Tokom ’70-ih i ’80-ih godina XX vijeka Faruk Begolli je bio među najtraženijim filmskim glumcima u bivšoj Jugoslaviji. Bilo je to vrijeme kada su se u raznim gradovima stvarali klubovi njegovih obožavalaca. Igrao je u oko 70 igranih filmova raznih metraža i u desetinama pozorišnih predstava. U 33-oj godini života za sobom je imao 33 filma, a autori većeg djela njih su bili najglasovitiji režiseri tog vremena u bivšoj Jugoslaviji.
Još uvijek srećem ljude u Beogradu kojima se, kada im pomeneš Faruka Begollija, oči pune suzama. Da ne govorim o Prištini gdje ga se sa setom svi sjećaju, posebno njegovi bivši studenti. Sjećam se kako bi, prilikom svakog prelaska granice između Kosova i Crne Gore, crnogorski policajci, čim bi ugledali Begollija u autu, mijenjali izraz lica, bili oduševljeni, postajali ljubazniji i podsjećali ga na filmove u kojima je igrao.
Zoja Begolli
Pričao je Begolli kako se tokom studija glume u Beogradu upoznao sa dva nova druga, koji će ostati njegovi doživotni prijatelji i drugovi. Bili su to Josif Tatić – Tale ili Jataganac, kako ga je Begolli zvao, i Laslo Švirtlih – Laci, obojica glumci iz Begollijeve klase.
“Provodili smo i po 20 sati zajedno… Često smo stanovali zajedno. Sve što smo radili, radili smo zajedno. Postali smo nerazdvojni… Ovo naše prijateljevanje traje još od 60-ih godina, dakle u pitanju je više od 45 godina.” (Faruk Begolli, 2007)
Dok sam ga intervjuisao za monografiju, Begolli nam je jednog dana rekao da je njegova bivša supruga sačuvala jedan „dnevnik“ gdle je imala sve – članke iz novina tog vremena, fotografije i štošta drugo. Dnevnik je nakon par dana stigao i u njemu smo našli sjajne materijale iz ranijeg perioda Begollijeve karijere, a posebno intervjue i tekstove koji su se odnosili na njega i na njegovu suprugu, Zoju.
Faruk Begolli je bio oženjen Zojom Đoković, sjajnom ženom, o kojoj je govorio sa velikim poštovanjem. Zoja, sada već i ona pokojna, bila je profesionalna balerina u Narodnom pozorištu u Beogradu, kasnije će uzeti muževljevo prezime – Begolli. Tokom svih tih godina u braku, ona je bila, kako je izjavio Begolli u jednom davnom intervjuu, „stub kuće“. Ipak, nakon sedamnaest godina braka Begolli se razveo od nje.
Begolli je veoma oklijevao da govori o svojoj bivšoj supruzi, Zoji. Kada sam ga intervjuisao za monografiju, tvrdoglavo je insistirao da se fokusiramo na njegovo stvaralaštvo, na profesionalni rad, a ne toliko na privatni život. On je bez ustezanja govorio o detinjstvu, ali je oklijevao da započnemo ćaskanje kada god bi bilo riječi o njegovom braku sa Zojom. Kada smo bili blizu završetka rada na knjizi, ipak sam morao neformalno da porazgovaram sa njim, tako da sam ga jednog dana naprosto pitao: kako može da se napravi monografija o Faruku Begolliju, a da se istovremeno ne naglasi činjenica da je sedamnaest godina bio u braku sa Zojom Begolli. Uistinu, kada bih uporno istrajavao sa ovakvim pitanjima, pričao bi o Zoji, ali bi dodao da „to nije za knjigu“. Ja sam ipak čuvao i bilježio razgovore, u nadi da ću ga ubjediti da se u knjizi nađe i dio o njegovom životu sa Zojom.
