Podjela velikih sila u UN učinila je život Kosova teškim i punim stalnih izazova, kaže publicista iz Albanije Ben Andoni i dodaje da ipak vjeruje da „budućnost pripada Kosovu” i da će se problemi prije ili kasnije završiti, ali da trenutno ne vidi da je moguće da Kosovo izbegne veto Rusije i Kine da obezbjedi mjesto u najvećoj organizaciji na svijetu.
Andoni je u intervjuu za Gazetu express ocjenio da će se Kosovo suočiti sa izazovima, čak i nakon eventualnog sporazuma sa Srbijom po francusko-njemačkom planu, jer ne vjeruje da će ikada biti normalnih odnosa sa Beogradom. Prema njegovim riječima, ovaj sporazum bi najviše za Kosovo doneo model bivše Demokratske Republike Njemačke.
Andoni smatra da i premijer Kosova Albin Kurti ima problem, jer nije na pravi način predvideo tok dijaloga, za koje kaže da su postali "gorka realnost".
"Izgleda da Kosovo i Albanija zajedno pate od antropološkog problema u pogledu organizacije upravljanja zemljom“, kaže Andoni.
Kosovo obilježava 15. godišnjicu nezavisnosti. I pored toga što postoji preko 100 priznanja i mišljenje Međunarodnog suda pravde da nezavisnost nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, zemlja se suočava sa problemima koji, po mnogima, proizilaze iz činjenice da Kosovo nije članica UN. Koliko Kosovu otežava život činjenica da nije članica svjetske porodice naroda?
Bez sumnje, 15. godišnjica nezavisnosti je lijepa stvarnost za narod Kosova, sjećanje na njihove pretke, odavanje počasti herojima i iznad svega usmjeravanje sudbine jednog slobodoljubivog prostora, kome je vjekovima osporavan identitet. Postoji problem u vezi sa Međunarodnim sudom pravde nakon zahtjeva Srbije da se tumači da li je proglašena nezavisnost u skladu sa međunarodnim pravom ili ne. Ovaj sud je rekao da je to u skladu, ali je Srbija to izbegla kao dvosmislen odgovor. Poznajući veliku podjelu velikih sila u Savjetu bezbjednosti, ovo je učinilo život Kosova teškim i punim izazova, zbog napora za integraciju i članstvo u međunarodnim institucijama i rata cjelokupnog državnog aparata Srbije i njegovih saveznika protiv ove realnosti. Razlog je taj što proces državljanstva još nije zatvoren i Kosovo treba da krene na taj put velikom brzinom i da stigne tamo gdje mu je mjesto. Prije ili kasnije ovo će se završiti i nadamo se sa što manje izazova, ali taj put nikada neće biti lak.
Hipotetičko pitanje, da imamo efikasnu vladu sa jasnom vizijom iz februara 2008, da li bismo imali probleme ove prirode? Da li je međunarodno nedefinisan status omeo ekonomski razvoj i rast blagostanja?
Uprkos greškama koje su pravile vlade Kosova, ne možemo zaboraviti da je realnost Kosova sui generis u međunarodnom pravu. I to ga čini dugotrajnim u smislu validacije, ali i pravljenja prostora za sve njegove napore. Osim što bi mnogo funkcionalnija vlada, a posebno definisanje nekih crvenih linija koje bi vlade trebalo da poštuju, olakšale izazove za nju. Isto bi trebalo da se desi i u parlamentu. Trebalo bi da postoje neke crvene linije kada se govori o konfrontacijama sa Srbijom. S druge strane, dugo učešće Kosova u birokratskim razgovorima o sporazumima iz Brisela, neravnopravan odnos sa Srbijom u trgovini u korist Beograda i prije svega problemi koje Beograd donosi s vremena na vrijeme, posebno na sjeveru, otežali su mu život. Vlade bi u ovoj još nedefinisanoj fazi trebalo mnogo više da se bave unutrašnjim problemima, a posebno formiranjem zajedničkog tržišta sa Albanijom, kako bi pomogle privredi naše dvije zemlje.
