Srebrenica. Vožnja kroz istočnu Bosnu se čini kao cjelina uspavanog balkanskog šarma. Pejzaži šumovitih brežuljaka, napušteni šljivici. Put se proteže kroz polja pored tihe rijeke Drine. Iz šume se čuje kukavica. Sve je mirno.
U ovim predjelima je 8.000 muškaraca i dječaka pobijeno u serijama egzekucija i masakra u danima kada je Srebrenica pala pod vlast bosanskih Srba 11.jula 1995. godine. 20 godina poslije, još uvijek je nejasno da li su rane blizu zarastanja.
Srpske sile koje su izvršile masakr nad svojim muslimanskim komšijama su to odradile metodički u osvetničkom duhu. Po svom dolasku u Srebrenicu, Ratko Mladić, komandir srpske vojske, je rekao svojim ljudima: "Dajemo ovaj grad srpskom narodu... Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima." (Historijski detalj: Bosanski muslimani su ustvari po etnicitetu Slaveni)
Masakr izvršen 11. jula 1995. godine je kulminacija noćne more koja je trajala 3 godine u Srebrenici.
Dvije godine prije pada Srebrenice, general Philippe Morillon je posjetio Srebrenicu i uvjerio Srebreničane da će ih UN štititi. Vijeće sigurnosti UN-a je proglasilo grad zaštićenom zonom. Bivši mještanin Srebrenice prisjeća se svog uzbuđenja kada je slušao Morillona taj dan: "Mislio sam da bi svi trebali slaviti. Osjećao sam se kao da sam ponovo rođen."
Realnost je pokazala drugačije.
Bila je to kulminacija duge i smrtonosne serije događaja. UN je odbio da pošalje avione koje su holandski mirotvorci tražili. Raspravljali su se s Srbima, te su napustili Srebrenicu ostavivši je nezaštićenom. Srbi su iskoristili odlazak holandskih mirotvoraca, te su bili temeljiti u etničkom čišćenju Srebrenice.
U jednom trenutku, snimanje ubistava je stalo, jer se ispraznila baterija u kameri, sve dok neko nije nabavio novu, kako bi se ubistva mogla nastaviti snimati.
U jednom od mnogih video snimaka, srpski kamerman je snimio prestravljenog bosanskog muslimana kako doziva svog sina i ostale da izađu iz skrivenih mjesta u šumi.
"Nermine, ovdje sam!", dozivao je Ramo Osmanović svog sina, dok su Srbi gledali i diktirali šta bi trebao reći. "Dođi dole, Nermine! Nemaš se čega bojati!"
Tijela Rame i Nermina Osmanovića su nakon rata nađena u jednoj od masovnih grobnica.
"Scene iz pakla", kako je poslije rekao jedan od sudija Haškog suda, "napisane na najtamnijim stranicama historije".
Oni koji su izašli iz svojih skrovišta su ustrijeljeni, obješeni ili mučeni i ostavljeni da umru - Srbi su nerijetko postavljali mine iznenađenja kako bi usmrtili one koji bi pokušali pomoći ovim ljudima.
Srbi su buldožerima skupljali beživotna tijela te ih bacali u jame.
Zločini u Srebrenici, koje su internacionalni sudovi klasifikovali kao genocid, će biti obilježeni u Srebrenici 11. jula. Događaju će prisustvovati hiljade preživjelih i mnogi politički lideri iz svih krajeva svijeta. Podsjećamo, Rezolucija o Srebrenici na današnjem zasjedanju Savjeta bezbjednosti nije usvojena. (Nažalost, Srbija je nedavno zatražila od Rusije da uloži veto na Rezoluciju o Srebrenici, što je Rusija i učinila).
Kulminacija dugih i smrtonosnih serija događaja, ne samo u Srebrenici, već u čitavoj Bosni.
U julu 1992. godine, srpske vlasti u gradu Čelinac u sjevernoj Bosni su objavili spisak propisa: Nesrpsko stanovništvo se ne smije kretati oko grada nakon 16 sati; ne smiju plivati ni pecati lokalnim rijekama: ne smiju se okupljati u grupama u kojima je više od troje ljudi; ne smiju prodavati niti se zamijenjivati za stanove; ne smiju komunicirati sa ljudima izvan grada i tako dalje na jeziku mržnje koji podsjeća na one iz nacističkih udžbenika. I na kraju spiska propisa piše: "Nepoštovanje ovih odluka će imati posljedice u skladu sa važećim propisima."
