Srpski književnik, Aleksandar Tešić je skupio hrabrosti da objavi viševjekovnu laž. Šta ako Srbi uopšte nisu izgubili na Kosovu 1389?! Od Konstantina Filozofa pa sve do obilježavanja 550. godišnjice Kosovskog boja svi su bili uvjereni da je ova bitka bila težak poraz srpske vojske koji je u međuvremenu postao sastavni deo identiteta srpskog naroda. Međutim, počev od 1939. godine spominje se i jedna, potpuno druga strana historije.
Prema kosovskom mitu, Srbi su u boju na Vidovdan 1389. godine na čelu sa knezom Lazarom svuhesno žrtvovali svoje zemaljsko carstvo da bi zadobili carstvo nebesko. Što se samog ishoda bitke tiče, po predanju, srpska vojska je poražena i knez je pogubljen.
Ali, šta ako uopšte nije bilo tako?!
"Naša istoriografija i danas podržava mišljenje Ilariona Ruvarca, staro više od 120 godina, koje polazi od predanja o porazu. Ovako mišljenje i dalje važi, iako već dugo postoje pokušaji da se ishod bitke revidira", počinje za Dnevno.rs priču Aleksandar Tešić, književnik i autor romana "Kosingas" u kome Kosovska bitka uopšte ne predstavlja poraz srpske vojske.
Ilarion Ruvarac je bio srpski historičar iz 19. vijeka. Iako se smatra začetnikom naučne metodologije u historiji kod nas, izgleda da je, kada je u pitanju Vidovdan 1839. godine, bio potpuno zaveden.
"Malo je danas poznato da je tek nedavno, na proslavi šest vijekova od Kosovskog boja 1989. na naučnom skupu u Prištini, izneto mišljenje profesora Milana Obradovića, a zasnovano na analizi Bajazitovog fermana napisanog odmah nakon Kosovskog boja, da bi trebalo revidirati ishod bitke, koji je u najmanju ruku bio neriješen, ako ne i srpska pobeda", objašnjava Tešić.
Poznati srpski historičar i akademik Radovan Samardžić zapisao je u knjizi pod nazivom "Bitka na Kosovu 1389" koja je izašla 1989. povodom proslave šest vijekova od boja u izdanju SANU: "U komparativističkim proučavanjima do kojih je potom došlo, kao da je prevagnula naučna sujeta istraživača jer su otkrića analognih i sličnih motiva, do kojih se nije teško stizalo, uopštavana do zaključaka bliskih tvrdnjama staroga Ruvarca... Istovremeno su odbacili kao netačne prve vijesti o boju, izvorno najautentičnije, jer su one govorile o srpskoj pobjedi ili o neodlučnom ishodu bitke... Veliki tvorac kritičke historiografije Iliron Ruvarac, ovde sasvim zanesen svojom borbom protiv predanja, podlegao je u stvari tome predanju i izjavio, za najznačajnije od tih prvih vijesti, da je najpametnije na njih se i ne osvrtati."
Pored smrti oba vladara, odlučujući momenat za analizu ishoda Kosovskog boja jeste iznenadno i brzo povlačenje turske vojske u Jedrene pod komandom novog sultana Bajazita već idućeg jutra.
"Dok je to u vojnoj strategiji više nego jasan znak poraza, ili bar neriješenog ishoda, srpski historičari tvrde da je Bajazit to uradio plašeći se pobune trupa njegovog brata Jakuba koga je ubio odmah po smrti svoga oca pa je pohitao da učvrsti svoju vlast u Jedrenu", priča Tešić.
Pa ipak, istina o povlačenju turskih trupa možda je malo drugačija.
"Od svih turskih historičara koji su prvi pisali o Kosovskom boju, samo je jedan, Ašik-paša, zapisao sljedeće: 'Te noći dogodiše se u vojsci smutnje. No čim nastupi jutro, vojnici primiše Bajezita za padišaha. Zatim digoše tabor i pođoše put Jedrena.' Iz ove rečenice zaista se ne stiče utisak da se Bajazit, već izabran za novog sultana, posebno zabrinuo za svoju sudbinu i svoj presto. Nijedan drugi turski historičar ne spominje nikakve smutnje, a kamoli strah od pobune", dodaje Tešić.
U prilog tvrdnji da je poraz na Kosovu kasnije iskonstruisan govori i kasnije ponašanje novog turskog sultana.
"Kada je Bajazit opet došao u Srbiju krajem 1389. godine, on je znao ko je bio pobjednik na Kosovu polju i časno je postupio kada je kneginji Milici ponudio vazalstvo, a to svako ne bi uradio da je srpska strana bila poražena kao što se tvrdi, već bi nastavio svoj pohod ka Kruševcu i usput bi sve popalio i uništio kao što je Murat uradio u Bugarskoj, iako mu se Bugari već bili predali. A on je ženi svog neprijatelja ponudio da bude vazal i kasnije joj je pomogao da protera Ugare koji su naredne godine prešli Savu i napali", tvrdi Tešić i dodaje da su stanovište o srpskoj pobjedi izneli i mnogi srpski historičari 20. vijeka.
