Iz arhive ratnog vojnog tužioca: Ispovijest žrtve Milana Lukića Horda koja siluje, spaljuje, ubija i zatire

Ja sam E.V. [1], rođena sam 02. marta 1938. godine u ... Sada živim u... 1956. udala sam se za Mustafu (Sulja) Vilu (01.01.1930) iz sela Mušići, opština Višegrad. Od tada sve do juna 1992. godine, sa mužem i našom djecom (sinom E.M.V.[2], kćerkom R.M.V.[3], sinom Nerminom, rođenim 1963. i kćerkom Jasminom, rođenom 24. aprila 1972, kao i svekrvom Habibom, neprekidno sam živjela u Mušićima. Ja sam čuvala djecu i radila kao domaćica. Muž je radio kao voćar u nekom poljoprivrednom dobru, ali je rano obolio pa su mu dali invalidsku penziju. Živjeli smo od njegove plate, odnosno penzije i od prihoda sa zemlje. Držali smo i po dvije ili tri krave. Živjeli smo skromno, od svoga rada. Djeca su dobro učila. Bili smo srećna porodica, sve do aprila 1992. godine.

U našem selu Mušićima nije bilo Srba, ali ih je bilo u okolnim selima (Koritnik, Greben, Hrastovi, Prelovo). Pošto u Mušićima nije bilo osnovne škole, naša su djeca učila osnovnu školu u selu Prelovo, opština Višegrad. Najstariji sin E.M.V., poslije osnovne škole, završio je policijsku školu u Sremskoj Kamenici, a potom je, kao policajac, službovao u Srbiji. Ostalo troje djece su završili srednju školu u Višegradu. Moj muž i sva naša djeca su družili sa mnogim Srbima iz okolnih srpskih sela i iz Višegrada. Nama su kumovi porodica Simić Milana i njegovog brata Novaka, iz sela Hrastovi, opština Višegrad. Njih dvojica i njihove porodice pomagali su našoj porodici, a i mi njima. Zajedno smo radili seoske sezonske poslove. Porodično smo se posjećivali, ne samo za praznike, nego i ostalim danima. Dok su išli u školu, u našu kuću su redovno svraćala i srpska djeca. I naša djeca su išla kod njih, igrali su i družili se. Pošto mi je najstariji sin E.M.V. bio policajac na službi u Srbiji, sa njim je u našu kuću i dolazilo i boravilo dosta njegovih kolega-Srba iz srpske policije. Znam i da je on odlazio kod njih. Zajedno su putovali u školu i kasnije u Srbiju, gdje je radio. Nekoliko puta u društvu sa njima bio je i Sreten Lukić, ovaj što mu sada sude u Hagu. Često su sjedili i razgovarali sa mojim sinom E. i mojim mužem. Više puta sam im spremala puru sa kajmakom i sirom zalivenu mlijekom. Moj muž je volio da ima pištolj. On je to u razgovoru i kazao Sretenu Lukića, a Sreten mu je odmah pomogao da dobije dozvolu. Ja se i sada sjećam, kako je moj muž bio „baš ponosan“ i što nam je sin u srpskoj policiji i što mu je Sreten Lukić pomogao „da dobije pištolj sa dozvolom“. I meni, i našoj djeci, bilo je drago što E. poznaje Sretena Lukića, jer su radili u srpskoj policiji. Mislili smo da to može biti od koristi i za E.

Tako smo mislili i kada je počeo rat u Bosni. Znali smo da je Sreten Lukić brat od strica Milanu i Sredoju Lukiću. Sva trojica su poznavala našeg sina E. Znali su da je u srpskoj policiji. Poznavali su našu familiju.

Čini mi se 13. aprila 1992. godine, pojavili su se vojnici u dva kamiona. Gledali smo kako vojska iz Užica dolazi u Višegrad. Pjevali su četnčke pjesme, bili su pijani i pretećeg izgleda. Pucali su iznad naših kuća. Odmah smo osjetili neko zlo. Muslimanima iz našeg sela oduzeli su pištolje i lovačke puške iako su svi imali dozvole. Jednostavno, jednog dana, Srbi su upali u naše selo sa nekim spiskom i mom mužu Mustafi i svim drugim Muslimanima iz sela oduzeli pištolje i lovačke puške. Kada su Srbi, sa oružjem i u unformama, počeli da upadaju u naše selo mi smo se uplašili. Svakodnevno smo slušali pucnjavu.