Termin etničko čišćenje se koristio kao oficijelni eufemizam. Ubrzo je eufemizam postao moćna skraćenica za smrtonosnu stvarnost - kombinacija straha i ubistava.
U jednoj prilici, Radovan Karadžić mi je rekao da ne nema srpskih snajperista na brdima u okolini Sarajeva. (U stvarnosti, terorizirali su glavni bosanski grad, čemu sam svjedočio ja i mnogi drugi). Etničko čišćenje muslimana je "humano". "Puštamo ih da idu", rekao mi je veselo, "sa svojim stvarima i svim ostalim."
Koncentracioni logori, masovna silovanja, etničko čišćenje širom zemlje. To je bio obrazac sljedećih nekoliko godina. Svijet je prekrstio svoje ruke i nastavio pričati o novom setu "mirovnih sporazuma".
Sporazum koji je donio mir u Bosni je napravljen u zračnoj bazi u Daytonu, Ohio. Agresija koja je trajala više od tri godine, te koštala zemlju više desetina hiljada života je bila napokon završena. Činilo se da Bosna i Srebrenica mogu početi sa izgradnjom svojih života.
Slobodan Milošević, vođa Srba, koji je izrazio čuđenje kada sam ga upitao da li bi se mogao naći na suđenju za ratne zločine - on je bio "za mir", objasnio je - je optužen za genocid i umro je iza rešetaka. Mladiću i Karadžiću, nakon mnogo godina skrivanja, se sudi u Haškom tribunalu za genocid; presuda Karadžiću se očekuje u narednih nekoliko mjeseci. Presude u ovim slučajevima mogu pružiti smiraj i neku vrstu zaključka.
Još uvijek postoji mnogo toga za uraditi. Sve vam je jasno kada odete u Srebrenicu. Prije rata, Srebrenica je bio grad sa tri četvrtine muslimanskog stanovništva. Danas, Srbi su većina. I vrlo mali broj njih su spremni da priznaju šta se desilo ovdje.
Nekoliko kilometara od Srebrenice nalazi se selo Kravica. Čim se skrene sa glavnog puta, vidjećete zgradu Zemljoradničke zadruge Kravica. Krave i koze bezbrižno lutaju u prostorijama ove zgrade. Na prvi pogled, zgrada je netaknuta, ali ne treba dugo da bi primijetili rupe od metaka.
U toj zgradi je 1995. godine ubijeno više od 1.000 srebreničkih muslimana, muškaraca i dječaka. Mladić im je obećao da će ih odvesti na bosansku teritoriju te da će se ujediniti sa svojim porodicama. Umjesto toga, svi su ubijeni automatskim oružjem i ručnim granatama. Jedan preživjelih koji je ostavljen da umre, opisao je Haškom sudu kako je "hodao preko mrtvih tijela" kako bi preživio.
Sve su ovo historijske činjenice. Ali ako upitate mještane, poreći će ih. Žena koje je čuvala stoku u Kravicama je to objasnila ovako: nije bila ovdje; nije čula ništa; ne zna ništa. (Da, rekla je, strani posjetitelji redovno dolaze da posjete ovo mjesto i postavljaju pitanja. Ali ona nije bila tu, nije ništa čula i ona ne zna ništa). Tek kada smo spomenuli Karadžića i Mladića, zainteresovala se za razgovor. Nikada nisu trebali biti poslani u Hag, rekla je. Njih dvojica su jednostavno "branili srpski narod".
U srpskom kafiću u Srebrenici, čuli smo sličnu priču. "Za nas su Mladić i Karadžić heroji", rekao je jedan 43-godišnjak. Mladić je "spasio hiljade života civila". Sve ostalo su, prema riječima drugog čovjeka, "laži i izmišljotine".
