Početak agresije na BiH me zatekao u mom stanu u Zvorniku, u kome sam živjela sa mojim mužem. Mi nismo imali djece tada. Bila sam zaposlena u opštini Zvornik gdje sam radila kao kuharica, prenosi portal "Diwan magazine".
Početkom mjeseca aprila 1992. godine Srbi su počeli da se organiziraju u manje grupe i da postavljaju barikade u djelovima grada i širem području. Mi muslimani nismo mogli pretpostaviti šta se tačno dešava iako smo vidjeli da se srpske porodice sele, tj da iseljavaju svoje žene i djecu. Nikome nije bilo jasno zašto. U tom periodu je bilo mirno. Sa prozora moga stana sam primijetila da se više niko ne druži sa muslimanma. Iz obližnjih kafića se mogla čuti muzika, provokativna za nesrpsko stanovništvo.
Tokom mjeseca aprila 1992. godine ja sam se još kretala po gradu, jer sam išla na posao. Tada sam na ulici sretala neke ljude koje sam poznavala, obučene u maskirne uniforme, sa šajkačama i četničkim kokardama na glavi. Među njima sam prepoznala Matića, poznatog kao švercera, koji je živio na Šćemliji u predgrađu Zvornika. On je brat od Čede Matića koji je radio u bolnici, a i sam je nosio uniformu i kokardu, zajedno sa svojim sinom, čije ime ne znam.
Čula sam da su Čedo Matić, njegov brat i sin obezbjeđivali logore u Zvorniku, kao što su logori "Novi izvor", u kome sam i sama bila zatočena, logor "Karakaj" u kome su bili muškarci, logor "Škola u Pilici" itd. Oni su puštali iz logora koga su htjeli i radili su šta su htjeli. Tu je bio i Brano Grujić, koji je bio inspektor u opštini Zvornik. U ratu je bio četnik koji je silovao žene i muškarce.
Salih, koji je bio inspektor u Zvorniku, je dolazio nama muslimanima i obavijestio nas da moramo napustiti naše kuće. Ja sam bila sama sa mužem u kući kada je Salih rekao da uzmemo samo nešto najnužnije i da idemo prema Kula Gradu. Idući prema Kula Gradu ja sa ostalim muslimanima dolazim do mjesta Lipnja. Tu smo bili u školi desetak dana, pošto su nas avioni bombardirali.
01. maja 1992. godine Srbi su upali u Liplje i hvataju koga stignu od muslimana, odnosno onih koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, a među njima sam bila i ja.
Kada su nas zarobili prebacili su nas u jednu kuću u Liplju. U kuću su upadali razni četnici, a među njima je bio Brano Grujić.
Moram naglasiti da su u toj kući bile samo žene. Mene je zarobio Milisav Vasiljević iz Malog Zvornika (Srbija), koji je bio uposlen kao tržišni inspektor u Zvorniku i Brano Grujić. Druge nisam prepoznala. Nikada ne mogu zaboraviti Milisava Vasiljevića i Branu Grujića koji bi često dolazili nama ženama, maltretirali nas, prisiljavali da se skidamo gole, a ako ne bi pristale oni bi nas fizički zlostavljali. Moje 2 polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovao ih je Brano Grujić te još nekoliko četnika koje nisam poznavala.
Moga očuha su takođe seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Brano Grujić i Milisav Vasiljević, koji su sa sobom dovodili, kako sam već rekla, meni nepoznate četnike. Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima i očima njegovih kćerki, a mojih polusestri.
U toj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme smo svaki dan bivane silovane i premlaćivane. Mene su tukli do besvijesti. Odatle su nas, po naredbi Milisava Vasiljevića, odveli u školu u Liplju. U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarce, meni nepoznate. Saznala sam sam da su to muškarci iz sela Liplja, koji su bili vezani lancima i svako večer sam mogla čuti zveket lanaca, krikove i plač muškaraca, te korake istih, po čemu sam mogla zaključiti da ih negdje odvode.
