Visoki državni funkcioneri i pripadnici policije, odgovorni za prebacivanje više od hiljadu tijela kosovskih Albanaca u Srbiju i njihovo pokopavanje u masovnim grobnicama, nikada nisu procesuirani u Srbiji.
Beograd, Kladovo, Prizren, Izbica – Jedan ribar je 4. aprila 1999. godine u Dunavu kod sela Tekija u istočnoj Srbiji otkrio nešto jezivo – kamion hladnjača, gurnut u rijeku, isplivao je na površinu vode. Kamion nije imao registarske tablice, već samo natpis na vratima koji je ukazivao na to da pripada "PIK Progresu", eksportnoj klanici iz Prizrena.
Ronilac koji je otišao da istraži lice mjesta utvrdio je da u kamionu nije bilo vozača, a da je na papučicu za gas bio postavljen kamen. Kriminalistički tehničar iz Kladova Boško Radojković i njegov pretpostavljeni Milan Stevanović prvobitno su mislili da je riječ o nekakvoj nesreći.
Međutim, poslije dodatne istrage, Radojković je shvatio da se u hladnjači ne nalaze zaklane životinje, već ljudski leševi.
"U jednom trenutku rekao mi je [ronilac]: Bole, nešto viri pozadi kao ljudska noga i šta da radim?", rekao je Radojković u izjavi policiji 2001. godine.
U hladnjači su se nalazila tela 86 Albanaca, ubijenih 1999. godine u vojnim i policijskim akcijama srpskih snaga, koje je naredio tadašnji predsjednik Jugoslavije, Slobodan Milošević. U više nego traljavom pokušaju da se uklone tragovi zločina, tijela su bačena u Dunav.
'Zataškavanje slučaja'
Prvobitan plan lokalne policije i pripadnika državne bezbjednosti bio je da cio događaj zataškaju, pa su prefarbali natpise na vratima hladnjače i stavili srpske tablice.
"Ja sam predložio da se pripremi jedna priča za javnost, da se radi o leševima – Kurdima, da je kamion sleteo nakon pucanja od strane nekog vojnika", rekao je Radojković.
Dva dana pošto je hladanjača isplivala, o problemu je obavješten i sam policijski vrh. Načelnik SUP-a Bor, Časlav Golubović pozvao je načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a, Vlastimira Đorđevića, koji je naredio da se tijela zakopaju i da se incident sakrije od očiju javnosti.
"Posao vađenja leševa trebao je da se radi noću, da ne bude primjećeno", rekao je Golubović u izjavi policiji.
Tajna operacija počela je noću, a Radojković, njegove kolege iz policije i radnici "Komunalca" iz hladnjače su izvadili 30 tijela i prebacili ih u drugi kamion.
"Uočeno je tada da je među leševima bio i leš dječaka od pet-šest godina i djevojčice od sedam-osam godina, kao i leš dječaka od 18-20 godina, vezanih ruku otpozadi sa prostrelnom ranom u predelu srca", izjavio je Radojković.
Svi oni su radili po naređenjima srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova, "jer bez MUP-a ništa nije moglo da se uradi", rekao je za BIRN Milan Stevanović, bivši rukovodilac Grupe za suzbijanje kriminaliteta u Kladovu.
Prevoz tijela
Kamion je rano ujutru krenuo za Beograd, gdje su ga od vozača preuzeli pripadnici državne bezbjednosti. Drugi kamion u kome je, prema Radojkovićevim riječima, bilo "53 leša i tri glave, sa dijelovima ljudskih tijela" sljedećeg dana je stigao u centar za obuku policije u Batajnici.
Hladnjača u kojoj su pronađena tijela prebačena je na strelište u centru za obuku u Petrovom Selu kod Kladova, gdje je, prema riječima Stevanovića, uništena eksplozivom.
"Ja sam radio ono što sam morao da radim, kako mi je naređeno, tako smo i postupali. Ne samo ja nego svi, radnici koji su bili angažovani tu", rekao je Stevanović.
Dvije godine kasnije, u centru za obuku policije u Batajnici pronađeno je ukupno 744 tijela. U policijskom centru u Petrovom Selu pronađeno je 75, u jezeru Perućac 84 tijela, dok su prošle godine u kamenolomu kod Raške ekshumirana 54 tijela – svi žrtve Miloševićeve ofanzive na Kosovu.
Među pronađenim tijelima bilo je i ljudi iz sela Izbica, gdje se u martu 1999. desio jedan od najvećih zločina tokom rata na Kosovu. Otac Demusha Xhemajlija bio je među nekoliko desetina Albanaca, koji su ubijeni u Izbici: "Bože, nikoga nisu poštedjeli. Zamislite ovo – ubili su starca koji je bio invalid. Pored njega su pronađene štake", sjeća se Xhemajli.
