Glavni junak naše današnje priče je jedan od najpopularnijih komičara bivše zajedničke države.
Miodrag Petrović Čkalja rodio se u Kruševcu, 1. aprila 1924. godine, gdje je završio i gimnaziju. Godine 1946. postao je član dramaturgijskog studija Radio Beograda.
U pedesetim godinama prvi put se pojavljuje na državnoj televiziji i tako stječe veliku popularnost.
Najveću je slavu stekao 60-ih godina u televizijskim serijama, a potom 70-ih i 80-ih ulogama u serijama „Kamiondžije“ i „Vruć vetar“.
Glumio je i u brojnim filmovima, a zapamćen je ostao i kao borac protiv Miloševićevog režima, zbog čega je i umro u velikoj bijedi.
Naime, zbog vlastitog kritičkog stava prema Miloševiću, ratu i svemu što se 90-ih događalo, legendarnom Čkalji onemogućeno je nastupanje.
Njegova kolegica, zagrebačka komičarka Nela Eržišnik svojedobno je poslala Čkalji otvoreno pismo. Šokirala se kada je čula kako Čkalja trpi teško siromaštvo kao starac, zaboravljeni umirovljenik.
Preminuo je u 79. godini života, a iza njega su ostale brojne uloge, nagrade, priznanja... Kada je dobio nagradu za životno djelo, u svom se govoru obratio publici i svima koji su zaboravili kakav je doprinos ostavio. Bilo je to tri godine prije njegove smrti, 2000. godine. Riječi koje je uputio mnogima su se zauvijek urezale u pamćenje.
„Imam 76 godina, i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša deca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se prvo svojoj ženi, pa deci, nevesti, producentu, reditelju. Ali, budući da sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kost, pa kolegici u baraci koja mi ostavi mleko ispod stola, pa mom poštaru koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovde. Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do kosti“, iskren je bio veliki Čkalja.
Nezaboravni Čkalja umro je na današnji dan prije 16 godina, a ostat će upamćen sve dok žive njegovi filmski likovi.
U pedesetim godinama prvi put se pojavljuje na državnoj televiziji i tako stječe veliku popularnost.
Najveću je slavu stekao 60-ih godina u televizijskim serijama, a potom 70-ih i 80-ih ulogama u serijama „Kamiondžije“ i „Vruć vetar“.
Glumio je i u brojnim filmovima, a zapamćen je ostao i kao borac protiv Miloševićevog režima, zbog čega je i umro u velikoj bijedi.
Naime, zbog vlastitog kritičkog stava prema Miloševiću, ratu i svemu što se 90-ih događalo, legendarnom Čkalji onemogućeno je nastupanje.
Njegova kolegica, zagrebačka komičarka Nela Eržišnik svojedobno je poslala Čkalji otvoreno pismo. Šokirala se kada je čula kako Čkalja trpi teško siromaštvo kao starac, zaboravljeni umirovljenik.
Preminuo je u 79. godini života, a iza njega su ostale brojne uloge, nagrade, priznanja... Kada je dobio nagradu za životno djelo, u svom se govoru obratio publici i svima koji su zaboravili kakav je doprinos ostavio. Bilo je to tri godine prije njegove smrti, 2000. godine. Riječi koje je uputio mnogima su se zauvijek urezale u pamćenje.
„Imam 76 godina, i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali, znači mi da naša deca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se prvo svojoj ženi, pa deci, nevesti, producentu, reditelju. Ali, budući da sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kost, pa kolegici u baraci koja mi ostavi mleko ispod stola, pa mom poštaru koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovde. Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do kosti“, iskren je bio veliki Čkalja.
Nezaboravni Čkalja umro je na današnji dan prije 16 godina, a ostat će upamćen sve dok žive njegovi filmski likovi.