„Tokom ovih posljednjih godina ne govorim više o ljubavi, jer je postojala jedna istinska ljubav i, kao njen rezultat, i jedan brak. Bili smo sedamnaest godina zajedno. Ona je zadržala moje prezime. Ali, kada dođe kraj, onda je kraj, na žalost. Ostali smo prijatelji. Čujemo se telefonom s vremena na vrijeme. Najčešće smo se čuli tokom rata. Ali, pošto smo shvatili da smo oboje dobro, i ja i ona, razgovarali smo sve ređe i ređe. Sretan sam zbog te ljubavi, sretan sam što sam imao tu ženu. Zahvalio sam joj se što mi je pružila tu divnu ljubav, taj brak, to prijateljstvo, i taj komad divnog života.” (Faruk Begolli, 2007)
Begollijevo zdravstveno stanje se pogoršalo i ja nisam mogao da ga posjećujem da bih ga intervjuisao, budući da više nije imao snage da dugo priča. Ipak, mnogo štošta mi je stigao ispričati. Materijale je pročitao i odobrio. Monografija je dobijala oblik. Međutim, još uvijek mi nije dao „dozvolu“ da u knjizi govorim i o Zoji. Jednog dana sam ga pozvao telefonom i rekao mu: kako da uvrstimo Zoju? On je kratko odgovorio: neka se (knjiga) napravi onako kako ti kažeš, ali vodi računa da bude dobro. Htio je da Zoja, njegova bivša supruga, bude „valjano predstavljena“.
Shkelzen Maljiqi smatra da je za Begollija odluka da napusti Beograd bila vrlo teška. On vjeruje da je njegov razvod od supruge Zoje uticao na istu, ali, kako je rekao, to ne može biti dovoljan argument.
„On nikada nije govorio javno o istinskim razlozima za napuštanje Beograda i karijere jugoslovenske filmske zvijezde. Zahvaljujući slavi i vezama koje je imao, Faruk je mogao da nastavi karijeru uspješnog glumca. On se lično razočarao u taj svijet u kome je bio zvijezda, svijet koji se ubrzano urušavao, otvarajući put primitivizmu i političkom i kulturnom fašizmu. Mislim da je to osjećanje bilo glavni pokretač zbog kog je Faruk svijesno započeo jedan novi život i karijeru, fokusirajući se najviše na ’ulogu’ profesora glume u Prištini.“
Bojim se da bih zaplakao ako bih otišao u Beograd
Poslije 90-ih, u vrijeme političkih trzavica, kontakti Begollija sa školskim drugovima bili su sve ređi, ali nikad nisu u potpunosti prekinuti. Jednom prilikom se cijela generacija njegove klase sa fakulteta okupila u kafani, kako bi oživjeli sjećanja prošlih vremena sa studija. Iz tog kafea oni su pozvali telefonom Begollija i svi su redom razgovarali sa njim:
„Razboleo sam se od užitka. Vratio sam se mnogo unazad u sjećanjima… Na svu sreću, iz tih vremena imam lijepe uspomene. Moj drug, Josif Tatić me stalno zove. Bojim se da bih zaplakao ako bih otišao u Beograd.“ (Faruk Begolli, 2007)
Jedna medijska priča
Mnogi ljudi se i danas sjećaju medijske priče u vezi sa Farukom Begollijem. Godine 1982, jedna će njegova izjava izazvati gnev mnogih ljudi na Kosovu. U televizijskoj emisiji koja je bila posvećena demonstracijama studenata Albanaca 1981. godine, Begolli, koji je bio intervjuisan u nekom sasvim drugom kontekstu, izjavio je da mu se sviđa Beograd i da se mnogo bolje osjeća u Beogradu. Ova njegova izjava, percipirana je drugačije uslijed izmjene konteksta i izazvala neviđen gnev među ljudima na Kosovu. Mnogi od njih su u njemu gledali „izdajnika domovine“. Ova izjava o običnim ljudskim preferencijama, u tadašnjim političkim okolnostima je krajnje pogrešno shvaćena i pogrešno interpretirana. U vezi sa ovom njegovom izjavom, nakon nekoliko godina, na pitanje kosovskih novina, Begolli je veoma jasno objasnio cijelu tu priču i njenu pozadinu:
„To što sam rekao tom prilikom ne negiram. Rekao sam da sam u Beogradu proveo najveći dio života. Imam moje uspomene, dobre uspomene, bez obzira na omalovažavajuće stavove tamošnjih političara prema Albancima. Kada sam prihvatio ponudu Televizije Beograd, nije mi rečeno ništa oko cilja te emisije. Rečeno mi je da pričam o načinu moje afirmacije u Beogradu i šta ja osjećam o Beogradu. Nisam imao pojma sa kojom su političkom pozadinom oni planirali tu emisiju. Ta je moja izjava zatim montirana i ‘osakaćena’. Da je bila objavljena u cjelosti, meni bi aplaudirali, ali desilo se to što se desilo i…“ (Faruk Begolli, 2007)
Bivši student, a kasnije i Begollijev kolega, glumac Enver Petrovci, kaže da i dan danas ne razumije zašto su se ljudi na Kosovu našli uvređeni zbog izjave Begollija.
