Bez velike pompe i neposredno prije velikog samita Evropske unije, Evropska komisija je 20. marta objavila svoje ideje o tome koje reforme blok treba da preduzme da bi primio više država članica.
Dokument od neke 22 stranice, teško da nudi rješenja za sve odmah i sada. Umjesto toga, sadrži neka početna razmišljanja prije nekoliko nadolazećih monitoringa u različitim poljima politike koje će Komisija provesti kasnije 2024. i 2025. godine.
Čini se da proširenje EU, barem u ovom trenutku, ponovo uživa određeni zamah kako su lideri EU posljednjih mjeseci odlučili da pregovori o članstvu počnu sa Bosnom i Hercegovinom, Moldavijom i Ukrajinom.
Počinje rješavanjem višegodišnjeg pitanja o tome da li prvo primiti nove zemlje u klub ili početi promjenom internih pravila Unije: "EU se mora produbljivati kako se širi. Moramo se danas početi pripremati za Uniju sutrašnjice i koristiti proširenje kao katalizator napretka."
Možda jedino poglavlje u tekstu koje je zaista zanimljivo je ono što Komisija misli o budućem upravljanju EU. Godinama se vode debate da li je Uniji potreban sporazum da bi se promijenila kako bi mogla prihvatila više članica ili ne. Čini se da dokument ide u prilog ovom posljednjem primjećujući da "iako je Komisija naznačila svoju podršku promjeni Ugovora, 'ako i gdje je to potrebno', ona vjeruje da se upravljanje EU može brzo poboljšati punim korištenjem potencijala postojećih sporazuma."
Ovo je stav i većine država članica EU, bez sumnje oblikovan traumom nakon referenduma 2005. na kome su holandski i francuski birači odbacili novi ustav EU, a onda su irski glasači učinili isto nekoliko godina kasnije.
To je Pandorina kutija koju malo ko želi ponovo otvoriti.
Glavno pitanje, kao i uvijek kada je u pitanju vođenje EU, je pitanje jednoglasnosti. Većina odluka ovih dana donosi se kvalifikovanom većinom (55 posto država članica koje predstavljaju 65 posto ukupne populacije EU), ali ostaje obaveza jednoglasnosti u ključnim oblastima kao što su vanjska politika, oporezivanje i, naročito, politika proširenja.
Dokument napominje da će "u većoj uniji jednoglasnost biti još teže postići, s povećanim rizicima blokiranja odluka od strane jedne države članice".
Dakle, šta se može učiniti a da se ne piše ispočetka cijeli pravilnik EU?
Komisija napominje da bi takozvane passerelle clauses [odredbe koje se ne moraju formalno promijeniti amandmanima i ratifikacijom u parlamentima zemalja članica EU] u sadašnjem sporazumu EU omogućile prelazak sa jednoglasnosti na glasanje kvalifikovanom većinom u svim oblastima.
Ali, da bi se ta promjena desila, mora postojati jednoglasnost. Drugim riječima, podizanje veta radi okončanja svih ili većine vetoa.
Ovo je krug koji će biti teško zatvoriti, jer upravo veto čini manje države jednako važnim kao i veće članice u praksi.
I upravo prijetnjom veta, članice EU mogu se "cjenkati" da dobiju nešto na drugim političkim poljima. Mađarska, koja traži još novca EU koji joj je uskraćen zbog zabrinutosti za vladavinu prava, blokira donošenje odluka u drugim oblastima je odličan primjer. Zašto bi Budimpešta ili bilo ko drugi odustao od tako moćnog alata?
Dokument ne daje baš odgovor na to čak iako ima nekih pokušaja. Jedna je upotreba "konstruktivnih uzdržanih glasova", što znači da se zemlja ne izjašnjava aktivno sa "ne" ili "da", već omogućava donošenje odluke.
Mađarski premijer Viktor Orban, koji je jednostavno napustio prostoriju na nedavnom samitu EU kada su lideri odlučili da otvore pregovore o pridruživanju sa Ukrajinom, bio bi dobar primjer.
Ali, da li se to može činiti i na redovnijoj osnovi?
Razmatra se još jedna ideja da se omogući opcija da se jedna ili više država članica pozovu na izuzetan nacionalni interes kako bi nastavile razgovore u cilju postizanja zadovoljavajućeg rešenja.
Ipak, postavlja se pitanje koliko dugo bi to moglo da traje i da li bi zaista omogućilo da blok brže donosi odluke o ključnim političkim pitanjima.
Postoje i neke ideje kako da se ubrza proces proširenja – možda najglomazniji od svih politika EU, koji je opterećen mogućnostima veta.
Otvaranje svakog od 33 poglavlja zahtijeva jednoglasnost 27 zemalja članica EU, kao i njihovo zatvaranje. Istom mehanizmu podliježu i privremena mjerila u nekim od poglavlja, čime ukupan broj potencijalnih blokada premašuje 70. Albanija i posebno Sjeverna Makedonija su savršene primjeri kandidata za članstvo u EU koji su izgleda zauvijek zaglavljeni u čekaonici da se pridruže EU zbog različitih veta koje nameće jedna zemlja.
Komisija predlaže da se ukine jednoglasnost za otvaranje poglavlja, kao i privremena mjerila, ali da se i dalje zadrže za zatvaranje poglavlja i konačnu odluku o pristupanju nove članice Evropskoj uniji.
Dakle, ovo bi smanjilo mogućnost veta za više od polovine odluka.
Međutim, ostaje važnije pitanje da li će države članice koje žele da uspore proces proširenja, bilo zbog bilateralnih nesuglasica sa zemljom kandidatom ili samo da bi izdejstvovale povoljniji dogovor u potpuno drugačijoj oblasti, jednostavno maksimalno koristiti preostale mogućnosti veta.
