Je li uvođenje strožih kriterija za azil u Njemačkoj stvarno tako skandalozno kako tvrde kritičari? Felix Steiner smatra da skandal nije u tome što će tražitelji azila sa zapadnog Balkana biti brže poslani kući.
Nije prošlo ni šest sedmica otkako je njemački parlament Bundestag proslavio 65. godišnjicu njemačkog Ustava. Tada je književnik i orijentalista Navid Kermani oštrim riječima kritizirao zakon o azilu u Njemačkoj. Jasna rečenica "Politički progonjeni uživaju pravo na azil" zamijenjena je 1993., kako je rekao Kermani, "monstruoznom odredbom od 275 riječi, koje su smušeno naslagane jedne na druge s čvrsto umetnutim rečenicama, samo s jednim ciljem: da se sakrije da je Njemačka praktično ukinula azil kao temeljno pravo". I on je pozvao zastupnike da Temeljni zakon do njegovog 70. rođendana očiste od te "ružne, nemilosrdne mrlje".
Nove "sigurne zemlje porijekla"
Dvije trećine zastupnika očito ne misle kao Kermani i sad su prihvatili zakon koji počiva na onoj "monstruoznoj odredbi od 275 riječi": Makedonija, Srbija i Bosna i Hercegovina sada su okarakterizirane kao "sigurne zemlje". Faktično to znači da će zahtjevi za azilom koje podnesu građani ovih zemalja manje temeljito biti provjeravani i da će podnositelji zahtjeva biti brže vraćeni u svoju domovinu.
Hoće li time biti kršena ljudska prava, kako prigovaraju kritičari novoga zakona? Neće, jer ni u jednoj od zemalja zapadnog Balkana ne vladaju uslovi kakve su pred očima imali očevi i majke Ustava iz 1949. prilikom formuliranja odredbe o pravu na azil. Kod podnositelja zahtjeva za azilom iz tih triju zemalja gotovo isključivo se radi o Romima koji se u njihovoj domovini na razne načine diskriminirani, ali ih se ne progoni. A njemačko pravo na azil me može biti instrument kojim se rješavaju takvi problemi.
Odluka Njemačkoga Bundestaga je ispravna zbog još jednoga razloga: trenutno otprilike svaki peti zahtjev za azilom u Njemačkoj podnose građani iz jedne od tih zemalja. Apsolutni broj tih zahtjeva se udesetorostručio otkako građani Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije mogu bez vize (do)putovati u Njemačku. Bez novog zakona bi neizbježna posljedica bila ponovno uvođenje viza - na štetu svih gradana tih zemalja.
Prednost ima zbrinjavanje izbjeglica iz Sirije i Iraka
Osim toga zakonodavac čini dobro ako u vrijeme kad jako raste broj izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana omogućuje da se njemačka pomoć koncentrira na one čiji su životi krajnje ugroženi. Građanima se ne može objasniti potreba za gradnjom novih smještaja za izbjeglice i tražitelje azila u gotovo svim njemačkim opštinama, ako te smještaje velikim dijelom koriste osobe koje gotovo bez iznimke moraju biti vraćene u domovinu, jer njihov zahtjev za azilom očito nije utemeljen. Ko s pravom očekuje veću pomoć Nijemaca za žrtve sukoba u Siriji i Iraku mora prihvatiti da budu postavljeni prioriteti.
Skandalozno zato nije najnovije pooštrenje zakona o azilu. Skandalozno je to što se veliki dio Sirijaca, koji su došli u Njemačku, morao još jednom izložiti životnoj opasnosti prilikom vožnje čamcima preko Sredozemnog mora kako bi ovdje našli utočište. Skandalozno je i to što u jednoj zemlji u kojoj se stalno govori o potrebi stručne radne snage iz inozemstva mnogi od te stručne radne snage izvan Europe najprije moraju podnijeti zahtjev za azilom da bi mogli ući u Njemačku. Parafrazirat ću Navida Kermanija: bilo bi lijepo kad bi ta "ružna, nemilosrdna mrlja" njemačkoga zakonodavstva mogla biti uklonjena do sljedećeg okruglog rođendana njemačkog Ustava.