„Bilo je to vrijeme nakon 1981. godine, kada su nas televizije i srpski novinari stalno provocirali. Faruk je rekao da se osjeća dobro u Beogradu, da se osjeća kao dijete Beograda. Zašto da ne? Ne znam zašto su ljudi zloupotrebili ovu njegovu izjavu. Ni Faruk, ali ni Bekim Fehmiu nikada nisu negirali da su Albanci. Prilikom susreta sa Farukom, u kafani, na ulici, pozorištu ili bilo gdje u Beogradu, uvijek smo govorili međusobno na albanskom i nikad na srpskom. Na kraju krajeva, da li postoji Albanac koji je živeo u Beogradu, a da o njemu ljudi ovdje na Kosovu nemaju predrasuda? Ljudi, koji su nekad bili naš ponos, upravo zbog činjenice što su stvorili ime u Beogradu, kasnije su psovani.“ (Enver Petrovci, 2007)
Međutim, Begolli je i mnogo godina kasnije govorio isto o Beogradu i ljubavi prema njemu.
„Bez obzira na to što me neko može krivo shvatiti i krivo interpretirati, ja i dalje volim Beograd.“ (Faruk Begolli, 2007)
Filozof Shkelzen Maliqi smatra da je slava Bekima Fehmiua i Faruka Begollija kao filmskih zvijezda u Beogradu u to vrijeme promenila tradicionalnu percepciju i predrasudu o Albancu kao stranom biću na jugoslovenskim prostorima, kao „nekulturnom“, „zaostalom“, „drvosječi“.
Operacija Beograd
Prvih dana NATO bombardovanja, na Televiziji Beograd se prikazuju filmovi o Drugom svjetskom ratu, u većini kojih je igrao i Faruk Begolli. I, dok je u filmovima on igrao hrabrog partizana koji se bori protiv njemačkih fašista i domaćih izdajnika, u stvarnosti on je čekao kada će doći srpski policajci da ga silom protjeraju iz kuće. I, policajci će ga dva puta istjerati iz kuće, ali se on ponovo, zajedno sa svojom sestrom vraćao kod brata Adila i nije pristao da ode.
„Jednog dana, dok se na televiziji prikazivao film ‘Operacija Beograd’ režisera Žike Mitrovića, gdje ja igram neustrašivog oslobodioca grada Beograda, srpski policajci su došli i istjerali nas iz kuće.“ (Faruk Begolli, 2007)
Njegovi drugovi iz Beograda, i drugih gradova van Kosova, uspjeće na nađu njegov broj telefona. Josif Tatić – Jataganac, jedan od njegovih najintimnijih beogradskih drugova, stalno održava veze sa njim. On bi ga zvao telefonom svakog drugog ili trećeg dana. Jataganac i nekoliko ostalih drugova, shvativši šta se dešava na Kosovu, učinili su velika nastojanja da Begollija „izvuku“ iz Prištine. Istražiće sve moguće kanale, čak će pokušati da pošalju i autobus koji bi evakuisao ne samo Begollija, već i njegovu porodicu. Nastojanja drugova da ga izvuku iz pakla će radovati i ohrabriti Begollija, ali ga ipak nisu uspjeli ubjediti da ode sa Kosova.