Ipak, možda najjači argument u prilog tvrdnji da je na Kosovu polju trijumfovala vojska kneza Lazara iznose savremenici tog doba. Naime, svi do sada poznati izvori iz godine Kosovskog boja ili otvoreno slave hrišćansku pobjedu ili su neodređeni. O turskoj pobjedi ne govori niko!
Bosanski kralj Tvrtko I je nekoliko nedjelja poslije boja javljao prijateljima o pobjedi hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaviještenim Mlecima do kraja jula još se nije znao pravi obračun borbe. Sačuvana je i jedna bilješka, koja govori, da su vijest o turskom porazu dobili i u dalekom Parizu!
"Analizirajući savremene i nešto kasnije izvore, historičar Rade Mihaljčić s pravom zaključuje da 'Turci nisu dobili bitku na Kosovu'. Međutim, govoreći o njenim posljedicama on je izneo da su veliki gubici bili porazni samo za slabiju stranu, jer se Srbija ni po veličini ni po broju stanovništa nije mogla upoređivati sa Turskom. Pišući o Kosovu 1984. naveo je da je cijela jedna generacija izginula i 'da se vremenom pokazalo da je to bila pobjeda ekonomsko i brojno snažnijeg neprijatelja'", zaključuje Tešić.
Bratoubistvo kod Turaka nije bilo ništa novo
Turski sistem naslijeđivanja prestola se mnogo razlikovao od srpskog ili zapadnog i takođe pobija tvrdnju o povlačenju Bajazita sa Kosova zbog straha za svoju vlast.
Kod Srba je vladar birao kome će presto da ostavi, a to je uglavnom bio njegov prvorođeni sin. Čak i da nije nikoga odredio, smatralo se da najstariji sin ima pravo na presto.
Kod Turaka nije bilo tako. Vrlo često se nailazi na netačan podatak da je Jakub bio mlađi brat. Od tri brata - Jakuba, Bajazita i Sauđija, Jakub je bio najstariji. Pa ipak, važio je "opsatanak jačeg, a ne najstarijeg", pa je bratoubistvo bilo praksa u carskoj porodici.
"Naravno da Jakubovim sljedbenicima nije bilo drago što je ovaj ubijen, ali to nije bio razlog za pobunu. Ovakav običaj bratoubistva se nastavio kasnije i predstavljao je pravilo", priča Tešić i dodaje da su turski vojnici neposredno poslije Kosovskog boja priznali Bajazita za novog vladara, ali da su se svejedno povukli.
Ali, šta ako uopšte nije bilo tako?!
"Naša istoriografija i danas podržava mišljenje Ilariona Ruvarca, staro više od 120 godina, koje polazi od predanja o porazu. Ovako mišljenje i dalje važi, iako već dugo postoje pokušaji da se ishod bitke revidira", počinje za Dnevno.rs priču Aleksandar Tešić, književnik i autor romana "Kosingas" u kome Kosovska bitka uopšte ne predstavlja poraz srpske vojske.
Ilarion Ruvarac je bio srpski historičar iz 19. vijeka. Iako se smatra začetnikom naučne metodologije u historiji kod nas, izgleda da je, kada je u pitanju Vidovdan 1839. godine, bio potpuno zaveden.
"Malo je danas poznato da je tek nedavno, na proslavi šest vijekova od Kosovskog boja 1989. na naučnom skupu u Prištini, izneto mišljenje profesora Milana Obradovića, a zasnovano na analizi Bajazitovog fermana napisanog odmah nakon Kosovskog boja, da bi trebalo revidirati ishod bitke, koji je u najmanju ruku bio neriješen, ako ne i srpska pobeda", objašnjava Tešić.
Poznati srpski historičar i akademik Radovan Samardžić zapisao je u knjizi pod nazivom "Bitka na Kosovu 1389" koja je izašla 1989. povodom proslave šest vijekova od boja u izdanju SANU: "U komparativističkim proučavanjima do kojih je potom došlo, kao da je prevagnula naučna sujeta istraživača jer su otkrića analognih i sličnih motiva, do kojih se nije teško stizalo, uopštavana do zaključaka bliskih tvrdnjama staroga Ruvarca... Istovremeno su odbacili kao netačne prve vijesti o boju, izvorno najautentičnije, jer su one govorile o srpskoj pobjedi ili o neodlučnom ishodu bitke... Veliki tvorac kritičke historiografije Iliron Ruvarac, ovde sasvim zanesen svojom borbom protiv predanja, podlegao je u stvari tome predanju i izjavio, za najznačajnije od tih prvih vijesti, da je najpametnije na njih se i ne osvrtati."
