Zašto je zaturen kontekst totalnog srpsko-albanskog razlaza i zbog čega se u dijalogu o Kosovu u Srbiji potpuno prećutkuje odgovornost za dešavanja koja su prethodila ratu 1999. godine, odnosno proglašenju kosovske nezavisnosti 2008. godine?
Politička i intelektualna elita ćuti o onome šta je dovelo do toga da Srbija izgubi dio teritorije, odnosno da građani albanske nacionalnosti svoju budućnost vide jedino u nezavisnoj državi Kosovo.
Sofija Todorović, iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji, koja je rođena 1992. godine, dakle poslije početka ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, kaže da se o tome šta je prethodilo, dakle o kontekstu tih događaja, malo ili ni malo zna.
"Ne idete ulicom pa vam iz džepa ispadne kontekst, pa ga izgubite", komentariše sagovornica RSE.
"Posljedica je sistemske odluke to što mi ne govorimo o stvarima koje su uzrok okolnosti u kojima se danas živi u Srbiji i u regionu kakvog poznaju danas mladi ljudi. U školi se, na primjer, uči o NATO bombardovanju kao nečemu što je zlo, a bez ikakve priče šta se događalo prije i poslije toga", navodi Todorović.
A šta bi sve trebalo znati?
Sudbina Kosova se rješavala, odnosno Kosovo se gubilo još od 1988. i 1989. godine, podsjeća Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo.
Tadašnji lider Srbije Slobodan Milošević krenuo je da takozvanim "događanjem naroda" ruši stečenu autonomiju pokrajina Kosova i Vojvodine koje su bile federalne jedinice u okviru Jugoslavije. Novim Ustavom Srbije 1990. godine praktično se ukida autonomija.
Slijedi donošenje Kačaničkog ustava kojim je 114 delegata Albanaca u tadašnjem sazivu pokrajinske Skupštine Kosova proglasilo odvajanje Kosova od Srbije. Kosovski Albanci prelaze u ilegalu, stvaraju paralelne insitucije u kojima se školuju, liječe, vode politički život... Masovno dobijaju otkaze, postaju građani u ilegali.
Nataša Kandić kaže da slijede masovna kršenja ljudskih prava Albanaca:
"U periodu od 1991. do 1998. godine Fond za humanitarno pravo zabilježio je da je preko osamnaest hiljada Albanaca bilo pozvano na informativni razgovor (u policiju). Više hiljada njih je tom prilikom pretučeno, vršeni su pretresi njihovih kuća, oduziman i nikad vraćen novac..."
Godine 1998. počinju oružani incidenti, pa ozbiljni sukobi između Vojske Srbije i u međuvremenu formirane OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova). Nataša Kandić kaže da su vršeni masovni zločini, podsjeća na ubistvo jedne albanske porodice samo zbog toga što je oružana grupa pripadnika OVK-a prešla preko njihovog imanja.
"U Likošanima srpska policija upada u kuću porodice Ahmetai i ubija sve muške članove porodice koji su došli na zimski odmor jer su živjeli i radili u inostranstvu. Niko od muškaraca iz te porodice nije preživio", iznosi Nataša Kandić.
Nakon neuspjelih pokušaja prekida praktično rata na Kosovu, uz mnoštvo zločina za koje se kasnije sudilo najvišim oficirima Vojske Srbije pred međunarodnim Sudom za ratne zločine u Hagu, a pripremaju se i suđenja pripadnicima OVK-a pred nedavno formiranim Specijalnim sudom, Vašington odnosno NATO, odlučuje da prvi put u svojoj historiji na tlu Evrope bombarduje jednu državu, tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, odnosno Srbiju i Crnu Goru.
Nataša Kandić iznosi podatke Fonda za humanitarno pravo u Beogradu i u Prištini:
"Od februara 1998. do kraja 2000. godine ukupno je 13.535 osoba izgubilo život ili nestalo na Kosovu. Od toga je 10.317 civila (8.676 Albanaca, 1.196 Srba i 445 Roma), 2.135 su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) a 1.080 pripadnici vojske i policije Republike Srbije."
Imena nestalih i Albanaca i Srba, Priština
Milošević poslije tri mjeseca bombardovanja priznaje poraz.
Vojno-tehnički sporazum u Kumanovu potpisan je 9. juna 1999. godine. Sporazumom su prekinuti vazdušni udari NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Dan kasnije usvojena je rezolucija 1244 u Savjetu bezbjednosti UN.