Ratna priča ima još jednu jezivu epizodu. Faruk Begolli, zajedno sa svojim bratom Adilom, vršio je dnevne rituale jednog običnog ratnog dana. U njihov stan su upala dva srpska policajca koji su vršili popis malobrojnog stanovništva koje je bilo ostalo u Prištini. Policajci su, naravno, prepoznali Begollija.
„Bilo je užasno. ‘Ajde, tražili ste Albaniju…’, govorili su nam. U početku sam se tresao, normalno. Oni bi zatim: ‘… vas dvojica ste nas napali, i mi ćemo vas sada ubiti’. Ovakvo maltretiranje je trajalo nekih dva sata. Ali, u jednom trenu čovjeku dođe neka sasvim drugačija snaga, pukao mi je film i ja sam ih tada molio: ajde, odvedite me, gdje god hoćete, uradite šta god hoćete… Ajde, ubijte me…“ (Faruk Begolli, 2007)
Međutim, na svu sreću, sve se završilo bez nekog tragičnog epiloga. Policajci su od Begollija tražili da im plati ručak. Uzeli su 200 njemačkih maraka i zatim otišli.
Nakon rata Begolli će veoma rijetko putovati van Kosova. Više neće otići ni u Beograd, ali ni u Zagreb ili Ljubljanu. U Sarajevo će otići tek mnogo kasnije, sa predstavom Kralj Lir.
„Ne smem da mislim na Beograd. Drugovi me zovu. Čak, oni misle da me je strah. Ali ja sam prekinuo jedan divan život. Sada sam podigao nekakav zid i ne želim više da mislim, jer sam Beograd mnogo voleo. Strah me. Želim da mi ostanu lijepe uspomene koje imam.“ (Faruk Begolli, 2007)
O smrti Faruka Begolija 2007. godine izvještavali su gotovo svi mediji sa prostora bivše Jugoslavije, ali, takođe, i neki važni međunarodni mediji. Teško se može naći neka druga ličnost poput njega, o kojoj su nakon ratova u ovim krajevima, svi mediji, srpski, hrvatski, slovenački, albanski, bosanski, crnogorski i makedonski, pisali i gotovo jednoglasno konstatovali: da je to „veliki gubitak“. Ljudi i umjetnici, kakav je bio Begolli, njihovim izvanrednim razmjerama, prevazilaze mržnju i nacional-šovinističku primitivnu patologiju. Oni, ne samo svojim životom, već i svojom smrću, šire među ljudima poruke mira, razumijevanja, zajedničke boli, ljubavi i prijateljstva. Izgleda da kada umiru veliki umjetnici, jezik mržnje i oružje, barem za tren, umuknu. Tako je bilo i prilikom smrti Faruka Begollija i prilikom smrti Bekima Fehmiua.
Posljednjih dvadeset godina svoga života on je proveo u Prištini, ali isto toliko godina on je proživeo i u Beogradu. I fizički, ali i duhovno, njegov je život bio podjeljen između Prištine i Beograda. I ljubav i poštovanje ljudi prema njemu je jednako podjeljeno; koliko ga vole i poštuju u Prištini, toliko ga vole i poštuju i u Beogradu. U ovim našim albansko-srpskim zamršenim odnosima mržnje i potcjenjivanja, Begolli je možda jedan od rijetkih izuzetaka, on je most povezivanja, od onih malobrojnih mostova koje su dva naroda izgradili i sačuvali među sobom. On je živeo i stvarao kao umjetnik, uprkos mnogim drugim umjetnicima iz ovih krajeva, koji su hteli da budu ne samo umjetnici, već i patriote.
