U Mostu RSE razgovaralo se o tome da li Srbija mijenja svoju politiku prema Kosovu. Sagovornici su bili čelnici dvije beogradske nevladine organizacije - Aleksandra Joksimović, direktorka Centra za spoljnu politiku, i Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku.
Bilo je riječi o tome zašto je Beograd žestoko reagovao na sadržaj poglavlja 35 kojim treba da budu otvoreni razgovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji, ima li u tom dokumentu novih uslova, zašto Njemačka ima najtvrđi stav kada je riječ o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, kakav je odnos njemačke kancelarke Merkel prema Vučiću, da li je srpski vrh domaćoj javnosti govorio istinu o onome što je dogovoreno u Briselu, zašto je prijem Kosova u Međunarodni olimpijski komitet prošao gotovo bez ikakve reakcije srpskih zvaničnika, dok se oko prijema Kosova u UNESCO podigla prava uzbuna, kao i o tome da li srpski vrh ima usaglašenu politiku oko Kosova i postoje li razlike između Vučića i Nikolića.
Omer Karabeg: Mnoge je začudilo žestoko reagovanje vrha Srbije nakon što je dobio nacrt poglavlja 35 u kome se govori o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. Otvaranjem tog poglavlja trebalo bi da počnu pregovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji. Odmah je krenula priča da je to jeziv dokument, da su u njega ubačeni novi uslovi o kojima do sada nije bilo riječi, da Brisel traži da Srbija prizna Kosovo, da Beograd nikada neće na to pristati i tako dalje. Kampanja je vođena danima, da bi onda iznenada prestala. Za mene je zaista zagonetka šta se to dogodilo.
Aleksandra Joksimović: Njemačka je već odavno dala do znanja da pregovori sa Srbijom moraju krenuti upravo od poglavlja 35, o čijoj se sadržini nije mnogo znalo, a čini mi se da ni sada ne možemo precizno reći šta se sve u tom poglavlju nalazi.
Otvaranje poglavlja je uvijek pozitivna stvar, ali ispostavilo se da je sadržaj poglavlja 35, bar ono što je dospjelo u javnost, izazvao prilično jaku reakciju vlade nakon čega je došlo do izvesnog smirivanja. To se vidi i po izjavi ministra odbrane Bratislava Gašića koji je rekao da uprkos poglavlju 35 Srbija ne odustaje od eurointegracija.
Dragan Popović: Mislim da je uzbuna bila očekivana, s obzirom na politiku vlade Srbije koja pokušava da bude kooperativna i sarađuje sa Evropskom unijom, a da - s druge strane - u domaćoj javnosti ostavi utisak da se bori za Kosovo. Ne treba zaboraviti da je ogromna većina glasača Srpske napredne stranke i dalje vrlo konzervativno i nacionalistički orijentisana.
Nije im tako lako da preko noći zaborave mitove o Kosovu kojima su godinama hranjeni. Mislim da je to dobrim djelom razlog zašto je srpski vrh ovako burno reagovao, mada se ovim nacrtom poglavlja 35 u velikoj mjeri određuje ishod budućih pregovora Srbije i Kosova. Praktično, Srbija će prihvatanjem tog poglavlja prihvatiti i mnoge stvari za koje je vlada Srbije očigledno mislila da će tek biti predmet pregovora u Briselu.
Omer Karabeg: Ali na osnovu izjava mnogih evropskih zvaničnika, oni su morali znati da ih to čeka. Ne vjerujem da su bili iznenađeni.
Dragan Popović: Bilo bi logično da su znali šta ih čeka. I ja vjerujem da su znali, možda nisu znali sve detalje, jer je poglavlje 35 jedna velika nepoznanica. Možda su očekivali da će zahtjevi biti nešto blaži, ali u tekstu koji su dobili vrlo jasno se govori šta Srbija mora da uradi u svakoj oblasti, kada je riječ o normalizaciji odnosa sa Kosovom. Tako da ne isključujem da ih je iznenadio čvrst stav Evropske unije o tome šta se podrazumijeva pod normalizacijom odnosa između Srbije i Kosova.
Omer Karabeg: Ernst Rajhel, specijalni njemački izaslanik za Jugoistočnu Evropu, kaže da tu nema nikakvih novih uslova i pojašnjava da su to uslovi o kojima je njemačka kancelarka Merkel govorila još 2011. godine prilikom posjete Beogradu.
Aleksandra Joksimović: Nije to jedini njemački zvaničnik koji je govorio da nema novih uslova. Aksel Ditman, novi njemački ambasador u Beogradu, takođe je izašao sa jasnim stavom da novih uslova nema. Opšte je poznato da je njemački Bundenstag najtvrđi kada je u pitanju normalizacija odnosa između Beograda i Prištine i da je često upravo njemački parlament bio taj koji je kočio dalji proces evropskih integracija Srbije zahtjevima da se odnosi između Beograda i Prištine normalizuju brže i temeljnije.