Nas žene su smjestili u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela Marčići, koje se nalazi u blizini sela Snagova. Te žene nisam poznavala, samo se sjećam da se jedna zvala Mejra. Imala je poseban plač, kakav nikad prije nisam čula. Mejru su odvodili, a kada bi se vraćala ona bi plakala. Pitala sam žene: "ko je ta žena", a one kažu: "To je naša Mejra".
U školu je dolazio Dragan Aćimović koji je radio u opštini Zvornik kao geometar. I on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene.
Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, tj. to je bukvalno bilo grupno silovanje. Redali su se jedan po jedan na nama kako su htjeli.
Sjećam se da je Brano Grujić rekao da mora prvi mene imati, pa onda svi ostali. Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi, te je nastalo silovanje jednog po jednog četnika. Ja sam mogla brojati do 6-7 puta, i onesvijestila sam se.
Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.
Početkom mjeseca juna 1992. godine četnici su nas natjerali da iz škole Liplja idemo pješice u Zvornik, gdje su nas zatvorili u logor "Novi Izvor". Logor "Novi Izvor" je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle pod istoimenim nazivom. Tu je bilo više kancelarija. Ja sam bila u jednoj od njih u kojoj sam zatekla puno žena iz Zvornika, dok su u drugoj prostoriji bili muškarci. Mislim da nas je u tom logoru bilo oko 200-300 muslimana civila (žena i muškaraca).
U logoru "Novi Izvor" su dolazili pripadnici raznoraznih srpskih jedinica, kao što je Kapetan Dragan. Nisam ga lično poznavala. Pričao je ekavski, bio je srednjeg rasta, imao je oko 50 godina, tamnije kose, proćelav, u maskirnoj uniformi sa crvenom beretkom.
Dragan je dolazio da gleda žene, izabirao je koju je želio i odvodio iz kancelarije. Tada bi govorio: "Jebite vi to, a mi ove vodimo!" I ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan. Dragan nas je odveo u hotel "Vidikovac" na Diviču i tamo su se iživljavali nad nama. Silovali bi nas, a kada nas više ne bi mogli silovati, tukli bi nas i govorili "da ne znamo ništa i da ih ne možemo da uzbudimo".
Svaku noć u Logoru "Novi Izvor" bi izvodili najmanje po 10 muškaraca. Sjećam se da su tu ubili Saliha Okanovića.
Za sve ubijene u logoru "Novi Izvor" odgovoran je Neđo Mlađenović. Mlađenović je bio direktor komunalnog i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vreće ubijene muškarce. Jednog dana su nas odveli u preduzeće "Komunalne". Tamo nas je snimala TV iz Novog Sada, a meni i Salihu su dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo, da su nam dali kafu i da nas štite od muslimana, jer su oni ekstremni. Ako drugačije kažemo, rekli su da će poubijati sve u logoru "Novi Izvor".
Sjećam se da je na dan Vidovdana, srpskog praznika, a mislim da je to bilo 28. juna 1992. godine, nastao pokolj u logoru "Novi Izvor", pogotovo su ubijali muškarce muslimane. Sjećam se da su došli Dušan Vučković zvani "Repić", koji je bio glavni na Diviču, a sa njim su bili još neki koje su zvali "Pufta", "Zoks", izvjesni Jovo novinar, njegov sin zvani "Riko", te izvjesni "Žućo". Tada je Dušan rekao svojim vojnicima: "Hajde da ih pojebemo za sretan put" i tada je nastao pakao za nas žene. Počelo je sistematsko premlaćivanje i silovanje. Kako je koji dolazio, on bi nas silovao i premlaćivao, a Vučković je imao sa sobom djevojku muslimanku koju je zarobio i prisilio da bude sa njim.
Moram naglasiti da su nas iz logora "Novi Izvor" odvodili i u bolnicu Zvornik. I tamo su nas tukli. Sjećam se jedne medicinske sestre Bisere, pa Ljilje, pa Saše i Jovana koji je u bolnici u Zvorniku radio kao zubni tehničar. I oni su nas tukli. Dok su nas tukli govorili su nam da je to njihova terapija.
U julu mjesecu 1992. godine odveli su nas u SUP Zvornik, da tamo damo izjavu da dobrovoljno napuštamo Zvornik. Izjave je uzimao Neđo Jovičić, koji je inače bio isljednik u Zvorniku. Čula sam da je Neđo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid, a zvali smo ga "Mališa". To sam sve čula na Kula Gradu.
