Odlučio sam da dalje ka Prištini nastavim autostopom. U samom centru Gračanice, na moj znak da želim prevoz ubrzo stade auto za čijim je volanom bila mlađa ženska osoba. Za mene veliko iznenađenje. Svi me uvjeravali da je opasno putovati autostopom preko Kosova, a ono - u auto me prima žena. Zove se Linda, 32 godine, iz Novog Pazara, ima svoju firmu na Kosovu već osam godina, sa sjedištem u novoj industriskoj zoni, koja se nalazi pored petlje preko koje se iz pravca Gračanice ulazi na autoput Uroševac, pardon, Ferizaj - Prištine. Objasnila mi je da na samoj petlji svakog časa staju autobusi iz pravca Gnjilana ka Prištini. Ljubazno smo se rastali, čak mi je dala broj telefona i FB profil svoje firme. Na samoj petlji je bio znak autobuskog stajališta, gdje je čekalo nekoliko ljudi. Odšetao sam desetak metara dalje i podigao palac kao znak da želim prevoz. Ljudi sa stajališta su me začuđeno gledali i jedan postariji čovek došeta do mene i poče, što na albanskom što rukama, da mi objašnjav
Planirao sam da do Ulcinja stignem via Topola, Kruševac, Bujanovac, Gnjilane, Gračanica, Priština, Peć, Dečani, Prizren, Tirana, Skadar.
Što Bus-plusom, što pješice, došao sam do naplatne rampe autoputa kod Bubanj Potoka. Zamolio sam jednog čovjeka da mojim fotoaparatom zabilježi početak mog putovanja "na prst". I dok me on fotografisao, stade jedan automobil. Gospođa suvozač mi sa unutrašnje strane auta otvara zadnja vrata i očima mi daje znak da upadam. Upoznajemo se. Primio me u auto bračni par Šarenac, Rajko i Mica, on 85, a ona 84 godine starosti, koji su pošli na odmor u Lukovsku banju. Sa njima sam mogao do Kuršumlije. Premotavam u glavi šta mijenjam u planu putovanja ako sa njima idem do Kuršumlije, a odatle je Merdare, granični prelaz ka Kosovu, još tridesetak kilometara. Propustio bih da posjetim Topolu, Kruševac i Gračanicu. Odlučujem da propustim samo Topolu i da sa njima putujem do Pojata, gdje se skreće za Kruševac. Nije pomoglo moje ubjeđivanje izokola da ide preko Kruševca i Blaca, jer je kraće rastojanje. Oni su izabrali duži i brži put preko Niša I Prokuplja. S pravom, jer kako primjećujem, gospodin Rajko ne silazi ispod 120 na sat. Za sat i 15 minuta, koliko nam je trebalo da stignemo do Pojata, osjetio sam da su puni elana, iako oboje sa baj-pasom, da su zadovoljni što su im djeca, dva sina, uspješni ljudi i imaju četvoro zdrave i pametne unučadi. Na rastanku, pred naplatnom rampom Pojate, zamolivši za dozvolu da ih fotografišem, poželio sam im prijatan odmor u Lukovskoj banji.
Samo što sam natakario ranac na leđa, već sam ga morao skidati jer je pored mene stao kamion Kruševac puta, za čijim je volanom bio Nebojša Đorđević, 42 godine, koji je prevozio nešto svojoj firmi iz cementare Popovac kod Paraćina. Rodom je iz sela Šetka kod Ražnja, gdje poslije smene ide da radi na porodičnoj poljoprivredi, jer od plate u firmi, koja je mala i u povećem zaostatku, nema vajde. On me je dovezao do Kruševca, gde sam se pozvao na "večeru" kod Kneza Lazara da od njega zatražim blagoslov-savjet za moj namjeravani put na Kosovo. Samo me je ćutke gledao, što sam shvatio kao odobravanje za moj poduhvat.. Shvatio sam da bih isto TO dobio i od Kralja Petra, za obilazak Albanije, da sam svratio na Oplenac, kako sam i planirao. Obojica su prošli kao bosi po trnju. Dok je Lazar izgubio i glavu i vojsku, Petar je ostao samo bez dobrog dijela vojske.