Slažem se sa onim što je gospodin Popović rekao o biračkom tijelu Srpske napredne stranke kome je povremeno potrebno poslati poruku koristeći jezik koji je bio u upotrebi prije nego što je rukovodstvo ove stanke krenulo putem evropskih integracija. Vjerujem da će biti uloženo mnogo napora da se utiče na sadržinu poglavlja 35. Možda će se i poboljšati neke formulacije, ali suština je potpuno jasna.
Tokom čitavog procesa evropskih integracija poglavlje 35 će biti onaj korektiv od koga će zavisiti brzina otvaranja drugih poglavlja. I Ginter Ferhojgen, bivši evropski komesar za proširenje, govorio je da Srbija mora voditi računa da tempo normalizacije odnosa između Beograda i Prištine može usporavati ili čak zaustavljati proces njenih pregovora sa Evropskom unijom.
Omer Karabeg: Vučić stalno govori kako vjeruje Njemačkoj i svaki čas odlazi tamo, pa se u srpskoj javnosti stvorio utisak da je on maltene miljenik kancelarke Merkel. Onda kao hladan tuš dođu ovi tvrdi uslovi na kojima insitira Njemačka koja je, navodno, najbolji prijatelj Srbije.
Dragan Popović: Činjenica da naši političari, kada je riječ o spoljnoj politici zemlje, govore o prijateljima i neprijateljima pokazuje vrlo ozbiljno nerazumijevanje. U međunarodnim odnosima nema prijateljstava i neprijateljstava, ljubimaca i neljubimaca. Mislim da to nije slučaj ni sa kancelarkom Merkel i Vučićem. Ta priča je za unutrašnju upotrebu i nju šire ljudi koji podržavaju Vučića da bi pokazali kako on ima težinu na međunarodnom planu.
Njemačke pozicije su odavno jasne, nikakvih tu dilema nema. Kad je riječ o normalizaciji odnosa sa Kosovom, njemački stav je najtvrđi. Oni su čak imali i dodatni amandman na tekst poglavlja 35 gdje su još više pooštrili uslove za Srbiju. Amandman vjerovatno neće proći, ali bez obzira na to, činjenica je da u međunarodnim odnosima nema prijateljstava i neprijateljstava, već samo spoljnopolitičkih strategija, a Njemačka je ozbiljna država i neće baš tako lako mijenjati svoju strategiju.
Aleksandra Joksimović: Moramo imati u vidu da postoji određena, sasvim mala, ali ipak jasna razlika između kabineta kancelarke Merkel i njemačkih poslanika. Neka vrsta dobrih odnosa sa kancelarkinim kabinetom apsolutno postoji. To nije vezano za prijateljstvo već za određenu vrstu povjerenja koja podrazumijeva da se uradi ono što se dogovori u četiri oka. U tom smislu Vučić uživa povjerenje kancelarkinog kabineta, jer je do sada sproveo sve ono što je bilo dogovoreno.
Njemačka cijeni takvu vrstu odnosa bez obzira na to što pozicije nisu uvijek iste. Što se tiče njemačkog amandmana, on najvjerovatnije neće biti prihvaćen i to će u javnosti biti prikazano kao diplomatska pobjeda Srbije. No, bez obzira da li će amandman biti prihvaćen ili ne, Njemačka će konstantno insistirati na onome što u njemu piše, a znamo da od Njemačke zavisi i brzina i kvalitet evropskih integracija Srbije.
Omer Karabeg: Ali uzbuna oko poglavlja 35 je bila tolika da je sazvan zajednički sastanak vrha države sa vrhom Srpske pravoslavne crkve i čelnicima Srpske akademije nauka i umjetnosti da bi se sa tog sastanka poručilo - ne damo Kosovo.
Dragan Popović: To je bio još jedan igrokaz za javnost. Kada pogledate sedam-osam, ili koliko ih već ima, zaključaka sa tog sastanka, tu nema ništa novo. Oni su rekli - ne damo Kosovo, misli se, naravno, na formalno priznanje koje niko od Srbije neće ni tražiti, a s druge strane, vrlo su jasno poručili da Srbija nastavlja svoj evropski put. Dakle, ostajemo na potpuno istim pozicijama, nastavljamo sa istom politikom. Mislim da je prilično jasno da je u pitanju predstava za građane koja je posebno važna u kontekstu nadolazećih izbora, bili oni lokalni, pokrajinski ili republički.
