Od onog u čast Boba Marleya u Srbiji do onog posvećenog Georgeu W. Bushu u Albaniji, Balkan je prepun neobičnih spomenika podignutih u čast slavnih ličnosti i političkih velikana, baš kao i memorijalnih centara otvorenih u znak sjećanja na nekadašnje sukobe.
Spomenik George W. Bushu u Albaniji
Kada je u junu 2007. godine tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država George W. Bush posetio Albaniju, on nije bio popularan čovjek – ni kod kuće, ni na Bliskom istoku, niti na većini mjesta koja je posjetio u Evropi, gdje su ga najčešće dočekivali žestoki protesti.
Ali u Albaniji je bila druga priča – posebno u gradiću Fushë Kruja, gdje njegov kip danas krasi glavni trg. Bush je ovaj grad posjetio na putu do aerodroma da bi sa berberinom, krojačem i pastirom razgovarao o američkim mikrokreditima, a dočekan je kao rok zvijezda.
Festim Cela se rado sjeća tog dana, i s razlogom. Predsjednik Sjedinjenih Država svratio je na kafu u njegov lokal u Fushë Kruju.
"Bio je veoma jednostavan i opušten čovjek, otkopčane košulje i zavrnutih rukava, uopšte nije bio zvaničan. Moja porodica i grad nikad neće zaboraviti taj dan", prisjeća se Cela.
Kip, koji je otkriven 12. juna 2011. godine, rad je vajara Kazima Kertushe i Ibrahima Recija.
Kertusha priča kako su poslije predsjednikove posjete, inspirisani medijskim izvještavanjem o toploj dobrodošlici i Bushovoj podršci nezavisnosti Kosova i ulasku Albanije u NATO, posjetili grad i ubjedili lokalnog gradonačelnika i gradsko vijeće da odobre izgradnju spomenika.
"Nama kao umjetnicima je omiljeni bio spomenik u obliku kalendara u znak sjećanja na moćne riječi koje je Bush tamo izgovorio, simbol početka nove ere za našu naciju", kaže Kertusha.
"Međutim, mještani i oni koji su ga sreli toga dana doživeli su ga kao toplog i pristupačnog čovjeka, tako da je gradsko vijeće odlučilo da Busha učini besmrtnim praveći njegov kip", dodaje on.
Kadri Veseli, danas 80-godišnjak, takođe se živo sjeća Bushove posjete:
"Bush se rukovao s ljudima ispred kafane, a zatim je svratio do pekare, gdje je pojeo parče hljeba", prisjeća se Veseli. "Bio je predsjednik Sjedinjenih Država, ali meni je izgledao kao prijatan i druželjubiv čovjek, i dobro je što smo njegovu posjetu ovekovječili spomenikom."
Cela je promjenio ime svog lokala u "Kafić George W. Bushâ€. "Za nas je njegova posjeta bila stvar ponosa i dugo smo se pitali zašto je odabrao baš naš gradić", kaže on. "Zahvaljujući kipu, ova posjeta neće biti zaboravljena i odoljeće zubu vremena."
Spomenik Majci Terezi u Makedoniji
Katolička časna sestra Majka Tereza možda je dobitnica Nobelove nagrade, ali je u svom rodnom Skoplju predmet dugogodišnjeg sporenja između Makedonaca i Albanaca.
Rođena kao Agnes Gonxha Bojaxhiu 1910. u Skoplju u albanskoj porodici, Majka Tereza dobila je Nobelovu nagradu zato što je 40 godina pomagala siromašnima i bolesnima u Indiji.
"Po porijeklu, ja sam Albanka. Po državljanstvu sam Indijka. Po vjeri, katolička opatica", izjavila je ona jednom prilikom.
Oko njenog naslijeđa, međutim, žestoko se spore tri balkanska susjeda – Albanija, Kosovo i Makedonija.
U Skoplju je prvi spomenik ovoj opatici podignut u centru grada 1990. godine, a Vlada je 2009. otvorila Memorijalnu kuću Majke Tereze.
U nove planove koji će se uskoro realizovati spada i izgradnja ogromnog, 20 metara visokog memorijalnog kompleksa na centralnom trgu u Skoplju koji finansira indijski biznismen Subrata Roj, a podržava premijer Makedonije Nikola Gruevski.
"Šta god uradili, nećemo učiniti dovoljno za Majku Terezu", izjavio je Gruevski na otvaranju posljednjeg projekta u januaru.