Od Kruševca do Aleksinca me povezao ponovo bračni par, sada Petrović, Goran i Danijela, koji su se vraćali kući pošto su obišli svoje dvije ćerke, koje se školuju u Kruševcu. Toliko su bili ljubazni da su me pozvali na kafu u svoju kuću čim smo stigli u Aleksinac, gdje sam kasnije prenoćio u stanu moje sestre, koja me je sljedećeg jutra, pred nastavak puta, počastila "propecom", pitom spremljenom po receptu naše majke: ručno razvlačene, oklagijom sukane kore, kojima se motala smjesa napravljena od sira i jaja. Podsjetio sam se detinjstva. Kako se nekad dobro jelo.
Na aleksinačkoj naplatnoj rampi autoputa, čekao sam neku dobru dušu da me poveze dalje na jug, ka Nišu. Ubrzo stade auto za cijim volanom je bio Saša Sekulić, 44 godine, tri ćerke, najstarija 10, najmlađa 3 godine, koji se iz Soko Banje, gdje je odvezao svoje roditelje na odmor, vraćao za Gračanicu, gdje je zaposlen u Radio Gračanici, a manastir Gračanica je bio jedan od ciljeva mog putovanja. Mogao sam sa gospodinom Sašom do tamo, ali pošto nisam htio da propustim rodni Bujanovac, sa njim sam putovao do mjesta gdje se sa autoputa skreće za Prokuplje. Tu smo se razdvojili i obojica krenuli za Gračanicu, on preko Merdara, a ja preko Končulja, našim novim graničnim prelazima ka "našem" Kosovu.
Sljedeći dobar čovjek koji je stao da me poveze bio je još jedan naš sa Kosova, porijeklom iz Gnjilana: Petar Savić, 50 godina, sada nastanjen u Nišu, gdje ima servis za održavanje Bošovih pumpi. On me dovezao do prve naplatne rampe, gde ga je čekala mašina kojoj je bila potrebna pomoć majstora za popravku "boša".
Odatle do Leskovca putovao sam sa Nikolić Ljubomirom, 60 godina, iz Velikog Gradišta, koji je u Leskovac išao, na žalost, na sahranu sestri, a kroz Leskovac, od severnog ulaza do južnog izlaza prevezli su me Joca Stamenković, 55 godina, do centra grada, a zatim Vladimir Pavlović, 40 godina, koji u Guberevcu, na putu za Vlasotince, drži kiosk brze hrane. Ima dvije ćerke, koje se školuju u Leskovcu.
Od Leskovca do Vranja niko da stane, osim lokalnih autobusa. Promijenio sam ih tri. Prvi do Predejana, drugi do Vladičinog Hana i treći do Vranja, gdje sam posjetio svoje dvije sestre od ujaka, Zorku i Ljubinku, te dvoje FB prijatelja, Sune Lazarević i Acu Srce, koji me je prebacio do Bujanovca. U Vranju sam se čuo sa školskim drugom iz gimnazije, Vlastom Ristićem, sada advokatom, koji me je obavijestio o proslavi 55 godina mature, negdje krajem juna.
U Bujanovcu, mom rodnim gradu, ostao sam dva dana. Video sam se sa rođacima, školskim drugovima iz osnovne, Borom, Dimetom i Skenderom, posjetio omiljeno izletište iz detinjstva, Kiselu Vodu, gdje sam zatekao oboren spomenik Bujanovčanima streljanim 1943. od strane Bugara. Srbi govore da su ga oborili Šiptari, a Albanci to poriču. Pao je, kažu, od "starosti" i vlage, ili su ga oborili srpski četnici.