Seljani koji su preživjeli maskar na brzinu su sahranili svoje rođake i komšije, a zatim pobjegli u Albaniju. Kada su se vratili poslije rata, tijela više nije bilo.
Xhemajli je tek 2001. godine saznao da su tijela uklonile srpske snage, i u tajnosti ih pokopale u Petrovom Selu. "To je za nas bilo kao drugo ubistvo", kaže Xhemajli.
Osuda za zločine
Načelnik Resora javne bezbjednosti MUP-a Vlastimir Đorđević je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđen na 18 godina zatvora za ubistvo i progon Albanaca, uključujući i direktno učešće u prikrivanju zločina.
Đorđević je, kao i trojica visokih srpskih zvaničnika, koji su prošle godine osuđeni u Hagu, bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, odgovornog za različite zločine tokom rata na Kosovu, među kojima je i prikrivanje zločina.
Suđenja pred Haškim tribunalom doprinela su otkrivanju brutalnih metoda koje je Miloševićev režim koristio kako bi prikrio zločine. Mnogi koji su u Hagu zajedno sa Miloševićem identifikovani kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, nikada nisu optuženi za ove zločine i žive slobodno u Srbiji. Niko od ljudi direktno umješanih u prebacivanje tijela nikada nije procesuiran.
Vijesti o masovnoj grobnici u Batajnici pojavile su se tek pošto je Milošević svrgnut s vlasti. Iako ga je Haški tribunal već tražio 2001. godine, većina Srba se oštro protivila tome. Da bi opravdala izručenje Miloševića Hagu, novoizabrana demokratska vlada u Srbiji otkrila je informaciju o postojanju masovne grobnice u Batajnici.
Jedan od prvih koji je progovorio na suđenju Miloševiću bio je Ali Gjogaj, radnik gradske čistoće iz Prizrena. Gjogaj je izjavio da je jedne večeri u aprilu 1999. godine kod njega došao šef, koji ga je sa još nekoliko radnika odvezao do obližnjeg strelišta. Tu je, kako kaže, video grupu policajaca u uniformi, dva bagera i tri kamiona.
Bageri su iskopali tijela pod okriljem noći, a šef im je rekao da ih ubace u kamione. "Bager bi kašikom zagrabio nekoliko tijela, dva ili tri. Izručio bi tijela pored vrata kamiona, a nas četvorica bi zatim svako tijelo pojedinačno ubacili u hladnjaču", rekao je Gjogaj u izjavi srpskom tužilaštvu 2005. godine.
Odvezena tijela
Gjogaj je rekao da su tijela bila u fazi raspadanja i da su izgledala kao da su u zemlji bila nekoliko nedjelja. Nakon što su tijela ubačena u kamione, policajci su zaključali vrata i odvezli ih.
Još nekoliko osoba umješanih u prebacivanje tijela sa Kosova u Srbiju svedočilo je u Hagu na suđenju Miloševiću, uglavnom kao zaštićeni svjedoci. Božidar Protić, bivši vozač MUP-a, prvi je odlučio da otvoreno svjedoči na suđenju bivšim visokim srpskim zvaničnicima, koji su prošle godine osuđeni u Hagu.
Protić je izjavio da mu je neposredni starešina rekao da je razgovarao sa Petrom Zekovićem, pomoćnikom ministra policije, o "zadatku koji je vrlo važan i u interesu je za državu" i rekao mu da preko prijatelja pronađe kamion.
Zadatak koji je dobio 7. aprila 1999. godine bio je da tijela iz hladnjače koja je isplivala iz Dunava kod Tekije preveze u Batajnicu. To je bio prvi u nizu takvih zadataka, rekao je Protić.
Drugi kamion pun tijela poslat je iz Janjeva na Kosovu u policijski centar u Petrovom Selu, a treći iz Kosovske Mitrovice, takođe u Petrovo Selo. Četvrti i posljednji put Protić je, kako kaže, u Batajnicu dovezao tijela iz Prištine.
"Svaki put kad sam kretao iz Beograda, sva sam uputstva dobijao od generala [Petra] Zekovića”, Protić je rekao na sudu. "Uvijek su postojala usmena naređenja sa instrukcijama gdje i kako treba da pokupim kamion, kakav će kamion biti i gdje treba da pokupim tijela."
Nakon što je časopis Timočka krimi revija u maju 2001. godine objavio priču o operaciji prebacivanja tijela, čije je tajno ime bilo "Dubina 2", Ministarstvo unutrašnjih poslova formiralo je radnu grupu. Ispitano je oko 30 ljudi, koji su bili direktno umješani u prenos tijela sa Kosova.
Državna tajna
"Ministar unutrašnjih poslova, Vlajko Stojiljković i načelnik Resora javne bezbjednosti general, Vlastimir Đorđević proglasili su cio slučaj državnom tajnom i povodom njega otvorili akciju pod nazivom 'Dubina 2'", rekao je šef radne grupe, kapetan Dragan Karleuša, na konferenciji za novinare 25. maja te godine.
