Kosovo je de facto već nezavisno, a razne 'crvene linije' i istresanja na ambasadorima samo su tu da odgode neizbježno.
Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić optužio je ambasadora Njemačke Hajnca Vilhelma da je prešao granice lijepog ponašanja jer ga je “indirektno optužio da laže”.
Prilično nekonvencionalno, nediplomatski i krajnje neprimjereno za predsjednika jedne zemlje da polemiše sa “glasnikom”, jer šta je drugo izaslanik jedne zemlje do zastupnik interesa i prenosilac poruka i odluka svoje vlade.
Ako je diplomata nešto zgrešio, tu je Ministarstvo spoljnih poslova da reaguje, bez uplitanja javnosti.
Ovako se stiče utisak da je ispad ambasadora bio vrijedan demonstriranja uvređenosti i zatezanja odnosa na relaciji Beograd - Berlin, a to nam se ne bi baš isplatilo glede naših evropskih integracija. Srbija se trudi da neguje dobre odnose s Njemačkom, ključnim faktorom u EU kojoj Srbija stremi.
Miniranje evropskih integracija
Sigurno je da Berlin neće blagonaklono gledati na ovaj incident. Ojsetljivost predsjednika Srbije može skupo da nas košta, pogotovo ako su istiniti medijski navodi o tome da je Nikolić prvo odbio da primi Vilhelma, jer navodno nije imao vremena, a onda ipak zakazao sastanak.
Teško da je predsjednik djelovao nepromišljeno i da ne zna da takva buka može naškoditi poziciji Srbije u procesu evropskih integracija.
Šta je to zgriješio njemački diplomata da zasluži predsjedničko ribanje?
Nikolić je 2. decembra izjavio da je od evropskog komesara Johanesa Hana, sa kojim se neposredno prije toga sastao, prvi put čuo otvoreno i jasno da Srbija neće biti dio EU-a sve dok ne prizna nezavisnost Kosova.
Crvene linije dosad su uvijek služile da bi se pomjerale. Ono što se ne prihvati u jednom obliku, prihvati se u nekom drugom, a onda se napravi dokument kojim se definišu nove crvene linije. To nije novi već novi/stari plan Srbije za Kosovo, a zove se kupovina vremena.
Njemački ambasador Hajnc Vilhelm je rekao da od Srbije niko ne traži da prizna Kosovo, da to nije rekao niti tražio ni komesar EU-a Han. Poslije toga se predsjednik uvredio.
No, kako se to predsjednik nije naljutio na prvog potpredsjednika Vlade i ministra spoljnih poslova Ivicu Dačića ili - ne daj Bože - na premijera Aleksandra Vučića, koji su takođe rekli da nisu bili suočeni sa zahtjevom za priznanje Kosova. Kako to da ga oni nisu “indirektno optužili” da laže ako je zbog iste stvari na tapet dospeo njemački diplomata?
Tako je možda Vilhelm postao kolateralna šteta poruke koju je predsjednik odapeo na drugu adresu. Sam Nikolić je naknadno poručio da "nije gluv, da je dobro čuo Hana".
Nije to prvi put da se pogledi Vlade i premijera razlikuju od nazora srpskog predsjednika, i da to predsjednik javno iznese. To je i razlog što se sve češće može čuti (doduše u formi vica) da je trenutno Nikolić najjača Vučićeva opozicija. Svi ti "opozicioni" ispadi srpskog predsjednika za sada su uvijeni i dvosmisleni.
Promjena kursa
I Nikolić i Vučić su radikalno promjenili kurs i evoluirali u proevropske političare. Istina, Nikolić malo više koketira sa Moskvom. Otud ne iznenađuje ovaj kratki srpsko-njemački klinč.
Nikolić je nekada poručivao da će Srbija da bude crna rupa na zlatnom tepihu EU-a, da bi prije neku godinu izjavio da Srbija ne može da opstane bez članstva u Evropskoj uniji i da bi u slučaju uslova EU ili Kosovo rekao da bi to bilo kao da bi ga pitali da li da se "odrekne jednog ili drugog sina".
Da bi preduhitrio "nepristojnu ponudu" iz Brisela, Nikolić je najavio novi prijedlog konačnog rješenja za Kosovo kojim bi postavio "crvenu liniju" ispod koje Srbija neće ići.
Crvene linije dosad su uvijek služile da bi se pomjerale. Ono što se ne prihvati u jednom obliku, prihvati se u nekom drugom, a onda se napravi dokument kojim se definišu nove crvene linije.
To nije novi već novi/stari plan Srbije za Kosovo, a zove se kupovina vremena.
Koliku snagu, uostalom, može da ima neki dokument u vezi sa statusom Kosova nastao u kabinetu predsjednika Srbije i da li nešto može da promjeni?
U ovom momentu, na pragu 2015, kada na Kosovu prema dogovoru Beograda i Prištine više nema paralelnih institucija Srbije, kada sve većinski srpske opštine funkcionišu po kosovskim zakonima, takav dokument može samo malo da skrene medijsku pažnju na njegove autore.
Ovakvim nastupom predsjednik Srbije se nameće da mu se dodjeli uloga u rješavanju pitanja Kosova, pred nastavak dijaloga s Prištinom i otvaranje pregovaračkog poglavlja 35 koje se bavi Kosovom.
Sve što je bilo moguće u rješavanju statusa Kosova je isprobano i na kraju je potpisan Briselski sporazum, u čijem članu 14 jasno stoji da se dvije strane, Srbija i Kosovo, obavezuju da se neće međusobno blokirati niti podsticati ostale da blokiraju evropske integracije druge strane.
Valjda je jasno da su evropske integracije eufemizam za integraciju u EU, a nijedna članica nije ušla u tu asocijaciju a da prije toga nije bila potpuno međunarodno priznata država.
Upravo se sa tim složio i Beograd kada je potpisao sporazum sa Prištinom u aprilu 2013. u Briselu.
Kosovo je de facto već nezavisno, ali se to u Srbiji od zvaničnika još neće čuti. Razne deklaracije, crvene linije, istresanja na ambasadorima samo su tu da odgode neizbježno i još malo drže koprenu na očima osjetljivih, kojih je sve manje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