Kako god, reforma EU i prijem novih članica neće biti nimalo lak zadatak.
Čini se da proširenje EU, barem u ovom trenutku, ponovo uživa određeni zamah kako su lideri EU posljednjih mjeseci odlučili da pregovori o članstvu počnu sa Bosnom i Hercegovinom, Moldavijom i Ukrajinom.
Počinje rješavanjem višegodišnjeg pitanja o tome da li prvo primiti nove zemlje u klub ili početi promjenom internih pravila Unije: "EU se mora produbljivati kako se širi. Moramo se danas početi pripremati za Uniju sutrašnjice i koristiti proširenje kao katalizator napretka."
Možda jedino poglavlje u tekstu koje je zaista zanimljivo je ono što Komisija misli o budućem upravljanju EU. Godinama se vode debate da li je Uniji potreban sporazum da bi se promijenila kako bi mogla prihvatila više članica ili ne. Čini se da dokument ide u prilog ovom posljednjem primjećujući da "iako je Komisija naznačila svoju podršku promjeni Ugovora, 'ako i gdje je to potrebno', ona vjeruje da se upravljanje EU može brzo poboljšati punim korištenjem potencijala postojećih sporazuma."
Ovo je stav i većine država članica EU, bez sumnje oblikovan traumom nakon referenduma 2005. na kome su holandski i francuski birači odbacili novi ustav EU, a onda su irski glasači učinili isto nekoliko godina kasnije.
To je Pandorina kutija koju malo ko želi ponovo otvoriti.
Glavno pitanje, kao i uvijek kada je u pitanju vođenje EU, je pitanje jednoglasnosti. Većina odluka ovih dana donosi se kvalifikovanom većinom (55 posto država članica koje predstavljaju 65 posto ukupne populacije EU), ali ostaje obaveza jednoglasnosti u ključnim oblastima kao što su vanjska politika, oporezivanje i, naročito, politika proširenja.
Dokument napominje da će "u većoj uniji jednoglasnost biti još teže postići, s povećanim rizicima blokiranja odluka od strane jedne države članice".
Dakle, šta se može učiniti a da se ne piše ispočetka cijeli pravilnik EU?
Komisija napominje da bi takozvane passerelle clauses [odredbe koje se ne moraju formalno promijeniti amandmanima i ratifikacijom u parlamentima zemalja članica EU] u sadašnjem sporazumu EU omogućile prelazak sa jednoglasnosti na glasanje kvalifikovanom većinom u svim oblastima.
Ali, da bi se ta promjena desila, mora postojati jednoglasnost. Drugim riječima, podizanje veta radi okončanja svih ili većine vetoa.
Ovo je krug koji će biti teško zatvoriti, jer upravo veto čini manje države jednako važnim kao i veće članice u praksi.
I upravo prijetnjom veta, članice EU mogu se "cjenkati" da dobiju nešto na drugim političkim poljima. Mađarska, koja traži još novca EU koji joj je uskraćen zbog zabrinutosti za vladavinu prava, blokira donošenje odluka u drugim oblastima je odličan primjer. Zašto bi Budimpešta ili bilo ko drugi odustao od tako moćnog alata?
Dokument ne daje baš odgovor na to čak iako ima nekih pokušaja. Jedna je upotreba "konstruktivnih uzdržanih glasova", što znači da se zemlja ne izjašnjava aktivno sa "ne" ili "da", već omogućava donošenje odluke.
Mađarski premijer Viktor Orban, koji je jednostavno napustio prostoriju na nedavnom samitu EU kada su lideri odlučili da otvore pregovore o pridruživanju sa Ukrajinom, bio bi dobar primjer.
Ali, da li se to može činiti i na redovnijoj osnovi?
Razmatra se još jedna ideja da se omogući opcija da se jedna ili više država članica pozovu na izuzetan nacionalni interes kako bi nastavile razgovore u cilju postizanja zadovoljavajućeg rešenja.
Ipak, postavlja se pitanje koliko dugo bi to moglo da traje i da li bi zaista omogućilo da blok brže donosi odluke o ključnim političkim pitanjima.
Postoje i neke ideje kako da se ubrza proces proširenja – možda najglomazniji od svih politika EU, koji je opterećen mogućnostima veta.
Otvaranje svakog od 33 poglavlja zahtijeva jednoglasnost 27 zemalja članica EU, kao i njihovo zatvaranje. Istom mehanizmu podliježu i privremena mjerila u nekim od poglavlja, čime ukupan broj potencijalnih blokada premašuje 70. Albanija i posebno Sjeverna Makedonija su savršene primjeri kandidata za članstvo u EU koji su izgleda zauvijek zaglavljeni u čekaonici da se pridruže EU zbog različitih veta koje nameće jedna zemlja.
Komisija predlaže da se ukine jednoglasnost za otvaranje poglavlja, kao i privremena mjerila, ali da se i dalje zadrže za zatvaranje poglavlja i konačnu odluku o pristupanju nove članice Evropskoj uniji.
Dakle, ovo bi smanjilo mogućnost veta za više od polovine odluka.
Međutim, ostaje važnije pitanje da li će države članice koje žele da uspore proces proširenja, bilo zbog bilateralnih nesuglasica sa zemljom kandidatom ili samo da bi izdejstvovale povoljniji dogovor u potpuno drugačijoj oblasti, jednostavno maksimalno koristiti preostale mogućnosti veta.
Kako god, reforma EU i prijem novih članica neće biti nimalo lak zadatak.
