista će opomena biti od koristi mu'minima (vjernicima)...“ (Ez-Zarijat, 55).
No, mi moramo da znamo da da’va (pozivanje na Allahovom putu) ne obuhvata samo podučavanje ljudi,nego je jedan od njenih ciljeva i podsjetiti ljude na ono što već znaju,ali su nemarni po tom pitanju.
Traženje da se čine dobra a zabranjivanje zla djela, ne treba da se ograniči samo na pojedince koji se nadaju Allahovoj nagradi, niti na one koji su oficijelni uposlenici u toj sferi djelatnosti. Da budemo jasniji, nije to profesionalna zadaća samo imama, muallima i drugih vjerskih službenika, već je dužnost svakog muslimana da, u okviru svojih sposobnosti, mogućnosti i umijeća, poziva dobru a odvraća od zla. Dakle, postojanje profesionalnih službenika nipošto ne oslobađa ostale muslimane obaveze pozivanja, savjetovanja, opominjanja i ukazivanja. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: “A vjernici i vjernice su zaštitnici jedni drugima, oni naređuju da se dobro čini, a zlo sprečavaju.” (Et-Tevbe, 71).
Zapitajmo se zašto majka ruži svoje dijete, zašto ponekad na njega i zagalami, pa ga možda nekada iošine. Da li zato što ga voli ili što ga mrzi? Zasigurno ćete se svi složiti da to ona čini samo zbog dva razloga a to su ljubav i strah.
Svaka majka voli svoje dijete i želi da ono bude najbolje, najpametnije, najposlušnije, itd. A isto tako svaka majka se pribojava da joj dijete bude neposlušno, da krene lošim putem, da ne zaluta, da ne ode na stramputicu, da se ne oda alkoholu ili konzumiranju droge. Zbog svega toga majka i pored sve ljubavi koju ima zna uputiti oštru kritiku, zna podignuti svoj glas, a ako treba i odgovarajuću kaznu primijeniti. Sada ćemo spomenuti jedan mudar primjer i pažljivo ćemo poslušati kako bismo imali koristi od njega:
"Jedna majka je imala jednog sina. Jednog dana kada joj se sin vratio kući sa sobom je imao i jedno jaje koje je dao svojoj majci. Na ovaj gest sina, majka se obradova žarko! I tako, idućeg dana bi sin majci donosio kući prvo jaja, pa kokoš, pa onda pijetla, i uvijek bi se majka obradovala na sina sa pomisao kako je vrijedan i kako se brine o njoj. Međutim, majka nije pitala svog sina odakle mu sve to što joj donosi, a nije ni slutila o posljedici tog čina. Kako su dani prolazili, ovaj je dječak postao hajdut, koji je na početku potajno krao, no, kako se već uštelio u toj profesiji, počeo je i javno krasti čineći razbojništvo. Međutim, svakom zlu ima kraja. Jednog je dana uhapšen i izveden pred pravdom, te mu je izrečena presuda "smrtnom kaznom".
Kada je izveden za egzekuciju, bi upitan koja mu je posljednja želja, na što je dječak odgovorio da želi poljubiti svoju majku u jezik, te mu bi omogućeno. Njegovoj majci, koja je bila prisutna na sinovljevu egzekuciju, sva uplakana, približi joj se zamoli je da je poljubi u jezik. Majka mu dozvoli, te je on ugriznu za jezik i otkide joj ga cijelog. U tom trenutku, majku oblože krv, a ljudi povikaše na njega: Katile, zar ti je malo bilo zla kojeg si uradio, šta uradi majci jadnoj, otkide joj jezik...
Na ovim riječima će dječak: „Ovo što sam sada uradio nije krivično djelo, jer je najbolje djelo koje sam uradio u životu. A jezik moje majke kojeg sam joj otkinuo je uzrok da se danas nalazim na ovom mjestu, stideći se pred ljudima i Bogom. Da me je moja majka na vrijeme upitala i savjetovala me da ne trebam donositi ono što nije moje, ne bih postao kradljivac, razbojnik pa na kraju i ubica, nego bih bio pošten čovjek, a ne ovakav od kojeg se i sam stidim!!!“
Allah je dao da se svi mi trebamo voljeti u ime Allaha i da smo svi mi braća, braća u islamu, i zbog toga trebamo opominjati i savjetovati jedni druge, no ne zaboravljajući i sebe, jer Uzvišeni Gospodar kaže u Kur'anu: "Zar da svijetu dobročinstvo naređujete, a sebe zaboravljate?! A još Knjigu učite! Zar se opametiti nećete?!” (El-Bekare, 44).
Rekao je Hasan el-Basri: “Tako mi Allaha, kada god se ljudi konsultiraju, bit će upućeni na ono u čemu je dobro za njih, pa je proučio: ‘…i koji se o poslovima svojim dogovaraju…’ ” Zar nije logično da je lakše pogriješiti jednom čovjeku nego dvojici ili više njih?! Rekao je Abdul-Melik b. Mervan: “Da pogriješim nakon savjetovanja draže mi je nego da ispravno postupim radeći po svome nahođenju, ne savjetujući se.”
Dabome, u svakom postupku ima se slijediti red i put što bi se reklo, tako da i u savjetovanju isto. Ako želimo koga savjetovati trebamo to učiniti na blag i miran način, a ne kao neki sa galamom i kao da se samo njih to tiče. Zato ti mudro postupaj, i razmisli o riječima njihovim i svojim, jer riječ je kao "strijela" odapeta, kada ode vratiti je ne možeš. Takvih dijaloga kloni se, jer to su samo prepirke, koje samo u svađu vode, i "sjeme“ zla, među ljudima siju.
Plemeniti Gospodar u Kur'anu kaže: "Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine..." (Ali-Imran, 159).
Kaže se da je jedan džematlija klanjao džumu u drugoj džamiji a ne u mahalskoj - ne kod svog redovnog imama. Pa ga je imam susreo i upitao: Gdje si ti na džumi? A ovaj jadnik se zbuni pa jedva izmuca da je klanjao u drugoj džamiji. Kad je bila sljedeća džuma, dok je imam držao hutbu, ovaj podiže ruku da ga imam vidi te reče: "Evo mene, efendija".
Naime, svi ovi ibadeti koje činimo, dolazak u džamiju, obavljanje namaza, itd., su samo zbog nas, nije potrebno da vodi registar ni imam a niti džematlije, ni bilo ko drugi. Dosta su čovjeku meleci koji ga stalno prate i bilježe njegove postupke i djela, tako da mu ne trebaju dodatni evidentičari.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učvrsti na Putu istine, putu iskrenog vjerovanja, učenja, rada, putu harmonije između riječi i djela, putu kojim su hodili Allahovi poslanici i miljenici! AMIN!!!
HATIB: Azmir ef. Jusufi