Veliki umjetnici su dijeca svijeta. Njihova domovina je njihova umjetnost koju oni ostavljaju u nasljeđe pokoljenjima. Begolli nam je ostavio bogatu baštinu, kao umjetnik i profesor. I kao čovjek. I kada se budemo izliječili od groznice nacionalizma i primitivizma, Albanci i Srbi o Begolliju bi trebali zapisati: bio je veliki umjetnik koji je voleo Prištinu i Beograd, a iznad svega je voleo čovjeka!
Preveli: Anton Berishaj i Tamara Naunović
Tekst je objavljen u okviru publikacije Evropskog pokreta u Srbiji „Kada su se voleli Srbi i Albanci“
Izvor: Danas.rs
Zoja Begolli
Pričao je Begolli kako se tokom studija glume u Beogradu upoznao sa dva nova druga, koji će ostati njegovi doživotni prijatelji i drugovi. Bili su to Josif Tatić – Tale ili Jataganac, kako ga je Begolli zvao, i Laslo Švirtlih – Laci, obojica glumci iz Begollijeve klase.
“Provodili smo i po 20 sati zajedno… Često smo stanovali zajedno. Sve što smo radili, radili smo zajedno. Postali smo nerazdvojni… Ovo naše prijateljevanje traje još od 60-ih godina, dakle u pitanju je više od 45 godina.” (Faruk Begolli, 2007)
Dok sam ga intervjuisao za monografiju, Begolli nam je jednog dana rekao da je njegova bivša supruga sačuvala jedan „dnevnik“ gdle je imala sve – članke iz novina tog vremena, fotografije i štošta drugo. Dnevnik je nakon par dana stigao i u njemu smo našli sjajne materijale iz ranijeg perioda Begollijeve karijere, a posebno intervjue i tekstove koji su se odnosili na njega i na njegovu suprugu, Zoju.
Faruk Begolli je bio oženjen Zojom Đoković, sjajnom ženom, o kojoj je govorio sa velikim poštovanjem. Zoja, sada već i ona pokojna, bila je profesionalna balerina u Narodnom pozorištu u Beogradu, kasnije će uzeti muževljevo prezime – Begolli. Tokom svih tih godina u braku, ona je bila, kako je izjavio Begolli u jednom davnom intervjuu, „stub kuće“. Ipak, nakon sedamnaest godina braka Begolli se razveo od nje.Begolli je veoma oklijevao da govori o svojoj bivšoj supruzi, Zoji. Kada sam ga intervjuisao za monografiju, tvrdoglavo je insistirao da se fokusiramo na njegovo stvaralaštvo, na profesionalni rad, a ne toliko na privatni život. On je bez ustezanja govorio o detinjstvu, ali je oklijevao da započnemo ćaskanje kada god bi bilo riječi o njegovom braku sa Zojom. Kada smo bili blizu završetka rada na knjizi, ipak sam morao neformalno da porazgovaram sa njim, tako da sam ga jednog dana naprosto pitao: kako može da se napravi monografija o Faruku Begolliju, a da se istovremeno ne naglasi činjenica da je sedamnaest godina bio u braku sa Zojom Begolli. Uistinu, kada bih uporno istrajavao sa ovakvim pitanjima, pričao bi o Zoji, ali bi dodao da „to nije za knjigu“. Ja sam ipak čuvao i bilježio razgovore, u nadi da ću ga ubjediti da se u knjizi nađe i dio o njegovom životu sa Zojom.
