BBC je objavio priču o Dragani Vučetić, srbijanskoj antropologinji koja već godinama radi na identifikaciji posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici. Ona za sebe kaže da nije srpski antropolog, nego antropolog.
Dragana je tek bila završila fakultet i kao forenzički antropolog bila uvučena u jednu od najmračnijih epizoda evropske historije, navodi BBC. Dobila je poziv da pomogne u određivanju imena neidentifikovanih žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine tokom rata u BiH.
"Sada, gotovo 30 godina nakon ubistava, odlučna je identifikovati posljednje mrtve zadatak koji se čini još važnijim usred sve većeg poricanja Srba o tome što se stvarno dogodilo", navodi se u tekstu.
Dragana je u svojim ranim 40-ima, tiha osoba koja sama radi među kostima u mrtvačnici u Tuzli u sjeveroistočnoj Bosni. Svaka njena gesta je odmjerena i pažljiva. Slomljenu kost noge ponovo sastavlja. Ozljeda je možda nastala kada je žrtva ubijena ili datira iz vremena prije genocida. Polako će dokazati ko je gdje i kako umro. Nakon toga će se informisati porodica.
Od procijenjenih 8.000 mrtvih u gradu Srebrenici, oko 1.000 još uvijek čeka identifikaciju.
"Hiljadu porodica čeka na naš telefonski poziv", kaže ona.
Autor naglašava da se u njezinom glasu osjeća hitnost, akutna svijest o emocionalnom pritisku na porodice koje su provele desetljeća nadajući se vijestima o nestalima. Pronaći izgubljenog sina, oca, brata, muža znači izbaviti mrtve iz anonimnosti u koju su ih ubice bacile.
“To znači da porodice mogu imati sahranu. Da postoji niz posmrtnih ostataka i grobnica u koju mogu ići tugovati", kaže Dragana.
U tekstu se objašnjava da je više od milion Bošnjaka i Hrvata protjerano u kampanji etničkog čišćenja koju su proveli Srbi i da je 11. jula zauzeta Srebrenica jedna od šest sigurnih zona UN-a te da je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka, a da snage UN-a nisu spriječile ono što je postalo najvećim zločinom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
"Zrak u skladištu prožet je pljesnivim mirisom koji dolazi od ostataka davno ubijenih. Onima od nas koji smo svjedočili genocidu kao novinari, to je poznat, opresivan miris. Priziva sjećanja na masovne grobnice i okrutnost za koju su ljudska bića sposobna. Dragana ostaje usredotočena na zadatak koji je pred njom. Ona mora osigurati da svi ostaci pripadaju istoj osobi, što je često izazovan zadatak kada masovne grobnice sadrže stotine tijela nasumično bačenih zajedno. Kostur položen na njezin laboratorijski stol izvađen je iz dva različita groba", navodi autor teksta.
"Često ste imali slučajeve u kojima su tijela nakon ubistva bila zakopana, a zatim iskopana i premještena na drugo mjesto jer su se počinitelji bojali da će biti otkrivena", objašnjava ona.
Dragana i njene kolege iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) koriste uzorke krvi živih rođaka kako bi DNK podudarali s ostacima. Unatoč tome, još uvijek može biti zabune kada je nekoliko muških članova iste porodice ubijeno, svaki sa sličnim DNK. Tada se može svesti na to da rodbina pokušava identificirati mrtve putem odjeće ili osobnih stvari pronađenih uz tijelo.
Bio je to posao koji je slučajno postao Draganin. Bosanski rat je završio i timovi naučnika su bili okupljeni da pokušaju identificirati tijela iz masovnih grobnica.
"Kolegi je ponuđen jedan od poslova, ali je odlučio da ga ne prihvati. Zamoljena sam i rekala sam 'da' isti dan." Sada kada je riješeno 80% srebreničkih slučajeva, Dragana uglavnom radi sama u mrtvačnici.
"To je moj posao i to je posao koji stvarno želim odraditi do kraja", rekla je Dragana.
Svaki emocionalni pritisak rješava se tjelesnim vježbama. Nekada je to bio tenis, ali kolegica s kojom je igrala u međuvremenu je otišla dalje. Sada svaki dan trči sama. Dragana se vikendom vozi preko granice u svoj rodni grad u Srbiji.
Srpski vođa Slobodan Milošević bio je taj koji je dao političku i vojnu podršku genocidnom srpskom vodstvu u Bosni. Na novinarsko pitanje kako je biti Srpkinja i raditi na masovnom ubijanju bosanskih muslimana, Dragana odgovara da je "antropolog, a ne srpski antropolog".
No, za Draganu očito postoji još jedan imperativ. Kroz njen rad, kosti mogu govoriti. Poricanje zločina može se odbaciti.
"Za moje prijatelje [u Srbiji] je uvijek iznenađenje kada čuju čime se bavim. Uvijek me pitaju: 'Je li stvarno istina što se tamo dogodilo u Srebrenici i ti zločini?' I uvijek se iznenade kad im objasnim što se zapravo dogodilo. Ne mogu vjerovati da su živjeli u mraku ovih 25-30 godina. To je stvarno jako tužno, jer mislim da smo mi kao narod ne suočeni s prošlošću na pravi način - da smo puno toga stavili pod tepih", kaže ona.
