Život na ovom udaljenom otoku nije uvijek bio lak, stanovništvo se izmjenjivalo, a u jednom trenutku na njemu su živjele samo četiri porodice.
Ovaj se mali vulkanski otok, slobodno možemo reći, smjestio na kraju svijeta, 2.000 kilometara udaljen od najbližeg naseljenog otoka i gotovo 2.500 kilometara od kopna Južne Afrike. Tristan da Cunha je otok u južnom Atlantskom okeanu. Otok je teško dostupan, uglavnom je brdovit, a na jedinoj ravnici, na sjeverozapadnoj obali, leži prijestonica Edinburgh ili „Edinburgh na sedam mora”.
Skup malih vulkanskih otoka je 1506. godine otkrio portugalski pomorac Tristão da Cunha i nazvao ih po sebi. U 17. stoljeću istraživali su ih Nizozemci, ali sve do 19. stoljeća i američkog kitolovca niko nije pokazao veći interes za otoke. Trojica Amerikanaca pokušala su na otoku uspostaviti kolonijalnu i trgovačku stanicu. Plan je propao nakon što je u ribarskoj nesreći poginulo dvoje od njih.
Prvi pravi stanovnik otoka bio je američki istraživač Jonathan Lambert, koji je stigao 1810. godine i sebe proglasio njegovim vladarom. No, njegovo "carstvo" nije bilo dugog vijeka s obzirom na to da je pognuo u nesreći s brodom dvije godine kasnije, piše "Listverse".
Godine 1816., Britanci su zauzeli otok, jer su se bojali kako bi ga mogli iskoristiti Francuzi i pomoći Napoleonu, zarobljenom na otoku Sv. Helena, udaljenom oko 2.000 kilometara. Populacija je tada procvjetala, kitolovci su razvijali trgovinu, a Tristan da Cunha počeo je nalikovati na pravu civilizaciju.
No, život na tom udaljenom otoku nije uvijek bio lak, stanovništvo se izmjenjivalo, a u jednom trenutku na otoku su živjele samo četiri porodice. Sa padom lova i industrije tokom Američkog građanskog rata, izolacija je počela ostavljati traga. Problemi su dolazili i od mornara koji su namjerno nasukali svoje brodove na obalu kako bi mogli podići novac od osiguranja, a štakori koji su izlazili iz brodova, dodatno su uništili poljoprivredu i divlji svijet, piše ATI.
Godine 1867, sin kraljice Victorije, princ Alfred, vojvoda od Edinburga, posjetio je otoke i preimenovao ih u Edinburgh od sedam mora, dao novo ime koje većina lokalaca nikad nije prihvatila. A nisu prihvatili ni poraz. Svoju izdržljivost i otpor pokazivali su usavršavajući svoje lovačke i sakupljačke vještine te tako pokušali nadomjestiti nedostatak trgovine i poljoprivrede.
Izolacija je na otoku dosegnula vrhunac tokom Prvog svjetskog rata i tada je spomenuto kako na otok u posljednjih deset godina nije stiglo nijedno pismo. Ovaj otok nikakvog kontakta s vanjskim svijetom nije imao do 1919. godine, kada su konačno primili vijest o završetku rata. Za vrijeme rata, stanovnici Tristan da Cunha nisu puno znali o onome što se odgađa, iako je otok koristila američka mornarica kako bi nadzirala nacističke podmornice.
Danas na njemu živi 267 ljudi i imaju bolnicu i trgovinu.
Na otoku nema aerodroma, a nema ni časopisa ni televizije. Postoji mala ribarska luka. Na otoku se nalaze škola, bolnica, pošta, muzej, kafana, pivnica i bazen. Kad mladi navrše 16 godina, lako nastavljaju daljnje školovanje u Velikoj Britaniji. Većina prihoda je od prodaje poštanskih marki. Jastoge izvoze u Japan i SAD.
I dalje su bez struje, ali uživaju u miru i spokoju. Sedamdeset otočkih porodica su poljoprivrednici koji dijele zajedničku zemlju, pašnjake za krave. Nepredvidljiva morska priroda i dalje je razlog nemogućnosti redovnog primanja pošiljki pa se tako stvari moraju naručivati mjesec dana unaprijed.
