U srpskoj historiografiji se Sarajevski atentat iz 1914. godine veliča kao čin herojskog podviga Gavrila Principa, iako je takva percepcija događaja i historijskih tokova lišena svake objektivnosti. U toj historiografiji Gavrilo Princip je okarakterisan kao ličnost koja je ubistvom Franza Ferdinanda "spasila južnoslavenske zemlje" austrijskog jarma. Međutim, danas se Sarajevski atentat izučava u novom svjetlu u kojem su mjerodavni samo historijski nepobitni fakti. O prirodi Sarajevskog atentata decidno se odredila evropska historiografija, a samim time i historiografija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koje su saglasne u ocjeni da je to bio primarno teroristički akt.
Uskoro se navršava stotinu godina od Sarajevskog atentata, događaja koji je bitno odredio društveno – političku sliku Evrope ali i svijeta. Balkanski ratovi koji su prethodili Prvom svjetskom ratu, u kojima su Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora stvorili vojni savez s ciljem potiskivanja ili podjele osmanskih teritorija na Balkanu, direktno su inicirali neke od događaja koji su se zbili kao neposredni povod izbijanju oružanog sukoba svjetskih razmjera.
U ratu u koji je ušlo na početku devet država, sukob je kasnije zahvatio šire područje pa je u njemu učestovalo 28 država sa oko milijardu i po stanovnika. U kratkom vremenskom periodu mobilisano je 70 miliona ljudi koji su ratovali na četiri fronta, od kojih su dva značajnim dijelom obuhvatali teritorij južnoslavenskih zemalja. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda, koje se dogodilo 28. juna 1914. godine u režiji Gavrila Principa, odvelo je Balkan, a sa njime i Evropu, na put političke nestabilnosti i milionskih žrtava.
Organizacija atentata i direktive
Atentat je bio djelo nacionalističkih srpskih omladinaca organiziranih u "nacionalno revolucionarnu grupu" poznatu kao Mlada Bosna. Organizacija je imala široko djelovanje, podijeljena u nekoliko sekcija koje su regrutirale omladinu podvrgnutu nacionalističkoj propagandi, kojom je de facto upravljao Dragutin Dimitrijević Apis. Ovaj časnik vojske Kraljevine Srbije je tri godine prije atentata osnovao tajnu organizaciju Ujedinjenje ili smrt, poznatiju i kao Crna ruka. Atentat na Franza Ferdinanda je bio vrh ledenog brijega, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da su ideološke i političke suprotnosti dvaju blokova imperijalističkih sila bile na vrhuncu.
Postoje indicije da je atentat bio konačan cilj terorističke organizacije, i da je plan bio zapravo da se fizički likvidira i poglavar Zemaljske vlade Oskar Potiorek. Međutim, pripreme za dolazak nasljednika habsburškog prijestolja imale su jedan ozbiljan nedostatak. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predviđen za dan 28. juna, Vidovdan, na godišnjicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u mističnom kalendaru srpskog nacionalizma. Ta činjenica, koja se može tumačiti kao ozbiljan previd, nosila je veliki rizik. U listu "Bosnische Post" je prethodnog dana objavljen plan kretanja povorke, tako da je limuzina u kojoj se nalazio prijestolonasljenik prošla pored šestorice atentatora.
U organiziranju atentata učestvovalo je sedam lica, od kojih su ključnu ulogu imali: Gavrilo Princip, Vasa Čubrilović i Nedeljko Čabrinović. Posljednji od njih, Nedeljko Čabrilović, bacio je bombu na automobil u kojem se nalazio nadvojvoda. Međutim, sticajem okolnosti Franz Ferdinand je bombu odgurnuo od sebe i ona je eksplodirala pred četvrtim automobilom u koloni prilikom čega je ranila nekoliko oficira. Franz Ferdinand je odlučio da promijeni pravac kretanja i da se odmah uputi u bolnicu kako bi posjetio povrijeđena lica, ali vozača limuzine niko nije obavijestio o promjeni odluke pa je limuzina skrenula u Ulicu Franje Josipa, što je bilo i predviđeno.
