Gotovo polovina svih izbjeglica koji u Njemačkoj traže politički azil dolazi sa Balkana. Odakle dolaze i od čega bježe? Odgovornost za egzodus snose lokalni političari, smatra Verica Spasovska.
Ni na Kosovu ni u Albaniji, a isto tako ni u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Makedoniji, ne vladaju ni rat, ni glad, niti ljude muče. Više od deceniju i po, zemlje nastale nakon raspada bivše Jugoslavije i njihovi susjedi žive u miru. Hrvatska i Slovenija su štaviše, postale članice Evropske unije. Takvu perspektivu već godinama ima i većina ostalih zemalja u tom dijelu Evrope.
Dakle, tamo je situacija neuporediva sa onom u Siriji, Iraku ili Avganistanu gdje ljudi svakodnevno ginu zbog borbi i terorizma. Uprkos tome, ogroman broj stanovnika Balkana napušta svoje domove kako bi u Njemačkoj zatražili azil. Oni bježe od siromaštva i nedostatka životnih perspektiva. Razočarani i frustrirani političkim i ekonomskim statusom kvo u svojim otadžbinama. I za to najveću krivicu snose balkanske političke elite.
Protraćena pomoć EU
Milijarde iz Brisela nisu dale uzlet političkom i ekonomskom razvoju. Čak ni perspektiva ulaska u EU ne utiče preterano na agilnost političara kada su reforme u pitanju. Zašto i bi? Sve dok novac iz EU teče, a te zemlje nisu u sastavu Evropske unije, lokalni političari ne moraju nikom da se pravdaju i mogu opušteno da uživaju u svojim sinekurama.
Stopa nezaposlenosti u zemljama zapadnog Balkana u posljednje dvije decenije kreće se između 20 i 50 odsto. Više od 60 procenata mladih u Bosni i Hercegovini nema posao. Čak i dobro obrazovani mladi akademci teško se zapošljavaju jer nepotizam i korupcija uništavaju svaki izgled na adekvatno radno mjesto. Način na koji su se političke elite raširile u društvu poprima znakove epidemije. Politika je, mada indirektno, najveći poslodavac: o tome ko će da zasjedne na mjesto direktora ili portira odlučuje politička garnitura na vlasti. Kvalifikacija ili stepen obrazovanja ne igraju nikakvu ulogu.
S obzirom na takve uslove, nije ni čudo da se rezignacija širi. Mnogi posjeduju člansku kartu neke stranke ne da bi konstruktivno uticali na politički život, već da bi povećali sopstvene izglede za zaposlenje. U Makedoniji, Albaniji i na Kosovu više od polovine dobro obrazovanih mladih izražava želju da se iseli iz zemlje.
Nedostaje socijalna infrastruktura
Problem je i u tome što se, nakon propasti starih sustava sistema, nije investiralo u socijalnu infrastrukturu, na primjer u funkcionalno zdravstvo. To najviše pogađa upravo Rome koji su i na Balkanu na najnižoj socijalnoj ljestvici. Oni nisu diskriminisani samo po etničkoj osnovi već prije svega pate zbog implozije socijalnih struktura. Vrlo često, zbog nedostatka zdravstvenog osiguranja, ne mogu sebi da priušte odlazak lekaru. Romi dolaze u Njemačku zato što je novac koji dobijaju kada se nađu u postupku priznavanja azila za njih veliki podsticaj. Osim toga, u Njemačkoj im je na raspolaganju besplatna ljekarska pomoć.
Autokratske strukture u mnogim zemljama zapadnog Balkana dodatno su se učvrstile: u Crnoj Gori, na primjer, koja je već više od dve decenije čvrsto u rukama klana premijera Đukanovića, ili Makedoniji gdje se desno-konzervativna vlada suočava sa optužbama da masovno prisluškuje građane i prijeti smrću nezavisnim novinarima i medijima.
Autoritarne strukture
Slične prilike vladaju i na Kosovu koje je od proglašenja nezavisnosti 2008. de fakto područje pod nadležnošću Evropske unije. Ali uprkos višegodišnjem prisustvu Euleksa, misije koja bi trebalo da učvrstiti pravni poredak, društveni pejzaž karakterišu korupcija i bliska povezanost političkih i mafijaških struktura. Mnogi parlamentarni poslanici i političari ponikli su iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koja je, prema izvještajima specijalnog izvjestioca Savjeta Evrope Dicka Martyja, umješana u mnoge ratne zločine kao što su ubistva i otmice.
U multinacionalnoj državi Bosni i Hercegovini političari i dvadeset godina nakon rata igraju isključivo na nacionalnu kartu, umjesto da se uhvate u koštac s preko potrebnim političkim i ekonomskim reformama. Polovina mladih želi da napusti zemlju, a sve manji broj njih odlučuje se da osnuje sopstvenu porodicu – pogubni trend u zemlji koja ionako muku muči sa natalitetom.
EU može i mora da izvrši pritisak
Spora transformacija u demokratska i pravna društva zemalja Balkana, u Briselu, razumljivo, izaziva frustracije. Evropska unija se ionako usredsredila na krizna žarišta poput Ukrajine ili Grčke. Možda masovni egzodus stanovnika Balkana ponovo taj region dovede u centar pažnje. Bilo bi dobro kada bi se Brisel malo više pozabavio reformskim zastojem u sopstvenom dvorištu. Ako treba, da tu i tamo zatvori slavinu iz koje curi pomoć.