U međuvremenu, susjedna Albanija je po njoj nazvala međunarodni aerodrom, bolnicu i trg.
Vole je i na Kosovu, gdje u većini gradova glavni trg nosi njeno ime.
Mnogim građanima albanske nacionalnosti u Makedoniji i na drugim mjestima ne sviđa se što ova država ističe činjenicu da je Majka Tereza rođena u njenoj prestonici, često je opisujući kao "Skopljanku", a prećutkuje se da je porijeklom Albanka.
Opoziciona Demokratska partija Albanaca, jedna od najjačih albanskih stranaka u Makedoniji, insistira da država prestane da predstavlja ovu opaticu kao svoju.
"Majka Tereza po svom porijeklu i svojoj misiji ne pripada makedonskom naslijeđu. Sa bezrezervnom brigom pratimo podmukle pokušaje raznih makedonskih krugova da sakriju njene albanske korijene, zamagljujući ovo pitanje zbunjujućim etiketama kao što su 'Skopljanka' i 'državljanka Makedonije'", saopštila je stranka 2006. godine u pismu upućenom premijeru.
Autorka knjige "Skopljanka Majka Tereza" Jasmina Mironski tvrdi, međutim, da se navođenjem mjesta rođenja Majke Tereze ne osporava njeno nacionalno porijeklo. Mironski insistira na tome da nijedna zemlja ne treba da ima ekskluzivno pravo na nečije porijeklo.
"Nemoguće je prisvojiti osobu", kaže Mironski.
Osoblje Memorijalne kuće Majke Tereze takođe tvrdi da njena nacionalnost ne bi trebalo da bude važna.
"Ovdje ne govorimo o njoj kao o Makedonki ili Albanki. To nama ovdje nije važno. Ona je svijetski poznata humanitarka koja je rođena u Skoplju i ne vidim ničeg lošeg u isticanju te činjenice", kaže jedan zaposleni koji je tražio da ostane anoniman.
Mišljenja prolaznika u obližnjoj šetačkoj zoni se razlikuju.
"Albanci nemaju pravo da nam zabrane da slavimo Majku Terezu. Zašto? Zato što je rođena ovdje i, koliko znam, nije ni sto posto jasno je li Albanka, Vlahinja ili nešto drugo", tvrdi Angel Mojanov, 30-godišnji Makedonac.
"Pogrešno je predstavljati je kao Makedonku, jer ona to nije, i Vlada treba da prestane s tim", ističe 45-godišnji Albanac koji je tražio da ostane anoniman, dodajući da je, "ako su već željeli da joj ukažu dužno poštovanje, makar trebalo da ispišu njeno ime na albanskom [u podnožju spomenika u centru Skoplja]".
Spomenik Bobu Marleyu u Srbiji
Jamajkanski idol mira i tolerancije, rege zvijezda Bob Marley diže pesnicu u vazduh na čistini ispred škole u seocetu Banatski Sokolac na sjeveru Srbije.
"Borac za slobodu sa gitarom u ruci", piše u podnožju statue. Iza Jamajkanca nalaze se stari jugoslovenski spomenici iz Prvog i Drugog svijetskog rata, što prizor čini istovremeno apsurdnim i smiješnim; nenamerni primjer prave balkanske improvizacije.
Spomenik Marleyu od poliestera, rad hrvatskog vajara Davora Dukića, podigli su srpski i hrvatski muzičari 2008, tokom godišnjeg festivala "Rock Village" u selu u kojem živi manje od 400 stanovnika.
Podizanje ovog spomenika tumači se kao poziv na pomirenje i humanistička, antiratna poruka o "jednoj ljubavi" među narodima svih rasa, a otkriven je poslije podizanja spomenika Rokiju Balboi u Žitištu, u Srbiji, i zvijezdi hongkonških akcionih filmova Brusu Liju u Mostaru, u BiH. Smatra se da ovakvi projekti predstavljaju pokušaje mlađih generacija da pronađu heroje koji će ljude da ujedine a ne da ih razdvoje.
"Poslije raspada bivše Jugoslavije i krvoprolića devedesetih, ljudi rijetko mogu da se slože oko svojih idola i više vole ličnosti koje se ne vezuju za region", pisalo je u jednom novinskom članku poslije podizanja spomenika.
Međutim, spomenik Brusu Liju uklonjen je nakon što su ga vandali oštetili, a ni Marley iz Banatskog Sokoca nije ono što se na prvi pogled čini. Inicijator projekta Mirko Miljuš, koji organizuje festival "Rock Village", kaže da jamajkanska zvijezda koja stoji ponosno i pravo u nedođiji vojvođanske ravnice zapravo nije spomenik, već parče scenografije "zamišljene kao sastavni dio festivala".