Omer Karabeg: Ko je po vama inicirao ovu kampanju oko Kosova - da li predsjednik Nikolić i krug oko njega, jer su oni bili najtvrđi. Primjetno je da su Nikolićeve izjave bile mnogo zapaljivije nego Vučićeve.
Aleksandra Joksimović: I kad je riječ o drugim spoljnopolitičkim temama - reakcije predsjednika Nikolića su uvijek mnogo oštrije od onoga što poručuje premijer Vučić. Mislim da je tu riječ o podjeli uloga - predsjednik Nikolić privlači one glasače kojima prija oštra retorika, dok su izjave premijer Vučića manje-više proevropske.
Dragan Popović: U pravu je gospođa Joksimović - to dosta liči na podjelu uloga, gdje jedan prikuplja jedno, a drugi drugo biračko tijelo. Činjenica je da su oni još uvijek u istoj stranci i da već dugo traju priče da će se stranka raspasti na tvrdo i meko krilo, ali to se ne dešava i oni funkcionišu zajedno. Nisam siguran ko je inicirao kampanju. I jedan i drugi su u startu imali vrlo oštar nastup, koristili su teške riječi. Vučić je rekao da je nacrt poglavlja 35 jeziv, a ne predsjednik Nikolić, tako da u startu Vučić nije bio nimalo mekši od Nikolića.
On se samo povukao na vrijeme i ostavio Nikoliću da na sebe navuče većinu negativnih reakcija. Ali, sve je to potpuno u domenu spekulacija i mi ne znamo da li ti ljudi imaju stvarni sukob, da li je to koncepcijski sukob, da li jedan hoće u Evropsku uniju, a drugi ide ka Rusiji, da li je to podjela uloga među njima - tako da je vrlo nezahvalno, barem u ovom trenutku, ocjenjivati šta je tu istina i prognozirati šta će iz svega toga da izađe.
Omer Karabeg: Rekao bih da je problem u tome što se stalno krije istina od javnosti. Predstavnici Srbije su u Briselu potpisivali sve ono što su morali da potpišu, a kada bi se vratili kući, pričali su o pobjedi. Sjetimo se samo kako je posljednje briselske pregovore prokomentarisao Marko Đurić, direktor kancelarije za Kosovo. On je rekao da je Srbija pobjedila sa pet nula, a sada priča kako neko ucjenjuje Beograd.
Dragan Popović: Ono što su oni dobili neformalno kao nacrt sadržaja poglavlja 35 - kažem neformalno, jer je to vlada Srbije dobila svojim kanalima od nekih država članica - mnogo je više od onoga što je dogovoreno u Briselu. To nije samo implementacija brisleskog sporazuma već i anticipiranje zaključaka narednih briselskih pregovora.
U tom smislu razumijem njihovu zabrinutost, ali i vi ste u pravu - ova vlast, kao i one prethodne, igra se sa Kosovom kao sa vrlo vrijednim predizbornim ulogom. To isto radi i kosovska vlast. Stalno slušamo priče - koliko smo sačuvali, koliko smo dobili, koliko izgubili. Naravno da bi mnogo zdravije bilo kada bi se otvoreno porazgovaralo o tome šta je danas Kosovo, šta je bilo u prošlosti, šta se tamo događalo, zašto se desilo to da imamo dvije nezavisne države - Srbiju i Kosovo. To bi bilo ljekovito i za elitu, ali i za građane Srbije.
Aleksandra Joksimović: Ne bih rekla da se nije govorila istina. Prije bih rekla da je svaka strana tumačila ono što je dogovoreno na način koji joj je odgovarao kako bi na domaćoj političkoj sceni ostavila utisak da su pregovori završeni u njenu korist. Tom taktikom se služe i kosovska i srpska strana i mislim da je to je legitimno u osjetljivim pregovaračkim procesima kao što je ovaj između Beograda i Prištine. Bez toga nijedna strana ne bi uspjela domaćoj javnosti da prikaže rezultate pregovora kao prihvatljive. Sve su to neke gorke pilule koje moraju obje strane progutati.
Pogledajte šta se u ovom trenutku dešava na Kosovu zbog implementacije Briselskog sporazuma. Imamo svakodnevne demonstracije opozicije, fizičke napade na premijera Mustafu, gdje ga gađaju jajima, u skupštini vlada apsolutni haos, bacaju suzavac. Čini mi se da u ovom trenutku na Kosovu ima mnogo više problema u vezi sa implementacijom Briselskog sporazuma nego u Beogradu.
Omer Karabeg: Posebna priča je kampanja protiv prijema Kosova u UNESCO. Zar se nije Beograd u briselekim pregovorima obavezao da neće sprečavati članstvo Prištine u međunarodnim organizacijama, a sada diže uzbunu oko prijema Kosova u UNESCO?