Ipak, političari na Balkanu i dalje svojom arogancijom traće najvažniji društveni kapital jer, što duže traje egzodus mladih i sposobnih, to će manje biti onih koji će se u zemlji angažovati za društvene promjene. Za tamošnje političke elite to je veoma komotna situacija, ali za društva kojima su oni na čelu taj proces je katastrofa. Iako na Balkanu ne vlada rat, glad ili teror – i beznađe može da postane diktatura od koje čovjek želi da pobjegne.
Dakle, tamo je situacija neuporediva sa onom u Siriji, Iraku ili Avganistanu gdje ljudi svakodnevno ginu zbog borbi i terorizma. Uprkos tome, ogroman broj stanovnika Balkana napušta svoje domove kako bi u Njemačkoj zatražili azil. Oni bježe od siromaštva i nedostatka životnih perspektiva. Razočarani i frustrirani političkim i ekonomskim statusom kvo u svojim otadžbinama. I za to najveću krivicu snose balkanske političke elite.
Protraćena pomoć EU
Milijarde iz Brisela nisu dale uzlet političkom i ekonomskom razvoju. Čak ni perspektiva ulaska u EU ne utiče preterano na agilnost političara kada su reforme u pitanju. Zašto i bi? Sve dok novac iz EU teče, a te zemlje nisu u sastavu Evropske unije, lokalni političari ne moraju nikom da se pravdaju i mogu opušteno da uživaju u svojim sinekurama.
Stopa nezaposlenosti u zemljama zapadnog Balkana u posljednje dvije decenije kreće se između 20 i 50 odsto. Više od 60 procenata mladih u Bosni i Hercegovini nema posao. Čak i dobro obrazovani mladi akademci teško se zapošljavaju jer nepotizam i korupcija uništavaju svaki izgled na adekvatno radno mjesto. Način na koji su se političke elite raširile u društvu poprima znakove epidemije. Politika je, mada indirektno, najveći poslodavac: o tome ko će da zasjedne na mjesto direktora ili portira odlučuje politička garnitura na vlasti. Kvalifikacija ili stepen obrazovanja ne igraju nikakvu ulogu.
S obzirom na takve uslove, nije ni čudo da se rezignacija širi. Mnogi posjeduju člansku kartu neke stranke ne da bi konstruktivno uticali na politički život, već da bi povećali sopstvene izglede za zaposlenje. U Makedoniji, Albaniji i na Kosovu više od polovine dobro obrazovanih mladih izražava želju da se iseli iz zemlje.
Nedostaje socijalna infrastruktura
Problem je i u tome što se, nakon propasti starih sustava sistema, nije investiralo u socijalnu infrastrukturu, na primjer u funkcionalno zdravstvo. To najviše pogađa upravo Rome koji su i na Balkanu na najnižoj socijalnoj ljestvici. Oni nisu diskriminisani samo po etničkoj osnovi već prije svega pate zbog implozije socijalnih struktura. Vrlo često, zbog nedostatka zdravstvenog osiguranja, ne mogu sebi da priušte odlazak lekaru. Romi dolaze u Njemačku zato što je novac koji dobijaju kada se nađu u postupku priznavanja azila za njih veliki podsticaj. Osim toga, u Njemačkoj im je na raspolaganju besplatna ljekarska pomoć.
Autokratske strukture u mnogim zemljama zapadnog Balkana dodatno su se učvrstile: u Crnoj Gori, na primjer, koja je već više od dve decenije čvrsto u rukama klana premijera Đukanovića, ili Makedoniji gdje se desno-konzervativna vlada suočava sa optužbama da masovno prisluškuje građane i prijeti smrću nezavisnim novinarima i medijima.
Autoritarne strukture
Slične prilike vladaju i na Kosovu koje je od proglašenja nezavisnosti 2008. de fakto područje pod nadležnošću Evropske unije. Ali uprkos višegodišnjem prisustvu Euleksa, misije koja bi trebalo da učvrstiti pravni poredak, društveni pejzaž karakterišu korupcija i bliska povezanost političkih i mafijaških struktura. Mnogi parlamentarni poslanici i političari ponikli su iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koja je, prema izvještajima specijalnog izvjestioca Savjeta Evrope Dicka Martyja, umješana u mnoge ratne zločine kao što su ubistva i otmice.
U multinacionalnoj državi Bosni i Hercegovini političari i dvadeset godina nakon rata igraju isključivo na nacionalnu kartu, umjesto da se uhvate u koštac s preko potrebnim političkim i ekonomskim reformama. Polovina mladih želi da napusti zemlju, a sve manji broj njih odlučuje se da osnuje sopstvenu porodicu – pogubni trend u zemlji koja ionako muku muči sa natalitetom.
EU može i mora da izvrši pritisak
Spora transformacija u demokratska i pravna društva zemalja Balkana, u Briselu, razumljivo, izaziva frustracije. Evropska unija se ionako usredsredila na krizna žarišta poput Ukrajine ili Grčke. Možda masovni egzodus stanovnika Balkana ponovo taj region dovede u centar pažnje. Bilo bi dobro kada bi se Brisel malo više pozabavio reformskim zastojem u sopstvenom dvorištu. Ako treba, da tu i tamo zatvori slavinu iz koje curi pomoć.
Ipak, političari na Balkanu i dalje svojom arogancijom traće najvažniji društveni kapital jer, što duže traje egzodus mladih i sposobnih, to će manje biti onih koji će se u zemlji angažovati za društvene promjene. Za tamošnje političke elite to je veoma komotna situacija, ali za društva kojima su oni na čelu taj proces je katastrofa. Iako na Balkanu ne vlada rat, glad ili teror – i beznađe može da postane diktatura od koje čovjek želi da pobjegne.