„Tokom ovih posljednjih godina ne govorim više o ljubavi, jer je postojala jedna istinska ljubav i, kao njen rezultat, i jedan brak. Bili smo sedamnaest godina zajedno. Ona je zadržala moje prezime. Ali, kada dođe kraj, onda je kraj, na žalost. Ostali smo prijatelji. Čujemo se telefonom s vremena na vrijeme. Najčešće smo se čuli tokom rata. Ali, pošto smo shvatili da smo oboje dobro, i ja i ona, razgovarali smo sve ređe i ređe. Sretan sam zbog te ljubavi, sretan sam što sam imao tu ženu. Zahvalio sam joj se što mi je pružila tu divnu ljubav, taj brak, to prijateljstvo, i taj komad divnog života.” (Faruk Begolli, 2007)
Begollijevo zdravstveno stanje se pogoršalo i ja nisam mogao da ga posjećujem da bih ga intervjuisao, budući da više nije imao snage da dugo priča. Ipak, mnogo štošta mi je stigao ispričati. Materijale je pročitao i odobrio. Monografija je dobijala oblik. Međutim, još uvijek mi nije dao „dozvolu“ da u knjizi govorim i o Zoji. Jednog dana sam ga pozvao telefonom i rekao mu: kako da uvrstimo Zoju? On je kratko odgovorio: neka se (knjiga) napravi onako kako ti kažeš, ali vodi računa da bude dobro. Htio je da Zoja, njegova bivša supruga, bude „valjano predstavljena“.
Shkelzen Maljiqi smatra da je za Begollija odluka da napusti Beograd bila vrlo teška. On vjeruje da je njegov razvod od supruge Zoje uticao na istu, ali, kako je rekao, to ne može biti dovoljan argument.
„On nikada nije govorio javno o istinskim razlozima za napuštanje Beograda i karijere jugoslovenske filmske zvijezde. Zahvaljujući slavi i vezama koje je imao, Faruk je mogao da nastavi karijeru uspješnog glumca. On se lično razočarao u taj svijet u kome je bio zvijezda, svijet koji se ubrzano urušavao, otvarajući put primitivizmu i političkom i kulturnom fašizmu. Mislim da je to osjećanje bilo glavni pokretač zbog kog je Faruk svijesno započeo jedan novi život i karijeru, fokusirajući se najviše na ’ulogu’ profesora glume u Prištini.“
Bojim se da bih zaplakao ako bih otišao u Beograd
Poslije 90-ih, u vrijeme političkih trzavica, kontakti Begollija sa školskim drugovima bili su sve ređi, ali nikad nisu u potpunosti prekinuti. Jednom prilikom se cijela generacija njegove klase sa fakulteta okupila u kafani, kako bi oživjeli sjećanja prošlih vremena sa studija. Iz tog kafea oni su pozvali telefonom Begollija i svi su redom razgovarali sa njim:
„Razboleo sam se od užitka. Vratio sam se mnogo unazad u sjećanjima… Na svu sreću, iz tih vremena imam lijepe uspomene. Moj drug, Josif Tatić me stalno zove. Bojim se da bih zaplakao ako bih otišao u Beograd.“ (Faruk Begolli, 2007)
Jedna medijska priča
Mnogi ljudi se i danas sjećaju medijske priče u vezi sa Farukom Begollijem. Godine 1982, jedna će njegova izjava izazvati gnev mnogih ljudi na Kosovu. U televizijskoj emisiji koja je bila posvećena demonstracijama studenata Albanaca 1981. godine, Begolli, koji je bio intervjuisan u nekom sasvim drugom kontekstu, izjavio je da mu se sviđa Beograd i da se mnogo bolje osjeća u Beogradu. Ova njegova izjava, percipirana je drugačije uslijed izmjene konteksta i izazvala neviđen gnev među ljudima na Kosovu. Mnogi od njih su u njemu gledali „izdajnika domovine“. Ova izjava o običnim ljudskim preferencijama, u tadašnjim političkim okolnostima je krajnje pogrešno shvaćena i pogrešno interpretirana. U vezi sa ovom njegovom izjavom, nakon nekoliko godina, na pitanje kosovskih novina, Begolli je veoma jasno objasnio cijelu tu priču i njenu pozadinu:
„To što sam rekao tom prilikom ne negiram. Rekao sam da sam u Beogradu proveo najveći dio života. Imam moje uspomene, dobre uspomene, bez obzira na omalovažavajuće stavove tamošnjih političara prema Albancima. Kada sam prihvatio ponudu Televizije Beograd, nije mi rečeno ništa oko cilja te emisije. Rečeno mi je da pričam o načinu moje afirmacije u Beogradu i šta ja osjećam o Beogradu. Nisam imao pojma sa kojom su političkom pozadinom oni planirali tu emisiju. Ta je moja izjava zatim montirana i ‘osakaćena’. Da je bila objavljena u cjelosti, meni bi aplaudirali, ali desilo se to što se desilo i…“ (Faruk Begolli, 2007)
Bivši student, a kasnije i Begollijev kolega, glumac Enver Petrovci, kaže da i dan danas ne razumije zašto su se ljudi na Kosovu našli uvređeni zbog izjave Begollija.
