Tu, u šištavečkoj Dolini bijelih narcisa, upadosmo prelijepim pogledom na posebnu vegetaciju koja nas usmjeri u jedan vremenski kontinuum objedinjujući prošlost, sadašnjost i budućnost.
Sa ekipom RTK-2 posjetio sam Dolinu narcisa, jedinstveno mjesto koje krasi bjelina nepreglednih krajolika albanskog dijela Gore u kojoj u harmoniji sa prirodom vjekovima žive Gorani. U kulturološkom smislu Gora je, ako uzmemo i one njene dijelove; kosovski i makedonski, zbog svoje bogate tradicije; usmene i narodne književnosti, običaja i folkora - jedinstven rasadnik u svijetu i tema je mnogih istraživača lingvista, etnologa, kulturologa, muzikologa i drugih naučnika - od Čikaga do Tokia.
Zašto uopšte pišem ovaj tekst? Pišem ga zbog Narcisa, naravno, i zbog proljeća! Proljeća ovog današnjeg, i onog sutrašnjeg, i onih proljeća nadalje koja će kroz vjekove nadolaziti. Jer se u proljeću sve budi, baš kao što su i mnogi u ovo doba vaskrsli. U proljeće i narcis pomalja svoju bijelu glavicu - hrabro kroz snjegove bijele. I mi smo se, kao nekad davno jedna nimfa po imenu Eho u staroj Grčkoj, danas upoznali sa prelijepim Narcisom, u njegovoj pitomoj šištevačkoj dolini u sjevernoj Albaniji. Ali, nismo oklijevali kao nimfa Eho kazati da ga mnogo volimo, da ga opojno mirišemo i napajamo se svježeg zraka koji uz huku silazi sa planine, moćne i nepregledne.
Dok se družimo sa Narcisom prisjećamo se lijepe nimfe Eho, koja se na prvi pogled zaljubila u njega, čim ga je vidijela. A, i mi smo! S obzirom „da je u ono vrijeme Eho bila prokleta da nikada ne kaže ništa novo, već da samo ponavlja posljednje riječi dijela bilo čega što čuje od nekog drugog čovjeka. Koliko je čeznula da kaže Narcisu koliko ga je zaista voljela nije smjela, pa je morala da šuti sve dok nije mogla da čuje nekog drugog, nadajući se da će oni izgovoriti za nju ono što želi da mu kaže“:
Jednog dana "Narcis je čuo šuštanje među drvećem i upitao je, „Da li je neko u žbunju?“ Eho je odgovorila, „U žbunju“. On je rekao, "Izađi i dozvoli da te vidim“, dok je ona odgovorila, "Daj da te vidim“. Onda je izašla na otvoreno, hrabro mu prišla i zagrlila ga svojim rukama. Na trenutak Narcis je bio tako iznenađen da nije uradio ništa, ali je već slijedećeg trenutka odgurnuo, rekavši: "Drži svoje ruke dalje od mene! Gadiš mi se! Nemoj me dodirivati tako nikad više!" A, sve što je jadna Eho mogla da kaže bilo je: "Dodiruj me tako..."
I mi smo ga dodirivali upravo tako, milovali ga pogledom na nekih 1200 metara nadmorske visine. Po dolasku u prelijepoj dolini nalazimo smiraj duše, nakon obilne proljećne kiše koja nas je uporno pratila svo vrijeme na putu kroz kuksku klisuru u Albaniji. Tu, u šištavečkoj Dolini bijelih narcisa, upadosmo prelijepim pogledom na posebnu vegetaciju koja nas usmjeri u jedan vremenski kontinuum objedinjujući prošlost, sadašnjost i budućnost. Uživali smo u moru bujnog cvijeća, te endemske vrste mirisnog bijelog narcisa, motiva mnogih pjesnika u Gori. Njegov nas je miris podsjetio na neprolaznost Gorana, ili na njihovo ponovno rađanje poput feniksa, i bitišu vjekovima na ovim šarplaninskim prostranstvima. I kada posusta, rađa se iznova. To je odlika onih koji imaju proljeće u srcima. Možda stanovništvo u Gori u njemu pronalazi svoj smisao balansiranja opstanka i očuvanja kulture, običaja i jezika? Slično žiteljima Gore, plemeniti narcis uspijeva gdje druge biljke ne uspijevaju. Tu!... Ovdje visoko, gdje klikču orlovi i žubore bistri potoci koji se utrkuju ka nepovratnosti. Posmatrajući odavde, sa ovog mjesta, u te divne travnate i beskonačne ridove koje su sagradile prirodne sile, gubi se osjećaj prolaznosti. S mirisom narcisa zaranjamo u vremenski kontinuum, a pjesma draga, rijetkih čobana frulaša, miluje nas prošlošću njenih umnih i vrijednih gorštaka koja za njih ima kultni smisao.