Miljuš se slaže da Marley predstavlja međunarodni simbol mira, ali dodaje da kip ima smisla samo tokom festivala, "kada ovo selo na samrti malo živne".
Vajar Dukić, međutim, tvrdi da spomenik ima istinsku umjetničku vrijednost. "Kip je dragocen svima koji tamo žive", kaže on, dodajući da je tokom godina bilo incidenata sa skinhedima i huliganima koji su željeli da ga unište, ali da su mještani i organizatori festivala uspjeli da ga zaštite.
Pored trajne popularnosti njegovih pjesama na Balkanu, postoji i slabašna veza između Marleya i bivše Jugoslavije. Kao rastafarijanac, Marley se molio prijatelju Josipa Broza Tita Hajleu Selasiju, nekadašnjem lideru Pokreta nesvrstanih koji je osnovala Jugoslavija. A Marley je bio i pravoslavac – sedam mjeseci prije smrti, krstio ga je arhiepiskop Etiopske pravoslavne crkve i tako je on dijelio vjeru sa otprilike 80 odsto Srba.
Spomenik Nikoli Tesli u Hrvatskoj
Kip Nikole Tesle pohranjen je u jednom magacinu u Zagrebu, i žrtva je sukoba koji je izbio dugo nakon smrti ovog genijalnog izumitelja.
Tesla je bio srpskog porijekla, ali je rođen u Hrvatskoj, a kip u njegovu čast podignut je u Gospiću, blizu njegovog rodnog sela Smiljan, 1981. godine, dok je Jugoslavija još bila cijela. Srbija Teslu smatra nacionalnom herojem, a beogradski aerodrom je dobio ime po njemu.
Spomenik Tesli u Gospiću replika je statue slavnog hrvatskog kipara Frane Kršinića postavljene još i u Beogradu te na slapovima Nijagare, ali kada je u Hrvatskoj izbio rat za nezavisnost a "srpski" simboli postali mete, nepoznati počinioci su ga minirali.
Spomenik je restauriran u magacinu Livnice umjetničkih dijela Akademije likovnih umetnosti (ALU) u Zagrebu kada se 2006. obilježavalo 150 godina od Teslinog rođenja, u saradnji ministarstava kulture Hrvatske i Srbije.
Zamjenik direktora Livnice ALU-a Nikola Cerjanec opisao ga je kao "remek-djelo".
Spomenik je ipak ostao talac nacionalista koji Teslu vide kao Srbina i stoga neprijatelja.
Prije tri godine, gradonačelnik Gospića Nikola Kolić izjavio je da mještani ne žele Teslu nazad, već će na njegovom mjestu izgraditi spomenik pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
Kolić je član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), političke stranke bivšeg predsjednika Tuđmana, koji je vladao Hrvatskom u vrijeme kada su mnogi spomenici uništavani iz političkih razloga.
Hrvatski premijer Zoran Milanović apelovao je u januaru ove godine na vlasti u Gospiću da vrate Teslin spomenik.
"Nikola Tesla jedan je od rijetkih ljudi koji su baština cijelog čovječanstva i, po meni, trebalo bi da ima dva spomenika, u Zagrebu i Gospiću", kazao je Milanović.
Uprkos tome, kip se i dalje nalazi u magacinu livnice, čekajući da se promeni politička klima.
Spomenik Billu Clintonu na Kosovu
U Bulevaru Billa Clintona u Prištini stoji kip visok tri metra koji prikazuje bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država kako drži knjigu sa ispisanim datumom "24. 3. 1999" – danom kada je NATO počeo bombardovanje kojim je okončan rat na Kosovu.
Spomenik je podignut iz zahvalnosti Clintonu zbog njegove uloge u izdavanju naređenja za bombardovanje Srbije, a kad je u novembru 2009. godine prisustvovao otkrivanju spomenika, na desetine hiljada ljudi okupilo se da ga pozdravi, mašući američkim zastavicama i noseći fotografije svog heroja.
"Nikada nisam očekivao da će bilo gdje neko podići tako veliki moj kip", rekao je Clinton okupljenoj masi, dodavši da je "vajar sjajno uradio svoj posao".
Ali kritičari na Kosovu u međuvremenu su se požalili da spomenik ne samo da je sumnjive umjetničke vrijednosti već, možda još i gore, uopšte ne liči na bivšeg predsjednika.
