Albanci u sve većem broju panično bježe sa Kosova, a cilj im je da se domognu zemalja Evropske unije. Velikoj većini prva destinacija je Subotica, odakle pokušavaju da pređu u Mađarsku. Prva stanica na tom putu je pogranično selo Ašotalom.
Mađarska policija registrovala je čak 10.000 Albanaca koji su ilegalno pokušali da uđu u tu zemlju, i to samo u januaru ove godine.
Pripadnici carine i policije nezvanično kažu da ta brojka ne čini ni 20 posto ukupnog broja imigranata. Ostali nestaju u šumama, odakle pokušavaju da se domognu Njemačke i Austrije.
Ašotalom je mjestašce koje je na najvećem udaru Albanaca koji neumorno dolaze u Mađarsku.
Imigranti prelaze preko potoka koji se nalazi u šumi nadomak granice i Ašotaloma. Mnogi od njih vode malu djecu sa sobom. Bježe od novinarskih ekipa koje se tu nalaze, i odbijaju da se fotografišu i razgovaraju.
Kada ih upitate kuda su se uputili, odgovore kratko: "Germanija" ili "Dojčland". Velika većina je u svojim 20-im i 30-im godinama, ali ima i ekstremnih primjera onih koji se ne libe da sa sobom nose djecu, od kojih su neka svega nekoliko nedjelja stara.
Rijetki su oni koji su pristale da prozbore koju riječ sa novinarima. Naveli su i gradove iz kojih dolaze: Mitrovica, Peć, Gnjilane, Vučitrn i Priština.
Gradonačelnik Ašotaloma Laslo Torockal doneo je odluku o podizanju sigurnosne žice, uslijed zabrinutosti zbog enormnog broja Albanaca koji svakog sata pokušavaju da uđu u Mađarsku.
- Sve je počelo prošlog ljeta kada ih je bilo pedesetak dnevno. Sada ih svakog dana ima na hiljade, to je nepodnošljivo - kaže Torockal, i dodaje da "simpatišu i prihvataju one koji bježe od rata, poput Sirijaca i Iračana, ali ne i one koji bježe od siromaštva".
- Nose mobilne telefone koji im preko GPS-a pokazuju put kojim treba da idu. To su telefoni od 700-800 eura. Moji službenici ne mogu sebi da priušte te telefone, a ovi koji "bježe od siromaštva" očigledno mogu.
Ne mogu da razumijem nekoga ko je u stanju da usred zime hoda nekoliko desetina kilometara, krije se i bježi. Svakoga dana zovemo hitnu pomoć koja spasava bebe koje su upale u hipotermiju, a sve zbog neodgovornosti njihovih roditelja - rezigniran je Laslo.
Graničara nema
Kontantan lavež uznemirenih pasa, koji laju na nezvane goste, drži lokalno stanovništvo od 4.000 stanovnika budnim čitave noći. Njihove reakcije su raznolike. Neki daju nešto hrane imigrantima, dok drugi ignorišu njihovo lupanje na vrata. Bilo je i brojnih poziva policiji nakon što su uplašeni građani primjetili da im se imigranti penju na ogradu, u pokušaju da im uđu u dvorište.
Mađarska nema graničare, već se ta služba stopila sa policijskim snagama. U Ašotalomu ih ima svega trojica, koji su opremljeni džipovima. Lokalno stanovništvo je organizovalo straže, a trenutno ima 18 dobrovoljaca koji dežuraju i prijavljuju upade imigranata. Ipak, malo je toga što mogu da urade.
- Policija je ovdje otprilike kao taksi služba. Kada uhvati imigrante, odveze ih u Segedin, smjesti u izbjeglički centar, uzme im otiske prstiju, i zatim ih pusti - kaže gradonačelnik.
Drita (23) je djevojka iz Mitrovice koja sa svojim bratom pokušava da prebjegne u Njemačku.
- Mafija kontroliše sve u Mitrovici. Želim da pobjegnem i radim u Njemačkoj. Hoću da pomognem majci i braći i sestrama koji su ostali dolje - kaže u izjavi za britanski BBC.
Arafat (37) u rukama nosi šestomjesečno djete, dok ostalo troje, od kojih najstarije ima 11 godina, idu pored njega, a njegova supruga gura kolice sa petim djetetom.
- Ja sam iz Vučitrna. Nemam profesiju, ni srednju školu, ali mogu da radim sve - kaže ovaj čovjek.
Bježe zbog nemaštine i očajnih uslova za život. U Mađarsku idu jer su tamo unutar šengenske zone, gdje im putovanje bez pasoša omogućava lakši ulazak u "obećanu" Njemačku.
Međutim, gradonačelni Ašotaloma Laslo Torockal kaže da je ovolika migracija veoma opasna, naročito zbog potencijalnog terorizma.
- U Evropi se vodi oštra debata o povezanosti migracije i terorizma. Ova granica je širom otvorena, možete da unesete pištolj, bombu, raketu pa čak i tenk i niko ne bi primjetio - zabrinut je gradonačelnik.
