Da li je optiranje sa cijenom za Kosovo možda zasad samo ponuda još jedne mrkve za beogradsko-prištinske pregovarače? Da li će ona biti prihvaćena?
Uobičajena učmalost ljetnje javnosti u Srbiji godinama se već ne liječi napisima o pojavi drekavaca po šumama, ikonama koje plaču (za Kosovom), stočnim mladuncima sa tri glave...
Za nova vremena takve „pojave“ su sitnica, pa se nadomještaju vijestima o stranim, uvijek zapadnim, špijunima, teroristima, odredima neprijatelja Srbije koji samo što nisu upali u nju, o prisluškivanju, prijetnjama najvišim i najvišem među njima funkcionerima i njihovim porodicama, naročito djeci.
Iako slična obema pošastima, ovoga puta u vrh top liste afera - ne računajući temu dijaloga opozicije i vlasti i bojkota izbora - ušla je i jedna koja, budući da je djelom „kosovska“ ima veću političku težinu.
Riječ je o prepucavanju veselog Ivice Dačića, minista spoljnog, ni manje ni više nego sa Amerikom povodom ideje da pozove tamošnju srpsku dijasporu da na predsjedničkim izborima 2020. glasa za Donalda Trumpa. U inat demokratama (i Kosovarima) koji su podržali činjenicu da je, kako on kaže da su oni rekli, nezavisnost Kosova ništa drugo do „legat Clintonovih“.
Paralelno sa ovim, i pomenutim naduvanim a nepostojećim prijetnjama, međutim, pažljivim posmatračima nije promaklo iskrsavanje iz dva američka izvora ideje o mogućnosti rješenja kosovskog problema faktorom – novac. I čak nagovjesti iznos sume.
Diplomatija nižeg nivoa
Teško je povjerovati da je Dačić ispovrteo (spinovao) ovu „drekavac-temu“ samo da bi „cijena za Kosovo“ postala nevidljiva ili otišla u drugi plan. Ali, ne može da se prenebregne da je verbalni obračun vodio sa jednim od nosilaca te ideje, Michaelom Carpenterom, direktorom "Pen Biden centra", bivšim zvaničnikom Pentagona zaduženim za Balkan.
Još manje može da se zažmuri na komentar predsjednika Aleksandra Vučića na djelove izjave drugog „glasnika“, izvršnog potpredsjednika američkog Atlantskog savjeta Damona Willsona. Što je još indikativnije, ni Dačić ni Vučić prvi u svojim svađalačkim replikama, a drugi u osvrtu na Damonovu „ponuđenu cijenu“ nisu komentarisali. Ako se izuzme Vučićevo ponavljanje da Srbija sad na Kosovu nema (ima!?) – ništa.
Među suvislim javnim reakcijama na Dačićevu „ideju“, na čije detalje se ovdje nećemo osvrtati, najtačnija se svodi na ocjenu da se u tome može vidjeti „jad srpske diplomatije“ budući da je nezamislivo da ministar polemiše „sa nivoom“ činovnika i analitičara strane zemlje. Ta bi ocjena utoliko više važila za predsjednika države.
Međutim, reagovanja na „cjenovnu ponudu“ uglavnom nije bilo. Istini za volju, vrijednost i cijena „srpske kolijevke“ latentno su u politpropagandi srpske politike i osjećanjima javnosti. No one su poglavito u duhovnoj i ideološkoj sferi – adekvati za cijenu su izdaja, prokletstvo, anatema... a i najrasprostranjenija floskula dovitljivog kozerskog pjesnika ne zalazi u materijalnost, teritorijalnost ili imovinska ulaganja budući da se svodi na „najskuplju riječ“.
Bilo je sporadičnih pokušaja da se poput cijene za riječ, lansiraju i neke sume u milijardama dolara koje bi bile dovoljne da se „kolijevka“ potisne iz daljih potraživanja. Pa i priče o ulaganjima države Srbije na Kosovo i njena preduzeća, kao i o udjelima u njima, čini se da su izgubile vrijednost u procesima prljavih balkanskih privatizacija. Vrijednosti rudnog bogatstva pod tlom Kosova i mogućnost da ih koristi Srbija na rubu su naučne fantastike. U tome su samo najslikovitija scenografija podzemne jame i koridori rudnika Trepča koji zalaze u teritoriju „uže Srbije“.
Pa, kako onda, izrečene u samo nekoliko dana, izgledaju ponude američkih analitičara i činovnika na čiji nivo ne treba da se „spušta“ šef diplomatije (kamo sreće da je I. D. na višem nivou!) pošto iz toga ne proističe da ih ne treba ozbiljno sagledati. Njihova analitičnost teško se može svesti na lupetanja kakvim „naši stručnjaci“ danima zasipaju tabloide i tv-tabloide sa nacionalnim frekvencijama.