Projekat je pokrenula albansko-američka grupa pod nazivom "Prijatelji Billa Clintona, prijatelji Amerike". Grupa je potrošila 6.000 eura na statuu, dok je Ministarstvo za kulturu Prištine doniralo oko 20.000 eura, a Privatna banka za biznis priložila nenavedeni iznos.
Kritičari su istakli da spomenik, koji je osmislio i izradio Izeir Mustafa, ne samo da je jeftin i ružan već i loše uklopljen u okolinu jer se visoke zgrade nadvijaju nad kipom Clintona.
Ni prolaznici u glavnom gradu Kosova nisu posebno impresionirani.
"Čim uđete u Prištinu i vidite kip, shvatite da uopšte ne liči na Clintona", kaže Fisnik Nimoni, student iz Peći.
"Oblik statute – ruka podignuta u pozdrav – liči na spomenike iz komunističkog perioda", dodaje on.
Mustafa Halili, bivši šef direkcije za kulturu Opštine Priština, napominje da je odluka koju je potpisao da se spomenik podigne baš tu bila "dobra, zato što je kip morao da se postavi u bulevaru koji nosi isto ime".
Ipak, čak i Halili priznaje da je posao mogao bolje da se uradi: "Slažem se sa kritičarima, jer kip zaista nema umjetničku vrijednost, ali vajar Mustafa je već bio započeo rad na njemu kada smo krenuli da tražimo umjetnika koji će prihvatiti posao. Zato smo odlučili da novac predviđen za projekat damo njemu."
Spomenik Vladimiru Visockom u Crnoj Gori
Prije nego što je 1980. umro u 42. godini od posljedica dugogodišnjeg uzimanja alkohola i droga, Visocki je pisao pjesme i stihove nabijene emocijama zbog kojih je postao heroj širom bivšeg Sovjetskog Saveza, ali na Balkanu nije baš toliko prepoznatljivo ime.
Kip Visockog smješten je u blizini mosta Milenijum, simbola crnogorskog oporavka poslije burnih devedesetih, na obali rijeke Morače, i jedan je od nekoliko spomenika podignutih u čast historijske veze sa Rusijom, među kojima je i statua pjesnika Aleksandra Puškina.
Okružen metalnim okvirom koji ljeti reflektuje zaslepljujuće svijetlo, kip predstavlja Visockog golih prsa i bosog, sa gitarom u jednoj ruci a drugom u vazduhu, dok je pred pijedestal smještena lobanja.
Statua je podignuta 2004. godine kao poklon iz Moskve, ali većina mještana i ne zna ko je tačno Visocki. "Mislim da je podizanje takvog spomenika lijepo osveženje za grad zato što je tako veseo", kaže jedna prolaznica. Upitana zna li kome je spomenik posvećen, jednostavno odgovara: "Gitaristi." I tako većina stanovnika i zove spomenik – "ruski gitarista".
Pjesme Visockog izražavaju "eksplozivnu mešavinu bola, humora, sarkazma i očajničke žudnje za istinom", napisao je moskovski rok kritičar Artemij Troicki. Rukovodstvo Sovjetskog Saveza je odbacilo Visockog, ali su ga prihvatili obožavatelji, koji su se masovno pojavili na njegovoj sahrani. Čak i danas, on je neobičan izbor javnog simbola za Vladu savremene Rusije koja se ponekad smatra autoritarnom.
Međutim, podgorički sekretar za kulturu Hamdo Kočan objašnjava da je Visocki jednom posjetio Crnu Goru i "strasno se zaljubio" u ovu zemlju.
On objašnjava da je Visocki o njoj napisao pjesmu, čiji je stih urezan u spomenik u Podgorici: "Ja žalim u životu ovom/ što nemam korena dva/ što drugom domovinom mojom/ ne zovem Crnu Goru ja."
Više od dvije decenije poslije njegove prerane smrti, konačno se vratio, makar i simbolično.
"Vladimir Visocki nije ni slutio da će jednoga dana na ovom mjestu biti njegova bista. Spomenik Visockom predstavlja novi simbol viševjekovnog crnogorsko-ruskog prijateljstva", izjavio je konzul Ruske Federacije Jurij Bičkov na ceremoniji otkrivanja, kojoj je prisustvovao pjevačev sin Nikita.