Ubrzo, krajem aprila 1992., čula se strašna pucnjava sa svih strana. Mi Bošnjaci smo pomislili da će nas sve pobiti. Istrčali smo iz kuća i pobjegli prema Drini. I iz sela Zubana i drugih, okolnih sela Bošnjaci su panično pobjegli na obalu Drine, jer su naša sela uz obalu Drine, sa desne strane. Pošto pucnjava nije prestajala, svi smo napravili priručne splavove od drveta („johovo drvo“), a mnogi su imali i čamce (prije rata smo ih koristili za prelazak preko Drine do prodavnice, radi nabavke, a muškarci i za pecanje), pa smo svi prebjegli preko Drine, na njenu lijevu obalu. To veče smo se skrivali u borovoj šumi. Mnogi se više nisu ni vratili u svoja sela. Pobjegli su negdje, jer su se plašili od Srba. Moja najmlađa kći Jasmina, koja je tada imala 20 godina, sklonila se u selo Barimo, kod svoje tetke - Mustafine sestre. Tamo je ostala nekoliko dana, dok joj nisam javila da su Srbi oteli oca, brata, strica, brata od strica i druge iz sela, a o čemu ću vam pričati. Mnogi drugi iz našeg sela nisu se vratili u selo.

Početkom maja 1992. godine, znam da je bila subota, u selo su upali „vojnici Milana Lukića“. Te vojnike je predvodio i komandovao im Milan Lukić. Lično sam ga vidjela. Toga dana su u Mušićima uhapsili ukupno 11 muškaraca Bošnjaka. Većinu su zatekli na njivama, jer je bilo vrijeme proljetnih radova. Prvo su uhapsili E.(H.)Z., zvanog B[4],1959. godište.  su uhapsili R.Š. [5],i njegovog sina E.Š.[6]. R.Š. je možda imao oko 50, a E.Š. oko 20 godina. Ubrzo su uhapsili i moga muža Mustafu, našeg sina Nermina, moga djevera Uzeira Vilu[7], (01.01.1937) i njegovog sina Sulju[8], (1957), i našeg prvog komšiju K.(S.)M.[9], (možda je 1965. godište ). Istoga dana iz našeg sela su odveli i A.V.[10], i njegovog zeta M.[11], čije prezime ne znam, a znam da je sa ženom F.[12], koja je kćerka A.V., izbjegao iz Čajniča da bi se spasili od tamošnjih Srba. Odveli su ih u susjedno selo Zubani. Ja sam odmah otrčala u to selo, da molim da puste makar sina Nermina. Vidjela sam muža, sina i ostale uhapšene. Držali su ih pored nekih kamiona. Čuvala ih je “Milanova vojska“ . Čuli smo kako je Milan Lukić, kada je video nas majke povikao - „tjerajte te žene, sve ću ih pobiti“. Ja sam zamolila neku omanju, mladu djevojku u uniformi, da mi puste sina. Plačući sam se vratila kući. Nekako odmah, za mnom je u kuću utrčao i moj sin Nermin. Rekao mi je da su mu „Milanovi vojnici“ naredili da odmah, trčeći, odnese neku drvenu letvu, na koju  hoće da objese („okače“) nečiju mrtvačku glavu. Pomislila sam da će ga pustiti i da će se bar on vratiti. Ubrzo, iz Zubana je u Mušiće naišla kolona vozila. Kretali su se prema Prelovu. Na kratko su zastali ispred kuće moga djevera Uzeira, jer su naše kuće neposredno uz taj lokalni put. Milan Lukić nam je rekao – „ne brinite, vratićemo ih“. Nismo smjeli da progovorimo. Na kolima su sjedili neki vojnici sa oružjem uperenim prema nama. Moga sina Nermina, muža Mustafu, djevera Uzeira i djeverovog sina Sulja Vilu, prevozili su u jednim putničkim kolima,i to zadnjim. U kolima ispred prevozili su ostale iz našeg sela. Tada sam zadnji put vidjela sina, muža, djevera i njegovog sina. Od tada do danas, ništa nisam saznala o njihovj sudbini. Bilo je glasina da se njihova tela nalaze u nekim tajnim grobnicama, ali do danas nisu pronađeni ostaci ni jednog od 10 odvedenih iz Mušića. Sada se priča da je pronađena neka grobnica i da su oni najvjerovatnije u njoj. Navodno će tu grobnicu da „otvore sada na proljeće“.