Povlače se srpske snage sa Kosova, ulaze međunarodne snage. Nataša Kandić se prisjeća slika dvije kolone. Sa jedne strane kolona traktora i kamiona prema Srbiji, odlazak oko stotinu hiljada kosovskih Srba zajedno sa vojskom i policijom, a sa druge kolona od šest stotina do osam stotina hiljada Albanaca koji se iz izbjeglištva vraćaju na Kosovo iz susjednih zemalja.
O svemu tome se, kaže Sofija Todorović, u Srbiji ne govori javno, ne govori se kakva je bila uloga države Srbije.
"Nije bilo hrabrosti da se kaže: da, ono što je Srbija radila na Kosovu 90-ih godina jeste bilo masovno kršenje ljudskih prava! Da, ono što je Srbija radila na Kosovu 90-ih godina jeste bila posljedica nacionalističke politike! Da, Srbija ne želi nikada više da vodi takvu politiku i to je nešto čega želimo da se odreknemo u budućnosti, da bismo uspjeli da konačno gradimo mir na zdravim osnovama a ne da koristimo konfuziju i neznanje i da u neznanju održavamo društvo. Prije svega, u nerazumijevanju. Jer, ako nemate znanja, onda se sve svede na MI i ONI, ko je zao a ko nije i ko kome hoće nešto da otme", kaže aktivstkinja Inicijative mladih za ljudska prava.
Ono o čemu se u Srbiji permanentno govori jeste etničko nasilje marta 2004. godine, koji se u Srbiji naziva "pogromom", u kome su spaljene srpske kuće i crkveni objekti i ubijeno 19 osoba – 11 Albanaca i osam Srba. Takođe, u Srbiji se pamte ubistva Srba koja su ostala nerazjašnjena (u Starom Grackom, poznato i kao ubistvo 14 srpskih žetelaca u julu 1999. godine, kao i ubistvo dvojice srpskih dječaka i ranjavanje četverice u Goraždevcu). Nasilja nad Albancima u 90-im godinama se ne pominje. To je u Srbiji i danas tabu tema.
Kosovo 2008. godine proglašava nezavisnost, slijede priznanja od strane mnogih država svijeta, preko stotinu njih. Ipak, stolicu u UN Kosovo ne može da dobije.
Srbija blokira učešće na šta ima pravo prema Rezoluciji UN 1244. Slijede neuspješni pregovori u posredstvu Brisela. Tadašnja vlast ima jaku nacionalističku opoziciju i ne usuđuje se na radikalnije poteze.
2012. godine dolazi do smjene vlasti, dio bivše radikalne stranke na čelu sa Aleksandrom Vučićem postepeno mijenja kurs prema konačnom rješenju Kosova, briselski dijalog donosi prve rezultate, a onda se ponovo sve zaustavlja.
Najzad, postaje jasno - evropski put Srbije zavisi od riješenja kosovskog čvora. Na redu je pravno obavezujući sporazum. Nagađa se šta je na stolu - da li se ponovo otvara Pandorina kutija prekrajanja granica na Balkanu, razgraničenje, podjela, demarkacija...
Kada je za Srbiju izgubljeno Kosovo, RSE je pitao sagovornice.
Nataša Kandić kaže da su počinjeni zločini na Kosovu doveli do toga da je Srbija Kumanovskim sporazumom izgubila svako pravo da odlučuje o Kosovu.
Srbija je izgubila Kosovo, kaže Sofija Todorović, onog momenta kada je njenim građanima koji žive na dijelu njene teritorije odlučila da ukine sva ljudska prava koja su im bila zagarantovana, a to je bilo 90-ih godina.
Sa korijenima problema ne suočavaju se samo vlast i opozicija, nego ni kompletan kulturološki korpus u Srbiji, bježeći od kolektivne odgovornosti za ono što je učinjeno. Nema priče o kontekstu u javnosti, kaže politikolog Jovan Komšić, zbog toga što se faktički gradi srpska država – nacija od 90-ih godina naovamo, a onda i od dvehiljaditih.
Taj identitet je utemeljen na ideji srpskog naroda i srpske nacije kao žrtve jugoslovenske tvorevine, kao žrtve svih prethodnih ratova, Drugog svjetskog rata i ratova 90-ih.