Podgorica i Moskva već dugo gaje bliske veze: kada je Rusija 1904. objavila rat Japanu, Crna Gora je u znak podrške regrutovala odred svojih vojnika. Mir sa Japanom formalno je proglašen tek više od 100 godina kasnije, kada je 2006. Tokio zvanično priznao obnovljenu nezavisnost Crne Gore.
Kada je u junu 2007. godine tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država George W. Bush posetio Albaniju, on nije bio popularan čovjek – ni kod kuće, ni na Bliskom istoku, niti na većini mjesta koja je posjetio u Evropi, gdje su ga najčešće dočekivali žestoki protesti.Ali u Albaniji je bila druga priča – posebno u gradiću Fushë Kruja, gdje njegov kip danas krasi glavni trg. Bush je ovaj grad posjetio na putu do aerodroma da bi sa berberinom, krojačem i pastirom razgovarao o američkim mikrokreditima, a dočekan je kao rok zvijezda.
Festim Cela se rado sjeća tog dana, i s razlogom. Predsjednik Sjedinjenih Država svratio je na kafu u njegov lokal u Fushë Kruju.
"Bio je veoma jednostavan i opušten čovjek, otkopčane košulje i zavrnutih rukava, uopšte nije bio zvaničan. Moja porodica i grad nikad neće zaboraviti taj dan", prisjeća se Cela.
Kip, koji je otkriven 12. juna 2011. godine, rad je vajara Kazima Kertushe i Ibrahima Recija.
Kertusha priča kako su poslije predsjednikove posjete, inspirisani medijskim izvještavanjem o toploj dobrodošlici i Bushovoj podršci nezavisnosti Kosova i ulasku Albanije u NATO, posjetili grad i ubjedili lokalnog gradonačelnika i gradsko vijeće da odobre izgradnju spomenika.
"Nama kao umjetnicima je omiljeni bio spomenik u obliku kalendara u znak sjećanja na moćne riječi koje je Bush tamo izgovorio, simbol početka nove ere za našu naciju", kaže Kertusha.
"Međutim, mještani i oni koji su ga sreli toga dana doživeli su ga kao toplog i pristupačnog čovjeka, tako da je gradsko vijeće odlučilo da Busha učini besmrtnim praveći njegov kip", dodaje on.
Kadri Veseli, danas 80-godišnjak, takođe se živo sjeća Bushove posjete:
"Bush se rukovao s ljudima ispred kafane, a zatim je svratio do pekare, gdje je pojeo parče hljeba", prisjeća se Veseli. "Bio je predsjednik Sjedinjenih Država, ali meni je izgledao kao prijatan i druželjubiv čovjek, i dobro je što smo njegovu posjetu ovekovječili spomenikom."
Cela je promjenio ime svog lokala u "Kafić George W. Bushâ€. "Za nas je njegova posjeta bila stvar ponosa i dugo smo se pitali zašto je odabrao baš naš gradić", kaže on. "Zahvaljujući kipu, ova posjeta neće biti zaboravljena i odoljeće zubu vremena."
Spomenik Majci Terezi u Makedoniji
Katolička časna sestra Majka Tereza možda je dobitnica Nobelove nagrade, ali je u svom rodnom Skoplju predmet dugogodišnjeg sporenja između Makedonaca i Albanaca.Rođena kao Agnes Gonxha Bojaxhiu 1910. u Skoplju u albanskoj porodici, Majka Tereza dobila je Nobelovu nagradu zato što je 40 godina pomagala siromašnima i bolesnima u Indiji.
"Po porijeklu, ja sam Albanka. Po državljanstvu sam Indijka. Po vjeri, katolička opatica", izjavila je ona jednom prilikom.
Oko njenog naslijeđa, međutim, žestoko se spore tri balkanska susjeda – Albanija, Kosovo i Makedonija.
U Skoplju je prvi spomenik ovoj opatici podignut u centru grada 1990. godine, a Vlada je 2009. otvorila Memorijalnu kuću Majke Tereze.
U nove planove koji će se uskoro realizovati spada i izgradnja ogromnog, 20 metara visokog memorijalnog kompleksa na centralnom trgu u Skoplju koji finansira indijski biznismen Subrata Roj, a podržava premijer Makedonije Nikola Gruevski.
"Šta god uradili, nećemo učiniti dovoljno za Majku Terezu", izjavio je Gruevski na otvaranju posljednjeg projekta u januaru.
U međuvremenu, susjedna Albanija je po njoj nazvala međunarodni aerodrom, bolnicu i trg.
Vole je i na Kosovu, gdje u većini gradova glavni trg nosi njeno ime.