Nekoliko sati nakon što su odvezli uhapšene muškarce prema Prelovu, u Mušiće su došli Milanovi vojnici i Srbi iz okolnih sela. Megafonom su naređivali – da svi odmah dođemo u  kuću Mušana Zubana, u zaselak Zubani. Rekli su da će ubiti svakoga kojeg nađu u kući ili u selu. Ubiće svakoga koji odmah ne dođe u Mušanovu kuću. Niko nije smio da ostane u svoju kuću. Svi smo tračali i svi smo se skupili u Mušanovu kuću. Ubrzo se pojavio i Milan Lukić. Nosio je nekakav „široki šešir“. Naredio je domaćinu Mušanu da upali svjetlo, a nama je naredio da svi uđemo u Mušanovu kuću, koja je bila dosta velika. Na sredini velike sobe postavili su neko bijelo platno. Milan Lukić je naredio da sve što imamo kod sebe od novca, zlata i bilo čega, ostavimo na to platno. Prijeteći oružjem kazao je - da će ubiti svakoga kod kojeg pronađe makar maramicu. Mi smo svi, šta je ko imao ostavljali na to platno. Svi su ostavili novac, satove, prstenove, lančiće, priveske, naušnice, dukate i sve zlatne i pozlaćene lične stvari. Jedna žena je toliko drhtala od straha, da nije mogla da skine minđuše. Jedan od vojnika , sa nožem u ruci je pošao prema njoj i rekao da će joj otkinuti uši, pa je ona minđuše otkinula. Sve što smo imali mi smo im ostavili na to platno, jer je Milan neprekidno prijetio da će sve pobiti ako kod nekog nađe vilo koju ličnu stvar. Milan je jednog momenta rekao da će nas sve smjestitit u Mušanovu štalu. Odveo je nekud Mušana i vratili su se nakon nekoliko sati. Milan nam je rekao da nas pušta da trčimo svojim kućama. Mi smo pomislili da će nas odmah pobiti. Odjednom su svi Srbi počeli da pucaju iznad nas, da nas zapalše, ali pošto je bio mrak, mi smo mislili da pucaju u nas. Oni su neprekidno pucali, smijali se i pjevali, a mi smo bježali. Pred zoru sam došla u svoju kuću. To veče, Milan Lukić i njegovi su uhapsili dva brata Bošnjaka iz Mušića – A.B.[13] i S.B.[14], sinove Ć.B. [15]. Odveli su ih u Banju Vilina Vlas. Sutradan, supruga S.B.[16],  D.B.[17] otišla je u Banju i dala veliki novac Srbima da puste braću A.B. i S.B. Istoga dana, čim su uzeli otkup, oba brata B., Sredoje Lukić i još jedan srpski policajac, oba u policijskim uniformama, vratili su u Mušiće. Mi komšije smo se odmah okupili. Bilo nam je drago da bar neko od „naših“ preživi. Ja lično sam zatekla Sredoja Lukića i toga policajca u kući S.B. Sjedili su i pili. S.B., pokazujući na mene, rekao je  Sredoju: ovo je majka E.V., poznaješ ga, policajac je, družili ste. Ako možeš pušti mu oca Mustafu i brata Nermina. Sredoje je kazao: Kasno, sad ne mogu ništa da učinim. Ovome S. su Sredoje i Milan Lukić, oteli neki skupocjeni auto, čak su S. naterali da u policijskoj stanici napiše i potpiše neki papir da im je on taj auto poklonio. Oni su ga častili jednom štekom cigareta.

Narednih dana, uglavnom subotom, a nekada i petkom uveče i nedjeljom, u naše selo su dolazili Srbi u uniformama. Nosili su šešire i prijetili da će nas pobiti. Ulazili su u naše kuće i uzimali i odnosili sve što im se u kući dopalo. Sa puškom pokaže na dio namještaja ili televizor i naredi nam da to iznesemo i ubacimo u njihova kola ili kamione (...)

