Milazimovi roditelji su rodom iz Prizrena, kada su se 1970-ih preselili u Bujanovac i tu otpočeli biznis. Danas, Milazimov brat u Bujanovcu ima pekaru, a od prije četiri godine, jedan od braće Gegulaj otvorio je pekaru u Vranju.
Milazim sa suprugom Sadom važi za velikog humanistu, ali oni o tome nerado pričaju. Kako se pekarska radnja nalazi u blizini prostorija gdje borave djeca iz Udruženja za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim osobama, počelo je da se da se rađa neobično prijateljstvo između ovog Albanca i bolesne djece.
– Iz Udruženja za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim osobama zatražili su pomoć, da im nekako pomognemo. U pekari smo odlučili da za njih svakog dana obezbjeđujemo užinu. Nekada je to burek, sljedeći put kifle, rol viršle, slane i slatke pite… Imam troje djece i oni se igraju sa djecom iz Udruženja, postali smo veliki prijatelji. Od djece iz Udruženja za Novu godinu svaki put dobijem čestitku napisanu na albanskom jeziku, sa najljepšim željama za mene i moju porodicu. Osmesi bolesne djece, njihova iskrena radost, za mene su najveća nagrada – dodaje Milazim.
On je jedan od retkih Albanaca koji u Vranju ima svoj posao. Kaže da do sada nije imao nikakvih problema, a naročito ne na nacionalnoj osnovi.
– Otac je iz Prizrena i uvijek nas je vaspitavao da postoje samo dobri i loši ljudi i da ih tako djelimo, a ne po naciji, vjeri ili rasi. Ovde imam veliki broj mušterija, svi su zadovoljni. Imam veliki broj prijatelja u Vranju, a među zaposlenima Srbe i Albance. Albanci putuju iz Bujanovca, a Srbi su iz Vranja i Vranjske Banje. Treba svakom pomoći ako si u mogućnosti, jer to je divan osjećaj. Mislim da ne radim ništa posebno pomažući drugima, kao i da svaki čovjek ima u sebi potrebu da učini nešto dobro – poručuje Milazim.
– Iz Udruženja za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim osobama zatražili su pomoć, da im nekako pomognemo. U pekari smo odlučili da za njih svakog dana obezbjeđujemo užinu. Nekada je to burek, sljedeći put kifle, rol viršle, slane i slatke pite… Imam troje djece i oni se igraju sa djecom iz Udruženja, postali smo veliki prijatelji. Od djece iz Udruženja za Novu godinu svaki put dobijem čestitku napisanu na albanskom jeziku, sa najljepšim željama za mene i moju porodicu. Osmesi bolesne djece, njihova iskrena radost, za mene su najveća nagrada – dodaje Milazim.
On je jedan od retkih Albanaca koji u Vranju ima svoj posao. Kaže da do sada nije imao nikakvih problema, a naročito ne na nacionalnoj osnovi.
– Otac je iz Prizrena i uvijek nas je vaspitavao da postoje samo dobri i loši ljudi i da ih tako djelimo, a ne po naciji, vjeri ili rasi. Ovde imam veliki broj mušterija, svi su zadovoljni. Imam veliki broj prijatelja u Vranju, a među zaposlenima Srbe i Albance. Albanci putuju iz Bujanovca, a Srbi su iz Vranja i Vranjske Banje. Treba svakom pomoći ako si u mogućnosti, jer to je divan osjećaj. Mislim da ne radim ništa posebno pomažući drugima, kao i da svaki čovjek ima u sebi potrebu da učini nešto dobro – poručuje Milazim.