Mnogim građanima albanske nacionalnosti u Makedoniji i na drugim mjestima ne sviđa se što ova država ističe činjenicu da je Majka Tereza rođena u njenoj prestonici, često je opisujući kao "Skopljanku", a prećutkuje se da je porijeklom Albanka.
Opoziciona Demokratska partija Albanaca, jedna od najjačih albanskih stranaka u Makedoniji, insistira da država prestane da predstavlja ovu opaticu kao svoju.
"Majka Tereza po svom porijeklu i svojoj misiji ne pripada makedonskom naslijeđu. Sa bezrezervnom brigom pratimo podmukle pokušaje raznih makedonskih krugova da sakriju njene albanske korijene, zamagljujući ovo pitanje zbunjujućim etiketama kao što su 'Skopljanka' i 'državljanka Makedonije'", saopštila je stranka 2006. godine u pismu upućenom premijeru.
Autorka knjige "Skopljanka Majka Tereza" Jasmina Mironski tvrdi, međutim, da se navođenjem mjesta rođenja Majke Tereze ne osporava njeno nacionalno porijeklo. Mironski insistira na tome da nijedna zemlja ne treba da ima ekskluzivno pravo na nečije porijeklo.
"Nemoguće je prisvojiti osobu", kaže Mironski.
Osoblje Memorijalne kuće Majke Tereze takođe tvrdi da njena nacionalnost ne bi trebalo da bude važna.
"Ovdje ne govorimo o njoj kao o Makedonki ili Albanki. To nama ovdje nije važno. Ona je svijetski poznata humanitarka koja je rođena u Skoplju i ne vidim ničeg lošeg u isticanju te činjenice", kaže jedan zaposleni koji je tražio da ostane anoniman.
Mišljenja prolaznika u obližnjoj šetačkoj zoni se razlikuju.
"Albanci nemaju pravo da nam zabrane da slavimo Majku Terezu. Zašto? Zato što je rođena ovdje i, koliko znam, nije ni sto posto jasno je li Albanka, Vlahinja ili nešto drugo", tvrdi Angel Mojanov, 30-godišnji Makedonac.
"Pogrešno je predstavljati je kao Makedonku, jer ona to nije, i Vlada treba da prestane s tim", ističe 45-godišnji Albanac koji je tražio da ostane anoniman, dodajući da je, "ako su već željeli da joj ukažu dužno poštovanje, makar trebalo da ispišu njeno ime na albanskom [u podnožju spomenika u centru Skoplja]".
Spomenik Bobu Marleyu u Srbiji
Jamajkanski idol mira i tolerancije, rege zvijezda Bob Marley diže pesnicu u vazduh na čistini ispred škole u seocetu Banatski Sokolac na sjeveru Srbije."Borac za slobodu sa gitarom u ruci", piše u podnožju statue. Iza Jamajkanca nalaze se stari jugoslovenski spomenici iz Prvog i Drugog svijetskog rata, što prizor čini istovremeno apsurdnim i smiješnim; nenamerni primjer prave balkanske improvizacije.
Spomenik Marleyu od poliestera, rad hrvatskog vajara Davora Dukića, podigli su srpski i hrvatski muzičari 2008, tokom godišnjeg festivala "Rock Village" u selu u kojem živi manje od 400 stanovnika.
Podizanje ovog spomenika tumači se kao poziv na pomirenje i humanistička, antiratna poruka o "jednoj ljubavi" među narodima svih rasa, a otkriven je poslije podizanja spomenika Rokiju Balboi u Žitištu, u Srbiji, i zvijezdi hongkonških akcionih filmova Brusu Liju u Mostaru, u BiH. Smatra se da ovakvi projekti predstavljaju pokušaje mlađih generacija da pronađu heroje koji će ljude da ujedine a ne da ih razdvoje.
"Poslije raspada bivše Jugoslavije i krvoprolića devedesetih, ljudi rijetko mogu da se slože oko svojih idola i više vole ličnosti koje se ne vezuju za region", pisalo je u jednom novinskom članku poslije podizanja spomenika.
Međutim, spomenik Brusu Liju uklonjen je nakon što su ga vandali oštetili, a ni Marley iz Banatskog Sokoca nije ono što se na prvi pogled čini. Inicijator projekta Mirko Miljuš, koji organizuje festival "Rock Village", kaže da jamajkanska zvijezda koja stoji ponosno i pravo u nedođiji vojvođanske ravnice zapravo nije spomenik, već parče scenografije "zamišljene kao sastavni dio festivala".
