Tijelo četvoromjesečne bebe pronađeno je kilometar i po od mjesta gdje ga je majka (18) iz Plava bacila u rijeku, potvrdio je državni tužilac Hasan Lukač koji je naložio obdukciju
Slučaj osamnaestogodišnjakinje Edine Kastrati iz Crne Gore koja je u reku bacila svoju četvoromjesečnu bebu, uzburkao je javnost u regionu. Mnogi se zgražavaju, osuđuju, ne vjeruju... Pošto nisu vidjeli bebu nekoliko dana, otac djeteta je sve prijavio policiji. Majka je prvo na saslušanju rekla da je bebu ostavila na putu u blizini rijeke koja protiče kroz Plav, kasnije je priznala. Bebu je bacila u vodu.
Majka, koja inače već ima starijeg sina od 18 mjeseci, dječaka je ostavila kod oca, kog je napustila. U policiji je rekla da je od nevjenčanog supruga navodno dobijala batine.
DVOJE DJECE, A TEK TINEJDŽERKA
I prije nego što se da baci prvi kamen, šta je natjeralo ovu djevojku da počini najužasniji čin? Kako je i zašto rodila tako mlada, da li su je natjerali ili je bila slučajna, tinejdžerska trudnoća, navodne batine i zlostavljanje supruga i uz sve to dvoje djece. Posebna priča je da li je negdje radila i "imala svoj dinar" ili je neko izdržavao, muž, roditelji?
U komentarima na crnogorskim portalima je moglo da se pročita i da "svi znaju kako su diskriminisane žene u Plavu".
ČEDOMORSTVO KAO POSLJEDICA PSIHOZE
Kako je za srbijanski "Telegraf" rekla Aleksandra Janković, psiholog, veliko je pitanje šta se tu u stvari događalo. Prema njenim riječima, ova mlada žena mora da bude ozbiljno psihijatrijski ispitana, čim se odlučila na tako nešto.
- Kad god se spomene čedomorstvo kao jedna od najtežih, najstrašnijih kategorija, ljudi su skloni da osuđuju, ali mnogi uopšte nisu spremni da vide šta je tome prethodilo, u kakvim okolnostima ta osoba živi i da li je i ranije imala poremećaj koji niko nije primećivao. Pitanje je kako su prva trudnoća i porođaj prošli. To je čitav jedan splet okolnosti koji je dovoljno strašan da je potpuno jasno kako ne može biti riječ o osobi koja je psihološki zdrava - kaže Aleksandra Janković.
- Vrlo često je čedomorstvo posljedica ozbiljne duševne bolesti, koja se pojavljuje ili je vezana uglavnom za porođaj, za postpartalnu psihozu. Koliko god to nama svima izgledalo strašno i nerazumljivo, ono što se kod žena poslije porođaja događa, posebno ukoliko ili su od ranije bolovale ili su osjetljivije psihološke strukture, nije rijetko da se pojavi postpartalna psihoza koja je uslovljena i hormonskom turbulencijom i samom porođajnom traumom. Jer, koliko god da je rađanje normalan proces, on ipak ostavlja neku vrstu traume.
OSJEĆAJ UGROŽENOSTI KOJI SE PREBACUJE NA DJETE
Prema njenim riječima, ne isključuje se i da je imala ideju da će izbeći zlostavljanje ukoliko nema još jedno djete. Njeni kriterijumi nisu u skladu sa realnošću, ponavlja psiholog.
- Kod takvih osoba pojavljuje se psihotična reakcija koja čini da njihov test realnosti više nije adekvatan, da se javljaju, blago rečeno, neraspoloženje, depresivnost ili osjećaj ugroženosti koji se prebacuje na djete, tako da kod takvih žena mogu da se pojave čak i halucinatorni doživljaji. Žene tog tipa imaju doživljaj da moraju da spasu svoje djete od nadolazeće opasnosti. Nerijetko je to priča, tipa "ubiću djete da neko njega ne bi ubio ili napao...". Njihov doživljaj realnosti je bitno poremećen.
MOŽDA NIJE BILO NIKOG DA JOJ POMOGNE
Možda ovu mladu ženu nije imao ko da posavjetuje, pa tako nije znala da je mogla da se skloni u Sigurnu kuću. Kako su za Telegraf rekli iz savjetovališta kuće, svako nasilje može i treba da se prijavi policiji i Centru za socijalni rad. Centar za socijalni rad je ustanova koja procjenjuje da li postoji visok rizik u nekom slučaju i da li majka treba da se skloni u Sigurnu kuću.
