Rođena je u Bijeljini prije 34 godine. Asmira S. sa svojih 20 godina doživjela je strahote koje su njenu mladost uništile.
“Krajem aprila 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio”, rekla je Asmira.
Mislila je da je to najgore što joj se moglo desiti. A užas je, zapravo, tek tada počeo. Muža su joj odveli, a ona je ostala sa djecom u kućnom pritvoru.
“Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto”, priča Asmira o tužnoj sudbini svojoj.
“Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti”, dodala je.
Maltretiranje nije bilo samo usmjereno prema njoj, nego i njenoj djeci.
“Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo”, kaže ova žena.
Ipak, ostala je živa i nije joj ni sad lako. Teško je govoriti o svemu što se desilo kaže.
“Nije mi lahko pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?”
“Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana”.
Najstrašniji joj je bio dan kada su joj dijete pokušali ubiti.
Spašeni su tako što ih je jedan Srbin, prijatelj njenih roditelja otkupio za 5.600 DM.
Otišla su u Tuzlu u izbjeglički kamp.
Danas je 60% invalid. Ne može naći posao. Živi u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hrane se u Merhametovoj narodnoj kuhinji, prenosi Fokus.
Mislila je da je to najgore što joj se moglo desiti. A užas je, zapravo, tek tada počeo. Muža su joj odveli, a ona je ostala sa djecom u kućnom pritvoru.
“Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto”, priča Asmira o tužnoj sudbini svojoj.
“Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti”, dodala je.
Maltretiranje nije bilo samo usmjereno prema njoj, nego i njenoj djeci.
“Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo”, kaže ova žena.
Ipak, ostala je živa i nije joj ni sad lako. Teško je govoriti o svemu što se desilo kaže.
“Nije mi lahko pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?”
“Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana”.
Najstrašniji joj je bio dan kada su joj dijete pokušali ubiti.
Spašeni su tako što ih je jedan Srbin, prijatelj njenih roditelja otkupio za 5.600 DM.
Otišla su u Tuzlu u izbjeglički kamp.
Danas je 60% invalid. Ne može naći posao. Živi u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hrane se u Merhametovoj narodnoj kuhinji, prenosi Fokus.