Miljuš se slaže da Marley predstavlja međunarodni simbol mira, ali dodaje da kip ima smisla samo tokom festivala, "kada ovo selo na samrti malo živne".
Vajar Dukić, međutim, tvrdi da spomenik ima istinsku umjetničku vrijednost. "Kip je dragocen svima koji tamo žive", kaže on, dodajući da je tokom godina bilo incidenata sa skinhedima i huliganima koji su željeli da ga unište, ali da su mještani i organizatori festivala uspjeli da ga zaštite.
Pored trajne popularnosti njegovih pjesama na Balkanu, postoji i slabašna veza između Marleya i bivše Jugoslavije. Kao rastafarijanac, Marley se molio prijatelju Josipa Broza Tita Hajleu Selasiju, nekadašnjem lideru Pokreta nesvrstanih koji je osnovala Jugoslavija. A Marley je bio i pravoslavac – sedam mjeseci prije smrti, krstio ga je arhiepiskop Etiopske pravoslavne crkve i tako je on dijelio vjeru sa otprilike 80 odsto Srba.
Spomenik Nikoli Tesli u Hrvatskoj
Kip Nikole Tesle pohranjen je u jednom magacinu u Zagrebu, i žrtva je sukoba koji je izbio dugo nakon smrti ovog genijalnog izumitelja.Tesla je bio srpskog porijekla, ali je rođen u Hrvatskoj, a kip u njegovu čast podignut je u Gospiću, blizu njegovog rodnog sela Smiljan, 1981. godine, dok je Jugoslavija još bila cijela. Srbija Teslu smatra nacionalnom herojem, a beogradski aerodrom je dobio ime po njemu.
Spomenik Tesli u Gospiću replika je statue slavnog hrvatskog kipara Frane Kršinića postavljene još i u Beogradu te na slapovima Nijagare, ali kada je u Hrvatskoj izbio rat za nezavisnost a "srpski" simboli postali mete, nepoznati počinioci su ga minirali.
Spomenik je restauriran u magacinu Livnice umjetničkih dijela Akademije likovnih umetnosti (ALU) u Zagrebu kada se 2006. obilježavalo 150 godina od Teslinog rođenja, u saradnji ministarstava kulture Hrvatske i Srbije.
Zamjenik direktora Livnice ALU-a Nikola Cerjanec opisao ga je kao "remek-djelo".
Spomenik je ipak ostao talac nacionalista koji Teslu vide kao Srbina i stoga neprijatelja.
Prije tri godine, gradonačelnik Gospića Nikola Kolić izjavio je da mještani ne žele Teslu nazad, već će na njegovom mjestu izgraditi spomenik pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
Kolić je član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), političke stranke bivšeg predsjednika Tuđmana, koji je vladao Hrvatskom u vrijeme kada su mnogi spomenici uništavani iz političkih razloga.
Hrvatski premijer Zoran Milanović apelovao je u januaru ove godine na vlasti u Gospiću da vrate Teslin spomenik.
"Nikola Tesla jedan je od rijetkih ljudi koji su baština cijelog čovječanstva i, po meni, trebalo bi da ima dva spomenika, u Zagrebu i Gospiću", kazao je Milanović.
Uprkos tome, kip se i dalje nalazi u magacinu livnice, čekajući da se promeni politička klima.
Spomenik Billu Clintonu na Kosovu
U Bulevaru Billa Clintona u Prištini stoji kip visok tri metra koji prikazuje bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država kako drži knjigu sa ispisanim datumom "24. 3. 1999" – danom kada je NATO počeo bombardovanje kojim je okončan rat na Kosovu.Spomenik je podignut iz zahvalnosti Clintonu zbog njegove uloge u izdavanju naređenja za bombardovanje Srbije, a kad je u novembru 2009. godine prisustvovao otkrivanju spomenika, na desetine hiljada ljudi okupilo se da ga pozdravi, mašući američkim zastavicama i noseći fotografije svog heroja.
"Nikada nisam očekivao da će bilo gdje neko podići tako veliki moj kip", rekao je Clinton okupljenoj masi, dodavši da je "vajar sjajno uradio svoj posao".
Ali kritičari na Kosovu u međuvremenu su se požalili da spomenik ne samo da je sumnjive umjetničke vrijednosti već, možda još i gore, uopšte ne liči na bivšeg predsjednika.