Da li je, po vašem mišljenju, pre 15 godina bilo lako predvideti da će se Kosovo suočiti sa problemima ove prirode. Dijalogom sa Srbijom, situacijom na sjeveru koja je ponovo povezana sa Srbijom?
Apsolutno. Bio sam veoma aktivan poslije rata i početkom 2000-ih na Kosovu. U listu "Express" objavio sam nekoliko tekstova, ali prije svega od mojih kosovskih kolega, imao sam vrlo jasnu perspektivu šta će se desiti. Čini se da Kosovo i Albanija zajedno pate od antropološkog problema u pogledu organizacije upravljanja državom. Ali Kosovo je imalo dodatnih poteškoća, gdje je Rezolucija 1244, koju Srbija i dalje široko tumači, ali koju je Kosovo poštovalo do Deklaracije nezavisnosti, jer tada nije funkcionisala, ostala u birokratskim tumačenjima. Tako se desilo sa ZSO, koju je Ustavni sud vratio, umjesto da se o tome sa njim obave konsultacje prije potpisivanja i prije svega toga već napravi nacrt ideje za njegovo organizovanje. Ovome se dodaje i razgraničenje sa Crnom Gorom i ustupci Kosova za proces liberalizacije koji nije ostvaren. S druge strane, stav srpske zajednice, koju poznajem dosta na Kosovu, i žao mi je što moram da kažem da postoji dio koji je van nadležnosti Srpske liste, koji želi da se Vlada Kosova prema njemu odnosi kako treba. Čini mi se da kosovske vlade nisu poslušale njihov glas, a sami Srbi sa Kosova imaju predrasude.
Na kraju, nisam vjerovao da je bilo kakva pomoć dovoljna da bi zemlja napredovala. Neophodno je da država postavlja ciljeve u interesu današnjih i budućih generacija, da se mijenja u skladu sa svjetskim kretanjima. Žao mi je što moram da kažem da kosovske vlade razmišljaju samo o današnjjem vremenu, a posebno poništavaju ono što su uradili njihovi prethodnici. Skoro isto ovako sam razmišljao o Kosovu 2000-ih, kada sam video izgubljenu energiju građana Kosova i njihovu želju za zasluženom promenom.
Sada postoji međunarodna mobilizacija, uporediva možda samo sa Konferencijom u Rambujeu i pregovorima u Beču, za postizanje sporazuma Kosova i Srbije na osnovu francusko-njemačkog plana, koji ne donosi priznanje Srbije niti garanciju za članstvo u UN . Kuda će ovo odvesti Kosovo, ako se postigne dogovor?
Da, uglavnom model bivše Demokratske Republike Njemačke. Kosovo će ponovo biti suočeno sa izazovima, ali oni više nisu egzistencijalni kao oni iz 1999. godine. Sada su izazovi vezani za formu kako će ovu državu priznati drugi i prije svega za mogućnosti Prištine da slobodno ulazi u pregovore sa drugim državama o svojim vitalnim potrebama. Ako Srbija prestane da mu smeta i ukloni celu tu strukturu koja je protiv priznanja Kosova, ja to smatram dobrim. Budućnost pripada Kosovu. To i sami trezveni ljudi u Beogradu znaju bolje od bilo koga drugog. Ako se ostvari ideja o teritorijalnom integritetu dvije države Kosova i Srbije, onako kako je zgrađen mir poslije Drugog svjetskog rata, ja kažem da je to veliko dostignuće.
Imate li ideju kako Kosovo može da izbjegne veto Rusije i Kine da obezbjedi mjesto u UN?