Po dolasku u centar za obuku policije u Batajnici, tijela su ubačena u jame iskopane na poligonu, a neka od njih su prvo zapaljena, a zatim zatrpana zemljom.
"Čim dođe kamion sa leševima, isti čas se bagerom iskopa rupa, sve se polije benzinom, prekrije gumama i zapali, a nakon što izgori, poslije dva-tri sata jame se poravnaju", rekao je u izjavi radnoj grupi pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice Duško Nenadović, koji je učestvovao u pokopavanju tijela u masovnim grobnicama u Batajnici.
"Znam da se sve tretiralo kao stroga državna tajna, odnosno – ko zucne, ode glava", rekao je Nenadović.
Istraga radne grupe utvrdila je direktne veze funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova sa uklanjanjem tragova zločina. Utvrđeno je i da je postojao plan za "asanaciju terena" nakon zločina srpskih snaga na Kosovu, koji je dogovoren na najvišem nivou sa ciljem da se potencijalni dokazi sakriju od Haškog tribunala.
"Prvi sastanak u vezi sa ovim održan je u kabinetu tadašnjeg predsjednika, gospodina Miloševića, održan je u martu 1999. godine", izjavio je Karleuša na suđenju Miloševiću.
"Prema onome kako smo mi dobili informaciju, na sastanku je bio, pored gospodina Miloševića, bio je prisutan tadašnji načelnik Resora javne bezbjednosti, gospodin Vlastimir Đorđević, general; general Radomir Marković, tadašnji ministar Vlajko Stoiljković i neka druga lica", rekao je Karleuša.
Istraga Tribunala
Marković je potvrdio o čemu se razgovaralo na sastanku: "Vlastimir Đorđević je, na samom njegovom kraju, otvorio kao problem pitanje uklanjanja albanskih leševa, kako bi se uklonile sve moguće civilne žrtve koje bi mogle postati predmet istraživanja Haškog tribunala", izjavio je Marković 2001. godine.
"Ilić mi je rekao da mu je značajnu pomoć u tom poslu pružio pukovnik MUP-a Goran Radosavljević, sa svojim ljudima, koji su mu neposredno pomagali u realizaciji dobijenog zadatka… Sjećam se detalja da mi se Ilić žalio i na način i metode izvršenja ovog posla, pominjući pri tome pronalaženje kamiona-hladnjače sa leševima civila u Dunavu, koje je bilo rezultat Đorđevićeve loše organizacije", rekao je Marković.
Đorđević je prvo negirao da je od Miloševića dobio zadatak za sprovođenje asanacije terena, ali je na suđenju u Hagu priznao da je u tome učestvovao.
"Bio sam umješan kada su kamioni s tijelima stizali u Batajnicu, ali nisam znao kada, gdje i na koji način su zločini izvršeni. Nisam se usprotivio prikrivanju zločina. Nisam preduzeo mjere krivičnog gonjenja počinilaca, što je trebalo da uradim", rekao je Đorđević.
Nekadašnji ministar policije Vlajko Stojiljković izvršio je samoubistvo 2002. godine, nakon što je optužen pred Haškim tribunalom.
Uklanjanje svih tragova predstavlja jasan dokaz da iza zločina stoji država, smatra Fred Abrahams, viši savjetnik u Human Rights Watchu, koji je opsežno dokumentovao ratne zločine na Kosovu.
"Ne može se tvrditi da je riječ o izolovanom zločinu, kada su tijela kasnije sistemski uklanjana", rekao je Abrahams BIRN-u.
'Težak posao'
"Prebacivanje nekoliko stotina tijela nije lak posao. Morate da obezbjedite transport, morate da imate dogovor snaga bezbjednosti… To je obrazac; jasan dokaz da je ovo bio organizovan i namjeran pokušaj da se zločin sakrije", rekao je Abrahams.
Filip Švarm, urednik u nedjeljniku Vreme, kaže da je jasno da je srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova pokušavalo da uništi dokaze koji bi Haškom tribunalu pomogli da procesuira Miloševića i druge visoke zvaničnike.
"Najveći dio tih ljudi su pobile policijske jedinice i onda je policija zapravo uklonila zločine – tragove zločina, onoga što je sama uradila", rekao je Švarm za BIRN.
U Beogradu je nekoliko bivših pripadnika srpskih snaga procesuirano za zločine počinjene u nekoliko kosovskih sela 1999. godine, ali ne i za naknadno prebacivanje tijela.
Mustafa Radonjiqi, advokat koji je zastupao porodice žrtava sa Kosova, tvrdi da je tužilaštvo u Beogradu izbjeglo da okrivi visoke zvaničnike Ministarstva unutrašnjih poslova tako što optužnicom nije obuhvatilo prikrivanje zločina.