Oko tri dana nakon što se Jasmina vratila od tetke u našu kuću, u jednom automobilu, pred našu kuću, došla  su četvorica Milanovih vojnika. Došli su da nam otmu jednu ovcu.Tako su radili - kada im treba ovca, dođu i odnesu, nikada nisu platili niti smo mi smjeli da tražimo da nam plate. Ubrzo se pojavio i Milan Lukić. Stajao je iznad naše kuće, u voćnjaku. Sa udaljenosti od oko 100 metara, pucajući iz puške, Milan je pozvao Jasminu da ode do njega „da se upiše“, kako je tada govorio. Sa Jasminom su u tom momentu bile Suvada Bosno, naša komšinica i moja jetrva (Uzeirova žena) Mevla Vila (1931.), koje su upravo pomagale Jasmini da „dovuče“ jednu ovcu da bi je predale onoj četvorici „Milanovih vojnika“. Milan Lukić je uz prijetnju oružjem odvukao Jasminu, prema kući A.V.[18]. Zastao je pred A. kućom i uz prijetnju oružjem odveo A. udatu kćerku F.[19], djevojačko Vatreš, čijeg je muža i oca A.[20], prije nekoliko dana bio odveo kada je odveo i moga sina i muža i ostale iz moga sela. F.[21] je bila u petom mjesecu trudnoće. (...)

Uz prijetnju oružjem, Milan je Jasminu i F. ubacio u svoj auto i odvezao ih u svoje selo Ruište. U tom selu je bilo više njegovih vojnika, a i Srba iz toga i okolnih sela... Nekoliko sati kasnije, istoga popodneva, ja sam začula glasove žena pred moju kuću. Pomislila sam na najgore. Istrčala sam i vidjela Jasminu, okruženu trima ženama (S.B., A.M. i M.V.) [22]. Jasmina je bila gotovo gola. Odjeća joj je bila pocijepana i umrljana krvlju. Plakala je. Pokušavala je da se otrgne i govorila da hoće da se utopi u Drinu. Neprekidno je plakala i otimala se. Jedva smo je smirile. Kasnije mi Jasmina je ispričala, da je Milan Lukić, nju i F. odvezao u svoje selo - Ruište. Među ostalim vojnicima Jasmina je videla i našeg kuma Novaka Simića. Ubrzo se odnekud pojavila i Milanova majka. Jasmina je slušala kako Milanova majka i Novak Simić mole Milana Lukića da ne dira Jasminu i F.  Milan Lukić je ubrzo, javno, na livadi, pred drugima, silovao Jasminu. Nedaleko od Jasmine, dok ju je Milan silovao, neki drugi vojnik je silovao F., djevojčko V., za koju sam već rekla da je bila trudna. Nakon što je završio silovanje Jasmine, Milan Lukić je pozvao nekog svog vojnika, te je Jasminu silovao i taj vojnik. Jasmina je videla i kako su drugi „Milanovi vojnici“, više njih, naizmenično, silovali F. Nakon nekoliko sati, Milan Lukić je Jasminu strpao u auto i dovezao na oko 100 metara ispred naše kuće. Jasmina mi je ispričala da joj je Milan tada rekao,u smislu - da će sutra doći ponovo po nju, jer da hoće da je odvede kod njenog brata E. u ..., da E... vidi kako mu je udesio sestru. Ja sam se plašila da će Lukić ponovo doći po Jasminu. Odlučila sam da je sakrijem i, kradom, da drugi ne vide, istoga dana, odvela sam Jasminu u obližnje selo Hrastovi, u kuću našeg kuma Milana Simića. Zamolila sam i kumovi su obećali da će je čuvati. Tada sam zadnji put vidjela svoju kći Jasminu. F. su zadržali do sutradan. F. je sada negdje u inostranstvu, ali ja ne znam gdje.