To je nemoguće, sve dok interese Kosova štiti druga velika sila. Ali, to može da im obezbjedi uzdržanost, ako se nađe rješenje u međunarodnom pravu koje indirektno zadovoljava njihove interese. Čini se da se tako nešto događa sada, gdje se meni lično čini da će bilo kakvo rešenje za Kosovo morati da se nađe u konstrukciji koja ne bi izazvala ego Rusije koja indirektno kroji svjetski poredak.
Pošto je glavni argument za sporazum Kosova i Srbije kretanje dvije zemlje ka EU, da li se može reći da će Kosovo lakše postati deo EU, uprkos pet zemalja članica koje ga ne priiznaju? Isto pitanje važi i za eventualno članstvo u NATO.
Počinjem od dna. U tome nam je potrebna pomoć Albanije i Hrvatske, ali i Crne Gore. Vjerujem da Sjeverna Makedonija to ne nudi. A to ima veze sa predstavljanjem Kosova u Jadranskoj povelji, koja je uvod u članstvo u NATO. Za to vrijeme Kosovo mora da izvrši razgraničenje sa Srbijom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Crnom Gorom. Što znači da je definisano u svojim granicama. Međutim, EU će trebati drugačiji kurs i strategija, gdje bi Kosovo trebalo da bude uključeno sa svim svojim resursima. Pa ipak, Brisel će mu zakomplikovati život, jer indirektno treba da održava dobre odnose sa protivnicima kosovske nezavisnosti.
Sada imamo vladu koja je skeptična prema međunarodnim odnosima. Mislite li da bismo prvi put mogli biti u koliziji sa Zapadom ili čak premijer Kurti, uz sve rezerve, sarađuje sa Zapadom?
Premijer Kurti ima prioritetni problem u toome što nije na pravi način predvideo kurs kojim će ići pregovori Kosova i Srbije. Na početku premijerskog mandata to mu nije biilo mnogo važno, a sada ima problem. Stvaranje ZSO umanjuje zasluge njega i njegovih ljudi, a netransparentnost razgovora čini ga istim kao i prethodnike. Čini se da sarađuje sa strancima, ali sada više razmišlja o tome da onu politiku koja ga je dovela na vlast uskladi sa onim što će da radi u vezi sa pregovorima.
Ako ne obezbjedi priznanje, možemo li bar očekivati da loši i destruktivni odnosi Kosova i Srbiije budu prekinuti francusko-njemačkim planom?
Ne vjerujem da će ikada biti normalnih odnosa između Kosova i Srbije. Ne samo zbog toga što je pala krv običnih ljudi, već i zbog njihovog grubog ponašanja tokom 90-ih, gorkog istorijskog iskustva i prije svega pojačanih narativa, koji su definisali apsurdne paradigme za Kosovo. To nekoliko bistrih umova ne može da promjeni ono što je zapečaćeno u akademskim tekstovima i u celokupnoj srpskoj nacionalnoj misli. Ali, nadam se da će u budućnosti biti pragmatičnijih vlada, skoje će koristiti obostrane resurse koriisteći stare veze. Mislim da postoji ovakva povezanost, ne samo među onima koji su studirali i radili zajedno, već i među ljudima koji su živeli u bivšoj Jugoslaviji. S druge strane, francusko-njemački plan svojom dvosmislenošću i nedostatkom transparentnosti pokazuje da ta saradnja neće biti tako laka, jer nema pravog polazišta, osim principa koji se poklapaju sa glavnim međunarodnim dokumentima.
Da li se usuđujete da prognozirate gdje će Kosovo biti za 15 godina?
Vjerujem da će na Kosovu biti lakše, ali i da će se iskomplikovati problemi sa srpskom zajednicom. Zaista se nadam da će se ekonomski razvijati i vjerujem da će uspjeti sa tim velikim brojem mladih ljudi, koji imaju mnogo ambicija i kulture ali i dobro obrazovanje, što Vlada Kosova ohrabruje. Predviđam da će se još više udaljiti od Albanije, da će Priština i zvanična i politička Tirana nastaviti da se gledaju sa prezirom, dok će običnim ljudima na Kosovu Albanija biti od kkoristi mnogo više nego obrnuto. Problem će ostati ekonomsko-socijalno-politički model Kosova, koji će ono izgraditi u budućnosti, za koji mislim da će biti zbunjujuće i poslije 15 godina. O ovome sudim iz slučaja Albanije.