"Tužilac je tu dosta zataškavao stvar", rekao je Radonjiqi BIRN-u.
Policijska istraga je otkrila imena više od 20 ljudi koji su navodno učestovovali u prikrivanju zločina – kako onih nižeg ranga, tako i visokih funkcionera. Međutim, većina srpskih zvaničnika koji se optužuju za učešće u prikrivanju zločina, tvrdi da je nevina.
Koordinacija operacije
Nekoliko svjedoka je bivšeg pomoćnika ministra policije Petra Zekovića imenovalo kao osobu koja je koordinisala operaciju prenosa tijela sa Kosova u Batajnicu.
Zeković je za BIRN samo rekao da nije umješan, ali nije želeo dalje da komentariše. Njemu se trenutno sudi u vezi sa navodnom nezakonitom dodjelom državnih stanova u vrijeme Miloševića.
Slobodan Borisavljević, bivši šef kabineta načelnika Resora državne bezbjednosti Vlastimira Đorđevića, bio je zadužen za isplatu ljudi koji su učestvovali u operaciji prebacivanja tijela. On je u izjavi policiji 2001. godine rekao da je novac za to dobio od Đorđevića.
Borisavljević je trenutno visoki funkcioner u srpskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, a 2006. je nakratko bio i načelnik Službe za otkrivanje ratnih zločina. On je, takođe, rekao za BIRN da nije učestvovao u operaciji, ali nije želeo dalje da komentariše. Ni on nikada nije optužen za prikrivanje zločina.
Nekoliko svjedoka, uključujući i bivšeg službenog vozača MUP-a Božidara Protića i nekadašnjeg pripadnika policije Radomira Đerića, svjedočili su pred Haškim tribunalom i srpskim sudovima da je pukovnik MUP-a Goran Radosavljević Guri, bivši komandant Operativno-poternih grupa, jedinice specijalne policije, a kasnije i komandant Žandarmerije, nekoliko puta bio prisutan kada su tijela sa Kosova stigla u centar u Petrovom Selu, gdje je on, takođe, bio komandant obuke.
Đerić je na suđenju za ubistvo braće Bytyqi 2006. godine u Beogradu svjedočio da su on i Radosavljević bili u Petrovom Selu kada je Protić došao sa jednim od kamiona.
Tijela u jami
"Tek tada vidim o čemu se radi, da se radi o leševima, nepoznatim leševima u fazi raspadanja, da nisam bio u stanju da razlikujem da li je muško ili žensko, da li je djete ili odrasla osoba", rekao je Đerić. Tijela su, inače, bačena u jamu za smeće.
Đerić je rekao i da je pitao Radosavljevića: "'Guri, jesi reko' ti upoznat sa ovim?' Kaže, 'sve mi je poznato'… Šef je znao šta je stiglo tu."
Radosavljević je, takođe, negirao da je učestvovao u zataškavanju zločina. Ni protiv njega nikada nije podignuta optužnica. Sada je general u penziji i u Beogradu vodi nekoliko firmi za obezbjeđenje. Radosavljević je i u izvršnom odboru vladajuće Srpske napredne stranke.
Neka od tijela ekshumiranih iz masovnih grobnica u Srbiji i ove godine su vraćena na Kosovo, gdje su i sahranjena, a potraga za novim lokacijama mogućih grobnica iz vremena rata na Kosovu još nije završena.
Međutim, uprkos činjenici da su u presudi Haškog tribunala Vlastimiru Đorđeviću navedeni kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata tokom rata na Kosovu, umješanost druga dva funkcionera MUP-a, koji su navodno učestvovali u operaciji prikrivanja zločina 1999. godine, nikada nije ispitana pred sudom.
Nekoliko svjedoka na suđenju Đorđeviću imenovalo je policijskog generala Dragana Ilića, načelnika Uprave kriminalističke policije za vrijeme devedesetih, kao jednog od ključnih ljudi umješanih u prikrivanje zločina.
'Operativni troškovi'
Ilić je kao načelnik Uprave kriminalističke policije tražio 10.000 dinara (oko 900 dolara u to vrijeme) za "operativne troškove" za "Dubinu 2". Taj zahtjev je odobrio Vlastimir Đorđević, a za svoj rad su isplaćeni radnici gradske čistoće i ronilac iz Kladova, piše u policijskim dokumentima. Ilić je sada u penziji i živi u Beogradu.
Bivši pomoćnik ministra policije Obrad Stevanović, blizak Miloševićev saradnik i bivši komandant Posebnih jedinica policije, sada je profesor na Kriminalističko-policijskoj akademiji u Beogradu, gdje studente uči o terorizmu.
Stevanović je, takođe, negirao bilo kakvu umješanost u prikrivanje zločina, iako je njegov ratni dnevnik bio jedan od ključnih dokaza tužilaštva na suđenju Miloševiću.