Iz logora "Novi Izvor" su nas transportovali u Suboticu na Palić u Srbiji. Na Paliću su nas smjestili u nekakve bungalove. Tu su nas svako večer silovali. Samo bi upadali u bungalove i govorili rukom "ti, ti, izađi". Kada bi se žene vraćale plakale bi, a zatim bi šapatom govorile da su silovane.
U Paliću u Srbiji su bile žene iz mjesta Kozluk, Šepak, Janja, tj. sve sam ove žene već zatekla na Paliću. Inače, iz logora "Novi Izvor" su nas transportovali vozom za stoku do Palića. Gdjegod bi voz kroz Srbiju stajao bivali smo maltretirani, kamenovani, pljuvani i ponižavani na razne načine.
Na Paliću sam ostala 15 dana i odatle sam pobjegla. Prišla sam nekom vojniku koji je držao stražu i čuvao nas, jer smo bili zatvoreni u žici. Tom vojniku sam rekla da imam ženskih problema, a on je na meni mogao primjetiti da sam bila sva u krvi. Taj vojnik me je pustio da idem u jednu prodavnicu. Kada sam ušla u jednu prodavnicu u Subotici da uzmem uloške prodavačica se onesvijestila kada me je vidjela. Ta žena mi je dala garderobu, pomogla mi. Taj vojnik koji me je pustio da odem do prodavnice rekao mi je: "Gospođo, ne vraćajte se više ovamo".
Ja sam ispričala toj ženi u prodavnici šta mi se dogodilo i ona mi je rekla da je ona Mađarica i da sjednem u prvi autobus i da idem iz Subotice. Ja sam otišla za Novi Sad.
Kada sam došla u Novi sad sjetila sam se jedne poznanice koja je iz Zvornika, a živi u blizini Novog Sada. Kod te poznanice sam ostala dok se nisam spojila sa svojim mužem, a to je bilo novembra mjeseca 1992. godine.
Moj muž je ostao zarobljen i odveli su ga u logor "Batković" kod Bijeljine, odnosno prije Batkovića je bio u logoru "Novi Izvor". Kada sam ispričala poznanici šta sam preživjela ona mi je rekla da će ona naći nekoga od svojih prijatelja koji rade u Sremskoj Mitrovici u zatvoru, jer je znala da ima muslimana u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji. Uvečer je došao taj čovjek iz zatvora Sremska Mitrovica i ja sam razgovarala sa njim. Opisala sam mu mog muža i tada mi je rekao da misli da je upravo tog dana došao moj muž u zatvor Sremska Mitrovica i da će provjeriti i javiti, što je potom i učinio. Kada je provjerio, došao je i javio mi da se tu u zatvoru nalazi moj muž. Rekao mi je da se moj muž nalazi pod imenom Aleksandar.
Taj čovjek mi je rekao da postoji mogućnost da se moj muž oslobodi, ali moram da mu dam 15.000 njemačkim maraka, jer mora potkupiti 3 čovjeka, te da on za sebe neće ništa. Ja i moja poznanica smo se potrudile da nađemo te pare, koje smo našli uz pomoć ostalih muslimana koji žive u Novom Sadu. Sjećam se jednog muslimana koji mi je pomogao da skupim devize i znam da je on sam dao 10.000 njemačkih maraka. Kada smo dali pare čovjeku iz zatvora on je rekao: "Ja ću vašeg muža u đubretu izbaciti iz zatvora Sremska Mitrovica i javiti ću vam kada možete otići po njega".
Tako je i bilo. Mog muža je odvukao na neko đubrište oko Novog Sada, a ja, moja poznanica i njen muž smo otišli autom marke "Fićo" i preuzeli mog muža.
U Novom Sadu ja i moj muž smo ostali 9 godina. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, ja sam se morala zvati Dana. Plaćali smo mjesečnu stanarinu. Stanarinu smo plaćali od svog rada, radeći na poljoprivredi.