Prema riječima Zorana Milivojevića, psihoterapeuta, ima više motiva koji bi jednu majku mogli da natjeraju da ubije djete koje je rodila u prvih šest mjeseci.
- Majka ne samo da ne prihvata i trudnoću i djete, to za majku može da bude apsolutno neprihvatljivo i psihološki doživljava da će ona umreti, ako zadrži djete, da će njen život biti upropašćen. I onda razmišlja logikom "ili ja ili djete". Iz takvog pogrešnog razmišljanja se odluči da "sebi spasi život", pa uništi djete. Ima mnogo konkretnih priča, ali je najčešća kao ova konkretna priča, mi to stručno zovemo infantilna majka. Emocionalno nezrela majka, koja često može biti i maloljetna. One se opet rukovode drugom logikom, one imaju produženo odrastanje, one žele da žive, da se provode... I kad neplanirano ostanu u drugom stanju, doživljavaju djete kao razlog uništene mladosti.
SRAMOTA JER NISU DOBRE MAJKE
Ako pitate ginekologe, oni smatraju, priča dalje Milivojević, da je veliki uticaj hormona na čedomorstvo, jer žene poslije porođaja imaju hormonski disbalans. U mnogim zemljama se sasvim drugačije posmatra na to ako žena ubije djete u razmaku od nekoliko mjeseci nakon porođaja, to se sasvim drugačije tretira, sudovi na to ne gledaju kao na ubistvo, nego kao na trenutak privremene neuračunljivosti.
Tragedija u svemu tome je što u cijelom regionu ima mnogo potencijalnih roditelja koji ne mogu da imaju djecu i koji bi rado usvojili neko novorođenče, tako da je ženama koje se odlučuju da ubiju bebu, dodatni motiv sramota. Ako svi znaju da se ona odrekla djeteta i dala ga na usvajanje, misliće da je ona loša majka, tako razmišljaju neke od njih.
POKUŠAJ DA SE RAZUMIJE
Sjetite se, majke, koliko ste se radovale proširenju porodice, koliko ste sve planirale i sanjarile o dolasku malog bića. Koliko ste pomoći tada imale i koliko su vas svi podržavali. A onda pomislite da ima majki koje nisu te sreće i na koje su se sručili svi problemi ovog svijeta. Nekima je nepojmljivo, među njima sam i ja, da postoji opcija da se "digne ruka na djete". Pa to djete sam nosila devet mjeseci, iščekivala ga i jedva čekala da ga upoznam! Slikala sam svaki njegov važan trenutak u životu, nisam dozvoljavala da bude tužan i da plače, voljela ga do neba i nazad, pa da tako nešto uradim... Opet, ima ljudi, među kojima sam i ja, koji mogu da makar pokušaju da shvate svu tragediju ovog mladog života.
Majka, koja inače već ima starijeg sina od 18 mjeseci, dječaka je ostavila kod oca, kog je napustila. U policiji je rekla da je od nevjenčanog supruga navodno dobijala batine.
DVOJE DJECE, A TEK TINEJDŽERKA
I prije nego što se da baci prvi kamen, šta je natjeralo ovu djevojku da počini najužasniji čin? Kako je i zašto rodila tako mlada, da li su je natjerali ili je bila slučajna, tinejdžerska trudnoća, navodne batine i zlostavljanje supruga i uz sve to dvoje djece. Posebna priča je da li je negdje radila i "imala svoj dinar" ili je neko izdržavao, muž, roditelji?
U komentarima na crnogorskim portalima je moglo da se pročita i da "svi znaju kako su diskriminisane žene u Plavu".
ČEDOMORSTVO KAO POSLJEDICA PSIHOZE
Kako je za srbijanski "Telegraf" rekla Aleksandra Janković, psiholog, veliko je pitanje šta se tu u stvari događalo. Prema njenim riječima, ova mlada žena mora da bude ozbiljno psihijatrijski ispitana, čim se odlučila na tako nešto.
- Kad god se spomene čedomorstvo kao jedna od najtežih, najstrašnijih kategorija, ljudi su skloni da osuđuju, ali mnogi uopšte nisu spremni da vide šta je tome prethodilo, u kakvim okolnostima ta osoba živi i da li je i ranije imala poremećaj koji niko nije primećivao. Pitanje je kako su prva trudnoća i porođaj prošli. To je čitav jedan splet okolnosti koji je dovoljno strašan da je potpuno jasno kako ne može biti riječ o osobi koja je psihološki zdrava - kaže Aleksandra Janković.