Zbog toga je riješio da podigne sigurnosnu ogradu, ojačanu bodljikavom žicom i kamerama. Njegov prijedlog se trenutno razmatra u mađarskom parlamentu.
Pripadnici carine i policije nezvanično kažu da ta brojka ne čini ni 20 posto ukupnog broja imigranata. Ostali nestaju u šumama, odakle pokušavaju da se domognu Njemačke i Austrije.
Ašotalom je mjestašce koje je na najvećem udaru Albanaca koji neumorno dolaze u Mađarsku.
Imigranti prelaze preko potoka koji se nalazi u šumi nadomak granice i Ašotaloma. Mnogi od njih vode malu djecu sa sobom. Bježe od novinarskih ekipa koje se tu nalaze, i odbijaju da se fotografišu i razgovaraju.
Kada ih upitate kuda su se uputili, odgovore kratko: "Germanija" ili "Dojčland". Velika većina je u svojim 20-im i 30-im godinama, ali ima i ekstremnih primjera onih koji se ne libe da sa sobom nose djecu, od kojih su neka svega nekoliko nedjelja stara.
Rijetki su oni koji su pristale da prozbore koju riječ sa novinarima. Naveli su i gradove iz kojih dolaze: Mitrovica, Peć, Gnjilane, Vučitrn i Priština.
Gradonačelnik Ašotaloma Laslo Torockal doneo je odluku o podizanju sigurnosne žice, uslijed zabrinutosti zbog enormnog broja Albanaca koji svakog sata pokušavaju da uđu u Mađarsku.
- Sve je počelo prošlog ljeta kada ih je bilo pedesetak dnevno. Sada ih svakog dana ima na hiljade, to je nepodnošljivo - kaže Torockal, i dodaje da "simpatišu i prihvataju one koji bježe od rata, poput Sirijaca i Iračana, ali ne i one koji bježe od siromaštva".
- Nose mobilne telefone koji im preko GPS-a pokazuju put kojim treba da idu. To su telefoni od 700-800 eura. Moji službenici ne mogu sebi da priušte te telefone, a ovi koji "bježe od siromaštva" očigledno mogu.
Ne mogu da razumijem nekoga ko je u stanju da usred zime hoda nekoliko desetina kilometara, krije se i bježi. Svakoga dana zovemo hitnu pomoć koja spasava bebe koje su upale u hipotermiju, a sve zbog neodgovornosti njihovih roditelja - rezigniran je Laslo.
Graničara nema
Kontantan lavež uznemirenih pasa, koji laju na nezvane goste, drži lokalno stanovništvo od 4.000 stanovnika budnim čitave noći. Njihove reakcije su raznolike. Neki daju nešto hrane imigrantima, dok drugi ignorišu njihovo lupanje na vrata. Bilo je i brojnih poziva policiji nakon što su uplašeni građani primjetili da im se imigranti penju na ogradu, u pokušaju da im uđu u dvorište.
Mađarska nema graničare, već se ta služba stopila sa policijskim snagama. U Ašotalomu ih ima svega trojica, koji su opremljeni džipovima. Lokalno stanovništvo je organizovalo straže, a trenutno ima 18 dobrovoljaca koji dežuraju i prijavljuju upade imigranata. Ipak, malo je toga što mogu da urade.
- Policija je ovdje otprilike kao taksi služba. Kada uhvati imigrante, odveze ih u Segedin, smjesti u izbjeglički centar, uzme im otiske prstiju, i zatim ih pusti - kaže gradonačelnik.
Drita (23) je djevojka iz Mitrovice koja sa svojim bratom pokušava da prebjegne u Njemačku.
- Mafija kontroliše sve u Mitrovici. Želim da pobjegnem i radim u Njemačkoj. Hoću da pomognem majci i braći i sestrama koji su ostali dolje - kaže u izjavi za britanski BBC.
Arafat (37) u rukama nosi šestomjesečno djete, dok ostalo troje, od kojih najstarije ima 11 godina, idu pored njega, a njegova supruga gura kolice sa petim djetetom.
- Ja sam iz Vučitrna. Nemam profesiju, ni srednju školu, ali mogu da radim sve - kaže ovaj čovjek.
Bježe zbog nemaštine i očajnih uslova za život. U Mađarsku idu jer su tamo unutar šengenske zone, gdje im putovanje bez pasoša omogućava lakši ulazak u "obećanu" Njemačku.
Međutim, gradonačelni Ašotaloma Laslo Torockal kaže da je ovolika migracija veoma opasna, naročito zbog potencijalnog terorizma.
- U Evropi se vodi oštra debata o povezanosti migracije i terorizma. Ova granica je širom otvorena, možete da unesete pištolj, bombu, raketu pa čak i tenk i niko ne bi primjetio - zabrinut je gradonačelnik.
Zbog toga je riješio da podigne sigurnosnu ogradu, ojačanu bodljikavom žicom i kamerama. Njegov prijedlog se trenutno razmatra u mađarskom parlamentu.