Uvidjevši da se automobil kreće u pogrešnom smjeru, Oskar Potiorek je vozaču naredio da se se zaustavi i vrati. Vraćajući se, automobil koji je prevozio Franza Ferdinanda je prošao pored Gavrila Principa koji je potegao revolver i prema nadvojvodi ispalio smrtni hitac. Drugi metak koji je Gavrilo ispalio u namjeri da ubije Oskara Potioreka, pogodio je vojvotkinju Sofiju. Prijestolonasljednik i njegova supruga nisu odmah podlegli ranjavanju. Svi atentatori su uhapšeni i njima se sudilo 1917. godine, u Solunskom procesu. Čovjek koji je vukao konce cijele akcije, Dragutin Dimitrijević Apis, strijeljan je 1917. godine.
Apel Džemaludina ef. Čauševića na mir i spriječavanje progona Srba
Neposredno nakon atentata na ulicama Sarajeva su organizovane demonstracije protiv Srba. Reakcija građanskih političara je bila odlučna. Članovi Bosanskog sabora u svojstvu predstavnika sva tri naroda, Šerif Arnautović, dr. Jozo Sunarić i Danilo Dimović susreli su se sa zemaljskim poglavarom Oskarom Potiorekom i od njega zatražili hitnu intervenciju kako bi se neredi i progoni Srba spriječili.
Zemaljska vlada, koja se ogradila od odgovornosti za "nemile događaje", 29. juna 1914. je kao mjeru prevencije proglasila u Sarajevu prijeki sud. Ona je u svome obrazloženju izrazila spremnost da pruži pomoć svima koji su u haotičnom stanju progona i pljački ostali bez sredstava za život.
Svoje neslaganje sa politikom interniranja srpskog stanovništva iskazao je i reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević. U svojstvu vrhovnog poglavara Islamske zajednice Čaušević je 4. jula 1914. godine uputio apel Bošnjacima, u kojem je savjetovao "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine", čemu su Bošnjaci dali svesrdnu podršku. Čaušević je, kako mu je to nalagala njegova funkcija ali i ljudskost, u Proglasu muslimanima koji je objavljen u listu "Jeni Mishab", 24. jula 1914. godine, između ostalog poručio Bošnjacima:
"Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice".
Čaušević je u takvim okolnostima uzeo pod ličnu zaštitu nekoliko Srba. Proglas koji je uputio reis-ul-ulema urodio je plodom. Reis-ul-ulema Čaušević je, poučen ranijim iskustvima svoga naroda koji se suočavao sa negiranjem njegovog nacionalnog bića, izdao proglas koji je bio odraz svijesti Bošnjaka i njihovog stava prema sugrađanima srpske nacionalnosti. Njegovo djelo slijedili su mnogi ugledni bošnjački intelektualci, kulturni i vjerski radnici koji su putem novina pozivali na spriječavanje nemira, sve dok i printani mediji nisu podlegli strogoj cenzuri a kasnije i potpunoj zabrani.
Posljedice Sarajevskog atentata
Implikacije koje je izazvao atentat na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda bile su mnogostruke. Takav događaj, koji je u jednom danu uzdrmao evropsku politiku, za sobom je povukao nekoliko pitanja koja su zahtijevala trenutačne odgovore.
Jedno od tih pitanja, zapravo i najvažnije, bilo je pitanje preuzimanja odgovornosti za organizaciju i počinjenje atentata. Sama činjenica da je uhapšeni atentator Gavrilo Princip pripadao terorističkoj organizaciji koja je djelovala po direktivama Dragutina Dimirijevića Apisa, navela je austrougarski politički vrh da istragu usmjeri protiv zvanične Srbije.
U tom kontekstu je Austro-Ugarska 23. jula 1914. godine uputila ultimatum Srbiji, koji se sastojao od deset tačaka. U ultimatumu koji je upućen Srbiji jasno se naglašava da je srpska vlada "tolerirala mahinacije kojekakvih udruženja i društava uperenih protiv Monarhije, nedoličan jezik štampe, veličanje počinitelja nepodopština, sudjelovanje oficira i dužnosnika u subverzivnoj agitaciji". Jedna od tačaka ultimatuma, tačnije tačka 10, predviđala je pravo neposrednog učešća austrougarskih organa u procesu istrage na teritoriji Srbije.
Međutim, Srbija je odbila zahtjev Monarhije, pravdajući svoj stav tezom da bi pristajanje na takve uvjete značilo narušavanje njenog državno-pravnog suvereniteta. Odbijanjem tačaka austrijskog ultimatuma rat je postao neizbježan. Zvanična objava rata Srbiji je uslijedila promptno, već 28. jula 1914. godine.