U dnevniku sa sastanka sa Miloševićem na kome se raspravljalo o tome šta treba raditi sa tijelima Albanaca ubijenih na Kosovu, Stevanović je zapisao: "Nema leša, nema zločina."
Stevanović ni 16 godina kasnije nije procesuiran u Srbiji.
Tekst je objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN)
Ronilac koji je otišao da istraži lice mjesta utvrdio je da u kamionu nije bilo vozača, a da je na papučicu za gas bio postavljen kamen. Kriminalistički tehničar iz Kladova Boško Radojković i njegov pretpostavljeni Milan Stevanović prvobitno su mislili da je riječ o nekakvoj nesreći.
Međutim, poslije dodatne istrage, Radojković je shvatio da se u hladnjači ne nalaze zaklane životinje, već ljudski leševi.
"U jednom trenutku rekao mi je [ronilac]: Bole, nešto viri pozadi kao ljudska noga i šta da radim?", rekao je Radojković u izjavi policiji 2001. godine.
U hladnjači su se nalazila tela 86 Albanaca, ubijenih 1999. godine u vojnim i policijskim akcijama srpskih snaga, koje je naredio tadašnji predsjednik Jugoslavije, Slobodan Milošević. U više nego traljavom pokušaju da se uklone tragovi zločina, tijela su bačena u Dunav.
'Zataškavanje slučaja'
Prvobitan plan lokalne policije i pripadnika državne bezbjednosti bio je da cio događaj zataškaju, pa su prefarbali natpise na vratima hladnjače i stavili srpske tablice.
"Ja sam predložio da se pripremi jedna priča za javnost, da se radi o leševima – Kurdima, da je kamion sleteo nakon pucanja od strane nekog vojnika", rekao je Radojković.
Dva dana pošto je hladanjača isplivala, o problemu je obavješten i sam policijski vrh. Načelnik SUP-a Bor, Časlav Golubović pozvao je načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a, Vlastimira Đorđevića, koji je naredio da se tijela zakopaju i da se incident sakrije od očiju javnosti.
"Posao vađenja leševa trebao je da se radi noću, da ne bude primjećeno", rekao je Golubović u izjavi policiji.
Tajna operacija počela je noću, a Radojković, njegove kolege iz policije i radnici "Komunalca" iz hladnjače su izvadili 30 tijela i prebacili ih u drugi kamion.
"Uočeno je tada da je među leševima bio i leš dječaka od pet-šest godina i djevojčice od sedam-osam godina, kao i leš dječaka od 18-20 godina, vezanih ruku otpozadi sa prostrelnom ranom u predelu srca", izjavio je Radojković.
Svi oni su radili po naređenjima srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova, "jer bez MUP-a ništa nije moglo da se uradi", rekao je za BIRN Milan Stevanović, bivši rukovodilac Grupe za suzbijanje kriminaliteta u Kladovu.
Prevoz tijela
Kamion je rano ujutru krenuo za Beograd, gdje su ga od vozača preuzeli pripadnici državne bezbjednosti. Drugi kamion u kome je, prema Radojkovićevim riječima, bilo "53 leša i tri glave, sa dijelovima ljudskih tijela" sljedećeg dana je stigao u centar za obuku policije u Batajnici.
Hladnjača u kojoj su pronađena tijela prebačena je na strelište u centru za obuku u Petrovom Selu kod Kladova, gdje je, prema riječima Stevanovića, uništena eksplozivom.
"Ja sam radio ono što sam morao da radim, kako mi je naređeno, tako smo i postupali. Ne samo ja nego svi, radnici koji su bili angažovani tu", rekao je Stevanović.
Dvije godine kasnije, u centru za obuku policije u Batajnici pronađeno je ukupno 744 tijela. U policijskom centru u Petrovom Selu pronađeno je 75, u jezeru Perućac 84 tijela, dok su prošle godine u kamenolomu kod Raške ekshumirana 54 tijela – svi žrtve Miloševićeve ofanzive na Kosovu.
Među pronađenim tijelima bilo je i ljudi iz sela Izbica, gdje se u martu 1999. desio jedan od najvećih zločina tokom rata na Kosovu. Otac Demusha Xhemajlija bio je među nekoliko desetina Albanaca, koji su ubijeni u Izbici: "Bože, nikoga nisu poštedjeli. Zamislite ovo – ubili su starca koji je bio invalid. Pored njega su pronađene štake", sjeća se Xhemajli.
Seljani koji su preživjeli maskar na brzinu su sahranili svoje rođake i komšije, a zatim pobjegli u Albaniju. Kada su se vratili poslije rata, tijela više nije bilo.
Xhemajli je tek 2001. godine saznao da su tijela uklonile srpske snage, i u tajnosti ih pokopale u Petrovom Selu. "To je za nas bilo kao drugo ubistvo", kaže Xhemajli.