Svi moji rođaci i drugovi iz djetinjstva su me odvraćali od namjere autostopiranja preko Kosova, pa sam, pokoleban, krenuo autobusom do Gračanice, redovnom autobuskom linijom Veliki Trnovac- Priština. Ušavši u autobus, prvo sto sam čuo bio je žamor jezika, različitih. Govorilo se i na srpskom i na albanskom i na romskom jeziku, a stigavši na granični prelaz u Končulju, pokajao sam se što sam pošao autobusom. Najprije smo se svi upisivali na neki formular, koji je išao od putnika do putnika još dok smo se približavali granici, u koji je svako upisivao svoje ime i prezime i datum rođenja. Konduktera sam pitao na srpskom da li autobus staje u Gračanici i na njegov potvrdni odgovor još sam ga pitao da li staje pred manastirom. Odgovorio je: "Ne, ali nema probljem, će stanemo pred monastir." Na samoj granici, albanski policajac je samo ovlaš pregledao dokumenta, lične karte i pasoše, čas gledajući u fotose na dokumentima, čas u lica putnika. I, gotovo. Srećan put.
Pred ulazom u kompleks manastira ustanovio sam da su mi iscurile baterije fotoaparata, pa sam odložio posjetu manastiru dok ih ne napunim. Svratio sam u tu svrhu u preduzeće Kopovi-termoelektrana Kosovo, srpsko preduzeće, koje ima svoj pogon u Obrenovcu sa preko hiljadu zaposlenih Srba, porijeklom sa Kosova. Trebalo je u stvari da prenesem pozdrave mog bratanca Marka, zaposlenog u pogonu u Obrenovcu, koji živi u Padinskoj Skeli, njegovom drugu, Novici Veličkoviću, koji je ostao u Gračanici. Tamo sam upoznao još nekoliko njegovih kolega, koji su se spremali da pođu u Obrenovac u pomoć kolegama i ugroženim Obrenovčanima. Lepo su me primili, videvši me opemljenog rancem, ali su me i oni odvraćali od putovanja autostopom preko Kosova. Ovu sam posjetu iskoristio da dopunim baterije foto aparata dok sam u susednoj pekari obavio burek-doručak.
Potom manastir Gračanica. Ušavši u samu crkvu, shvatio sam da je upravo završena jutarnja služba. Bilo je puno sveta. Jedna od monahinja je sve posjetioce koji su izlazili iz crkve pozivala na kafu u glavnu odaju manastira. Poziv na kafu prihvatili smo samo nas četvorica. Trojica mlađih ljudi, shvatio sam da su mještani koji pomažu u manastirskim poslovima, i ja. Jednog od njih, koji je nosio dužu kosu, zamolio sam da me mojim aparatom uslika sa par snimaka, sa pozadinom manastirskom. Potom, dok smo zajedno žurili da stignemo grupu sa monahinjom ka odaji gdje će se piti kafa, saznao sam da je tog dana slava, Letnji Sveti Nikola. U ogromnoj glavnoj odaji manastira u čelu sofre sedela je postarija monahinja, kojoj su svi ljubili ruku i molili je za blagoslov. Isto sam uradio i ja. Pošto sam joj samo ja bio nepoznat, pitala me je za ime i odakle sam. Ispričao sam joj ko sam, odakle i gdje i kako putujem te da uzgred namjeravam da posjetim Pećku patrijaršiju, Dečane i Bogosloviju u Prizrenu. Pohvalila me je za takvu namjeru, a onda mi je ispričala da je 66 godina kako se zamonašila. Sada ima 85. Zamolio sam da je fotografišem, a momak koji je mene fotografisao, ne dozvolivši da ona to odobri ili odbije, izgovori: "Ne, igumaniju mogu samo ja da fotografišem". U tom momentu je stigla kafa, a uz kafu - žito i kolači. Monahinja, koja je to sve donijela, mlađa, neprestano je pjevušila pominjuci ime Svetog Nikole. Dok smo se služili, pridružila nam se jedna starija monahinja koja je igumaniji, poljubivši je u ruku, gotovo raportirala da je završeno sa pakovanjem namirnica koje treba da idu u Obrenovac kao pomoć. Samo se čeka da pristigne naručeno prevozno sredstvo. Čuvši to, igumanija joj pruži jednu poveću bombonjeru u obliku srca: "Upakuj i ovo, dobila sam je jutros u crkvi". Poslije kafe, igumanija je naredila pevajućoj monahinji da nas sve odvede na doručak u kuhinju. Doručak sam prihvatio samo ja, iz radoznalosti da što bolje osjetim manastirsko uređenje života.