Vučić bi 'preživio' priznanje
Iz nekoliko javnih nastupa Damona Wilsona iz Atlantskog savjeta u najširu javnost su dospjele njegove ocjene da vjeruje da je sad „pravi trenutak“ za sporazum „u narednih par mjeseci“ po kome će Srbija priznati Kosovo, iako ne mora da bude datumski određen. I još da sposobni lideri poput Thaçija i Vučića to mogu da izvedu, a da je srpski predsjednik „iskreno rekao građanima koja je cijena statusa quo“ te da bi „Vučić politički preživio kada bi priznao Kosovo.“
Priznanje Kosova, kaže Wilson – to je ona kvaka – „mora biti dio paketa koji odgovara i Srbiji. To je prilika da ona razvije svoju ekonomiju, poboljša potencijal radne snage time što će ubrzati put ka EU. Da ne bude politički potpuno zaglavljena oko pitanja Kosova, već da bude orijentisana na to da zemlju pripremi za učešće u globalnoj ekonomiji“.
Wilson je, nije bez značaja, „u sridu“ pogodio i Vučićev „papagajski narativ“ o ekonomiji koja rješava sve, pa i Kosovo. A ovaj je iz čitavog nastupa posebno prokomentarisao „političko preživljavanje“. Ali važnije od toga, zapitao se ima li Zapad koji namerava da pritiska Srbiju, njega posebno, najesen (da li je to onih „Wilsonovih par mjeseci“) ikakvu ideju. Pošto je njegova o razgraničenju odbačena, što je, pohvalio se, „dokaz da je bila najbolja“? Nikakvu ideju ne vidi, ali indirektno je pomenuo cijenu u maniru više od ništa. „Srbija ne može da pristane na nezavisnost Kosova ako Srbija ne dobije ništa“, rekao je Vučić.
Dačićev „replikant“ Carpenter je u pogledu cijene „iznad ništa“ bio još određeniji. Na pitanje šta bi Srbija mogla da dobije zauzvrat ako prizna Kosovo on je Glasu Amerike rekao:
„Članstvo u EU je jedna od stvari, ali budimo realni – to je dalek put, to je proces u kojem morate da ispunite kriterijume i ne znači da će Srbija postati članica EU čim prizna Kosovo. Ali, mislim da to neće biti dovoljno i da je građanima Srbije potrebno nešto opipljivo da bi prihvatili sporazum sa Kosovom – posebno što će u obje zemlje o tome vjerovatno biti organizovan referendum. Oduvijek sam smatao da međunarodna zajednica nije dovoljno angažovana na investicijama na Zapadnom Balkanu, posebno onim koje su u vezi sa rješavanjem konflikta Srbije i Kosova. To mora da bude nešto veliko, dakle ne jedna ili dvije milijarde dolara, već više novca koji će biti uložen. Recimo, osnivanje fonda od 10, 15 milijardi dolara za stabilizaciju prilika u Srbiji i na Kosovu ne bi bilo izvan mogućnosti EU. SAD bi takođe mogle da učestvuju“.
Rješenje prije izbora, američkih
Bez sumnje, i ako se ove najave nižerangiranih američkih igrača uzmu samo kao probni baloni u rješavanju kosovskog pitanja, iz njih se mogu naslutiti nova usmjerenja SAD. U najmanju ruku može se očekivati intenzivnija njihova uloga, pa čak i izvesno preuzimanje primata u odnosu na EU. Iščitavanjem drugih djelova izjava dvojice „izviđača za Balkan“ to se može više nego naslutiti. Carpenter čak kaže da „ne vjeruje da bi nastavak dijaloga, onako kako ga je vodila Federica Mogherini, vodio nečem konkretnom“.
S druge strane, uvjerenje Aleksandra Vučića da je dijalog prekinut i da će ga uveliko odložiti kosovski i srpski izbori, a da će se pritisci Zapada pojačati u narednim mjesecima, takođe djelom potvrđuje tezu da se rješenja „krčkaju“ nezavisno od toga koliko u tome učestvuju beogradski i prištinski pomoćnici kuvara. Citirani Amerikanci, svakako ne iz neobavještenosti, pominju i rokove u mjesecima i „prije izbora”. Ali, ne misle na Vučićeve i Thaçijeve, već svoje predsjedničke izbore!