Izvor: Gazeta Express/Kosovoonline
Andoni smatra da i premijer Kosova Albin Kurti ima problem, jer nije na pravi način predvideo tok dijaloga, za koje kaže da su postali "gorka realnost".
"Izgleda da Kosovo i Albanija zajedno pate od antropološkog problema u pogledu organizacije upravljanja zemljom“, kaže Andoni.
Kosovo obilježava 15. godišnjicu nezavisnosti. I pored toga što postoji preko 100 priznanja i mišljenje Međunarodnog suda pravde da nezavisnost nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, zemlja se suočava sa problemima koji, po mnogima, proizilaze iz činjenice da Kosovo nije članica UN. Koliko Kosovu otežava život činjenica da nije članica svjetske porodice naroda?
Bez sumnje, 15. godišnjica nezavisnosti je lijepa stvarnost za narod Kosova, sjećanje na njihove pretke, odavanje počasti herojima i iznad svega usmjeravanje sudbine jednog slobodoljubivog prostora, kome je vjekovima osporavan identitet. Postoji problem u vezi sa Međunarodnim sudom pravde nakon zahtjeva Srbije da se tumači da li je proglašena nezavisnost u skladu sa međunarodnim pravom ili ne. Ovaj sud je rekao da je to u skladu, ali je Srbija to izbegla kao dvosmislen odgovor. Poznajući veliku podjelu velikih sila u Savjetu bezbjednosti, ovo je učinilo život Kosova teškim i punim izazova, zbog napora za integraciju i članstvo u međunarodnim institucijama i rata cjelokupnog državnog aparata Srbije i njegovih saveznika protiv ove realnosti. Razlog je taj što proces državljanstva još nije zatvoren i Kosovo treba da krene na taj put velikom brzinom i da stigne tamo gdje mu je mjesto. Prije ili kasnije ovo će se završiti i nadamo se sa što manje izazova, ali taj put nikada neće biti lak.
Hipotetičko pitanje, da imamo efikasnu vladu sa jasnom vizijom iz februara 2008, da li bismo imali probleme ove prirode? Da li je međunarodno nedefinisan status omeo ekonomski razvoj i rast blagostanja?
Uprkos greškama koje su pravile vlade Kosova, ne možemo zaboraviti da je realnost Kosova sui generis u međunarodnom pravu. I to ga čini dugotrajnim u smislu validacije, ali i pravljenja prostora za sve njegove napore. Osim što bi mnogo funkcionalnija vlada, a posebno definisanje nekih crvenih linija koje bi vlade trebalo da poštuju, olakšale izazove za nju. Isto bi trebalo da se desi i u parlamentu. Trebalo bi da postoje neke crvene linije kada se govori o konfrontacijama sa Srbijom. S druge strane, dugo učešće Kosova u birokratskim razgovorima o sporazumima iz Brisela, neravnopravan odnos sa Srbijom u trgovini u korist Beograda i prije svega problemi koje Beograd donosi s vremena na vrijeme, posebno na sjeveru, otežali su mu život. Vlade bi u ovoj još nedefinisanoj fazi trebalo mnogo više da se bave unutrašnjim problemima, a posebno formiranjem zajedničkog tržišta sa Albanijom, kako bi pomogle privredi naše dvije zemlje.
Da li je, po vašem mišljenju, pre 15 godina bilo lako predvideti da će se Kosovo suočiti sa problemima ove prirode. Dijalogom sa Srbijom, situacijom na sjeveru koja je ponovo povezana sa Srbijom?