Dragan Popović: Beograd se obavezao da pusti Kosovo da uđe u regionalne organizacije tako da UNESCO nije rezultat dogovora u Briselu, ali ono što je suština svega toga je da zvanična Srbija mnogo više vodi računa o simboličkim stvarima nego o suštinskim. To je politika o kojoj sam već govorio - da se da nešto biračima Srpske napredne stranke koji očekuju drugačiju retoriku. Premijer Vučić očigledno pokušava da u isto vrijeme bude i kooperativan prema svojim evropskim partnerima i da nešto ponudi i svojim biračima, tako da UNESCO treba posmatrati u tom ključu.
Naravno da građanima Srbije, a ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ništa ne znači da li će Kosovo biti članica UNESCO-a. Kosovska policija i sada čuva srpske crkve i manastire, a čuvaće ih i u buduće. Četiri manastira su na listi UNESCO-a, biće i u buduće. Prijemom Kosova u UNESCO ništa se ne bi promjenilo.
Šta više ja mislim da bi time bio otvoren kanal kojim bi Srbija preko UNESCO-a mogla da vrši pritisak na kosovsku vladu, ako se desi da bude ugrožena neka crkva ili neki manastir. Ponavljam - to je stvar simbolike. Prijem Kosova u jednu agenciju Ujedinjenih nacija simbolično približava Kosovo, bar u očima građana Srbije, statusu punopravnog člana Ujedinjenih nacija.
Aleksandra Joksimović: Podsjetila bih da je Kosovo primljeno i u neke druge međunarodne organizacije, pa nije bilo takve reakcije. Na primjer, kada je Kosovo primljeno u Međunarodni olimpijski komitet izostala je gotovo svaka reakcija i zvaničnika i javnosti. U slučaju eventualnog prijema Kosova u UNESCO riječ je o tome da bi bila ugrožena najača pozicija koju Srbija ima u odnosu na Kosovo, a to je da spriječi njegov ulazak u Ujedinjene nacije. I to je ta linija koju Srbija kroz priču o UNESCO-u uporno brani. S druge strane, ne treba zanemariti ni uticaj crkve. Srpskoj naprednoj stranci je značajna njena podrška.
Omer Karabeg: U ovoj kampanji oko UNESCO-a najdalje je otišao ministar inostranih poslova Ivica Dačić koji je rekao da bi prijem Kosova u UNESCO bio isto kao kad bi neko predložio da tamo bude primljena Islamska država. Da li to Dačić takvom retorikom računa na domaće glasove?
Dragan Popović: To je jedna potpuno neprimjerena izjava, a s druge strane, ako mu je cilj da zaštiti preostale Srbe na Kosovu, manastire i crkve, kako se to može postići guranjem prsta u oko većinskom stanovništvu na Kosovu. Nije on jedini. Imali smo gomilu takvih nastupa u posljednje vrijeme. Imate predsjednika Srbije koji izjavljuje da na Kosovu ne postoji džamija starija od 50 godina, što je nonsense svoje vrste. Dovoljno je sjetiti se Čaršijske džamije u Peći koju su srpske snage spalile 1999. godine, a koja je iz 16. vijeka.
Aleksandra Joksimović: Mislim da je ta retorika gospodina Dačića nešto što je dogovoreno na nivou vlade, gdje su uloge podjeljene - i to je jedna od uloga koja je njemu pripala. Naravno, apsolutno smatram da su takve vrste prejakih riječi nešto što ne spada u korpus diplomatskog rječnika, ali, kao što sam rekla, mislim da je tu riječ o podjeli uloga. Uostalom, veliki dio tih izjava upućen je domaćoj javnosti.
Omer Karabeg: I na kraju, kakav je učinak cijele ove priče oko Kosova kojom se posljednjih dana bavila Srbija, pa smo najprije čuli teške riječi, a poslije je sve utihnulo kao da ničega nije ni bilo?
Dragan Popović: Zavisi šta se htjelo postići. S obzirom da će sve to na kraju morati da prihvate, oni su hteli da biračkom tijelu pošalju jaku poruku da su i dalje na braniku nacionalnih interesa. To su, kao što sam već rekao, ljudi koji žele da budu kooperativni i sarađuju sa zapadnim partnerima, a da u isto vrijeme čuvaju imidž patriota i boraca za Kosovo. I ja mislim da su u tome uspjeli.
Druga je priča da li je to što oni rade korisno za nas kao građane Srbije i da li je to korisno za Srbiju. Zbog tog non stop balasiranja mi smo stalno na ivici nekakvog sukoba manjeg ili većeg intenziteta. Situacija se nije do te mjere smirila da možemo da kažemo da su budući sukobi između Srba i Albanaca nemogući.