Autor teksta BBC-a objašnjava da lideri bosanskih Srba nazivaju genocid mitom i da je Visoki predstavnik donio zakon o zabrani negiranja genocida, ali da su lideri bosanskih Srba ignorisali zakon i da su počele sve ratobornije srpske prijetnje odcjepljenjem od države.
"Putovati u svijet bosanskih Srba znači ući u svemir poricanja. Na vjerskom festivalu izvan grada Sokoca vidio sam majice na prodaju koje veličaju generala Ratka Mladića - zapovjednika vojske koja je izvršila masakr u Srebrenici. Otac Srbin držeći za ruke svoja dva mlada sina rekao mi je da su Srbi sada ugrožen narod u Bosni. Njegova supruga rekla je da se boji da mir neće potrajati", piše autor teksta
Navodi da je u crkvi sreo generala bosanskih Srba koji je odslužio 10 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja zločina protiv čovječnosti u Srebrenici 1995.
"General Vinko Pandurević osuđen je prema zakonskom načelu zapovjedne odgovornosti - jer nije zaustavio i kaznio zločine koje su počinili njegovi vojnici. Kaže da je u Srebrenici bio masakr, ali neće upotrijebiti riječ genocid, unatoč presudi suda UN-a - Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju - da ono što se dogodilo doista predstavlja najteži međunarodni zločin. Pitao sam osjeća li ikakav lični sram zbog vlastite presude za ratne zločine. Insistira da nije odgovoran za ubistva", piše u tekstu.
"Da je to stvarno tako, naravno da bi osoba osjećala određeni sram... Ja imam potpuno drugačiji stav." Generalu je zatvorska kazna smanjena djelomice zato što je otvorio koridor koji je omogućio bijeg nekoliko hiljada Muslimana.
"O etiketi ratnog zločinca koja će ga pratiti cijeli život rekao je: 'Prihvaćam njezino postojanje, živim s tim, ali to nije tolika prepreka da bih mogao pronaći način da prihvatim i živim život'. Doista, pronašao je novi život kao traženi stručnjak na srbijanskim televizijskim programima koji raspravljaju o ratu u Ukrajini, a čak ga je i odlikovao načelnik štaba srbijanske vojske", navodi BBC.
Zaključuje da su u Tuzli ljudske posljedice onoga što desi kada ljudi poput generala ne izvrše svoju dužnost leže naslagane u bijelim vrećama na čeličnim policama u mrtvačnici sa smeđim papirnim vrećama s odjećom i ličnim stvarima iznad njih, a da će Dragana Vučetić nastaviti raditi na tome da svaki skup posmrtnih ostataka dobije dostojanstvo i ime.
"Sada, gotovo 30 godina nakon ubistava, odlučna je identifikovati posljednje mrtve zadatak koji se čini još važnijim usred sve većeg poricanja Srba o tome što se stvarno dogodilo", navodi se u tekstu.
Dragana je u svojim ranim 40-ima, tiha osoba koja sama radi među kostima u mrtvačnici u Tuzli u sjeveroistočnoj Bosni. Svaka njena gesta je odmjerena i pažljiva. Slomljenu kost noge ponovo sastavlja. Ozljeda je možda nastala kada je žrtva ubijena ili datira iz vremena prije genocida. Polako će dokazati ko je gdje i kako umro. Nakon toga će se informisati porodica.
Od procijenjenih 8.000 mrtvih u gradu Srebrenici, oko 1.000 još uvijek čeka identifikaciju.
"Hiljadu porodica čeka na naš telefonski poziv", kaže ona.
Autor naglašava da se u njezinom glasu osjeća hitnost, akutna svijest o emocionalnom pritisku na porodice koje su provele desetljeća nadajući se vijestima o nestalima. Pronaći izgubljenog sina, oca, brata, muža znači izbaviti mrtve iz anonimnosti u koju su ih ubice bacile.
“To znači da porodice mogu imati sahranu. Da postoji niz posmrtnih ostataka i grobnica u koju mogu ići tugovati", kaže Dragana.
U tekstu se objašnjava da je više od milion Bošnjaka i Hrvata protjerano u kampanji etničkog čišćenja koju su proveli Srbi i da je 11. jula zauzeta Srebrenica jedna od šest sigurnih zona UN-a te da je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka, a da snage UN-a nisu spriječile ono što je postalo najvećim zločinom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
"Zrak u skladištu prožet je pljesnivim mirisom koji dolazi od ostataka davno ubijenih. Onima od nas koji smo svjedočili genocidu kao novinari, to je poznat, opresivan miris. Priziva sjećanja na masovne grobnice i okrutnost za koju su ljudska bića sposobna. Dragana ostaje usredotočena na zadatak koji je pred njom. Ona mora osigurati da svi ostaci pripadaju istoj osobi, što je često izazovan zadatak kada masovne grobnice sadrže stotine tijela nasumično bačenih zajedno. Kostur položen na njezin laboratorijski stol izvađen je iz dva različita groba", navodi autor teksta.