Dva ili tri dana od dana kada je Milan Lukić silovao Jasminu, oko 2 ili 3 sata pred mrak, pred našu kuću su došla dva vojnika, za koje znamo da su iz Milanove grupe. Jedan je bio izrazito plav, skoro žute boje. Naredili su mojoj snahi Ć.Š. [23], nevjenčanoj supruzi moga sina Nermina, da pođe sa njima. Ona nije htjela da ide. Znala je šta je čeka. Objašnjavala je toj dvojici da su joj odveli muža i svekra, da ne sme da ostavi sinčića, moga unuka E.[24] jer ima samo 2 godine. Oni su je uz prijetnju oružjem prisilili, strpali u kola i odvezli u Banju Vilina Vlas. Poslije oko tri sata, ona dva ista vojnika su vratili Ć. Haljina joj je bila pocijepana, kosa rasčupana, na više mjesta su se vidjele ogromne modrice. Vidjela sam da je silovana. Plakala je. Kasnije, Ć. mi je i ispričala da su je u Banji silovali trojica vojnika, a i kako su to uradili. Uvukli su je u neku hotelsku sobu. Tamo je bio jedan vojnik. On ju je prvi silovao, a ova dvojica su bila tu i gledali. Potom su je i ova dvojica, naizmenično silovali, a onaj prvi je bio tu i gledao. Tukli su je i iživljavali se, ponižavali je i prijetili kako će navodno da dovedu njenog otetog muža, a moga sina Nermina - da vidi kakva mu je žena. Ona je mislila da će to stvarno da učine i molila ih je da to ne rade, jer je bolje da je ubiju, nego da je Nermin vidi među njima. Pokazali su joj gomilu zlatnog nakita i rekli da odabere nešto za uspomenu na druženje sa Srbima. Ona je to odbila. Ć. mi je ispričala i da je onaj plavi, skoro žuti policajac, bio najsvirepiji i da se on najviše iživljavao nad njom, prijetio joj. Rekla mi je i da su joj sva trojica kazali da će sljedećih dana dolaziti po nju i da će je ponovo voditi u taj hotel. Istoga dana, moja silovana snaha Ć., uzela je sinčića Ermina u naručje i pobjegla u Višegrad, u naselje Bikavac, kod nekih svojih rođaka, u porodici R.Š.[25].

Nakon oko 7 dana od kada su uhapsili i odveli naše muškarce, a dva dana pred Bajram 1992. godine, u Mušiće su ponovo upali Milanovi vojnici i Srbi iz okolnih sela a možda i iz Srbije. Ponovo su išli od kuće do kuće i popljačkali nam svo preostao pokućstvo. Mnogi mještani su pobjegli u okolna polja i šiblje pored Drine. Srbi su rekli da će „sjekirama poklati sve koje sjutra zateknu u selo“. Istoga dana, svi Bošnjaci iz sela Mušići i sela Zubani, osim R.B.[26], napustili smo svoje domove i pobjegli u Višegrad. Neki su  se smjestili kod rodbine, neki kod poznanika, a neki su potražili smještaj i pomoć od Crvenog krsta. Ja sam otišla  u naselje Bikavac, u kuću R.Š., gde su se bili smjestili i moja snaha Ć. i unuk E. Dok smo bili u toj kući, Srbi su protjerali i R.B. Jednog dana on mi je i ispričao da su Srbi prognali i sve Bošnjake iz sela Koritnik,te da je među njima bila i moja Jasmina. U Višegradu, na Bikavcu, u kući RŠ ostala sam sa snahom Ć i unukom E, oko 7 dana. Nismo imali hrane. Gladovali smo. Ja sam išla sa nekom ženom i muzle smo tuđe krave, da damo unuku E i drugoj djeci. Posle 7 dana, Ć. je sa sinom E. pobjegla u konvoju prema Makedoniji, a ja sam otišla, takođe u konvoju, prvo u mjesto Kaljina, a poslije nekoliko dana u Visoko. Posle pet godina, uspjela sam da odem u svoje selo Mušiće. I naša i sve druge kuće u selu bile su spaljene. Koliko znam, sada u našem selu ne živi niko. Bila je privremeno neka srpska porodica Tintar iz Sarajeva, ali su i oni otišli, tako da u selu niko ne živi.