„Bilo je to vrijeme nakon 1981. godine, kada su nas televizije i srpski novinari stalno provocirali. Faruk je rekao da se osjeća dobro u Beogradu, da se osjeća kao dijete Beograda. Zašto da ne? Ne znam zašto su ljudi zloupotrebili ovu njegovu izjavu. Ni Faruk, ali ni Bekim Fehmiu nikada nisu negirali da su Albanci. Prilikom susreta sa Farukom, u kafani, na ulici, pozorištu ili bilo gdje u Beogradu, uvijek smo govorili međusobno na albanskom i nikad na srpskom. Na kraju krajeva, da li postoji Albanac koji je živeo u Beogradu, a da o njemu ljudi ovdje na Kosovu nemaju predrasuda? Ljudi, koji su nekad bili naš ponos, upravo zbog činjenice što su stvorili ime u Beogradu, kasnije su psovani.“ (Enver Petrovci, 2007)
Međutim, Begolli je i mnogo godina kasnije govorio isto o Beogradu i ljubavi prema njemu.
„Bez obzira na to što me neko može krivo shvatiti i krivo interpretirati, ja i dalje volim Beograd.“ (Faruk Begolli, 2007)
Filozof Shkelzen Maliqi smatra da je slava Bekima Fehmiua i Faruka Begollija kao filmskih zvijezda u Beogradu u to vrijeme promenila tradicionalnu percepciju i predrasudu o Albancu kao stranom biću na jugoslovenskim prostorima, kao „nekulturnom“, „zaostalom“, „drvosječi“.
Operacija Beograd
Prvih dana NATO bombardovanja, na Televiziji Beograd se prikazuju filmovi o Drugom svjetskom ratu, u većini kojih je igrao i Faruk Begolli. I, dok je u filmovima on igrao hrabrog partizana koji se bori protiv njemačkih fašista i domaćih izdajnika, u stvarnosti on je čekao kada će doći srpski policajci da ga silom protjeraju iz kuće. I, policajci će ga dva puta istjerati iz kuće, ali se on ponovo, zajedno sa svojom sestrom vraćao kod brata Adila i nije pristao da ode.
„Jednog dana, dok se na televiziji prikazivao film ‘Operacija Beograd’ režisera Žike Mitrovića, gdje ja igram neustrašivog oslobodioca grada Beograda, srpski policajci su došli i istjerali nas iz kuće.“ (Faruk Begolli, 2007)
Njegovi drugovi iz Beograda, i drugih gradova van Kosova, uspjeće na nađu njegov broj telefona. Josif Tatić – Jataganac, jedan od njegovih najintimnijih beogradskih drugova, stalno održava veze sa njim. On bi ga zvao telefonom svakog drugog ili trećeg dana. Jataganac i nekoliko ostalih drugova, shvativši šta se dešava na Kosovu, učinili su velika nastojanja da Begollija „izvuku“ iz Prištine. Istražiće sve moguće kanale, čak će pokušati da pošalju i autobus koji bi evakuisao ne samo Begollija, već i njegovu porodicu. Nastojanja drugova da ga izvuku iz pakla će radovati i ohrabriti Begollija, ali ga ipak nisu uspjeli ubjediti da ode sa Kosova.
Ratna priča ima još jednu jezivu epizodu. Faruk Begolli, zajedno sa svojim bratom Adilom, vršio je dnevne rituale jednog običnog ratnog dana. U njihov stan su upala dva srpska policajca koji su vršili popis malobrojnog stanovništva koje je bilo ostalo u Prištini. Policajci su, naravno, prepoznali Begollija.