Ovdje su više zainteresovani za priču o hapšenju Nasera Orića u Švicarskoj, komandira bosanskih muslimana, kojem je suđeno za ratne zločine. Možda je bilo nekoliko "grešaka" srpske strane, priznaju, ali to je sve. Jedan od njih radi u fabrici u blizini memorijalnog centra. Ne, rekao je, nikada nije posjetio egzibiciju kako bi naučio činjenice o Srebrenici.
Nevoljnost da se suoče sa istinom o zločinima, je, naravno, ništa novo. Martha Gellhorne je izvještavala iz Njemačke aprila 1945. godine sa teškim sarkazmom: "Niko nije nacista. Niko nikada nije ni bio.. Nemamo ništa protiv Jevreja, uvijek smo se slagali sa njima..."
Pored razlike u skalama počinjenih zločina - milioni ubijenih naspram "samo" desetina hiljada - postoji još jedan važan kontrast između Njemačke nakon 1945. i Balkana danas. Dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata, razvoj nove generacije u Njemačkoj je značilo postavljanje pitanja o sopstvenoj historiji.
Kancelar Willy Brandt (koji se suprotstavljao nacizmu od početka) je posjetio Varšavu 1970. godine i pao na koljena kako bi iskazao kajanje, poznati i slavni Kniefall. To je za Nijemce bilo van pameti: istraživanje javnog mnijenja je pokazalo da većina Nijemaca smatra da se Brandt nije trebao izviniti. Ali Brandtov gest je bio početak i kamen temeljac izgradnja stabilne i mirne Njemačke kakvu danas znamo.
U današnjem srpskom vodstvu i vodstvu bosanskih Srba, ne postoji Willy Brandt - vođa koji razumije potrebu za istinom zbog dobrobiti svih strana.
Nekada vidimo tračke svjetla. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, posjetio je Srebrenicu u aprilu i razgovorao o počinjenim zločinima u Srebrenici, te rekao da mu je "žao zbog svih žrtava". Ali istovremeno, nije baš zvučalo kao da mu je žao - i nedavno je opisao fokus na Srebrenici kao "najveću obmanu 20. stoljeća".
Poruke iz Beograda su jednako mješovite. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, dao je intervju 2013. godine u kojemu se prvi put izvinio za počinjene zločine. Ali istovremeno je i naglasio da ono što se desilo u Srebrenici nije genocid. Ovo je mnogo više od detalja. Doslovno i metaforički, vođe Srbije i Republike Srpske odbijaju priznati gdje su tijela zakopana.
Malo je političke podrške - još manje političkog pritiska - na ljude da priznaju činjenice prošlosti. Na primjer, mjesto masakra u sjevernoj Bosni, koje je otkriveno i iskopano u protekle dvije godine, prikazuje slikoviti primjer nastavka tišine.
Stotine tijela je otkriveno u prijedorskom rudniku Tomašica, u blizini ozloglašenih logora Omarska i Trnopolje. Masovna grobnica je otkrivena tek kada je jedan od umiješanih u zločine rekao da više ne može šutjeti. Rekao je da ga "proganjaju" oči djevojčice koju je ubio prije dvadeset godina.
Reporter BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network), je posjetio Tomašicu tokom iskopavanja tijela iz masovne grobnice. Niko nije bio spreman da priča o događajima koji su se desili ovdje. Jedan je čovjek citao bosansku izreku: "Šuti, neko ćete čuti."
Odbijanje suočavanja sa istinom o Srebrenici i drugim ubijanjima širom regiona, znači da je ostalo previše ljudi, ne samo sa bolom zbog gubitka voljenih, već i sa duplom boli - gdje porodice, bez mezara koji bi posjetili, nisu u stanju doći do finalnog zaključka.
Na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, Amnesty International je lansirao kampanju za približno 8.000 ljudi nestalih širom Bosne, uključujući i 1.000 iz Srebrenice. Ali to će biti teška borba u trenutnom kontekstu, zbog političkih igara i u Bosni i u Srbiji.
Prije dvadeset i tri godine, naslov za članak koji je objavljen u Independentu glasio je "Hope Dies in Sarajevo" (Nada umire u Sarajevu). Svijet je tada iznevjerio Bosnu, odbijajući da izvrši pritisak kada je pritisak bio potreban. Ovih dana, Bosna je obmanjujuće tiha. Ali ako tražimo bilo kakvu vrstu stabilnosti u BiH, potreba za istinom i pravdom danas je važnija nego ikada.