Najpojednostavljenije, optiranje sa cijenom za Kosovo možda je zasad samo ponuda još jedne šargarepe za beogradsko-prištinske (u kojoj mjeri i briselske?) pregovarače. Da li će ona biti prihvaćena zavisi i od štapa. On bi morao, ipak, da sadrži i rješenja za brojna statusna i tehnička pitanja koja su Ahtisaarijev i briselski proces markirali, a pregovarači nisu imali saglasnost o njima. Štap za požurivanje!?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Piše: Božidar Andrejić
Izvor: Al Jazeera
Za nova vremena takve „pojave“ su sitnica, pa se nadomještaju vijestima o stranim, uvijek zapadnim, špijunima, teroristima, odredima neprijatelja Srbije koji samo što nisu upali u nju, o prisluškivanju, prijetnjama najvišim i najvišem među njima funkcionerima i njihovim porodicama, naročito djeci.
Iako slična obema pošastima, ovoga puta u vrh top liste afera - ne računajući temu dijaloga opozicije i vlasti i bojkota izbora - ušla je i jedna koja, budući da je djelom „kosovska“ ima veću političku težinu.
Riječ je o prepucavanju veselog Ivice Dačića, minista spoljnog, ni manje ni više nego sa Amerikom povodom ideje da pozove tamošnju srpsku dijasporu da na predsjedničkim izborima 2020. glasa za Donalda Trumpa. U inat demokratama (i Kosovarima) koji su podržali činjenicu da je, kako on kaže da su oni rekli, nezavisnost Kosova ništa drugo do „legat Clintonovih“.
Paralelno sa ovim, i pomenutim naduvanim a nepostojećim prijetnjama, međutim, pažljivim posmatračima nije promaklo iskrsavanje iz dva američka izvora ideje o mogućnosti rješenja kosovskog problema faktorom – novac. I čak nagovjesti iznos sume.
Diplomatija nižeg nivoa
Teško je povjerovati da je Dačić ispovrteo (spinovao) ovu „drekavac-temu“ samo da bi „cijena za Kosovo“ postala nevidljiva ili otišla u drugi plan. Ali, ne može da se prenebregne da je verbalni obračun vodio sa jednim od nosilaca te ideje, Michaelom Carpenterom, direktorom "Pen Biden centra", bivšim zvaničnikom Pentagona zaduženim za Balkan.
Još manje može da se zažmuri na komentar predsjednika Aleksandra Vučića na djelove izjave drugog „glasnika“, izvršnog potpredsjednika američkog Atlantskog savjeta Damona Willsona. Što je još indikativnije, ni Dačić ni Vučić prvi u svojim svađalačkim replikama, a drugi u osvrtu na Damonovu „ponuđenu cijenu“ nisu komentarisali. Ako se izuzme Vučićevo ponavljanje da Srbija sad na Kosovu nema (ima!?) – ništa.
Među suvislim javnim reakcijama na Dačićevu „ideju“, na čije detalje se ovdje nećemo osvrtati, najtačnija se svodi na ocjenu da se u tome može vidjeti „jad srpske diplomatije“ budući da je nezamislivo da ministar polemiše „sa nivoom“ činovnika i analitičara strane zemlje. Ta bi ocjena utoliko više važila za predsjednika države.
Međutim, reagovanja na „cjenovnu ponudu“ uglavnom nije bilo. Istini za volju, vrijednost i cijena „srpske kolijevke“ latentno su u politpropagandi srpske politike i osjećanjima javnosti. No one su poglavito u duhovnoj i ideološkoj sferi – adekvati za cijenu su izdaja, prokletstvo, anatema... a i najrasprostranjenija floskula dovitljivog kozerskog pjesnika ne zalazi u materijalnost, teritorijalnost ili imovinska ulaganja budući da se svodi na „najskuplju riječ“.
Bilo je sporadičnih pokušaja da se poput cijene za riječ, lansiraju i neke sume u milijardama dolara koje bi bile dovoljne da se „kolijevka“ potisne iz daljih potraživanja. Pa i priče o ulaganjima države Srbije na Kosovo i njena preduzeća, kao i o udjelima u njima, čini se da su izgubile vrijednost u procesima prljavih balkanskih privatizacija. Vrijednosti rudnog bogatstva pod tlom Kosova i mogućnost da ih koristi Srbija na rubu su naučne fantastike. U tome su samo najslikovitija scenografija podzemne jame i koridori rudnika Trepča koji zalaze u teritoriju „uže Srbije“.
Pa, kako onda, izrečene u samo nekoliko dana, izgledaju ponude američkih analitičara i činovnika na čiji nivo ne treba da se „spušta“ šef diplomatije (kamo sreće da je I. D. na višem nivou!) pošto iz toga ne proističe da ih ne treba ozbiljno sagledati. Njihova analitičnost teško se može svesti na lupetanja kakvim „naši stručnjaci“ danima zasipaju tabloide i tv-tabloide sa nacionalnim frekvencijama.