2000. godine u mjesecu decembru sam došla u Sarajevo. Sada živim kao podstanar u jednoj srpskoj kući. U Zvornik se nikada neću vratiti iz prethodno navedenih razloga. Ja želim da ispričam istinu o onome šta sam preživjela i vidjela, tako da moj povratak u Zvornik, koji je pod srpskom upravom, ne dolazi u obzir, jer tamo ne bih imala bezbjednosti, niti osnovna ljudska prava. Posebno kao ŽRTVA – SVJEDOK i SVJEDOK OČEVIDAC.
Osim toga moj muž je takođe logoraš koji je bio zatočen u logoru "Novi Izvor" i "Batkovići" Bijeljina u BiH, te u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji.
Želim još izjaviti da je Zoran Jovanović iz mjesta Pilice-Zvornik prije rata bio policajac, a u toku agresije na BiH je silovao i zlostavljao žene i muškarce sa područja Zvornika. Gledale sam svojim očima kada je Zoran silovao i zlostavljao Mirsada čijeg prezimena se ne mogu sjetiti, a potom ga ubio. Zatim sam gledala kada je Zoran ubio Imera iz Zvornika i Hrustu iz Zvornika. Obzirom da su kuće bile blizu logora "Novi Izvor" to šta je radio Zoran su mogli svi zarobljenici vidjeti. Sada Zoran Jovanović, kako sam saznala, radi na carini u Karakaju. Mislim da mu nije mjesto da obezbjeđuje javni red i mir i da ima certifikat policajca. Mirsadova žena traga za njim.
Želim takođe napomenuti da Neđo Mlađenović zna za sve ubijene muslimane u Zvorniku, jer je on zarobio muškarce muslimane i vodio na radnu obavezu, tj. da kopaju ubijene muslimane i da iz kuća iznose ubijene. Neđo je radio kao direktor u Komunalnom preduzeću u Zvorniku.
Ja se trenutno nalazim se na rubu životne egzistencije, bez ikakvih primanja. Mjesečnu stanarinu plaćam uz pomoć srodnika i dobrih ljudi. Preživljavam sa svojim mužem i naše 2 malodobne djece. Ja i moja porodica se hranimo u kuhinji Crvenog Križa u Sarajevu.
Do danas nisam nikada nikome davala izjavu osim udruženju "Žena žrtva rata" iz razloga što mi mnogi četnici prijete ako progovorim da će me ubiti.
Džemila Subašić
Žrtva zločina silovanja i članica udruženja "Žena žrtva rata" izložila je samo jedan mali dio svojih iskustava o seksualnim zlostavljanjima srpskih zločinaca tokom agresije na RBiH.
Tokom mjeseca aprila 1992. godine ja sam se još kretala po gradu, jer sam išla na posao. Tada sam na ulici sretala neke ljude koje sam poznavala, obučene u maskirne uniforme, sa šajkačama i četničkim kokardama na glavi. Među njima sam prepoznala Matića, poznatog kao švercera, koji je živio na Šćemliji u predgrađu Zvornika. On je brat od Čede Matića koji je radio u bolnici, a i sam je nosio uniformu i kokardu, zajedno sa svojim sinom, čije ime ne znam.
Čula sam da su Čedo Matić, njegov brat i sin obezbjeđivali logore u Zvorniku, kao što su logori "Novi izvor", u kome sam i sama bila zatočena, logor "Karakaj" u kome su bili muškarci, logor "Škola u Pilici" itd. Oni su puštali iz logora koga su htjeli i radili su šta su htjeli. Tu je bio i Brano Grujić, koji je bio inspektor u opštini Zvornik. U ratu je bio četnik koji je silovao žene i muškarce.
Salih, koji je bio inspektor u Zvorniku, je dolazio nama muslimanima i obavijestio nas da moramo napustiti naše kuće. Ja sam bila sama sa mužem u kući kada je Salih rekao da uzmemo samo nešto najnužnije i da idemo prema Kula Gradu. Idući prema Kula Gradu ja sa ostalim muslimanima dolazim do mjesta Lipnja. Tu smo bili u školi desetak dana, pošto su nas avioni bombardirali.
01. maja 1992. godine Srbi su upali u Liplje i hvataju koga stignu od muslimana, odnosno onih koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, a među njima sam bila i ja.