Objavom rata Srbiji, otvoreno je jedno od najkrvavijih poglavlja ljudske povijesti. Počevši od Sarajevskog atentata pa do objave rata, cijeli događaj je za kratko vrijeme prerastao u međunarodni konflikt širokih razmjera. U rat su se umiješale velike svjetske sile, Njemačka, Rusija i Francuska, a kasnije 1917. godine u rat se uključuju i Sjedinjene Američke Države.
Završetkom Prvog svjetskog rata sa političke scene su nestale nekada moćne vojne sile, Austro-Ugarska monarhija i Osmansko carstvo. Prvodecembarskim aktom od 1918. godine, na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Prema tome, Sarajevski atentat od 28. juna 1914. godine u historiji će ostati upisan kao prekretnica, koja je neposredno izazvavši Prvi svjetski rat, bitno oblikovala društveno - političku kartu Evrope i svijeta.
Gavrilo Princip - heroj ili terorista?
Iako je od atentata na austrijskog nadvojvodu prošlo skoro stotinu godina, još i danas vladaju oprečna mišljenja o liku i djelu čovjeka koji ga je ubio. Sada, kada se na taj davni događaj gleda iz različitih pozicija, bez prethodnog preispitivanja uzroka i posljedica, javnost je duboko podijeljena kada je riječ o atentatu i njegovom položaju u ondašnjem historijskom kontekstu.
Međutim, ti oprečni stavovi su isključivo zastupljeni u srpskoj historiografiji, gdje se Sarajevski atentat iz 1914. godine veliča kao čin herojskog podviga Gavrila Principa, iako je takva percepcija događaja i historijskih tokova lišena svake objektivnosti. U toj historiografiji, koja je kao i nebrojeno puta pisanjem "novih" historija vršila prekrajanje historijskih tokova, Gavrilo Princip je okarakterisan kao ličnost koja je ubistvom Franza Ferdinanda "spasila južnoslavenske zemlje" austrijskog jarma.
Međutim, koliko god da takva interpretacija insistirala na prihvatanju takvog shvatanja kao jedinog relevatnog, ipak danas se Sarajevski atentat izučava u novom svjetlu u kojem su mjerodavni samo historijski nepobitni fakti.
O prirodi Sarajevskog atentata decidno se odredila evropska historiografija, a samim time i historiografija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koje su saglasne u ocjeni da je to bio primarno teroristički akt koji je imao snažnu političku podršku zvanične politike iz Srbije.
Atentat na Franza Ferdinanda u režiji Gavrila Principa nanijeo je najveću štetu Bosni i Hercegovini, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da je povorka u kojoj se nalazio nadvojvoda prolazila ulicama Sarajeva a sama organizacija smišljeno nosila ime "Mlada Bosna", što je samo po sebi pružalo određeni alibi političkom vrhu Srbije koji je odista bio pravi ideološki tvorac Sarajevskog atentata.
U ratu u koji je ušlo na početku devet država, sukob je kasnije zahvatio šire područje pa je u njemu učestovalo 28 država sa oko milijardu i po stanovnika. U kratkom vremenskom periodu mobilisano je 70 miliona ljudi koji su ratovali na četiri fronta, od kojih su dva značajnim dijelom obuhvatali teritorij južnoslavenskih zemalja. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda, koje se dogodilo 28. juna 1914. godine u režiji Gavrila Principa, odvelo je Balkan, a sa njime i Evropu, na put političke nestabilnosti i milionskih žrtava.
Organizacija atentata i direktive
Atentat je bio djelo nacionalističkih srpskih omladinaca organiziranih u "nacionalno revolucionarnu grupu" poznatu kao Mlada Bosna. Organizacija je imala široko djelovanje, podijeljena u nekoliko sekcija koje su regrutirale omladinu podvrgnutu nacionalističkoj propagandi, kojom je de facto upravljao Dragutin Dimitrijević Apis. Ovaj časnik vojske Kraljevine Srbije je tri godine prije atentata osnovao tajnu organizaciju Ujedinjenje ili smrt, poznatiju i kao Crna ruka. Atentat na Franza Ferdinanda je bio vrh ledenog brijega, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da su ideološke i političke suprotnosti dvaju blokova imperijalističkih sila bile na vrhuncu.