Aleksandra Joksimović: Bez obzira na povremene burne reakcije meni se čini da proces normalizacije odnosa između Srbije i Kosova bilježi pozitivan trend i da je to jedini od otvorenih problema na Zapadnom Balkanu u čijem su rješavanju ostvareni izvesni rezultati. Takvih pomaka nema ni u Bosni i Hercegovini, ni u Makedoniji. Tako da bez obzira na sve možemo reći da proces normalizacije odnosa između Beograda i Prištine predstavlja pozitivan primjer u odnosu na druge probleme Zapadnog Balkana.
Omer Karabeg: Mnoge je začudilo žestoko reagovanje vrha Srbije nakon što je dobio nacrt poglavlja 35 u kome se govori o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. Otvaranjem tog poglavlja trebalo bi da počnu pregovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji. Odmah je krenula priča da je to jeziv dokument, da su u njega ubačeni novi uslovi o kojima do sada nije bilo riječi, da Brisel traži da Srbija prizna Kosovo, da Beograd nikada neće na to pristati i tako dalje. Kampanja je vođena danima, da bi onda iznenada prestala. Za mene je zaista zagonetka šta se to dogodilo.
Aleksandra Joksimović: Njemačka je već odavno dala do znanja da pregovori sa Srbijom moraju krenuti upravo od poglavlja 35, o čijoj se sadržini nije mnogo znalo, a čini mi se da ni sada ne možemo precizno reći šta se sve u tom poglavlju nalazi.
Otvaranje poglavlja je uvijek pozitivna stvar, ali ispostavilo se da je sadržaj poglavlja 35, bar ono što je dospjelo u javnost, izazvao prilično jaku reakciju vlade nakon čega je došlo do izvesnog smirivanja. To se vidi i po izjavi ministra odbrane Bratislava Gašića koji je rekao da uprkos poglavlju 35 Srbija ne odustaje od eurointegracija.
Dragan Popović: Mislim da je uzbuna bila očekivana, s obzirom na politiku vlade Srbije koja pokušava da bude kooperativna i sarađuje sa Evropskom unijom, a da - s druge strane - u domaćoj javnosti ostavi utisak da se bori za Kosovo. Ne treba zaboraviti da je ogromna većina glasača Srpske napredne stranke i dalje vrlo konzervativno i nacionalistički orijentisana.
Nije im tako lako da preko noći zaborave mitove o Kosovu kojima su godinama hranjeni. Mislim da je to dobrim djelom razlog zašto je srpski vrh ovako burno reagovao, mada se ovim nacrtom poglavlja 35 u velikoj mjeri određuje ishod budućih pregovora Srbije i Kosova. Praktično, Srbija će prihvatanjem tog poglavlja prihvatiti i mnoge stvari za koje je vlada Srbije očigledno mislila da će tek biti predmet pregovora u Briselu.
Omer Karabeg: Ali na osnovu izjava mnogih evropskih zvaničnika, oni su morali znati da ih to čeka. Ne vjerujem da su bili iznenađeni.
Dragan Popović: Bilo bi logično da su znali šta ih čeka. I ja vjerujem da su znali, možda nisu znali sve detalje, jer je poglavlje 35 jedna velika nepoznanica. Možda su očekivali da će zahtjevi biti nešto blaži, ali u tekstu koji su dobili vrlo jasno se govori šta Srbija mora da uradi u svakoj oblasti, kada je riječ o normalizaciji odnosa sa Kosovom. Tako da ne isključujem da ih je iznenadio čvrst stav Evropske unije o tome šta se podrazumijeva pod normalizacijom odnosa između Srbije i Kosova.
Omer Karabeg: Ernst Rajhel, specijalni njemački izaslanik za Jugoistočnu Evropu, kaže da tu nema nikakvih novih uslova i pojašnjava da su to uslovi o kojima je njemačka kancelarka Merkel govorila još 2011. godine prilikom posjete Beogradu.
Aleksandra Joksimović: Nije to jedini njemački zvaničnik koji je govorio da nema novih uslova. Aksel Ditman, novi njemački ambasador u Beogradu, takođe je izašao sa jasnim stavom da novih uslova nema. Opšte je poznato da je njemački Bundenstag najtvrđi kada je u pitanju normalizacija odnosa između Beograda i Prištine i da je često upravo njemački parlament bio taj koji je kočio dalji proces evropskih integracija Srbije zahtjevima da se odnosi između Beograda i Prištine normalizuju brže i temeljnije.
Slažem se sa onim što je gospodin Popović rekao o biračkom tijelu Srpske napredne stranke kome je povremeno potrebno poslati poruku koristeći jezik koji je bio u upotrebi prije nego što je rukovodstvo ove stanke krenulo putem evropskih integracija. Vjerujem da će biti uloženo mnogo napora da se utiče na sadržinu poglavlja 35. Možda će se i poboljšati neke formulacije, ali suština je potpuno jasna.