Kada su nas zarobili prebacili su nas u jednu kuću u Liplju. U kuću su upadali razni četnici, a među njima je bio Brano Grujić.
Moram naglasiti da su u toj kući bile samo žene. Mene je zarobio Milisav Vasiljević iz Malog Zvornika (Srbija), koji je bio uposlen kao tržišni inspektor u Zvorniku i Brano Grujić. Druge nisam prepoznala. Nikada ne mogu zaboraviti Milisava Vasiljevića i Branu Grujića koji bi često dolazili nama ženama, maltretirali nas, prisiljavali da se skidamo gole, a ako ne bi pristale oni bi nas fizički zlostavljali. Moje 2 polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovao ih je Brano Grujić te još nekoliko četnika koje nisam poznavala.
Moga očuha su takođe seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Brano Grujić i Milisav Vasiljević, koji su sa sobom dovodili, kako sam već rekla, meni nepoznate četnike. Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima i očima njegovih kćerki, a mojih polusestri.
U toj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme smo svaki dan bivane silovane i premlaćivane. Mene su tukli do besvijesti. Odatle su nas, po naredbi Milisava Vasiljevića, odveli u školu u Liplju. U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarce, meni nepoznate. Saznala sam sam da su to muškarci iz sela Liplja, koji su bili vezani lancima i svako večer sam mogla čuti zveket lanaca, krikove i plač muškaraca, te korake istih, po čemu sam mogla zaključiti da ih negdje odvode.
Nas žene su smjestili u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela Marčići, koje se nalazi u blizini sela Snagova. Te žene nisam poznavala, samo se sjećam da se jedna zvala Mejra. Imala je poseban plač, kakav nikad prije nisam čula. Mejru su odvodili, a kada bi se vraćala ona bi plakala. Pitala sam žene: "ko je ta žena", a one kažu: "To je naša Mejra".
U školu je dolazio Dragan Aćimović koji je radio u opštini Zvornik kao geometar. I on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene.
Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, tj. to je bukvalno bilo grupno silovanje. Redali su se jedan po jedan na nama kako su htjeli.
Sjećam se da je Brano Grujić rekao da mora prvi mene imati, pa onda svi ostali. Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi, te je nastalo silovanje jednog po jednog četnika. Ja sam mogla brojati do 6-7 puta, i onesvijestila sam se.
Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.
Početkom mjeseca juna 1992. godine četnici su nas natjerali da iz škole Liplja idemo pješice u Zvornik, gdje su nas zatvorili u logor "Novi Izvor". Logor "Novi Izvor" je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle pod istoimenim nazivom. Tu je bilo više kancelarija. Ja sam bila u jednoj od njih u kojoj sam zatekla puno žena iz Zvornika, dok su u drugoj prostoriji bili muškarci. Mislim da nas je u tom logoru bilo oko 200-300 muslimana civila (žena i muškaraca).
U logoru "Novi Izvor" su dolazili pripadnici raznoraznih srpskih jedinica, kao što je Kapetan Dragan. Nisam ga lično poznavala. Pričao je ekavski, bio je srednjeg rasta, imao je oko 50 godina, tamnije kose, proćelav, u maskirnoj uniformi sa crvenom beretkom.
Dragan je dolazio da gleda žene, izabirao je koju je želio i odvodio iz kancelarije. Tada bi govorio: "Jebite vi to, a mi ove vodimo!" I ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan. Dragan nas je odveo u hotel "Vidikovac" na Diviču i tamo su se iživljavali nad nama. Silovali bi nas, a kada nas više ne bi mogli silovati, tukli bi nas i govorili "da ne znamo ništa i da ih ne možemo da uzbudimo".
Svaku noć u Logoru "Novi Izvor" bi izvodili najmanje po 10 muškaraca. Sjećam se da su tu ubili Saliha Okanovića.
Za sve ubijene u logoru "Novi Izvor" odgovoran je Neđo Mlađenović. Mlađenović je bio direktor komunalnog i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vreće ubijene muškarce. Jednog dana su nas odveli u preduzeće "Komunalne". Tamo nas je snimala TV iz Novog Sada, a meni i Salihu su dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo, da su nam dali kafu i da nas štite od muslimana, jer su oni ekstremni. Ako drugačije kažemo, rekli su da će poubijati sve u logoru "Novi Izvor".