Vučić bi 'preživio' priznanje
Iz nekoliko javnih nastupa Damona Wilsona iz Atlantskog savjeta u najširu javnost su dospjele njegove ocjene da vjeruje da je sad „pravi trenutak“ za sporazum „u narednih par mjeseci“ po kome će Srbija priznati Kosovo, iako ne mora da bude datumski određen. I još da sposobni lideri poput Thaçija i Vučića to mogu da izvedu, a da je srpski predsjednik „iskreno rekao građanima koja je cijena statusa quo“ te da bi „Vučić politički preživio kada bi priznao Kosovo.“
Priznanje Kosova, kaže Wilson – to je ona kvaka – „mora biti dio paketa koji odgovara i Srbiji. To je prilika da ona razvije svoju ekonomiju, poboljša potencijal radne snage time što će ubrzati put ka EU. Da ne bude politički potpuno zaglavljena oko pitanja Kosova, već da bude orijentisana na to da zemlju pripremi za učešće u globalnoj ekonomiji“.
Wilson je, nije bez značaja, „u sridu“ pogodio i Vučićev „papagajski narativ“ o ekonomiji koja rješava sve, pa i Kosovo. A ovaj je iz čitavog nastupa posebno prokomentarisao „političko preživljavanje“. Ali važnije od toga, zapitao se ima li Zapad koji namerava da pritiska Srbiju, njega posebno, najesen (da li je to onih „Wilsonovih par mjeseci“) ikakvu ideju. Pošto je njegova o razgraničenju odbačena, što je, pohvalio se, „dokaz da je bila najbolja“? Nikakvu ideju ne vidi, ali indirektno je pomenuo cijenu u maniru više od ništa. „Srbija ne može da pristane na nezavisnost Kosova ako Srbija ne dobije ništa“, rekao je Vučić.
Dačićev „replikant“ Carpenter je u pogledu cijene „iznad ništa“ bio još određeniji. Na pitanje šta bi Srbija mogla da dobije zauzvrat ako prizna Kosovo on je Glasu Amerike rekao:
„Članstvo u EU je jedna od stvari, ali budimo realni – to je dalek put, to je proces u kojem morate da ispunite kriterijume i ne znači da će Srbija postati članica EU čim prizna Kosovo. Ali, mislim da to neće biti dovoljno i da je građanima Srbije potrebno nešto opipljivo da bi prihvatili sporazum sa Kosovom – posebno što će u obje zemlje o tome vjerovatno biti organizovan referendum. Oduvijek sam smatao da međunarodna zajednica nije dovoljno angažovana na investicijama na Zapadnom Balkanu, posebno onim koje su u vezi sa rješavanjem konflikta Srbije i Kosova. To mora da bude nešto veliko, dakle ne jedna ili dvije milijarde dolara, već više novca koji će biti uložen. Recimo, osnivanje fonda od 10, 15 milijardi dolara za stabilizaciju prilika u Srbiji i na Kosovu ne bi bilo izvan mogućnosti EU. SAD bi takođe mogle da učestvuju“.
Rješenje prije izbora, američkih
Bez sumnje, i ako se ove najave nižerangiranih američkih igrača uzmu samo kao probni baloni u rješavanju kosovskog pitanja, iz njih se mogu naslutiti nova usmjerenja SAD. U najmanju ruku može se očekivati intenzivnija njihova uloga, pa čak i izvesno preuzimanje primata u odnosu na EU. Iščitavanjem drugih djelova izjava dvojice „izviđača za Balkan“ to se može više nego naslutiti. Carpenter čak kaže da „ne vjeruje da bi nastavak dijaloga, onako kako ga je vodila Federica Mogherini, vodio nečem konkretnom“.
S druge strane, uvjerenje Aleksandra Vučića da je dijalog prekinut i da će ga uveliko odložiti kosovski i srpski izbori, a da će se pritisci Zapada pojačati u narednim mjesecima, takođe djelom potvrđuje tezu da se rješenja „krčkaju“ nezavisno od toga koliko u tome učestvuju beogradski i prištinski pomoćnici kuvara. Citirani Amerikanci, svakako ne iz neobavještenosti, pominju i rokove u mjesecima i „prije izbora”. Ali, ne misle na Vučićeve i Thaçijeve, već svoje predsjedničke izbore!
Najpojednostavljenije, optiranje sa cijenom za Kosovo možda je zasad samo ponuda još jedne šargarepe za beogradsko-prištinske (u kojoj mjeri i briselske?) pregovarače. Da li će ona biti prihvaćena zavisi i od štapa. On bi morao, ipak, da sadrži i rješenja za brojna statusna i tehnička pitanja koja su Ahtisaarijev i briselski proces markirali, a pregovarači nisu imali saglasnost o njima. Štap za požurivanje!?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Piše: Božidar Andrejić
Izvor: Al Jazeera