Tokom čitavog procesa evropskih integracija poglavlje 35 će biti onaj korektiv od koga će zavisiti brzina otvaranja drugih poglavlja. I Ginter Ferhojgen, bivši evropski komesar za proširenje, govorio je da Srbija mora voditi računa da tempo normalizacije odnosa između Beograda i Prištine može usporavati ili čak zaustavljati proces njenih pregovora sa Evropskom unijom.
Omer Karabeg: Vučić stalno govori kako vjeruje Njemačkoj i svaki čas odlazi tamo, pa se u srpskoj javnosti stvorio utisak da je on maltene miljenik kancelarke Merkel. Onda kao hladan tuš dođu ovi tvrdi uslovi na kojima insitira Njemačka koja je, navodno, najbolji prijatelj Srbije.
Dragan Popović: Činjenica da naši političari, kada je riječ o spoljnoj politici zemlje, govore o prijateljima i neprijateljima pokazuje vrlo ozbiljno nerazumijevanje. U međunarodnim odnosima nema prijateljstava i neprijateljstava, ljubimaca i neljubimaca. Mislim da to nije slučaj ni sa kancelarkom Merkel i Vučićem. Ta priča je za unutrašnju upotrebu i nju šire ljudi koji podržavaju Vučića da bi pokazali kako on ima težinu na međunarodnom planu.
Njemačke pozicije su odavno jasne, nikakvih tu dilema nema. Kad je riječ o normalizaciji odnosa sa Kosovom, njemački stav je najtvrđi. Oni su čak imali i dodatni amandman na tekst poglavlja 35 gdje su još više pooštrili uslove za Srbiju. Amandman vjerovatno neće proći, ali bez obzira na to, činjenica je da u međunarodnim odnosima nema prijateljstava i neprijateljstava, već samo spoljnopolitičkih strategija, a Njemačka je ozbiljna država i neće baš tako lako mijenjati svoju strategiju.
Aleksandra Joksimović: Moramo imati u vidu da postoji određena, sasvim mala, ali ipak jasna razlika između kabineta kancelarke Merkel i njemačkih poslanika. Neka vrsta dobrih odnosa sa kancelarkinim kabinetom apsolutno postoji. To nije vezano za prijateljstvo već za određenu vrstu povjerenja koja podrazumijeva da se uradi ono što se dogovori u četiri oka. U tom smislu Vučić uživa povjerenje kancelarkinog kabineta, jer je do sada sproveo sve ono što je bilo dogovoreno.
Njemačka cijeni takvu vrstu odnosa bez obzira na to što pozicije nisu uvijek iste. Što se tiče njemačkog amandmana, on najvjerovatnije neće biti prihvaćen i to će u javnosti biti prikazano kao diplomatska pobjeda Srbije. No, bez obzira da li će amandman biti prihvaćen ili ne, Njemačka će konstantno insistirati na onome što u njemu piše, a znamo da od Njemačke zavisi i brzina i kvalitet evropskih integracija Srbije.
Omer Karabeg: Ali uzbuna oko poglavlja 35 je bila tolika da je sazvan zajednički sastanak vrha države sa vrhom Srpske pravoslavne crkve i čelnicima Srpske akademije nauka i umjetnosti da bi se sa tog sastanka poručilo - ne damo Kosovo.
Dragan Popović: To je bio još jedan igrokaz za javnost. Kada pogledate sedam-osam, ili koliko ih već ima, zaključaka sa tog sastanka, tu nema ništa novo. Oni su rekli - ne damo Kosovo, misli se, naravno, na formalno priznanje koje niko od Srbije neće ni tražiti, a s druge strane, vrlo su jasno poručili da Srbija nastavlja svoj evropski put. Dakle, ostajemo na potpuno istim pozicijama, nastavljamo sa istom politikom. Mislim da je prilično jasno da je u pitanju predstava za građane koja je posebno važna u kontekstu nadolazećih izbora, bili oni lokalni, pokrajinski ili republički.
Omer Karabeg: Ko je po vama inicirao ovu kampanju oko Kosova - da li predsjednik Nikolić i krug oko njega, jer su oni bili najtvrđi. Primjetno je da su Nikolićeve izjave bile mnogo zapaljivije nego Vučićeve.
Aleksandra Joksimović: I kad je riječ o drugim spoljnopolitičkim temama - reakcije predsjednika Nikolića su uvijek mnogo oštrije od onoga što poručuje premijer Vučić. Mislim da je tu riječ o podjeli uloga - predsjednik Nikolić privlači one glasače kojima prija oštra retorika, dok su izjave premijer Vučića manje-više proevropske.