"Taj identitet srpske nacije, na žalost, stvaran je u jednoj ratnonacionalističkoj histeričnoj atmosferi. Naprosto, živimo u svijetu urođeničkog prava na mržnju, umjesto u svijetu ljudskih prava na toleranciju, saradnju i suživot", zaključuje Komšić.
Sofija Todorović, iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji, koja je rođena 1992. godine, dakle poslije početka ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, kaže da se o tome šta je prethodilo, dakle o kontekstu tih događaja, malo ili ni malo zna.
"Ne idete ulicom pa vam iz džepa ispadne kontekst, pa ga izgubite", komentariše sagovornica RSE.
"Posljedica je sistemske odluke to što mi ne govorimo o stvarima koje su uzrok okolnosti u kojima se danas živi u Srbiji i u regionu kakvog poznaju danas mladi ljudi. U školi se, na primjer, uči o NATO bombardovanju kao nečemu što je zlo, a bez ikakve priče šta se događalo prije i poslije toga", navodi Todorović.
A šta bi sve trebalo znati?
Sudbina Kosova se rješavala, odnosno Kosovo se gubilo još od 1988. i 1989. godine, podsjeća Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo.
Tadašnji lider Srbije Slobodan Milošević krenuo je da takozvanim "događanjem naroda" ruši stečenu autonomiju pokrajina Kosova i Vojvodine koje su bile federalne jedinice u okviru Jugoslavije. Novim Ustavom Srbije 1990. godine praktično se ukida autonomija.
Slijedi donošenje Kačaničkog ustava kojim je 114 delegata Albanaca u tadašnjem sazivu pokrajinske Skupštine Kosova proglasilo odvajanje Kosova od Srbije. Kosovski Albanci prelaze u ilegalu, stvaraju paralelne insitucije u kojima se školuju, liječe, vode politički život... Masovno dobijaju otkaze, postaju građani u ilegali.
Nataša Kandić kaže da slijede masovna kršenja ljudskih prava Albanaca:
"U periodu od 1991. do 1998. godine Fond za humanitarno pravo zabilježio je da je preko osamnaest hiljada Albanaca bilo pozvano na informativni razgovor (u policiju). Više hiljada njih je tom prilikom pretučeno, vršeni su pretresi njihovih kuća, oduziman i nikad vraćen novac..."
Godine 1998. počinju oružani incidenti, pa ozbiljni sukobi između Vojske Srbije i u međuvremenu formirane OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova). Nataša Kandić kaže da su vršeni masovni zločini, podsjeća na ubistvo jedne albanske porodice samo zbog toga što je oružana grupa pripadnika OVK-a prešla preko njihovog imanja.
"U Likošanima srpska policija upada u kuću porodice Ahmetai i ubija sve muške članove porodice koji su došli na zimski odmor jer su živjeli i radili u inostranstvu. Niko od muškaraca iz te porodice nije preživio", iznosi Nataša Kandić.
Nakon neuspjelih pokušaja prekida praktično rata na Kosovu, uz mnoštvo zločina za koje se kasnije sudilo najvišim oficirima Vojske Srbije pred međunarodnim Sudom za ratne zločine u Hagu, a pripremaju se i suđenja pripadnicima OVK-a pred nedavno formiranim Specijalnim sudom, Vašington odnosno NATO, odlučuje da prvi put u svojoj historiji na tlu Evrope bombarduje jednu državu, tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, odnosno Srbiju i Crnu Goru.
Nataša Kandić iznosi podatke Fonda za humanitarno pravo u Beogradu i u Prištini:
"Od februara 1998. do kraja 2000. godine ukupno je 13.535 osoba izgubilo život ili nestalo na Kosovu. Od toga je 10.317 civila (8.676 Albanaca, 1.196 Srba i 445 Roma), 2.135 su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) a 1.080 pripadnici vojske i policije Republike Srbije."
Imena nestalih i Albanaca i Srba, Priština
Milošević poslije tri mjeseca bombardovanja priznaje poraz.
Vojno-tehnički sporazum u Kumanovu potpisan je 9. juna 1999. godine. Sporazumom su prekinuti vazdušni udari NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Dan kasnije usvojena je rezolucija 1244 u Savjetu bezbjednosti UN.