Osuda za zločine
Načelnik Resora javne bezbjednosti MUP-a Vlastimir Đorđević je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđen na 18 godina zatvora za ubistvo i progon Albanaca, uključujući i direktno učešće u prikrivanju zločina.
Đorđević je, kao i trojica visokih srpskih zvaničnika, koji su prošle godine osuđeni u Hagu, bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, odgovornog za različite zločine tokom rata na Kosovu, među kojima je i prikrivanje zločina.
Suđenja pred Haškim tribunalom doprinela su otkrivanju brutalnih metoda koje je Miloševićev režim koristio kako bi prikrio zločine. Mnogi koji su u Hagu zajedno sa Miloševićem identifikovani kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, nikada nisu optuženi za ove zločine i žive slobodno u Srbiji. Niko od ljudi direktno umješanih u prebacivanje tijela nikada nije procesuiran.
Vijesti o masovnoj grobnici u Batajnici pojavile su se tek pošto je Milošević svrgnut s vlasti. Iako ga je Haški tribunal već tražio 2001. godine, većina Srba se oštro protivila tome. Da bi opravdala izručenje Miloševića Hagu, novoizabrana demokratska vlada u Srbiji otkrila je informaciju o postojanju masovne grobnice u Batajnici.
Jedan od prvih koji je progovorio na suđenju Miloševiću bio je Ali Gjogaj, radnik gradske čistoće iz Prizrena. Gjogaj je izjavio da je jedne večeri u aprilu 1999. godine kod njega došao šef, koji ga je sa još nekoliko radnika odvezao do obližnjeg strelišta. Tu je, kako kaže, video grupu policajaca u uniformi, dva bagera i tri kamiona.
Bageri su iskopali tijela pod okriljem noći, a šef im je rekao da ih ubace u kamione. "Bager bi kašikom zagrabio nekoliko tijela, dva ili tri. Izručio bi tijela pored vrata kamiona, a nas četvorica bi zatim svako tijelo pojedinačno ubacili u hladnjaču", rekao je Gjogaj u izjavi srpskom tužilaštvu 2005. godine.
Odvezena tijela
Gjogaj je rekao da su tijela bila u fazi raspadanja i da su izgledala kao da su u zemlji bila nekoliko nedjelja. Nakon što su tijela ubačena u kamione, policajci su zaključali vrata i odvezli ih.
Još nekoliko osoba umješanih u prebacivanje tijela sa Kosova u Srbiju svedočilo je u Hagu na suđenju Miloševiću, uglavnom kao zaštićeni svjedoci. Božidar Protić, bivši vozač MUP-a, prvi je odlučio da otvoreno svjedoči na suđenju bivšim visokim srpskim zvaničnicima, koji su prošle godine osuđeni u Hagu.
Protić je izjavio da mu je neposredni starešina rekao da je razgovarao sa Petrom Zekovićem, pomoćnikom ministra policije, o "zadatku koji je vrlo važan i u interesu je za državu" i rekao mu da preko prijatelja pronađe kamion.
Zadatak koji je dobio 7. aprila 1999. godine bio je da tijela iz hladnjače koja je isplivala iz Dunava kod Tekije preveze u Batajnicu. To je bio prvi u nizu takvih zadataka, rekao je Protić.
Drugi kamion pun tijela poslat je iz Janjeva na Kosovu u policijski centar u Petrovom Selu, a treći iz Kosovske Mitrovice, takođe u Petrovo Selo. Četvrti i posljednji put Protić je, kako kaže, u Batajnicu dovezao tijela iz Prištine.
"Svaki put kad sam kretao iz Beograda, sva sam uputstva dobijao od generala [Petra] Zekovića”, Protić je rekao na sudu. "Uvijek su postojala usmena naređenja sa instrukcijama gdje i kako treba da pokupim kamion, kakav će kamion biti i gdje treba da pokupim tijela."
Nakon što je časopis Timočka krimi revija u maju 2001. godine objavio priču o operaciji prebacivanja tijela, čije je tajno ime bilo "Dubina 2", Ministarstvo unutrašnjih poslova formiralo je radnu grupu. Ispitano je oko 30 ljudi, koji su bili direktno umješani u prenos tijela sa Kosova.
Državna tajna
"Ministar unutrašnjih poslova, Vlajko Stojiljković i načelnik Resora javne bezbjednosti general, Vlastimir Đorđević proglasili su cio slučaj državnom tajnom i povodom njega otvorili akciju pod nazivom 'Dubina 2'", rekao je šef radne grupe, kapetan Dragan Karleuša, na konferenciji za novinare 25. maja te godine.
Po dolasku u centar za obuku policije u Batajnici, tijela su ubačena u jame iskopane na poligonu, a neka od njih su prvo zapaljena, a zatim zatrpana zemljom.