Dragan Popović: U pravu je gospođa Joksimović - to dosta liči na podjelu uloga, gdje jedan prikuplja jedno, a drugi drugo biračko tijelo. Činjenica je da su oni još uvijek u istoj stranci i da već dugo traju priče da će se stranka raspasti na tvrdo i meko krilo, ali to se ne dešava i oni funkcionišu zajedno. Nisam siguran ko je inicirao kampanju. I jedan i drugi su u startu imali vrlo oštar nastup, koristili su teške riječi. Vučić je rekao da je nacrt poglavlja 35 jeziv, a ne predsjednik Nikolić, tako da u startu Vučić nije bio nimalo mekši od Nikolića.
On se samo povukao na vrijeme i ostavio Nikoliću da na sebe navuče većinu negativnih reakcija. Ali, sve je to potpuno u domenu spekulacija i mi ne znamo da li ti ljudi imaju stvarni sukob, da li je to koncepcijski sukob, da li jedan hoće u Evropsku uniju, a drugi ide ka Rusiji, da li je to podjela uloga među njima - tako da je vrlo nezahvalno, barem u ovom trenutku, ocjenjivati šta je tu istina i prognozirati šta će iz svega toga da izađe.
Omer Karabeg: Rekao bih da je problem u tome što se stalno krije istina od javnosti. Predstavnici Srbije su u Briselu potpisivali sve ono što su morali da potpišu, a kada bi se vratili kući, pričali su o pobjedi. Sjetimo se samo kako je posljednje briselske pregovore prokomentarisao Marko Đurić, direktor kancelarije za Kosovo. On je rekao da je Srbija pobjedila sa pet nula, a sada priča kako neko ucjenjuje Beograd.
Dragan Popović: Ono što su oni dobili neformalno kao nacrt sadržaja poglavlja 35 - kažem neformalno, jer je to vlada Srbije dobila svojim kanalima od nekih država članica - mnogo je više od onoga što je dogovoreno u Briselu. To nije samo implementacija brisleskog sporazuma već i anticipiranje zaključaka narednih briselskih pregovora.
U tom smislu razumijem njihovu zabrinutost, ali i vi ste u pravu - ova vlast, kao i one prethodne, igra se sa Kosovom kao sa vrlo vrijednim predizbornim ulogom. To isto radi i kosovska vlast. Stalno slušamo priče - koliko smo sačuvali, koliko smo dobili, koliko izgubili. Naravno da bi mnogo zdravije bilo kada bi se otvoreno porazgovaralo o tome šta je danas Kosovo, šta je bilo u prošlosti, šta se tamo događalo, zašto se desilo to da imamo dvije nezavisne države - Srbiju i Kosovo. To bi bilo ljekovito i za elitu, ali i za građane Srbije.
Aleksandra Joksimović: Ne bih rekla da se nije govorila istina. Prije bih rekla da je svaka strana tumačila ono što je dogovoreno na način koji joj je odgovarao kako bi na domaćoj političkoj sceni ostavila utisak da su pregovori završeni u njenu korist. Tom taktikom se služe i kosovska i srpska strana i mislim da je to je legitimno u osjetljivim pregovaračkim procesima kao što je ovaj između Beograda i Prištine. Bez toga nijedna strana ne bi uspjela domaćoj javnosti da prikaže rezultate pregovora kao prihvatljive. Sve su to neke gorke pilule koje moraju obje strane progutati.
Pogledajte šta se u ovom trenutku dešava na Kosovu zbog implementacije Briselskog sporazuma. Imamo svakodnevne demonstracije opozicije, fizičke napade na premijera Mustafu, gdje ga gađaju jajima, u skupštini vlada apsolutni haos, bacaju suzavac. Čini mi se da u ovom trenutku na Kosovu ima mnogo više problema u vezi sa implementacijom Briselskog sporazuma nego u Beogradu.
Omer Karabeg: Posebna priča je kampanja protiv prijema Kosova u UNESCO. Zar se nije Beograd u briselekim pregovorima obavezao da neće sprečavati članstvo Prištine u međunarodnim organizacijama, a sada diže uzbunu oko prijema Kosova u UNESCO?
Dragan Popović: Beograd se obavezao da pusti Kosovo da uđe u regionalne organizacije tako da UNESCO nije rezultat dogovora u Briselu, ali ono što je suština svega toga je da zvanična Srbija mnogo više vodi računa o simboličkim stvarima nego o suštinskim. To je politika o kojoj sam već govorio - da se da nešto biračima Srpske napredne stranke koji očekuju drugačiju retoriku. Premijer Vučić očigledno pokušava da u isto vrijeme bude i kooperativan prema svojim evropskim partnerima i da nešto ponudi i svojim biračima, tako da UNESCO treba posmatrati u tom ključu.