Autor: Nejla KALAJDŽISALIHOVIĆ / novi.ba
Srpske sile koje su izvršile masakr nad svojim muslimanskim komšijama su to odradile metodički u osvetničkom duhu. Po svom dolasku u Srebrenicu, Ratko Mladić, komandir srpske vojske, je rekao svojim ljudima: "Dajemo ovaj grad srpskom narodu... Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima." (Historijski detalj: Bosanski muslimani su ustvari po etnicitetu Slaveni)
Masakr izvršen 11. jula 1995. godine je kulminacija noćne more koja je trajala 3 godine u Srebrenici.
Dvije godine prije pada Srebrenice, general Philippe Morillon je posjetio Srebrenicu i uvjerio Srebreničane da će ih UN štititi. Vijeće sigurnosti UN-a je proglasilo grad zaštićenom zonom. Bivši mještanin Srebrenice prisjeća se svog uzbuđenja kada je slušao Morillona taj dan: "Mislio sam da bi svi trebali slaviti. Osjećao sam se kao da sam ponovo rođen."
Realnost je pokazala drugačije.
Bila je to kulminacija duge i smrtonosne serije događaja. UN je odbio da pošalje avione koje su holandski mirotvorci tražili. Raspravljali su se s Srbima, te su napustili Srebrenicu ostavivši je nezaštićenom. Srbi su iskoristili odlazak holandskih mirotvoraca, te su bili temeljiti u etničkom čišćenju Srebrenice.
U jednom trenutku, snimanje ubistava je stalo, jer se ispraznila baterija u kameri, sve dok neko nije nabavio novu, kako bi se ubistva mogla nastaviti snimati.
U jednom od mnogih video snimaka, srpski kamerman je snimio prestravljenog bosanskog muslimana kako doziva svog sina i ostale da izađu iz skrivenih mjesta u šumi.
"Nermine, ovdje sam!", dozivao je Ramo Osmanović svog sina, dok su Srbi gledali i diktirali šta bi trebao reći. "Dođi dole, Nermine! Nemaš se čega bojati!"
Tijela Rame i Nermina Osmanovića su nakon rata nađena u jednoj od masovnih grobnica.
"Scene iz pakla", kako je poslije rekao jedan od sudija Haškog suda, "napisane na najtamnijim stranicama historije".
Oni koji su izašli iz svojih skrovišta su ustrijeljeni, obješeni ili mučeni i ostavljeni da umru - Srbi su nerijetko postavljali mine iznenađenja kako bi usmrtili one koji bi pokušali pomoći ovim ljudima.
Srbi su buldožerima skupljali beživotna tijela te ih bacali u jame.
Zločini u Srebrenici, koje su internacionalni sudovi klasifikovali kao genocid, će biti obilježeni u Srebrenici 11. jula. Događaju će prisustvovati hiljade preživjelih i mnogi politički lideri iz svih krajeva svijeta. Podsjećamo, Rezolucija o Srebrenici na današnjem zasjedanju Savjeta bezbjednosti nije usvojena. (Nažalost, Srbija je nedavno zatražila od Rusije da uloži veto na Rezoluciju o Srebrenici, što je Rusija i učinila).
Kulminacija dugih i smrtonosnih serija događaja, ne samo u Srebrenici, već u čitavoj Bosni.
U julu 1992. godine, srpske vlasti u gradu Čelinac u sjevernoj Bosni su objavili spisak propisa: Nesrpsko stanovništvo se ne smije kretati oko grada nakon 16 sati; ne smiju plivati ni pecati lokalnim rijekama: ne smiju se okupljati u grupama u kojima je više od troje ljudi; ne smiju prodavati niti se zamijenjivati za stanove; ne smiju komunicirati sa ljudima izvan grada i tako dalje na jeziku mržnje koji podsjeća na one iz nacističkih udžbenika. I na kraju spiska propisa piše: "Nepoštovanje ovih odluka će imati posljedice u skladu sa važećim propisima."