"Čim dođe kamion sa leševima, isti čas se bagerom iskopa rupa, sve se polije benzinom, prekrije gumama i zapali, a nakon što izgori, poslije dva-tri sata jame se poravnaju", rekao je u izjavi radnoj grupi pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice Duško Nenadović, koji je učestvovao u pokopavanju tijela u masovnim grobnicama u Batajnici.
"Znam da se sve tretiralo kao stroga državna tajna, odnosno – ko zucne, ode glava", rekao je Nenadović.
Istraga radne grupe utvrdila je direktne veze funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova sa uklanjanjem tragova zločina. Utvrđeno je i da je postojao plan za "asanaciju terena" nakon zločina srpskih snaga na Kosovu, koji je dogovoren na najvišem nivou sa ciljem da se potencijalni dokazi sakriju od Haškog tribunala.
"Prvi sastanak u vezi sa ovim održan je u kabinetu tadašnjeg predsjednika, gospodina Miloševića, održan je u martu 1999. godine", izjavio je Karleuša na suđenju Miloševiću.
"Prema onome kako smo mi dobili informaciju, na sastanku je bio, pored gospodina Miloševića, bio je prisutan tadašnji načelnik Resora javne bezbjednosti, gospodin Vlastimir Đorđević, general; general Radomir Marković, tadašnji ministar Vlajko Stoiljković i neka druga lica", rekao je Karleuša.
Istraga Tribunala
Marković je potvrdio o čemu se razgovaralo na sastanku: "Vlastimir Đorđević je, na samom njegovom kraju, otvorio kao problem pitanje uklanjanja albanskih leševa, kako bi se uklonile sve moguće civilne žrtve koje bi mogle postati predmet istraživanja Haškog tribunala", izjavio je Marković 2001. godine.
"Ilić mi je rekao da mu je značajnu pomoć u tom poslu pružio pukovnik MUP-a Goran Radosavljević, sa svojim ljudima, koji su mu neposredno pomagali u realizaciji dobijenog zadatka… Sjećam se detalja da mi se Ilić žalio i na način i metode izvršenja ovog posla, pominjući pri tome pronalaženje kamiona-hladnjače sa leševima civila u Dunavu, koje je bilo rezultat Đorđevićeve loše organizacije", rekao je Marković.
Đorđević je prvo negirao da je od Miloševića dobio zadatak za sprovođenje asanacije terena, ali je na suđenju u Hagu priznao da je u tome učestvovao.
"Bio sam umješan kada su kamioni s tijelima stizali u Batajnicu, ali nisam znao kada, gdje i na koji način su zločini izvršeni. Nisam se usprotivio prikrivanju zločina. Nisam preduzeo mjere krivičnog gonjenja počinilaca, što je trebalo da uradim", rekao je Đorđević.
Nekadašnji ministar policije Vlajko Stojiljković izvršio je samoubistvo 2002. godine, nakon što je optužen pred Haškim tribunalom.
Uklanjanje svih tragova predstavlja jasan dokaz da iza zločina stoji država, smatra Fred Abrahams, viši savjetnik u Human Rights Watchu, koji je opsežno dokumentovao ratne zločine na Kosovu.
"Ne može se tvrditi da je riječ o izolovanom zločinu, kada su tijela kasnije sistemski uklanjana", rekao je Abrahams BIRN-u.
'Težak posao'
"Prebacivanje nekoliko stotina tijela nije lak posao. Morate da obezbjedite transport, morate da imate dogovor snaga bezbjednosti… To je obrazac; jasan dokaz da je ovo bio organizovan i namjeran pokušaj da se zločin sakrije", rekao je Abrahams.
Filip Švarm, urednik u nedjeljniku Vreme, kaže da je jasno da je srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova pokušavalo da uništi dokaze koji bi Haškom tribunalu pomogli da procesuira Miloševića i druge visoke zvaničnike.
"Najveći dio tih ljudi su pobile policijske jedinice i onda je policija zapravo uklonila zločine – tragove zločina, onoga što je sama uradila", rekao je Švarm za BIRN.
U Beogradu je nekoliko bivših pripadnika srpskih snaga procesuirano za zločine počinjene u nekoliko kosovskih sela 1999. godine, ali ne i za naknadno prebacivanje tijela.
Mustafa Radonjiqi, advokat koji je zastupao porodice žrtava sa Kosova, tvrdi da je tužilaštvo u Beogradu izbjeglo da okrivi visoke zvaničnike Ministarstva unutrašnjih poslova tako što optužnicom nije obuhvatilo prikrivanje zločina.
"Tužilac je tu dosta zataškavao stvar", rekao je Radonjiqi BIRN-u.
Policijska istraga je otkrila imena više od 20 ljudi koji su navodno učestovovali u prikrivanju zločina – kako onih nižeg ranga, tako i visokih funkcionera. Međutim, većina srpskih zvaničnika koji se optužuju za učešće u prikrivanju zločina, tvrdi da je nevina.