Postoje indicije da je atentat bio konačan cilj terorističke organizacije, i da je plan bio zapravo da se fizički likvidira i poglavar Zemaljske vlade Oskar Potiorek. Međutim, pripreme za dolazak nasljednika habsburškog prijestolja imale su jedan ozbiljan nedostatak. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predviđen za dan 28. juna, Vidovdan, na godišnjicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u mističnom kalendaru srpskog nacionalizma. Ta činjenica, koja se može tumačiti kao ozbiljan previd, nosila je veliki rizik. U listu "Bosnische Post" je prethodnog dana objavljen plan kretanja povorke, tako da je limuzina u kojoj se nalazio prijestolonasljenik prošla pored šestorice atentatora.
U organiziranju atentata učestvovalo je sedam lica, od kojih su ključnu ulogu imali: Gavrilo Princip, Vasa Čubrilović i Nedeljko Čabrinović. Posljednji od njih, Nedeljko Čabrilović, bacio je bombu na automobil u kojem se nalazio nadvojvoda. Međutim, sticajem okolnosti Franz Ferdinand je bombu odgurnuo od sebe i ona je eksplodirala pred četvrtim automobilom u koloni prilikom čega je ranila nekoliko oficira. Franz Ferdinand je odlučio da promijeni pravac kretanja i da se odmah uputi u bolnicu kako bi posjetio povrijeđena lica, ali vozača limuzine niko nije obavijestio o promjeni odluke pa je limuzina skrenula u Ulicu Franje Josipa, što je bilo i predviđeno.
Uvidjevši da se automobil kreće u pogrešnom smjeru, Oskar Potiorek je vozaču naredio da se se zaustavi i vrati. Vraćajući se, automobil koji je prevozio Franza Ferdinanda je prošao pored Gavrila Principa koji je potegao revolver i prema nadvojvodi ispalio smrtni hitac. Drugi metak koji je Gavrilo ispalio u namjeri da ubije Oskara Potioreka, pogodio je vojvotkinju Sofiju. Prijestolonasljednik i njegova supruga nisu odmah podlegli ranjavanju. Svi atentatori su uhapšeni i njima se sudilo 1917. godine, u Solunskom procesu. Čovjek koji je vukao konce cijele akcije, Dragutin Dimitrijević Apis, strijeljan je 1917. godine.
Apel Džemaludina ef. Čauševića na mir i spriječavanje progona Srba
Neposredno nakon atentata na ulicama Sarajeva su organizovane demonstracije protiv Srba. Reakcija građanskih političara je bila odlučna. Članovi Bosanskog sabora u svojstvu predstavnika sva tri naroda, Šerif Arnautović, dr. Jozo Sunarić i Danilo Dimović susreli su se sa zemaljskim poglavarom Oskarom Potiorekom i od njega zatražili hitnu intervenciju kako bi se neredi i progoni Srba spriječili.Zemaljska vlada, koja se ogradila od odgovornosti za "nemile događaje", 29. juna 1914. je kao mjeru prevencije proglasila u Sarajevu prijeki sud. Ona je u svome obrazloženju izrazila spremnost da pruži pomoć svima koji su u haotičnom stanju progona i pljački ostali bez sredstava za život.
Svoje neslaganje sa politikom interniranja srpskog stanovništva iskazao je i reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević. U svojstvu vrhovnog poglavara Islamske zajednice Čaušević je 4. jula 1914. godine uputio apel Bošnjacima, u kojem je savjetovao "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine", čemu su Bošnjaci dali svesrdnu podršku. Čaušević je, kako mu je to nalagala njegova funkcija ali i ljudskost, u Proglasu muslimanima koji je objavljen u listu "Jeni Mishab", 24. jula 1914. godine, između ostalog poručio Bošnjacima:
"Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice".
Čaušević je u takvim okolnostima uzeo pod ličnu zaštitu nekoliko Srba. Proglas koji je uputio reis-ul-ulema urodio je plodom. Reis-ul-ulema Čaušević je, poučen ranijim iskustvima svoga naroda koji se suočavao sa negiranjem njegovog nacionalnog bića, izdao proglas koji je bio odraz svijesti Bošnjaka i njihovog stava prema sugrađanima srpske nacionalnosti. Njegovo djelo slijedili su mnogi ugledni bošnjački intelektualci, kulturni i vjerski radnici koji su putem novina pozivali na spriječavanje nemira, sve dok i printani mediji nisu podlegli strogoj cenzuri a kasnije i potpunoj zabrani.
Posljedice Sarajevskog atentata
Implikacije koje je izazvao atentat na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda bile su mnogostruke. Takav događaj, koji je u jednom danu uzdrmao evropsku politiku, za sobom je povukao nekoliko pitanja koja su zahtijevala trenutačne odgovore.