I pored svih nastojanja, ja nisam uspjela da saznam bilo šta pouzdano o mom mužu, sinu djeveru i drugima. Kao što sam već rekla, ni o Jasmini nisam znala, sve dok mi E.K.[27], negdje u ljeto 1994. godine, nije ispričala sljedeće: toga dana (krajem juna 1992. godine), oko 10 časova, Milanovi vojnici su sve „baš sve Bošnjake“ iz Koritnika, istjerali iz kuća i uz prijetnju oružjem, pješice potjerali pred sobom do Višegrada, u naselje koji se zove Mahala, a neki taj dio Višegrada nazivaju i Vučine. Prvobitno su sve Bošnjake iz Koritnika bili smjestili u jednu porodičnu kuću i njeno dvorište u Pionirskoj ulici, do kuće moga sestrića O.(E.)K.[28]. Među njima je bila i moja Jasmina. Iz Mušića je u ovoj grupi bilo još dvoje lica, i to: F.(R.)Š. (oko 10 godina starosti) [29] i njegova majka K.(H.)Š., djevojačko K[30], stara oko 50 godina.  Istoga dana, u večernjim časovima, Milanovi vojnici i Srbi iz Višegrada i okoline, sve Bošnjake iz ove kuće, pa među njima i moju Jasminu, premjestili su u jedenu veću porodičnu kuću koja se nalazila sa druge strane ulice, naspram one u kojoj su ih držali tokom popodneva. U toj kući je već bilo zatvorenih Bošnjaka. Ubrzo nakon što su utjerali i sve Bošnjake iz Koritnika, odnekud se, na vratima pojavio Milan Lukić. Pogledao je Jasminu i jednu mlađu „nevjestu“ (nedavno udatu djevojku-ženu), glasno im naredio da njih dvije dođu kod njega. To su gledali i slušali svi Bošnjaci iz te prostorije, pa i E.K. E je bila blizu pa je gledala i slušala kako Milan Lukić prijeti Jasmini i toj mladoj nevjesti – da će ih sve pobiti i spaliti i da je  njima dvijema bolje da pođu sa njim. One su bile zastrašene. Plakale su i nisu nikako htjele da se odvoje od ostalih zatvorenih. Milan im je onda naredio da uđu unutra. E. je bila uz Jasminu i tu nevjestu, te je čula kako svekrva te nevjeste pita – šta hoće sada od vas? Ubrzo nakon ovoga, Milanovi vojnici su otvorili vrata prostorije u kojoj su bili zatvoreni Bošnjaci, žene, djeca, stariji i, nečim što baca i „pućka“ plamen, zapalili su prostorije kuće, a potom ubacili bombe i na zvučnicima pustili najglasniju muziku da se manje čuju krici i jauci. E. je tom prilikom, u ramenom i vratnom dijelu, zadobila rane od gelera, ali je uspjela da, kroz razbijeni prozor, pobjegne sa svojim sinom M.K.[31], koji je tada imao 12 godina. E. mi je ispričala da je samo još 4 ili petoro Bošnjaka uspjelo da pobjegne i  preživjeli su, od preko 120 zatvorenih. Među njima je i H.K.[32], stariji Bošnjak iz sela Koritnik, opština Višegrad. On je imao opekotine po cijelom tijelu, ali je prživio. H. su tada ubili i spalili 5 članova porodice (ženu, dvije kćeri i dvoje unučadi od tih kćerki). Od E., a kasnije i od drugih, pa i preko televizije i novina, saznala sam da su Srbi tada ubili i zapalili oko 117 Bošnjaka, a među njima i moju Jasminu. E.K. mi je u razgovoru rekla da Jasmina sigurno nije preživjela ubijanje i spaljivanje, te da je ne tražim, osim ako se nekada otkriju nedogorjeli ostaci tijela ubijenih. Ja i moja porodica smo uporno pokušavali da saznamo šta su Milan Lukić i njegovi Srbi uradili i gdje su sakrili ostatke spaljenih tijela. Do danas, niko nije to pouzdano utvrdio. Svašta se priča. Većina sa kojima sam razgovarala vjeruje da su te ostatke, odnijeli i bacili u Drinu. I ja lično vjerujem da su tako uradili. Ipak, ponekad pomislim da ću doživjeti da se pronađu tijela mojih najmilijih - dvoje djece, muža, djevera, sina od djevera i svih mojih komšija…”

NAPOMENA: Imena, nadimci, neki drugi identifikacioni podaci preživjelih žrtava zločina i članova njihovih porodica, kao i ondašnje i sadašnje adrese nekih od njih, poznati su mi, ali sam ih, radi njihove bezbjednosti, označio inicijalima i brojevima od 1 do 32.