Koordinacija operacije
Nekoliko svjedoka je bivšeg pomoćnika ministra policije Petra Zekovića imenovalo kao osobu koja je koordinisala operaciju prenosa tijela sa Kosova u Batajnicu.
Zeković je za BIRN samo rekao da nije umješan, ali nije želeo dalje da komentariše. Njemu se trenutno sudi u vezi sa navodnom nezakonitom dodjelom državnih stanova u vrijeme Miloševića.
Slobodan Borisavljević, bivši šef kabineta načelnika Resora državne bezbjednosti Vlastimira Đorđevića, bio je zadužen za isplatu ljudi koji su učestvovali u operaciji prebacivanja tijela. On je u izjavi policiji 2001. godine rekao da je novac za to dobio od Đorđevića.
Borisavljević je trenutno visoki funkcioner u srpskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, a 2006. je nakratko bio i načelnik Službe za otkrivanje ratnih zločina. On je, takođe, rekao za BIRN da nije učestvovao u operaciji, ali nije želeo dalje da komentariše. Ni on nikada nije optužen za prikrivanje zločina.
Nekoliko svjedoka, uključujući i bivšeg službenog vozača MUP-a Božidara Protića i nekadašnjeg pripadnika policije Radomira Đerića, svjedočili su pred Haškim tribunalom i srpskim sudovima da je pukovnik MUP-a Goran Radosavljević Guri, bivši komandant Operativno-poternih grupa, jedinice specijalne policije, a kasnije i komandant Žandarmerije, nekoliko puta bio prisutan kada su tijela sa Kosova stigla u centar u Petrovom Selu, gdje je on, takođe, bio komandant obuke.
Đerić je na suđenju za ubistvo braće Bytyqi 2006. godine u Beogradu svjedočio da su on i Radosavljević bili u Petrovom Selu kada je Protić došao sa jednim od kamiona.
Tijela u jami
"Tek tada vidim o čemu se radi, da se radi o leševima, nepoznatim leševima u fazi raspadanja, da nisam bio u stanju da razlikujem da li je muško ili žensko, da li je djete ili odrasla osoba", rekao je Đerić. Tijela su, inače, bačena u jamu za smeće.
Đerić je rekao i da je pitao Radosavljevića: "'Guri, jesi reko' ti upoznat sa ovim?' Kaže, 'sve mi je poznato'… Šef je znao šta je stiglo tu."
Radosavljević je, takođe, negirao da je učestvovao u zataškavanju zločina. Ni protiv njega nikada nije podignuta optužnica. Sada je general u penziji i u Beogradu vodi nekoliko firmi za obezbjeđenje. Radosavljević je i u izvršnom odboru vladajuće Srpske napredne stranke.
Neka od tijela ekshumiranih iz masovnih grobnica u Srbiji i ove godine su vraćena na Kosovo, gdje su i sahranjena, a potraga za novim lokacijama mogućih grobnica iz vremena rata na Kosovu još nije završena.
Međutim, uprkos činjenici da su u presudi Haškog tribunala Vlastimiru Đorđeviću navedeni kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata tokom rata na Kosovu, umješanost druga dva funkcionera MUP-a, koji su navodno učestvovali u operaciji prikrivanja zločina 1999. godine, nikada nije ispitana pred sudom.
Nekoliko svjedoka na suđenju Đorđeviću imenovalo je policijskog generala Dragana Ilića, načelnika Uprave kriminalističke policije za vrijeme devedesetih, kao jednog od ključnih ljudi umješanih u prikrivanje zločina.
'Operativni troškovi'
Ilić je kao načelnik Uprave kriminalističke policije tražio 10.000 dinara (oko 900 dolara u to vrijeme) za "operativne troškove" za "Dubinu 2". Taj zahtjev je odobrio Vlastimir Đorđević, a za svoj rad su isplaćeni radnici gradske čistoće i ronilac iz Kladova, piše u policijskim dokumentima. Ilić je sada u penziji i živi u Beogradu.
Bivši pomoćnik ministra policije Obrad Stevanović, blizak Miloševićev saradnik i bivši komandant Posebnih jedinica policije, sada je profesor na Kriminalističko-policijskoj akademiji u Beogradu, gdje studente uči o terorizmu.
Stevanović je, takođe, negirao bilo kakvu umješanost u prikrivanje zločina, iako je njegov ratni dnevnik bio jedan od ključnih dokaza tužilaštva na suđenju Miloševiću.
U dnevniku sa sastanka sa Miloševićem na kome se raspravljalo o tome šta treba raditi sa tijelima Albanaca ubijenih na Kosovu, Stevanović je zapisao: "Nema leša, nema zločina."
Stevanović ni 16 godina kasnije nije procesuiran u Srbiji.
Tekst je objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN)