Projekat je pokrenula albansko-američka grupa pod nazivom "Prijatelji Billa Clintona, prijatelji Amerike". Grupa je potrošila 6.000 eura na statuu, dok je Ministarstvo za kulturu Prištine doniralo oko 20.000 eura, a Privatna banka za biznis priložila nenavedeni iznos.
Kritičari su istakli da spomenik, koji je osmislio i izradio Izeir Mustafa, ne samo da je jeftin i ružan već i loše uklopljen u okolinu jer se visoke zgrade nadvijaju nad kipom Clintona.
Ni prolaznici u glavnom gradu Kosova nisu posebno impresionirani.
"Čim uđete u Prištinu i vidite kip, shvatite da uopšte ne liči na Clintona", kaže Fisnik Nimoni, student iz Peći.
"Oblik statute – ruka podignuta u pozdrav – liči na spomenike iz komunističkog perioda", dodaje on.
Mustafa Halili, bivši šef direkcije za kulturu Opštine Priština, napominje da je odluka koju je potpisao da se spomenik podigne baš tu bila "dobra, zato što je kip morao da se postavi u bulevaru koji nosi isto ime".
Ipak, čak i Halili priznaje da je posao mogao bolje da se uradi: "Slažem se sa kritičarima, jer kip zaista nema umjetničku vrijednost, ali vajar Mustafa je već bio započeo rad na njemu kada smo krenuli da tražimo umjetnika koji će prihvatiti posao. Zato smo odlučili da novac predviđen za projekat damo njemu."
Spomenik Vladimiru Visockom u Crnoj Gori
Prije nego što je 1980. umro u 42. godini od posljedica dugogodišnjeg uzimanja alkohola i droga, Visocki je pisao pjesme i stihove nabijene emocijama zbog kojih je postao heroj širom bivšeg Sovjetskog Saveza, ali na Balkanu nije baš toliko prepoznatljivo ime.Kip Visockog smješten je u blizini mosta Milenijum, simbola crnogorskog oporavka poslije burnih devedesetih, na obali rijeke Morače, i jedan je od nekoliko spomenika podignutih u čast historijske veze sa Rusijom, među kojima je i statua pjesnika Aleksandra Puškina.
Okružen metalnim okvirom koji ljeti reflektuje zaslepljujuće svijetlo, kip predstavlja Visockog golih prsa i bosog, sa gitarom u jednoj ruci a drugom u vazduhu, dok je pred pijedestal smještena lobanja.
Statua je podignuta 2004. godine kao poklon iz Moskve, ali većina mještana i ne zna ko je tačno Visocki. "Mislim da je podizanje takvog spomenika lijepo osveženje za grad zato što je tako veseo", kaže jedna prolaznica. Upitana zna li kome je spomenik posvećen, jednostavno odgovara: "Gitaristi." I tako većina stanovnika i zove spomenik – "ruski gitarista".
Pjesme Visockog izražavaju "eksplozivnu mešavinu bola, humora, sarkazma i očajničke žudnje za istinom", napisao je moskovski rok kritičar Artemij Troicki. Rukovodstvo Sovjetskog Saveza je odbacilo Visockog, ali su ga prihvatili obožavatelji, koji su se masovno pojavili na njegovoj sahrani. Čak i danas, on je neobičan izbor javnog simbola za Vladu savremene Rusije koja se ponekad smatra autoritarnom.
Međutim, podgorički sekretar za kulturu Hamdo Kočan objašnjava da je Visocki jednom posjetio Crnu Goru i "strasno se zaljubio" u ovu zemlju.
On objašnjava da je Visocki o njoj napisao pjesmu, čiji je stih urezan u spomenik u Podgorici: "Ja žalim u životu ovom/ što nemam korena dva/ što drugom domovinom mojom/ ne zovem Crnu Goru ja."
Više od dvije decenije poslije njegove prerane smrti, konačno se vratio, makar i simbolično.
"Vladimir Visocki nije ni slutio da će jednoga dana na ovom mjestu biti njegova bista. Spomenik Visockom predstavlja novi simbol viševjekovnog crnogorsko-ruskog prijateljstva", izjavio je konzul Ruske Federacije Jurij Bičkov na ceremoniji otkrivanja, kojoj je prisustvovao pjevačev sin Nikita.
Podgorica i Moskva već dugo gaje bliske veze: kada je Rusija 1904. objavila rat Japanu, Crna Gora je u znak podrške regrutovala odred svojih vojnika. Mir sa Japanom formalno je proglašen tek više od 100 godina kasnije, kada je 2006. Tokio zvanično priznao obnovljenu nezavisnost Crne Gore.