Termin etničko čišćenje se koristio kao oficijelni eufemizam. Ubrzo je eufemizam postao moćna skraćenica za smrtonosnu stvarnost - kombinacija straha i ubistava.
U jednoj prilici, Radovan Karadžić mi je rekao da ne nema srpskih snajperista na brdima u okolini Sarajeva. (U stvarnosti, terorizirali su glavni bosanski grad, čemu sam svjedočio ja i mnogi drugi). Etničko čišćenje muslimana je "humano". "Puštamo ih da idu", rekao mi je veselo, "sa svojim stvarima i svim ostalim."
Koncentracioni logori, masovna silovanja, etničko čišćenje širom zemlje. To je bio obrazac sljedećih nekoliko godina. Svijet je prekrstio svoje ruke i nastavio pričati o novom setu "mirovnih sporazuma".
Sporazum koji je donio mir u Bosni je napravljen u zračnoj bazi u Daytonu, Ohio. Agresija koja je trajala više od tri godine, te koštala zemlju više desetina hiljada života je bila napokon završena. Činilo se da Bosna i Srebrenica mogu početi sa izgradnjom svojih života.
Slobodan Milošević, vođa Srba, koji je izrazio čuđenje kada sam ga upitao da li bi se mogao naći na suđenju za ratne zločine - on je bio "za mir", objasnio je - je optužen za genocid i umro je iza rešetaka. Mladiću i Karadžiću, nakon mnogo godina skrivanja, se sudi u Haškom tribunalu za genocid; presuda Karadžiću se očekuje u narednih nekoliko mjeseci. Presude u ovim slučajevima mogu pružiti smiraj i neku vrstu zaključka.
Još uvijek postoji mnogo toga za uraditi. Sve vam je jasno kada odete u Srebrenicu. Prije rata, Srebrenica je bio grad sa tri četvrtine muslimanskog stanovništva. Danas, Srbi su većina. I vrlo mali broj njih su spremni da priznaju šta se desilo ovdje.
Nekoliko kilometara od Srebrenice nalazi se selo Kravica. Čim se skrene sa glavnog puta, vidjećete zgradu Zemljoradničke zadruge Kravica. Krave i koze bezbrižno lutaju u prostorijama ove zgrade. Na prvi pogled, zgrada je netaknuta, ali ne treba dugo da bi primijetili rupe od metaka.
U toj zgradi je 1995. godine ubijeno više od 1.000 srebreničkih muslimana, muškaraca i dječaka. Mladić im je obećao da će ih odvesti na bosansku teritoriju te da će se ujediniti sa svojim porodicama. Umjesto toga, svi su ubijeni automatskim oružjem i ručnim granatama. Jedan preživjelih koji je ostavljen da umre, opisao je Haškom sudu kako je "hodao preko mrtvih tijela" kako bi preživio.
Sve su ovo historijske činjenice. Ali ako upitate mještane, poreći će ih. Žena koje je čuvala stoku u Kravicama je to objasnila ovako: nije bila ovdje; nije čula ništa; ne zna ništa. (Da, rekla je, strani posjetitelji redovno dolaze da posjete ovo mjesto i postavljaju pitanja. Ali ona nije bila tu, nije ništa čula i ona ne zna ništa). Tek kada smo spomenuli Karadžića i Mladića, zainteresovala se za razgovor. Nikada nisu trebali biti poslani u Hag, rekla je. Njih dvojica su jednostavno "branili srpski narod".
U srpskom kafiću u Srebrenici, čuli smo sličnu priču. "Za nas su Mladić i Karadžić heroji", rekao je jedan 43-godišnjak. Mladić je "spasio hiljade života civila". Sve ostalo su, prema riječima drugog čovjeka, "laži i izmišljotine".
Ovdje su više zainteresovani za priču o hapšenju Nasera Orića u Švicarskoj, komandira bosanskih muslimana, kojem je suđeno za ratne zločine. Možda je bilo nekoliko "grešaka" srpske strane, priznaju, ali to je sve. Jedan od njih radi u fabrici u blizini memorijalnog centra. Ne, rekao je, nikada nije posjetio egzibiciju kako bi naučio činjenice o Srebrenici.