Prema legendi: "Narcis je bio sin vodene vile, Liriope, i rečnog boga - Kefisa, boga iste reke u kojoj su Deukalion i Pira oprali svoje grijehe prije nego su postali roditelji nove ljudske rase poslije potopa. Prorok Tiresija je na rođenju Narcisa prorekao da će on živjeti dugo, pod uslovom da ne upozna sebe. Niko nije bio siguran šta ovo predskazanje zapravo znači, a postalo je jasno prekasno, u trenutku kada je bio na prekretnici izmjeđu dječaštva i punoljetstva".
I tako, jednog dana Božijeg, kaže legenda, ''Narcis je otišao do izvora da utoli žeđ, umoran od lova. Nagnuvši se, vide svoj lik u odrazu vode koji ga opčini ljepotom. Uzalud je pokušavao da rukama zagrli i poljubi tu varljivu sliku, imaginarnu, koja se zajedno sa njim smiješila i plakala. Pokušavao je u odrazu vode rukama dotaći dragog dječaka, ali sve što je mogao da osjeti, umjesto toplih prstiju - bila je hladna voda. Pao je u očaj zbog dragog lika kojeg ne može pomilovati. Zaboravio je na hranu i san i konačno, umoran, klonuo na travi kraj izvora... U času smrti jedino ga je videla nimfa Eho i uputila mu poslednji pozdrav. Kada su uplakane Drijade, nimfe i Eho došle da ga sahrane, kraj izvora su vidjele prelijepi cvijet sa bijelim kruničnim listićima“. Danas se i dalje pripovijeda da Narcis i u Podzemlju gleda svoje lice u vodama Stige...
A gore, iznad nepreglednih travnatih ridova, nemo je čučalo plavo, bistro jezero'', jedno od ukupnih 27 glacijalnih na Šar planini, poznatijih kao „Gorske oči“. Nismo se vratili do jezera, kao nekad nimfa Eho koja je slušala svog voljenog Narcisa posljednji put:
"Tako sam očajan“, stenjao je, a Eho je odgovorila, „Tako sam očajna“. Narcis je jecao, "Moja ljubav je uzaludna“, a Eho je uzvratila: „Moja ljubav je uzaludna“. Više nije imao snage da govori, i uskoro je bio mrtav. Nimfe su oplakivale njegovo tijelo i pripremale ga za pogrebni obred, ali kada su bile spremne, njegovog tijela više nije bilo!? Postalo je blijedi, žuto bijeli cvijet sa laticama u obliku krune, koji cvjeta svakog ranog proljeća“ Tako je nastao prvi narcis, kaže legenda.
Od toga dana nimfa Eho je vehnula za Narcisovom ljubavlju. Prestala je da jede i pije, skrivala se od ostalih nimfi i na kraju je njeno tijelo u potpunosti nestalo:
"Sve što je od nje ostalo bio je samo glas, koji i danas ponavlja ono posljednje što neko kaže. Narcis, jednostavno nije mario za Ehine patnje, kao ni za patnje hiljade drugih žena, čiju je ljubav odbio. Jednog dana je neko, ko je uzdisao za Narcisom, postao veoma ljut. Molio se bogovima da se mrzovoljni dječak zaljubi i bude tretiran loše, onako kako se i on sam ponašao prema drugima“, kaže ova stara legenda, a nas zraci sunca vraćaju u stvranost...
Užarena kugla na nebesima je već klonula na zapadu. Dole su se u bakarnoj boji na nebu nazirale svakojake sjene oblaka i oblačića koje je pravio zapad u liku mnogih nimfi, i mnogih bogova, neprestano mijenjajući oblike svoje. Lagahno i jednostavno! Kao bogovi nekad u staroj Grčkoj, rastakajući se i pretvarajući se u onih istih bića koje spominje legenda o prelijepom Narcisu.
Iza nas ocrtavali se tragovi u travi. Krivudavi, ali nam ipak nešto značiše. Jedino je nimfa Eho oživjela i družila se sa nama još neko vrijeme. Eho, možda jedine frule na ovom planinskom potezu, putuje sa nama. Negdje na proplancima mio zvuci „Navali se Šar planina“, stare pjesme, izviraše ispod prstiju vremešne frule starog pastira, slivajući se u ritmu, ljube nas na zalasku u Dolini narcisa.
- Čujete li ovaj eho, kako nas lagahno miluje? – upita kolega u povratku.
- Da... I miluje, i dušu oplemenjuje. Narcisova vjerna ljubav pjeva gore na jezeru. Pjeva i čeka ga! - kao u transu odgovori drugi saputnik, kolega iz iste medijske kuće.
Malo kasnije naš auto je, nakon zadržavanja radi uobičajenih kontrola na graničnom prijelazu kod Šištaveca, već grabio ka Kruševu i dalje prema Prizrenu, carskom gradu na jugu Kosova.