- Vrlo često je čedomorstvo posljedica ozbiljne duševne bolesti, koja se pojavljuje ili je vezana uglavnom za porođaj, za postpartalnu psihozu. Koliko god to nama svima izgledalo strašno i nerazumljivo, ono što se kod žena poslije porođaja događa, posebno ukoliko ili su od ranije bolovale ili su osjetljivije psihološke strukture, nije rijetko da se pojavi postpartalna psihoza koja je uslovljena i hormonskom turbulencijom i samom porođajnom traumom. Jer, koliko god da je rađanje normalan proces, on ipak ostavlja neku vrstu traume.
OSJEĆAJ UGROŽENOSTI KOJI SE PREBACUJE NA DJETE
Prema njenim riječima, ne isključuje se i da je imala ideju da će izbeći zlostavljanje ukoliko nema još jedno djete. Njeni kriterijumi nisu u skladu sa realnošću, ponavlja psiholog.
- Kod takvih osoba pojavljuje se psihotična reakcija koja čini da njihov test realnosti više nije adekvatan, da se javljaju, blago rečeno, neraspoloženje, depresivnost ili osjećaj ugroženosti koji se prebacuje na djete, tako da kod takvih žena mogu da se pojave čak i halucinatorni doživljaji. Žene tog tipa imaju doživljaj da moraju da spasu svoje djete od nadolazeće opasnosti. Nerijetko je to priča, tipa "ubiću djete da neko njega ne bi ubio ili napao...". Njihov doživljaj realnosti je bitno poremećen.
MOŽDA NIJE BILO NIKOG DA JOJ POMOGNE
Možda ovu mladu ženu nije imao ko da posavjetuje, pa tako nije znala da je mogla da se skloni u Sigurnu kuću. Kako su za Telegraf rekli iz savjetovališta kuće, svako nasilje može i treba da se prijavi policiji i Centru za socijalni rad. Centar za socijalni rad je ustanova koja procjenjuje da li postoji visok rizik u nekom slučaju i da li majka treba da se skloni u Sigurnu kuću.
Prema riječima Zorana Milivojevića, psihoterapeuta, ima više motiva koji bi jednu majku mogli da natjeraju da ubije djete koje je rodila u prvih šest mjeseci.
- Majka ne samo da ne prihvata i trudnoću i djete, to za majku može da bude apsolutno neprihvatljivo i psihološki doživljava da će ona umreti, ako zadrži djete, da će njen život biti upropašćen. I onda razmišlja logikom "ili ja ili djete". Iz takvog pogrešnog razmišljanja se odluči da "sebi spasi život", pa uništi djete. Ima mnogo konkretnih priča, ali je najčešća kao ova konkretna priča, mi to stručno zovemo infantilna majka. Emocionalno nezrela majka, koja često može biti i maloljetna. One se opet rukovode drugom logikom, one imaju produženo odrastanje, one žele da žive, da se provode... I kad neplanirano ostanu u drugom stanju, doživljavaju djete kao razlog uništene mladosti.
SRAMOTA JER NISU DOBRE MAJKE
Ako pitate ginekologe, oni smatraju, priča dalje Milivojević, da je veliki uticaj hormona na čedomorstvo, jer žene poslije porođaja imaju hormonski disbalans. U mnogim zemljama se sasvim drugačije posmatra na to ako žena ubije djete u razmaku od nekoliko mjeseci nakon porođaja, to se sasvim drugačije tretira, sudovi na to ne gledaju kao na ubistvo, nego kao na trenutak privremene neuračunljivosti.
Tragedija u svemu tome je što u cijelom regionu ima mnogo potencijalnih roditelja koji ne mogu da imaju djecu i koji bi rado usvojili neko novorođenče, tako da je ženama koje se odlučuju da ubiju bebu, dodatni motiv sramota. Ako svi znaju da se ona odrekla djeteta i dala ga na usvajanje, misliće da je ona loša majka, tako razmišljaju neke od njih.
POKUŠAJ DA SE RAZUMIJE
Sjetite se, majke, koliko ste se radovale proširenju porodice, koliko ste sve planirale i sanjarile o dolasku malog bića. Koliko ste pomoći tada imale i koliko su vas svi podržavali. A onda pomislite da ima majki koje nisu te sreće i na koje su se sručili svi problemi ovog svijeta. Nekima je nepojmljivo, među njima sam i ja, da postoji opcija da se "digne ruka na djete". Pa to djete sam nosila devet mjeseci, iščekivala ga i jedva čekala da ga upoznam! Slikala sam svaki njegov važan trenutak u životu, nisam dozvoljavala da bude tužan i da plače, voljela ga do neba i nazad, pa da tako nešto uradim... Opet, ima ljudi, među kojima sam i ja, koji mogu da makar pokušaju da shvate svu tragediju ovog mladog života.