Dok smo išli ka kuhinji, odvojenoj zgradi u dvorištu, podosta udaljenoj od zgrade glavnog konaka, monahinja je povela razgovor o poplavama, tumačeći ih kao "đavolov posao". "Jeste li videli u Beogradu skoro podignuti veliki metalni đavolov krst?", pitala me, i odmah se nadovezala "da je to prouzrokovalo poplavu". U kuhinji - dvije povezane prostorije. U jednoj se sprema hrana, a u drugoj, sa kaminom, obeduje se za povećim stolom. Sjeo sam za sto pored kamina, a onda se pojavila još jedna monahinja, pa su zajedno počele da nude ono što su spremale za taj dan. Bilo je svega - pržene ribe, pite, krompir salate, mladog crnog i belog luka, pogača. Odabrao sam samo dva parčeta ribe, jer sam već jeo burek, a pošto je tema razgovora bila poplava, nova monahinja iz kuhinje me uveravala "da je poplava došla kao kazna od Sodome i Gomore", na šta joj upala u riječ pevajuća monahinja: "Nije tačno, ti ništa ne znaš, to je delo đavoljeg krsta iz Beograda". Nastavile su da se ubeđuju, kao da me nema, a onda su obje otišle nekim poslom iz kuhinje, ostavivši me samog sa pomoćnom radnicom u kuhinji, koja je iz Kosova Polja i svakog dana dolazi u manastir na posao. Nju sam zamolio da me fotografiše za trpezarijskim stolom i tako se završila moja posjeta manastiru Gračanica.
Odlučio sam da dalje ka Prištini nastavim autostopom. U samom centru Gračanice, na moj znak da želim prevoz ubrzo stade auto za čijim je volanom bila mlađa ženska osoba. Za mene veliko iznenađenje. Svi me uvjeravali da je opasno putovati autostopom preko Kosova, a ono - u auto me prima žena. Zove se Linda, 32 godine, iz Novog Pazara, ima svoju firmu na Kosovu već osam godina, sa sjedištem u novoj industriskoj zoni, koja se nalazi pored petlje preko koje se iz pravca Gračanice ulazi na autoput Uroševac, pardon, Ferizaj - Prishtine. Objasnila mi je da na samoj petlji svakog časa staju autobusi iz pravca Gnjilana ka Prištini. Ljubazno smo se rastali, čak mi je dala broj telefona i FB profil svoje firme. Na samoj petlji je bio znak autobuskog stajališta, gdje je čekalo nekoliko ljudi. Odšetao sam desetak metara dalje i podigao palac kao znak da želim prevoz. Ljudi sa stajališta su me začuđeno gledali i jedan postariji čovek došeta do mene i poče, što na albanskom što rukama, da mi objašnjava, birajući u šaci među metetalnim novčićima onaj od "50 centi". Razumeo sam ga da hoće da mi kaže da se ne ponižavam, jer prevoz košta samo 50 centi do Prištine. Zahvalio sam se, ali i dalje sam držao podignut palac. Na moje, a i njegovo još veće iznenađenje, stade poveći džip, a za volanom - ponovo žena. Francuskinja, Samanta, a predaje engleski na nekom privatnom koledžu, pre ga je predavala na prištinskom fakultetu. Počeli smo razgovor na engleskom, a onda nastavili na francuskom. Pošto sam shvatio da dobro poznaje grad, zamolio sam je da me uputi, ako ne i odveze, do spomenika Bilu Klintonu. Pokazala mi je na jednoj raskrsnici u kom pravcu mogu naći Klintona. Prepoznao