Nevoljnost da se suoče sa istinom o zločinima, je, naravno, ništa novo. Martha Gellhorne je izvještavala iz Njemačke aprila 1945. godine sa teškim sarkazmom: "Niko nije nacista. Niko nikada nije ni bio.. Nemamo ništa protiv Jevreja, uvijek smo se slagali sa njima..."
Pored razlike u skalama počinjenih zločina - milioni ubijenih naspram "samo" desetina hiljada - postoji još jedan važan kontrast između Njemačke nakon 1945. i Balkana danas. Dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata, razvoj nove generacije u Njemačkoj je značilo postavljanje pitanja o sopstvenoj historiji.
Kancelar Willy Brandt (koji se suprotstavljao nacizmu od početka) je posjetio Varšavu 1970. godine i pao na koljena kako bi iskazao kajanje, poznati i slavni Kniefall. To je za Nijemce bilo van pameti: istraživanje javnog mnijenja je pokazalo da većina Nijemaca smatra da se Brandt nije trebao izviniti. Ali Brandtov gest je bio početak i kamen temeljac izgradnja stabilne i mirne Njemačke kakvu danas znamo.
U današnjem srpskom vodstvu i vodstvu bosanskih Srba, ne postoji Willy Brandt - vođa koji razumije potrebu za istinom zbog dobrobiti svih strana.
Nekada vidimo tračke svjetla. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, posjetio je Srebrenicu u aprilu i razgovorao o počinjenim zločinima u Srebrenici, te rekao da mu je "žao zbog svih žrtava". Ali istovremeno, nije baš zvučalo kao da mu je žao - i nedavno je opisao fokus na Srebrenici kao "najveću obmanu 20. stoljeća".
Poruke iz Beograda su jednako mješovite. Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, dao je intervju 2013. godine u kojemu se prvi put izvinio za počinjene zločine. Ali istovremeno je i naglasio da ono što se desilo u Srebrenici nije genocid. Ovo je mnogo više od detalja. Doslovno i metaforički, vođe Srbije i Republike Srpske odbijaju priznati gdje su tijela zakopana.
Malo je političke podrške - još manje političkog pritiska - na ljude da priznaju činjenice prošlosti. Na primjer, mjesto masakra u sjevernoj Bosni, koje je otkriveno i iskopano u protekle dvije godine, prikazuje slikoviti primjer nastavka tišine.
Stotine tijela je otkriveno u prijedorskom rudniku Tomašica, u blizini ozloglašenih logora Omarska i Trnopolje. Masovna grobnica je otkrivena tek kada je jedan od umiješanih u zločine rekao da više ne može šutjeti. Rekao je da ga "proganjaju" oči djevojčice koju je ubio prije dvadeset godina.
Reporter BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network), je posjetio Tomašicu tokom iskopavanja tijela iz masovne grobnice. Niko nije bio spreman da priča o događajima koji su se desili ovdje. Jedan je čovjek citao bosansku izreku: "Šuti, neko ćete čuti."
Odbijanje suočavanja sa istinom o Srebrenici i drugim ubijanjima širom regiona, znači da je ostalo previše ljudi, ne samo sa bolom zbog gubitka voljenih, već i sa duplom boli - gdje porodice, bez mezara koji bi posjetili, nisu u stanju doći do finalnog zaključka.
Na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, Amnesty International je lansirao kampanju za približno 8.000 ljudi nestalih širom Bosne, uključujući i 1.000 iz Srebrenice. Ali to će biti teška borba u trenutnom kontekstu, zbog političkih igara i u Bosni i u Srbiji.
Prije dvadeset i tri godine, naslov za članak koji je objavljen u Independentu glasio je "Hope Dies in Sarajevo" (Nada umire u Sarajevu). Svijet je tada iznevjerio Bosnu, odbijajući da izvrši pritisak kada je pritisak bio potreban. Ovih dana, Bosna je obmanjujuće tiha. Ali ako tražimo bilo kakvu vrstu stabilnosti u BiH, potreba za istinom i pravdom danas je važnija nego ikada.
Autor: Nejla KALAJDŽISALIHOVIĆ / novi.ba