Naravno da građanima Srbije, a ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ništa ne znači da li će Kosovo biti članica UNESCO-a. Kosovska policija i sada čuva srpske crkve i manastire, a čuvaće ih i u buduće. Četiri manastira su na listi UNESCO-a, biće i u buduće. Prijemom Kosova u UNESCO ništa se ne bi promjenilo.
Šta više ja mislim da bi time bio otvoren kanal kojim bi Srbija preko UNESCO-a mogla da vrši pritisak na kosovsku vladu, ako se desi da bude ugrožena neka crkva ili neki manastir. Ponavljam - to je stvar simbolike. Prijem Kosova u jednu agenciju Ujedinjenih nacija simbolično približava Kosovo, bar u očima građana Srbije, statusu punopravnog člana Ujedinjenih nacija.
Aleksandra Joksimović: Podsjetila bih da je Kosovo primljeno i u neke druge međunarodne organizacije, pa nije bilo takve reakcije. Na primjer, kada je Kosovo primljeno u Međunarodni olimpijski komitet izostala je gotovo svaka reakcija i zvaničnika i javnosti. U slučaju eventualnog prijema Kosova u UNESCO riječ je o tome da bi bila ugrožena najača pozicija koju Srbija ima u odnosu na Kosovo, a to je da spriječi njegov ulazak u Ujedinjene nacije. I to je ta linija koju Srbija kroz priču o UNESCO-u uporno brani. S druge strane, ne treba zanemariti ni uticaj crkve. Srpskoj naprednoj stranci je značajna njena podrška.
Omer Karabeg: U ovoj kampanji oko UNESCO-a najdalje je otišao ministar inostranih poslova Ivica Dačić koji je rekao da bi prijem Kosova u UNESCO bio isto kao kad bi neko predložio da tamo bude primljena Islamska država. Da li to Dačić takvom retorikom računa na domaće glasove?
Dragan Popović: To je jedna potpuno neprimjerena izjava, a s druge strane, ako mu je cilj da zaštiti preostale Srbe na Kosovu, manastire i crkve, kako se to može postići guranjem prsta u oko većinskom stanovništvu na Kosovu. Nije on jedini. Imali smo gomilu takvih nastupa u posljednje vrijeme. Imate predsjednika Srbije koji izjavljuje da na Kosovu ne postoji džamija starija od 50 godina, što je nonsense svoje vrste. Dovoljno je sjetiti se Čaršijske džamije u Peći koju su srpske snage spalile 1999. godine, a koja je iz 16. vijeka.
Aleksandra Joksimović: Mislim da je ta retorika gospodina Dačića nešto što je dogovoreno na nivou vlade, gdje su uloge podjeljene - i to je jedna od uloga koja je njemu pripala. Naravno, apsolutno smatram da su takve vrste prejakih riječi nešto što ne spada u korpus diplomatskog rječnika, ali, kao što sam rekla, mislim da je tu riječ o podjeli uloga. Uostalom, veliki dio tih izjava upućen je domaćoj javnosti.
Omer Karabeg: I na kraju, kakav je učinak cijele ove priče oko Kosova kojom se posljednjih dana bavila Srbija, pa smo najprije čuli teške riječi, a poslije je sve utihnulo kao da ničega nije ni bilo?
Dragan Popović: Zavisi šta se htjelo postići. S obzirom da će sve to na kraju morati da prihvate, oni su hteli da biračkom tijelu pošalju jaku poruku da su i dalje na braniku nacionalnih interesa. To su, kao što sam već rekao, ljudi koji žele da budu kooperativni i sarađuju sa zapadnim partnerima, a da u isto vrijeme čuvaju imidž patriota i boraca za Kosovo. I ja mislim da su u tome uspjeli.
Druga je priča da li je to što oni rade korisno za nas kao građane Srbije i da li je to korisno za Srbiju. Zbog tog non stop balasiranja mi smo stalno na ivici nekakvog sukoba manjeg ili većeg intenziteta. Situacija se nije do te mjere smirila da možemo da kažemo da su budući sukobi između Srba i Albanaca nemogući.
Aleksandra Joksimović: Bez obzira na povremene burne reakcije meni se čini da proces normalizacije odnosa između Srbije i Kosova bilježi pozitivan trend i da je to jedini od otvorenih problema na Zapadnom Balkanu u čijem su rješavanju ostvareni izvesni rezultati. Takvih pomaka nema ni u Bosni i Hercegovini, ni u Makedoniji. Tako da bez obzira na sve možemo reći da proces normalizacije odnosa između Beograda i Prištine predstavlja pozitivan primjer u odnosu na druge probleme Zapadnog Balkana.