Apsolutno. Bio sam veoma aktivan poslije rata i početkom 2000-ih na Kosovu. U listu "Express" objavio sam nekoliko tekstova, ali prije svega od mojih kosovskih kolega, imao sam vrlo jasnu perspektivu šta će se desiti. Čini se da Kosovo i Albanija zajedno pate od antropološkog problema u pogledu organizacije upravljanja državom. Ali Kosovo je imalo dodatnih poteškoća, gdje je Rezolucija 1244, koju Srbija i dalje široko tumači, ali koju je Kosovo poštovalo do Deklaracije nezavisnosti, jer tada nije funkcionisala, ostala u birokratskim tumačenjima. Tako se desilo sa ZSO, koju je Ustavni sud vratio, umjesto da se o tome sa njim obave konsultacje prije potpisivanja i prije svega toga već napravi nacrt ideje za njegovo organizovanje. Ovome se dodaje i razgraničenje sa Crnom Gorom i ustupci Kosova za proces liberalizacije koji nije ostvaren. S druge strane, stav srpske zajednice, koju poznajem dosta na Kosovu, i žao mi je što moram da kažem da postoji dio koji je van nadležnosti Srpske liste, koji želi da se Vlada Kosova prema njemu odnosi kako treba. Čini mi se da kosovske vlade nisu poslušale njihov glas, a sami Srbi sa Kosova imaju predrasude.
Na kraju, nisam vjerovao da je bilo kakva pomoć dovoljna da bi zemlja napredovala. Neophodno je da država postavlja ciljeve u interesu današnjih i budućih generacija, da se mijenja u skladu sa svjetskim kretanjima. Žao mi je što moram da kažem da kosovske vlade razmišljaju samo o današnjjem vremenu, a posebno poništavaju ono što su uradili njihovi prethodnici. Skoro isto ovako sam razmišljao o Kosovu 2000-ih, kada sam video izgubljenu energiju građana Kosova i njihovu želju za zasluženom promenom.
Sada postoji međunarodna mobilizacija, uporediva možda samo sa Konferencijom u Rambujeu i pregovorima u Beču, za postizanje sporazuma Kosova i Srbije na osnovu francusko-njemačkog plana, koji ne donosi priznanje Srbije niti garanciju za članstvo u UN . Kuda će ovo odvesti Kosovo, ako se postigne dogovor?
Da, uglavnom model bivše Demokratske Republike Njemačke. Kosovo će ponovo biti suočeno sa izazovima, ali oni više nisu egzistencijalni kao oni iz 1999. godine. Sada su izazovi vezani za formu kako će ovu državu priznati drugi i prije svega za mogućnosti Prištine da slobodno ulazi u pregovore sa drugim državama o svojim vitalnim potrebama. Ako Srbija prestane da mu smeta i ukloni celu tu strukturu koja je protiv priznanja Kosova, ja to smatram dobrim. Budućnost pripada Kosovu. To i sami trezveni ljudi u Beogradu znaju bolje od bilo koga drugog. Ako se ostvari ideja o teritorijalnom integritetu dvije države Kosova i Srbije, onako kako je zgrađen mir poslije Drugog svjetskog rata, ja kažem da je to veliko dostignuće.
Imate li ideju kako Kosovo može da izbjegne veto Rusije i Kine da obezbjedi mjesto u UN?
To je nemoguće, sve dok interese Kosova štiti druga velika sila. Ali, to može da im obezbjedi uzdržanost, ako se nađe rješenje u međunarodnom pravu koje indirektno zadovoljava njihove interese. Čini se da se tako nešto događa sada, gdje se meni lično čini da će bilo kakvo rešenje za Kosovo morati da se nađe u konstrukciji koja ne bi izazvala ego Rusije koja indirektno kroji svjetski poredak.