Jedno od tih pitanja, zapravo i najvažnije, bilo je pitanje preuzimanja odgovornosti za organizaciju i počinjenje atentata. Sama činjenica da je uhapšeni atentator Gavrilo Princip pripadao terorističkoj organizaciji koja je djelovala po direktivama Dragutina Dimirijevića Apisa, navela je austrougarski politički vrh da istragu usmjeri protiv zvanične Srbije.
U tom kontekstu je Austro-Ugarska 23. jula 1914. godine uputila ultimatum Srbiji, koji se sastojao od deset tačaka. U ultimatumu koji je upućen Srbiji jasno se naglašava da je srpska vlada "tolerirala mahinacije kojekakvih udruženja i društava uperenih protiv Monarhije, nedoličan jezik štampe, veličanje počinitelja nepodopština, sudjelovanje oficira i dužnosnika u subverzivnoj agitaciji". Jedna od tačaka ultimatuma, tačnije tačka 10, predviđala je pravo neposrednog učešća austrougarskih organa u procesu istrage na teritoriji Srbije.
Međutim, Srbija je odbila zahtjev Monarhije, pravdajući svoj stav tezom da bi pristajanje na takve uvjete značilo narušavanje njenog državno-pravnog suvereniteta. Odbijanjem tačaka austrijskog ultimatuma rat je postao neizbježan. Zvanična objava rata Srbiji je uslijedila promptno, već 28. jula 1914. godine.
Objavom rata Srbiji, otvoreno je jedno od najkrvavijih poglavlja ljudske povijesti. Počevši od Sarajevskog atentata pa do objave rata, cijeli događaj je za kratko vrijeme prerastao u međunarodni konflikt širokih razmjera. U rat su se umiješale velike svjetske sile, Njemačka, Rusija i Francuska, a kasnije 1917. godine u rat se uključuju i Sjedinjene Američke Države.
Završetkom Prvog svjetskog rata sa političke scene su nestale nekada moćne vojne sile, Austro-Ugarska monarhija i Osmansko carstvo. Prvodecembarskim aktom od 1918. godine, na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Prema tome, Sarajevski atentat od 28. juna 1914. godine u historiji će ostati upisan kao prekretnica, koja je neposredno izazvavši Prvi svjetski rat, bitno oblikovala društveno - političku kartu Evrope i svijeta.
Gavrilo Princip - heroj ili terorista?
Iako je od atentata na austrijskog nadvojvodu prošlo skoro stotinu godina, još i danas vladaju oprečna mišljenja o liku i djelu čovjeka koji ga je ubio. Sada, kada se na taj davni događaj gleda iz različitih pozicija, bez prethodnog preispitivanja uzroka i posljedica, javnost je duboko podijeljena kada je riječ o atentatu i njegovom položaju u ondašnjem historijskom kontekstu.Međutim, ti oprečni stavovi su isključivo zastupljeni u srpskoj historiografiji, gdje se Sarajevski atentat iz 1914. godine veliča kao čin herojskog podviga Gavrila Principa, iako je takva percepcija događaja i historijskih tokova lišena svake objektivnosti. U toj historiografiji, koja je kao i nebrojeno puta pisanjem "novih" historija vršila prekrajanje historijskih tokova, Gavrilo Princip je okarakterisan kao ličnost koja je ubistvom Franza Ferdinanda "spasila južnoslavenske zemlje" austrijskog jarma.
Međutim, koliko god da takva interpretacija insistirala na prihvatanju takvog shvatanja kao jedinog relevatnog, ipak danas se Sarajevski atentat izučava u novom svjetlu u kojem su mjerodavni samo historijski nepobitni fakti.
O prirodi Sarajevskog atentata decidno se odredila evropska historiografija, a samim time i historiografija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koje su saglasne u ocjeni da je to bio primarno teroristički akt koji je imao snažnu političku podršku zvanične politike iz Srbije.
Atentat na Franza Ferdinanda u režiji Gavrila Principa nanijeo je najveću štetu Bosni i Hercegovini, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da je povorka u kojoj se nalazio nadvojvoda prolazila ulicama Sarajeva a sama organizacija smišljeno nosila ime "Mlada Bosna", što je samo po sebi pružalo određeni alibi političkom vrhu Srbije koji je odista bio pravi ideološki tvorac Sarajevskog atentata.