sam da je na putu za Kosovo Polje. Prošli smo pored bivšeg Grand hotela, pokazala mi Aveniju Majke Tereze, te Newborn, za koji nisam razumio gdje se nalazi, što mi i nije bilo bitno. Ubrzo smo se oprostili pred njenim koledžom. Vratio sam se do hotela Grand i pošao glavnom ulicom ka pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole. Odmah na početku sam vidio grupu mladih, momci i djevojke, pred jednim štandom, svi obučeni u bijele košulje sa crvenim kravatama. Pošto su primjetili da fotografišem bivši Hotel Grand, dvojica od njih su pošla prema meni. Preduhitrio sam ih molbom, na engleskom, da me fotografišu, da se iza mene vidi hotel, što je jedan od njih i učinio sa osmjehom. Ipak su me pitali odakle dolazim, i pošto još nisam mogao da ocijenim po naglasku da li su Albanci, odgovorio sam "Rejkjavik". "Iceland", izgovorili su istovremeno, sa osmjehom. Predstavili su se kao misionari, pa pošto su vidjeli da ne mogu da budem njihova žrtva, ljubazno su se oprostili i vratili se svojoj grupi pred štand.
Nastavio sam dalje glavnom ulicom. Kao da je nešto šira nego u vreme kad sam često boravio u ovom gradu. Luksuzne prodavnice, banke, kafane, koje su na ulici poređale stolove sa udobnim luksuznim stolicama u kojima su sjedili gosti, ali samo ispred kafana čiji su stolovi bili u sjenci. Stolovi na sunčanoj strani ulice bili su prazni. Iako je još prepodne, na ulici vlada živost, dosta šetača, neki sjede i na udobnim klupama, koje su raspoređene sa obje strane ulice. Naravno, one na suncu su prazne. Ubrzo sam vidio našu crkvu, sjeo sam na betonske stepenice između crkve i jedne luksuzne kafane ispred koje su gosti popunili stolove. Primjetio sam poglede, kao da se čude što sjedim na betonu, a ne sa njima za nekim od stolova. Mirno sam napravio snimak neke visoke zgrade u staklu preko puta crkve, a onda i samu crkvu. Pošto sam se malo odmorio, pošao sam nazad ka Grandu, a potom produžio do prve raskrsnice i krenuo desno ka spomeniku Klintonu. Uslikao sam ga iz nekoliko uglova, a potom produžio pješice ka Kosovu Polju, povremeno dižući palac za stop. Naišao sam na neku bus postaju i za 50 centi se odvezao do restorana Pelumb (golub) u Kosovu polju (gdje su pukovnici KFOR-a ugostili Miroslava Lazanskog, ili obrnuto). Na terasi su bila puna samo dva stola, gde su sedeli ljudi za ručkom. Pitao sam za vlasnika restorana. Nije ga bilo. Naručio sam kafu u nadi da će naići ko od oficira KFOR-a, da se pozovem na Miroslava Lazanskog i tako ogrebem za ručak. Nije ih bilo. Pokupio sam se i krenuo dalje ulicom, koja se nastavljala dalje ka Peje (Peć). Opet neka bus postaja. Nekoliko ljudi. Pitam: "Bus per Peje?” Odgovaraju mi - " po". Odlučio sam da nastavim busom jer je bilo suviše vruće za dalje čekanje. Ubrzo sam u autobusu. Moderan. Udoban. Kondukter uzima novac (5 eura). Vidim da i od drugih uzima novac, u zavisnosti dokle putuju. Čujem: Klina. Umjesto da za uzet novac daje karte, kondukter dijeli bombone.