Briga nikakvih nemaju, osim prijetećeg aktivnog vulkana iznad grada. Posljednja erupcija na otoku dogodila se 1961. godine i tada su evakuirani svi stanovnici. Većina njih nakon dvije godine, kada su ih obavijestili da je područje sigurno, brzo se vratila. I zapravo su tako potvrdili onu staru i malo izmijenjenu poslovicu, koja kaže, čovjek nije otok, ali to ne znači da na otoku život nije bolji.
Skup malih vulkanskih otoka je 1506. godine otkrio portugalski pomorac Tristão da Cunha i nazvao ih po sebi. U 17. stoljeću istraživali su ih Nizozemci, ali sve do 19. stoljeća i američkog kitolovca niko nije pokazao veći interes za otoke. Trojica Amerikanaca pokušala su na otoku uspostaviti kolonijalnu i trgovačku stanicu. Plan je propao nakon što je u ribarskoj nesreći poginulo dvoje od njih.
Prvi pravi stanovnik otoka bio je američki istraživač Jonathan Lambert, koji je stigao 1810. godine i sebe proglasio njegovim vladarom. No, njegovo "carstvo" nije bilo dugog vijeka s obzirom na to da je pognuo u nesreći s brodom dvije godine kasnije, piše "Listverse".
Godine 1816., Britanci su zauzeli otok, jer su se bojali kako bi ga mogli iskoristiti Francuzi i pomoći Napoleonu, zarobljenom na otoku Sv. Helena, udaljenom oko 2.000 kilometara. Populacija je tada procvjetala, kitolovci su razvijali trgovinu, a Tristan da Cunha počeo je nalikovati na pravu civilizaciju.
No, život na tom udaljenom otoku nije uvijek bio lak, stanovništvo se izmjenjivalo, a u jednom trenutku na otoku su živjele samo četiri porodice. Sa padom lova i industrije tokom Američkog građanskog rata, izolacija je počela ostavljati traga. Problemi su dolazili i od mornara koji su namjerno nasukali svoje brodove na obalu kako bi mogli podići novac od osiguranja, a štakori koji su izlazili iz brodova, dodatno su uništili poljoprivredu i divlji svijet, piše ATI.
Godine 1867, sin kraljice Victorije, princ Alfred, vojvoda od Edinburga, posjetio je otoke i preimenovao ih u Edinburgh od sedam mora, dao novo ime koje većina lokalaca nikad nije prihvatila. A nisu prihvatili ni poraz. Svoju izdržljivost i otpor pokazivali su usavršavajući svoje lovačke i sakupljačke vještine te tako pokušali nadomjestiti nedostatak trgovine i poljoprivrede.
Izolacija je na otoku dosegnula vrhunac tokom Prvog svjetskog rata i tada je spomenuto kako na otok u posljednjih deset godina nije stiglo nijedno pismo. Ovaj otok nikakvog kontakta s vanjskim svijetom nije imao do 1919. godine, kada su konačno primili vijest o završetku rata. Za vrijeme rata, stanovnici Tristan da Cunha nisu puno znali o onome što se odgađa, iako je otok koristila američka mornarica kako bi nadzirala nacističke podmornice.
Danas na njemu živi 267 ljudi i imaju bolnicu i trgovinu.
Na otoku nema aerodroma, a nema ni časopisa ni televizije. Postoji mala ribarska luka. Na otoku se nalaze škola, bolnica, pošta, muzej, kafana, pivnica i bazen. Kad mladi navrše 16 godina, lako nastavljaju daljnje školovanje u Velikoj Britaniji. Većina prihoda je od prodaje poštanskih marki. Jastoge izvoze u Japan i SAD.
I dalje su bez struje, ali uživaju u miru i spokoju. Sedamdeset otočkih porodica su poljoprivrednici koji dijele zajedničku zemlju, pašnjake za krave. Nepredvidljiva morska priroda i dalje je razlog nemogućnosti redovnog primanja pošiljki pa se tako stvari moraju naručivati mjesec dana unaprijed.
Briga nikakvih nemaju, osim prijetećeg aktivnog vulkana iznad grada. Posljednja erupcija na otoku dogodila se 1961. godine i tada su evakuirani svi stanovnici. Većina njih nakon dvije godine, kada su ih obavijestili da je područje sigurno, brzo se vratila. I zapravo su tako potvrdili onu staru i malo izmijenjenu poslovicu, koja kaže, čovjek nije otok, ali to ne znači da na otoku život nije bolji.
