Zbog nedostatka finansijskih sredstava, ali ponekad i zbog nedovoljno brzog reagovanja, pa i nestručnosti ljekara pred očima su nam prethodnih godina umirala djeca, od kojih mnoga nisu stigla ni da krenu u školu. Nadamo se da nijedan roditelj više neće doživjeti bol koji je ovaj čovek osjetio
Problem liječenja bolesne djece u Srbiji prisutan je godinama, a tek od slučaja male Tijane Ognjanović o tome se priča u javnosti. Najčešće zbog nedostatka finansijskih sredstava, ali ponekad i zbog nedovoljno brzog reagovanja, pa i nestručnosti ljekara pred očima su nam umirali anđeli, od kojih mnogi nisu stigli ni da krenu u školu.
Prenosimo vam potresnu priču jednog oca čije je dijete umrlo od leukemije. Nadamo se da nijedan roditelj više nikad neće doživeti bol koji je ovaj čovek osjetio.
“Naš sin je umro od leukemije. Ležao je nedjeljama u bolnici, a ljekari pojma nisu imali šta mu je. Mi smo unijeli njegove (loše) rezultate krvi u Google i odmah prvih 10 linkova je pokazalo da je vjerovatno leukemija. A u bolnici sve profesor do profesora, listaju neke udžbenike, kao traže šta bi moglo da mu bude. “Malo mu je oslabio imunitet, to je sve.”
Banda nesposobna. Mi im kažemo da smo pogledali na netu i da se bojimo. Pitamo ih: “Da nije leukemija?” Oni nam se smiju i sprdaju se. Kaže doktor: “Neka vam dr.Google onda liječi vaše dijete.” Izgubili smo dragocjeno vrijeme zbog njihovog neznanja i nesposobnosti.
Dijete prebacismo u Institut za majku i dijete. Čim su ga poslali na hematologiju, bilo nam je jasno da je i njima (konačno) jasno. Hladna jesen je bila, u bolnici još nema grijanja. Niko se ne buni, svi znaju da može i gore. Kažu da donesemo grijalicu. Izađem napolje i uđem u prvi taksi ispred bolnice. Kako nisam u svom gradu, kažem mu da me odveze do neke kineske prodavnice ili do neke prodavnice tehničke robe, gdje ima da se kupi grijalica. Vozi me 20 minuta u krug, izbaci ispred radnje koja je 200m od bolnice i uzme mi 50 evra.
Donesem grijalicu, a sestra mi kaže da ne smije da se uključi zato što će izbaciti osigurač pa cijelo odjeljenje neće imati struje. Mi je svejedno uključimo, jako nam je hladno. Sestra je stvarno bila u pravu – nestane struje, vika, cika po hodniku.
Ni roditelji ni djeca nisu imali gdje da se istuširaju, nema tople vode. Kažu da se istuširamo kod kuće. A mi u bolnici koja je 200 km od naše kuće. Kažu da to nije njihov problem. Priđe profesor doktor i šapne da bi bilo dobro kupiti neki koktel vitamina, da se malom ojača organizam za nastavak liječenja. Kaže “odlična stvar, njemačka, nije skupa”, 200 evra za kutiju sa 20 ampula. Pitam ga gdje ima, da mi broj telefona. Pozovem rođake da mi pozajme pare, odem i kupim.
Djeca ko djeca: jurcaju po bolnici, onako mali i ćelavi, igraju žmurke, a sestre se deru na njih da idu u sobe i tamo gledaju TV. (Da, ima televizor! Na televizoru je zaljepljena pločica sa imenom nekog djeteta, sa godinom rođenja i godinom smrti. Pretpostavljam da su roditelji nesretnog dečaka poklonili odjeljenju televizor.)
Srećom, ne ubi našeg anđela ni srpsko zdravstvo ni srpska administracija već strašna bolest: brzo i efikasno. Jedne noći smo ga jedva spasili, dva puta reanimirali, nekako oživjeli. Međutim sljedeće noći, negde iza ponoći, ponovo borba, jurnjava, reanimacija i onda smo stali.
Pustili smo ga da ode, da se više ne muči naš mali suncokret.
Stojimo tako u hodniku LjubavMojaNajvećaNaSvetu i ja, zagrljeni plačemo za sinom jedinim, a drugi roditelji, naši saborci i sapatnici sa odjeljenja, prilaze nam, grle nas, plaču sa nama i šapuću: “Blago vama.”
Dva sata je iza ponoći. Sve što smo u bolnicu donijeli, ostavili smo tamo i podelili roditeljima na odjeljenju: Milanovom tati grijalicu, Sonjinoj mami ženinu zimsku jaknu (tražila je a mi joj dali, da se ne smrzava), a preostale “vitaminske ampule” smo htjeli da podijelimo svim roditeljima na ravne časti. S obzirom da smo potrošili dvije, a ostalo ih je jos 18, računali smo da će svakom djetetu dospjeti 3 ampule. Ali gde je kutija? Sestro! Da niste videli možda onu kutiju sa ampulama? Ne, kaže, nije tu nikada ni bila. Kako nije, pa Vi ste mu dali posljednju injekciju sad, pre tri sata!
Onako neuračunljiv, kako već roditelj zna da bude poslije smrti djeteta, pozvao sam je na stranu i rekao da ću odmah sad da je ubijem, ako se kutija ne stvori ovdje za 2 minuta. Uvredila se, otišla po profesor doktora koji je poveo i gorilu sa porte. Doktoru sam ponovio isto: da ću ga ubiti golim rukama, sad, ako ne vrate njemačke vitaminske koktele koje mi je on preporučio/prodao. Dok sam stajao pored gorile koji me je smirivao, doktor je sa sestrom ušao u ljekarsku sobu. Izašli su zajedno i donijeli kutiju u kojoj je bilo 11 ampula. Kažu da to nije naša kutija već njihova ali da, eto, oni to nama daju zato što vide da nismo normalni.
Dvije nedjelje kasnije dolazi policija po mene, da dam iskaz “u vezi sa krivičnom prijavom”. Prijetnja ubistvom, kažu. Srećom, do sudskog postupka nikada nije došlo. Konačno i neka korist od neefikasnog srpskog sudstva”.
Izvor: Magazin.ba / Telegraf