Povlače se srpske snage sa Kosova, ulaze međunarodne snage. Nataša Kandić se prisjeća slika dvije kolone. Sa jedne strane kolona traktora i kamiona prema Srbiji, odlazak oko stotinu hiljada kosovskih Srba zajedno sa vojskom i policijom, a sa druge kolona od šest stotina do osam stotina hiljada Albanaca koji se iz izbjeglištva vraćaju na Kosovo iz susjednih zemalja.
O svemu tome se, kaže Sofija Todorović, u Srbiji ne govori javno, ne govori se kakva je bila uloga države Srbije.
"Nije bilo hrabrosti da se kaže: da, ono što je Srbija radila na Kosovu 90-ih godina jeste bilo masovno kršenje ljudskih prava! Da, ono što je Srbija radila na Kosovu 90-ih godina jeste bila posljedica nacionalističke politike! Da, Srbija ne želi nikada više da vodi takvu politiku i to je nešto čega želimo da se odreknemo u budućnosti, da bismo uspjeli da konačno gradimo mir na zdravim osnovama a ne da koristimo konfuziju i neznanje i da u neznanju održavamo društvo. Prije svega, u nerazumijevanju. Jer, ako nemate znanja, onda se sve svede na MI i ONI, ko je zao a ko nije i ko kome hoće nešto da otme", kaže aktivstkinja Inicijative mladih za ljudska prava.
Ono o čemu se u Srbiji permanentno govori jeste etničko nasilje marta 2004. godine, koji se u Srbiji naziva "pogromom", u kome su spaljene srpske kuće i crkveni objekti i ubijeno 19 osoba – 11 Albanaca i osam Srba. Takođe, u Srbiji se pamte ubistva Srba koja su ostala nerazjašnjena (u Starom Grackom, poznato i kao ubistvo 14 srpskih žetelaca u julu 1999. godine, kao i ubistvo dvojice srpskih dječaka i ranjavanje četverice u Goraždevcu). Nasilja nad Albancima u 90-im godinama se ne pominje. To je u Srbiji i danas tabu tema.
Kosovo 2008. godine proglašava nezavisnost, slijede priznanja od strane mnogih država svijeta, preko stotinu njih. Ipak, stolicu u UN Kosovo ne može da dobije.
Srbija blokira učešće na šta ima pravo prema Rezoluciji UN 1244. Slijede neuspješni pregovori u posredstvu Brisela. Tadašnja vlast ima jaku nacionalističku opoziciju i ne usuđuje se na radikalnije poteze.
2012. godine dolazi do smjene vlasti, dio bivše radikalne stranke na čelu sa Aleksandrom Vučićem postepeno mijenja kurs prema konačnom rješenju Kosova, briselski dijalog donosi prve rezultate, a onda se ponovo sve zaustavlja.
Najzad, postaje jasno - evropski put Srbije zavisi od riješenja kosovskog čvora. Na redu je pravno obavezujući sporazum. Nagađa se šta je na stolu - da li se ponovo otvara Pandorina kutija prekrajanja granica na Balkanu, razgraničenje, podjela, demarkacija...
Kada je za Srbiju izgubljeno Kosovo, RSE je pitao sagovornice.
Nataša Kandić kaže da su počinjeni zločini na Kosovu doveli do toga da je Srbija Kumanovskim sporazumom izgubila svako pravo da odlučuje o Kosovu.
Srbija je izgubila Kosovo, kaže Sofija Todorović, onog momenta kada je njenim građanima koji žive na dijelu njene teritorije odlučila da ukine sva ljudska prava koja su im bila zagarantovana, a to je bilo 90-ih godina.
Sa korijenima problema ne suočavaju se samo vlast i opozicija, nego ni kompletan kulturološki korpus u Srbiji, bježeći od kolektivne odgovornosti za ono što je učinjeno. Nema priče o kontekstu u javnosti, kaže politikolog Jovan Komšić, zbog toga što se faktički gradi srpska država – nacija od 90-ih godina naovamo, a onda i od dvehiljaditih.
Taj identitet je utemeljen na ideji srpskog naroda i srpske nacije kao žrtve jugoslovenske tvorevine, kao žrtve svih prethodnih ratova, Drugog svjetskog rata i ratova 90-ih.
"Taj identitet srpske nacije, na žalost, stvaran je u jednoj ratnonacionalističkoj histeričnoj atmosferi. Naprosto, živimo u svijetu urođeničkog prava na mržnju, umjesto u svijetu ljudskih prava na toleranciju, saradnju i suživot", zaključuje Komšić.