"Često ste imali slučajeve u kojima su tijela nakon ubistva bila zakopana, a zatim iskopana i premještena na drugo mjesto jer su se počinitelji bojali da će biti otkrivena", objašnjava ona.
Dragana i njene kolege iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) koriste uzorke krvi živih rođaka kako bi DNK podudarali s ostacima. Unatoč tome, još uvijek može biti zabune kada je nekoliko muških članova iste porodice ubijeno, svaki sa sličnim DNK. Tada se može svesti na to da rodbina pokušava identificirati mrtve putem odjeće ili osobnih stvari pronađenih uz tijelo.
Bio je to posao koji je slučajno postao Draganin. Bosanski rat je završio i timovi naučnika su bili okupljeni da pokušaju identificirati tijela iz masovnih grobnica.
"Kolegi je ponuđen jedan od poslova, ali je odlučio da ga ne prihvati. Zamoljena sam i rekala sam 'da' isti dan." Sada kada je riješeno 80% srebreničkih slučajeva, Dragana uglavnom radi sama u mrtvačnici.
"To je moj posao i to je posao koji stvarno želim odraditi do kraja", rekla je Dragana.
Svaki emocionalni pritisak rješava se tjelesnim vježbama. Nekada je to bio tenis, ali kolegica s kojom je igrala u međuvremenu je otišla dalje. Sada svaki dan trči sama. Dragana se vikendom vozi preko granice u svoj rodni grad u Srbiji.
Srpski vođa Slobodan Milošević bio je taj koji je dao političku i vojnu podršku genocidnom srpskom vodstvu u Bosni. Na novinarsko pitanje kako je biti Srpkinja i raditi na masovnom ubijanju bosanskih muslimana, Dragana odgovara da je "antropolog, a ne srpski antropolog".
No, za Draganu očito postoji još jedan imperativ. Kroz njen rad, kosti mogu govoriti. Poricanje zločina može se odbaciti.
"Za moje prijatelje [u Srbiji] je uvijek iznenađenje kada čuju čime se bavim. Uvijek me pitaju: 'Je li stvarno istina što se tamo dogodilo u Srebrenici i ti zločini?' I uvijek se iznenade kad im objasnim što se zapravo dogodilo. Ne mogu vjerovati da su živjeli u mraku ovih 25-30 godina. To je stvarno jako tužno, jer mislim da smo mi kao narod ne suočeni s prošlošću na pravi način - da smo puno toga stavili pod tepih", kaže ona.
Autor teksta BBC-a objašnjava da lideri bosanskih Srba nazivaju genocid mitom i da je Visoki predstavnik donio zakon o zabrani negiranja genocida, ali da su lideri bosanskih Srba ignorisali zakon i da su počele sve ratobornije srpske prijetnje odcjepljenjem od države.
"Putovati u svijet bosanskih Srba znači ući u svemir poricanja. Na vjerskom festivalu izvan grada Sokoca vidio sam majice na prodaju koje veličaju generala Ratka Mladića - zapovjednika vojske koja je izvršila masakr u Srebrenici. Otac Srbin držeći za ruke svoja dva mlada sina rekao mi je da su Srbi sada ugrožen narod u Bosni. Njegova supruga rekla je da se boji da mir neće potrajati", piše autor teksta
Navodi da je u crkvi sreo generala bosanskih Srba koji je odslužio 10 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja zločina protiv čovječnosti u Srebrenici 1995.
"General Vinko Pandurević osuđen je prema zakonskom načelu zapovjedne odgovornosti - jer nije zaustavio i kaznio zločine koje su počinili njegovi vojnici. Kaže da je u Srebrenici bio masakr, ali neće upotrijebiti riječ genocid, unatoč presudi suda UN-a - Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju - da ono što se dogodilo doista predstavlja najteži međunarodni zločin. Pitao sam osjeća li ikakav lični sram zbog vlastite presude za ratne zločine. Insistira da nije odgovoran za ubistva", piše u tekstu.
"Da je to stvarno tako, naravno da bi osoba osjećala određeni sram... Ja imam potpuno drugačiji stav." Generalu je zatvorska kazna smanjena djelomice zato što je otvorio koridor koji je omogućio bijeg nekoliko hiljada Muslimana.
"O etiketi ratnog zločinca koja će ga pratiti cijeli život rekao je: 'Prihvaćam njezino postojanje, živim s tim, ali to nije tolika prepreka da bih mogao pronaći način da prihvatim i živim život'. Doista, pronašao je novi život kao traženi stručnjak na srbijanskim televizijskim programima koji raspravljaju o ratu u Ukrajini, a čak ga je i odlikovao načelnik štaba srbijanske vojske", navodi BBC.
Zaključuje da su u Tuzli ljudske posljedice onoga što desi kada ljudi poput generala ne izvrše svoju dužnost leže naslagane u bijelim vrećama na čeličnim policama u mrtvačnici sa smeđim papirnim vrećama s odjećom i ličnim stvarima iznad njih, a da će Dragana Vučetić nastaviti raditi na tome da svaki skup posmrtnih ostataka dobije dostojanstvo i ime.