Pored smrti oba vladara, odlučujući momenat za analizu ishoda Kosovskog boja jeste iznenadno i brzo povlačenje turske vojske u Jedrene pod komandom novog sultana Bajazita već idućeg jutra.
"Dok je to u vojnoj strategiji više nego jasan znak poraza, ili bar neriješenog ishoda, srpski historičari tvrde da je Bajazit to uradio plašeći se pobune trupa njegovog brata Jakuba koga je ubio odmah po smrti svoga oca pa je pohitao da učvrsti svoju vlast u Jedrenu", priča Tešić.
Pa ipak, istina o povlačenju turskih trupa možda je malo drugačija.
"Od svih turskih historičara koji su prvi pisali o Kosovskom boju, samo je jedan, Ašik-paša, zapisao sljedeće: 'Te noći dogodiše se u vojsci smutnje. No čim nastupi jutro, vojnici primiše Bajezita za padišaha. Zatim digoše tabor i pođoše put Jedrena.' Iz ove rečenice zaista se ne stiče utisak da se Bajazit, već izabran za novog sultana, posebno zabrinuo za svoju sudbinu i svoj presto. Nijedan drugi turski historičar ne spominje nikakve smutnje, a kamoli strah od pobune", dodaje Tešić.
U prilog tvrdnji da je poraz na Kosovu kasnije iskonstruisan govori i kasnije ponašanje novog turskog sultana.
"Kada je Bajazit opet došao u Srbiju krajem 1389. godine, on je znao ko je bio pobjednik na Kosovu polju i časno je postupio kada je kneginji Milici ponudio vazalstvo, a to svako ne bi uradio da je srpska strana bila poražena kao što se tvrdi, već bi nastavio svoj pohod ka Kruševcu i usput bi sve popalio i uništio kao što je Murat uradio u Bugarskoj, iako mu se Bugari već bili predali. A on je ženi svog neprijatelja ponudio da bude vazal i kasnije joj je pomogao da protera Ugare koji su naredne godine prešli Savu i napali", tvrdi Tešić i dodaje da su stanovište o srpskoj pobjedi izneli i mnogi srpski historičari 20. vijeka.
Ipak, možda najjači argument u prilog tvrdnji da je na Kosovu polju trijumfovala vojska kneza Lazara iznose savremenici tog doba. Naime, svi do sada poznati izvori iz godine Kosovskog boja ili otvoreno slave hrišćansku pobjedu ili su neodređeni. O turskoj pobjedi ne govori niko!
Bosanski kralj Tvrtko I je nekoliko nedjelja poslije boja javljao prijateljima o pobjedi hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaviještenim Mlecima do kraja jula još se nije znao pravi obračun borbe. Sačuvana je i jedna bilješka, koja govori, da su vijest o turskom porazu dobili i u dalekom Parizu!
"Analizirajući savremene i nešto kasnije izvore, historičar Rade Mihaljčić s pravom zaključuje da 'Turci nisu dobili bitku na Kosovu'. Međutim, govoreći o njenim posljedicama on je izneo da su veliki gubici bili porazni samo za slabiju stranu, jer se Srbija ni po veličini ni po broju stanovništa nije mogla upoređivati sa Turskom. Pišući o Kosovu 1984. naveo je da je cijela jedna generacija izginula i 'da se vremenom pokazalo da je to bila pobjeda ekonomsko i brojno snažnijeg neprijatelja'", zaključuje Tešić.
Bratoubistvo kod Turaka nije bilo ništa novo
Turski sistem naslijeđivanja prestola se mnogo razlikovao od srpskog ili zapadnog i takođe pobija tvrdnju o povlačenju Bajazita sa Kosova zbog straha za svoju vlast.
Kod Srba je vladar birao kome će presto da ostavi, a to je uglavnom bio njegov prvorođeni sin. Čak i da nije nikoga odredio, smatralo se da najstariji sin ima pravo na presto.
Kod Turaka nije bilo tako. Vrlo često se nailazi na netačan podatak da je Jakub bio mlađi brat. Od tri brata - Jakuba, Bajazita i Sauđija, Jakub je bio najstariji. Pa ipak, važio je "opsatanak jačeg, a ne najstarijeg", pa je bratoubistvo bilo praksa u carskoj porodici.
"Naravno da Jakubovim sljedbenicima nije bilo drago što je ovaj ubijen, ali to nije bio razlog za pobunu. Ovakav običaj bratoubistva se nastavio kasnije i predstavljao je pravilo", priča Tešić i dodaje da su turski vojnici neposredno poslije Kosovskog boja priznali Bajazita za novog vladara, ali da su se svejedno povukli.