Sjećam se da je na dan Vidovdana, srpskog praznika, a mislim da je to bilo 28. juna 1992. godine, nastao pokolj u logoru "Novi Izvor", pogotovo su ubijali muškarce muslimane. Sjećam se da su došli Dušan Vučković zvani "Repić", koji je bio glavni na Diviču, a sa njim su bili još neki koje su zvali "Pufta", "Zoks", izvjesni Jovo novinar, njegov sin zvani "Riko", te izvjesni "Žućo". Tada je Dušan rekao svojim vojnicima: "Hajde da ih pojebemo za sretan put" i tada je nastao pakao za nas žene. Počelo je sistematsko premlaćivanje i silovanje. Kako je koji dolazio, on bi nas silovao i premlaćivao, a Vučković je imao sa sobom djevojku muslimanku koju je zarobio i prisilio da bude sa njim.
Moram naglasiti da su nas iz logora "Novi Izvor" odvodili i u bolnicu Zvornik. I tamo su nas tukli. Sjećam se jedne medicinske sestre Bisere, pa Ljilje, pa Saše i Jovana koji je u bolnici u Zvorniku radio kao zubni tehničar. I oni su nas tukli. Dok su nas tukli govorili su nam da je to njihova terapija.
U julu mjesecu 1992. godine odveli su nas u SUP Zvornik, da tamo damo izjavu da dobrovoljno napuštamo Zvornik. Izjave je uzimao Neđo Jovičić, koji je inače bio isljednik u Zvorniku. Čula sam da je Neđo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid, a zvali smo ga "Mališa". To sam sve čula na Kula Gradu.
Iz logora "Novi Izvor" su nas transportovali u Suboticu na Palić u Srbiji. Na Paliću su nas smjestili u nekakve bungalove. Tu su nas svako večer silovali. Samo bi upadali u bungalove i govorili rukom "ti, ti, izađi". Kada bi se žene vraćale plakale bi, a zatim bi šapatom govorile da su silovane.
U Paliću u Srbiji su bile žene iz mjesta Kozluk, Šepak, Janja, tj. sve sam ove žene već zatekla na Paliću. Inače, iz logora "Novi Izvor" su nas transportovali vozom za stoku do Palića. Gdjegod bi voz kroz Srbiju stajao bivali smo maltretirani, kamenovani, pljuvani i ponižavani na razne načine.
Na Paliću sam ostala 15 dana i odatle sam pobjegla. Prišla sam nekom vojniku koji je držao stražu i čuvao nas, jer smo bili zatvoreni u žici. Tom vojniku sam rekla da imam ženskih problema, a on je na meni mogao primjetiti da sam bila sva u krvi. Taj vojnik me je pustio da idem u jednu prodavnicu. Kada sam ušla u jednu prodavnicu u Subotici da uzmem uloške prodavačica se onesvijestila kada me je vidjela. Ta žena mi je dala garderobu, pomogla mi. Taj vojnik koji me je pustio da odem do prodavnice rekao mi je: "Gospođo, ne vraćajte se više ovamo".
Ja sam ispričala toj ženi u prodavnici šta mi se dogodilo i ona mi je rekla da je ona Mađarica i da sjednem u prvi autobus i da idem iz Subotice. Ja sam otišla za Novi Sad.
Kada sam došla u Novi sad sjetila sam se jedne poznanice koja je iz Zvornika, a živi u blizini Novog Sada. Kod te poznanice sam ostala dok se nisam spojila sa svojim mužem, a to je bilo novembra mjeseca 1992. godine.
Moj muž je ostao zarobljen i odveli su ga u logor "Batković" kod Bijeljine, odnosno prije Batkovića je bio u logoru "Novi Izvor". Kada sam ispričala poznanici šta sam preživjela ona mi je rekla da će ona naći nekoga od svojih prijatelja koji rade u Sremskoj Mitrovici u zatvoru, jer je znala da ima muslimana u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji. Uvečer je došao taj čovjek iz zatvora Sremska Mitrovica i ja sam razgovarala sa njim. Opisala sam mu mog muža i tada mi je rekao da misli da je upravo tog dana došao moj muž u zatvor Sremska Mitrovica i da će provjeriti i javiti, što je potom i učinio. Kada je provjerio, došao je i javio mi da se tu u zatvoru nalazi moj muž. Rekao mi je da se moj muž nalazi pod imenom Aleksandar.