„Bilo je užasno. ‘Ajde, tražili ste Albaniju…’, govorili su nam. U početku sam se tresao, normalno. Oni bi zatim: ‘… vas dvojica ste nas napali, i mi ćemo vas sada ubiti’. Ovakvo maltretiranje je trajalo nekih dva sata. Ali, u jednom trenu čovjeku dođe neka sasvim drugačija snaga, pukao mi je film i ja sam ih tada molio: ajde, odvedite me, gdje god hoćete, uradite šta god hoćete… Ajde, ubijte me…“ (Faruk Begolli, 2007)
Međutim, na svu sreću, sve se završilo bez nekog tragičnog epiloga. Policajci su od Begollija tražili da im plati ručak. Uzeli su 200 njemačkih maraka i zatim otišli.
Nakon rata Begolli će veoma rijetko putovati van Kosova. Više neće otići ni u Beograd, ali ni u Zagreb ili Ljubljanu. U Sarajevo će otići tek mnogo kasnije, sa predstavom Kralj Lir.
„Ne smem da mislim na Beograd. Drugovi me zovu. Čak, oni misle da me je strah. Ali ja sam prekinuo jedan divan život. Sada sam podigao nekakav zid i ne želim više da mislim, jer sam Beograd mnogo voleo. Strah me. Želim da mi ostanu lijepe uspomene koje imam.“ (Faruk Begolli, 2007)
O smrti Faruka Begolija 2007. godine izvještavali su gotovo svi mediji sa prostora bivše Jugoslavije, ali, takođe, i neki važni međunarodni mediji. Teško se može naći neka druga ličnost poput njega, o kojoj su nakon ratova u ovim krajevima, svi mediji, srpski, hrvatski, slovenački, albanski, bosanski, crnogorski i makedonski, pisali i gotovo jednoglasno konstatovali: da je to „veliki gubitak“. Ljudi i umjetnici, kakav je bio Begolli, njihovim izvanrednim razmjerama, prevazilaze mržnju i nacional-šovinističku primitivnu patologiju. Oni, ne samo svojim životom, već i svojom smrću, šire među ljudima poruke mira, razumijevanja, zajedničke boli, ljubavi i prijateljstva. Izgleda da kada umiru veliki umjetnici, jezik mržnje i oružje, barem za tren, umuknu. Tako je bilo i prilikom smrti Faruka Begollija i prilikom smrti Bekima Fehmiua.
Posljednjih dvadeset godina svoga života on je proveo u Prištini, ali isto toliko godina on je proživeo i u Beogradu. I fizički, ali i duhovno, njegov je život bio podjeljen između Prištine i Beograda. I ljubav i poštovanje ljudi prema njemu je jednako podjeljeno; koliko ga vole i poštuju u Prištini, toliko ga vole i poštuju i u Beogradu. U ovim našim albansko-srpskim zamršenim odnosima mržnje i potcjenjivanja, Begolli je možda jedan od rijetkih izuzetaka, on je most povezivanja, od onih malobrojnih mostova koje su dva naroda izgradili i sačuvali među sobom. On je živeo i stvarao kao umjetnik, uprkos mnogim drugim umjetnicima iz ovih krajeva, koji su hteli da budu ne samo umjetnici, već i patriote.
Veliki umjetnici su dijeca svijeta. Njihova domovina je njihova umjetnost koju oni ostavljaju u nasljeđe pokoljenjima. Begolli nam je ostavio bogatu baštinu, kao umjetnik i profesor. I kao čovjek. I kada se budemo izliječili od groznice nacionalizma i primitivizma, Albanci i Srbi o Begolliju bi trebali zapisati: bio je veliki umjetnik koji je voleo Prištinu i Beograd, a iznad svega je voleo čovjeka!
Preveli: Anton Berishaj i Tamara Naunović
Tekst je objavljen u okviru publikacije Evropskog pokreta u Srbiji „Kada su se voleli Srbi i Albanci“
Izvor: Danas.rs