Pošto je glavni argument za sporazum Kosova i Srbije kretanje dvije zemlje ka EU, da li se može reći da će Kosovo lakše postati deo EU, uprkos pet zemalja članica koje ga ne priiznaju? Isto pitanje važi i za eventualno članstvo u NATO.
Počinjem od dna. U tome nam je potrebna pomoć Albanije i Hrvatske, ali i Crne Gore. Vjerujem da Sjeverna Makedonija to ne nudi. A to ima veze sa predstavljanjem Kosova u Jadranskoj povelji, koja je uvod u članstvo u NATO. Za to vrijeme Kosovo mora da izvrši razgraničenje sa Srbijom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Crnom Gorom. Što znači da je definisano u svojim granicama. Međutim, EU će trebati drugačiji kurs i strategija, gdje bi Kosovo trebalo da bude uključeno sa svim svojim resursima. Pa ipak, Brisel će mu zakomplikovati život, jer indirektno treba da održava dobre odnose sa protivnicima kosovske nezavisnosti.
Sada imamo vladu koja je skeptična prema međunarodnim odnosima. Mislite li da bismo prvi put mogli biti u koliziji sa Zapadom ili čak premijer Kurti, uz sve rezerve, sarađuje sa Zapadom?
Premijer Kurti ima prioritetni problem u toome što nije na pravi način predvideo kurs kojim će ići pregovori Kosova i Srbije. Na početku premijerskog mandata to mu nije biilo mnogo važno, a sada ima problem. Stvaranje ZSO umanjuje zasluge njega i njegovih ljudi, a netransparentnost razgovora čini ga istim kao i prethodnike. Čini se da sarađuje sa strancima, ali sada više razmišlja o tome da onu politiku koja ga je dovela na vlast uskladi sa onim što će da radi u vezi sa pregovorima.
Ako ne obezbjedi priznanje, možemo li bar očekivati da loši i destruktivni odnosi Kosova i Srbiije budu prekinuti francusko-njemačkim planom?
Ne vjerujem da će ikada biti normalnih odnosa između Kosova i Srbije. Ne samo zbog toga što je pala krv običnih ljudi, već i zbog njihovog grubog ponašanja tokom 90-ih, gorkog istorijskog iskustva i prije svega pojačanih narativa, koji su definisali apsurdne paradigme za Kosovo. To nekoliko bistrih umova ne može da promjeni ono što je zapečaćeno u akademskim tekstovima i u celokupnoj srpskoj nacionalnoj misli. Ali, nadam se da će u budućnosti biti pragmatičnijih vlada, skoje će koristiti obostrane resurse koriisteći stare veze. Mislim da postoji ovakva povezanost, ne samo među onima koji su studirali i radili zajedno, već i među ljudima koji su živeli u bivšoj Jugoslaviji. S druge strane, francusko-njemački plan svojom dvosmislenošću i nedostatkom transparentnosti pokazuje da ta saradnja neće biti tako laka, jer nema pravog polazišta, osim principa koji se poklapaju sa glavnim međunarodnim dokumentima.
Da li se usuđujete da prognozirate gdje će Kosovo biti za 15 godina?
Vjerujem da će na Kosovu biti lakše, ali i da će se iskomplikovati problemi sa srpskom zajednicom. Zaista se nadam da će se ekonomski razvijati i vjerujem da će uspjeti sa tim velikim brojem mladih ljudi, koji imaju mnogo ambicija i kulture ali i dobro obrazovanje, što Vlada Kosova ohrabruje. Predviđam da će se još više udaljiti od Albanije, da će Priština i zvanična i politička Tirana nastaviti da se gledaju sa prezirom, dok će običnim ljudima na Kosovu Albanija biti od kkoristi mnogo više nego obrnuto. Problem će ostati ekonomsko-socijalno-politički model Kosova, koji će ono izgraditi u budućnosti, za koji mislim da će biti zbunjujuće i poslije 15 godina. O ovome sudim iz slučaja Albanije.
Izvor: Gazeta Express/Kosovoonline