Taj čovjek mi je rekao da postoji mogućnost da se moj muž oslobodi, ali moram da mu dam 15.000 njemačkim maraka, jer mora potkupiti 3 čovjeka, te da on za sebe neće ništa. Ja i moja poznanica smo se potrudile da nađemo te pare, koje smo našli uz pomoć ostalih muslimana koji žive u Novom Sadu. Sjećam se jednog muslimana koji mi je pomogao da skupim devize i znam da je on sam dao 10.000 njemačkih maraka. Kada smo dali pare čovjeku iz zatvora on je rekao: "Ja ću vašeg muža u đubretu izbaciti iz zatvora Sremska Mitrovica i javiti ću vam kada možete otići po njega".
Tako je i bilo. Mog muža je odvukao na neko đubrište oko Novog Sada, a ja, moja poznanica i njen muž smo otišli autom marke "Fićo" i preuzeli mog muža.
U Novom Sadu ja i moj muž smo ostali 9 godina. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, ja sam se morala zvati Dana. Plaćali smo mjesečnu stanarinu. Stanarinu smo plaćali od svog rada, radeći na poljoprivredi.
2000. godine u mjesecu decembru sam došla u Sarajevo. Sada živim kao podstanar u jednoj srpskoj kući. U Zvornik se nikada neću vratiti iz prethodno navedenih razloga. Ja želim da ispričam istinu o onome šta sam preživjela i vidjela, tako da moj povratak u Zvornik, koji je pod srpskom upravom, ne dolazi u obzir, jer tamo ne bih imala bezbjednosti, niti osnovna ljudska prava. Posebno kao ŽRTVA – SVJEDOK i SVJEDOK OČEVIDAC.
Osim toga moj muž je takođe logoraš koji je bio zatočen u logoru "Novi Izvor" i "Batkovići" Bijeljina u BiH, te u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji.
Želim još izjaviti da je Zoran Jovanović iz mjesta Pilice-Zvornik prije rata bio policajac, a u toku agresije na BiH je silovao i zlostavljao žene i muškarce sa područja Zvornika. Gledale sam svojim očima kada je Zoran silovao i zlostavljao Mirsada čijeg prezimena se ne mogu sjetiti, a potom ga ubio. Zatim sam gledala kada je Zoran ubio Imera iz Zvornika i Hrustu iz Zvornika. Obzirom da su kuće bile blizu logora "Novi Izvor" to šta je radio Zoran su mogli svi zarobljenici vidjeti. Sada Zoran Jovanović, kako sam saznala, radi na carini u Karakaju. Mislim da mu nije mjesto da obezbjeđuje javni red i mir i da ima certifikat policajca. Mirsadova žena traga za njim.
Želim takođe napomenuti da Neđo Mlađenović zna za sve ubijene muslimane u Zvorniku, jer je on zarobio muškarce muslimane i vodio na radnu obavezu, tj. da kopaju ubijene muslimane i da iz kuća iznose ubijene. Neđo je radio kao direktor u Komunalnom preduzeću u Zvorniku.
Ja se trenutno nalazim se na rubu životne egzistencije, bez ikakvih primanja. Mjesečnu stanarinu plaćam uz pomoć srodnika i dobrih ljudi. Preživljavam sa svojim mužem i naše 2 malodobne djece. Ja i moja porodica se hranimo u kuhinji Crvenog Križa u Sarajevu.
Do danas nisam nikada nikome davala izjavu osim udruženju "Žena žrtva rata" iz razloga što mi mnogi četnici prijete ako progovorim da će me ubiti.
Džemila Subašić
Žrtva zločina silovanja i članica udruženja "Žena žrtva rata" izložila je samo jedan mali dio svojih iskustava o seksualnim zlostavljanjima srpskih zločinaca tokom agresije na RBiH.
