Tokom žetve, vršene za vrijeme vladavine kralja Stjepana I u 12. stoljeću, seljane istočnoengleskog Woolpita iznenadio je pronalazak dječaka i djevojčice u blizini jedne od vučjih jazbina po kojima je selo dobilo ime.
Pronađeni par bio je obučen u neobičnu odjeću i govorio je seljacima nerazumljivim jezikom. Ali, ono što je bilo najčudnije je boja njihove kože. Naime, tadašne hronike prenose da je ona bila zelena.
Priča o zelenoj djeci iz Woolpita jedna je od najpopularnijih engleskih srednjovjekovnih legendi. Prema dostupnim zapisima, pronađena su djeca u prvim danima nakon spašavanja odbijala svaku hranu osim zelenog boba.
Ipak, s vremenom su počeli jesti i ostale namirnice, što je rezultiralo promjenom boje kože. Ubrzo nakon krštenja dječak je umro, dok je djevojčica ostala na životu dovoljno dugo da nauči engleski jezik i zaposli se kao sluškinja na imanju obližnjeg plemića. Prema njenom svjedočenju, djeca su dolazila iz nepoznate zemlje imena sv. Martin, a u Woolpitu su završila slijedeći zvuk zvona koji su čuli tokom čuvanja očevog stada.
Više je savremenih tumačenja ovog događaja. Dok neki smatraju da je riječ o pučkoj legendi s uobičajenom tematikom susreta s vilinskim svijetom ili izvanzemaljskim elementima, danas je ipak prevladavajuće mišljenje kako je riječ o izgubljenoj djeci čija je veoma loša prehrana uzrokovala promjene u boji kože.
Ipak, dileme oko njihovog porijekla i dalje postoje.
Prema jednim tumačenjima riječ je o ostatcima starosjedilačkog britanskog stanovništva koje se svojim vanjskim izgledom razlikovalo od došljaka. Prema drugima, postoji mogućnost da su djeca potomci flamanskih izbjeglica koje su u to vrijeme stizale na engleske obale, a bile su smještene u blizini Opatije sv. Martina, piše Povijest.hr.
Takvo bi tumačenje objasnilo ime kojim je djevojčica nazvala svoju domovinu, ali također bi i otvorilo drugo pitanje: Zašto učeni ljudi onog vremena nisu prepoznali flamanski jezik ako su ga djeca zaista govorila?
Priča o zelenoj djeci iz Woolpita jedna je od najpopularnijih engleskih srednjovjekovnih legendi. Prema dostupnim zapisima, pronađena su djeca u prvim danima nakon spašavanja odbijala svaku hranu osim zelenog boba.
Ipak, s vremenom su počeli jesti i ostale namirnice, što je rezultiralo promjenom boje kože. Ubrzo nakon krštenja dječak je umro, dok je djevojčica ostala na životu dovoljno dugo da nauči engleski jezik i zaposli se kao sluškinja na imanju obližnjeg plemića. Prema njenom svjedočenju, djeca su dolazila iz nepoznate zemlje imena sv. Martin, a u Woolpitu su završila slijedeći zvuk zvona koji su čuli tokom čuvanja očevog stada.
Više je savremenih tumačenja ovog događaja. Dok neki smatraju da je riječ o pučkoj legendi s uobičajenom tematikom susreta s vilinskim svijetom ili izvanzemaljskim elementima, danas je ipak prevladavajuće mišljenje kako je riječ o izgubljenoj djeci čija je veoma loša prehrana uzrokovala promjene u boji kože.
Ipak, dileme oko njihovog porijekla i dalje postoje.
Prema jednim tumačenjima riječ je o ostatcima starosjedilačkog britanskog stanovništva koje se svojim vanjskim izgledom razlikovalo od došljaka. Prema drugima, postoji mogućnost da su djeca potomci flamanskih izbjeglica koje su u to vrijeme stizale na engleske obale, a bile su smještene u blizini Opatije sv. Martina, piše Povijest.hr.
Takvo bi tumačenje objasnilo ime kojim je djevojčica nazvala svoju domovinu, ali također bi i otvorilo drugo pitanje: Zašto učeni ljudi onog vremena nisu prepoznali flamanski jezik ako su ga djeca zaista govorila?
