Trenutni politički diskurs je nepošten i stoga ne može proizvesti pozitivne promjene. Neriješeni status najbolje funkcioniše za korumpirane političare, manipulatore i kriminalce.
Film se može koristiti kao sredstvo za razbijanje predrasuda i stereotipa, ali ljudski element je ključan. Umjetnici i cjelokupna kulturna scena moraju učiniti u zajedničkim inicijativama, kako bi povećali mobilnost i interkulturne razmene i kako bi ojačali veze među mladima. Susreti su ključni za međusobnu spoznaju. U suprotnom, ovo zastrašujuće doba „lažnih vijesti” odvešće nas u to da govor mržnje postane norma u oba društva – ukazuje Eroll Bilibani, filmski producent i fotograf, koji je intenzivno uključen u razvoj obrazovnih programa koji koriste bioskop i pripovedanje kao platforme za dublje razumijevanje složenih pitanja i promovisanje društvenog razvoja.
On razvija programe obuke kroz laboratoriju za filmsku produkciju, podstičući mlade ljude da djeluju i budu aktivni učesnici društvenih promjena, kroz pripovedanje i stvaranje filma. Ove snažne priče često se distribuiraju kroz DokuFestov putujući bioskop, koji se napaja energijom preko solarnih panela.
Bilibani, koji govori za Danasov projekat „Druga strana Kosova”, je izvršni producent filma Home, dobitnika Bafte, i producent nagrađivanog kratkog filma „In between“.
Danasov projekat „Druga strana Kosova“ ima za cilj da približi kosovskoj i srpskoj javnosti informacije koje nisu plasirale političke elite, ni s jedne strane, već nezavisni građani, kao i povezivanje kosovske i srpske kulturne scene koja je nedovoljno zastupljena u medijima.
Pitanja novinara Danasa
Kako ste se proveli na Beldocs-u i koji su Vaši utisci u vezi sa filmovima koji su bili prikazani? Imate li omiljeni film sa festivala?
– Uvijek je zadovoljstvo prisustvovati festivalu filma u Beogradu i uvijek me raduje da se ponovo sretnem sa starim prijateljima, ali i upoznam nove. Pozicija člana žirija na festivalu ima svoja ograničenja i iz te perspektive veoma je teško pogledati sve zanimljive filmove. Nagradili smo jedno od mojih najdražih dela, hrvatski film “U ime Republike Hrvatske” reditelja Gorana Devića. Devićev dokumentarac predstavlja smeo, sirov film, delikatnog humora, slojevite inteligencije ali iznad svega, saosjećajnog pristupa u prikazivanju odlučnog, ali nesrećnog karaktera, koji vam ne ostavlja drugi izbor nego da se saosjetite sa njegovom borbom. Bilo je još nekoliko izvanrednih filmova, koji su našu odluku učinili vrlo teškom, ali uprkos tome, odluka je bila jednoglasna.
Kako biste opisali saradnju srpskih i kosovskih umjetnika? Da li film i umjetnost mogu da razbiju predrasude i zbliže ljude?
– Saradnja nezavisnih scena funkcioniše već neko vrijeme. Postoji mnogo sjajnih primjera zajedničkih napora koji su stvorili sinergiju putem uzajamnog razumjevanja, poštovanja i povjerenja.
Film se može koristiti kao sredstvo za razbijanje predrasuda i stereotipa, ali ljudski element je ključan. Umjetnici i cjelokupna kulturna scena moraju učiniti više u zajedničkim inicijativama, kako bi povećali mobilnost i interkulturne razmjene i kako bi ojačali veze među mladima.
Moram naglasiti da je mnogo lakše raditi s umjetnicima i organizacijama civilnog društva iz Srbije, za razliku od saradnje sa Srbima koji žive na Kosovu. Pretpostavljam da je to zbog veoma nabijene političke klime na Kosovu, pa međuetničke saradnje na lokalnom nivou postaju sve teže svake godine.
Da li možete detaljnije da nam ukažete na Vaš rad, kojim se temama bavite i na koji način angažujete socijalne promjene? Za šta se zalažete kroz Vaše filmove i na šta ukazujete?
– DokuFest kao kulturna organizacija usmjerena je na obrazovanje kroz film. Nakon dugogodišnjeg učestvovanja u obrazovanju, putem audiovizuelnih alata, sada smo krenuli na sveobuhvatniji pristup koji razvija vještine staratelja za adekvatno rješavanje pogrešnih percepcija, predrasuda i govora mržnje koje se prožimaju kroz tradicionalne i digitalne medije.
Ponosni smo na to jer jasno vidimo neposrednu sposobnost studenata da donose utemeljeni sud, kritički procjenjuju informacije i razvijaju otpornost prema etnocentričnim interpretacijama. Svijesni smo da je to samo kap u okeanu, ali smo uvjereni da kritička pedagogija može pomoći u razvoju socijalno-emocionalnih vještina u prevazilaženju sumnje, što znači konstruktivno uključenje u društvo bez pribjegavanja nasilju.
Naš festival svake godine postaje pokretačka snaga na polju kulture i aktivizma na Kosovu i proslavlja inovaciju, talenat i otkrića. Događaji za profesionalce, mlade talente i djecu, obilježja su DokuFest-a, kao i hrabri filmski program koji ispunjava bioskop i improvizovane prostore projekcije oko historijskog grada Prizrena. Tu su i muzička djela rasprostranjena na tri pozornice, koja pokrivaju žanrove od folka do savremene elektronske muzike. Potom radionica fotografije i izložbe, vizualne izložbe na otvorenom i VR iskustva.
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo najprije i prioritetno učiniti kako bi se odnosi Srbije i Kosova normalizovali?
– Narativ koji je izgrađen na nacionalističkoj ideologiji, podstaknut govorom mržnje, najveći je protivnik normalizacije. Zato je pošten i depolitizovan pristup suočavanja s prošlošću hitno potreban. Sporadične i nepovezane inicijative vrlo su rijetke i ne mogu imati širi uticaj. Sprovođenje procesa normalizacije vrlo je komplikovano zbog trenutne političke situacije koja sadrži etnocentrične narative, a trenutni odgovor na to kako sprovesti proces normalizacije bio bi: povećana mobilnost i razmjena mladih kako bi se osnažili kao svijesni građani koji se mogu nositi sa društvenim preprekama.
Susreti su ključni za međusobno razumjevanje. U suprotnom, ovo zastrašujuće doba „lažnih vijesti” odvešće nas u to da govor mržnje postane norma u oba društva.
Šta mislite o procesu normalizacije koji trenutno sprovode vlasti u Prištini i Beogradu?
– Ne vjerujem u trenutni proces. Neiskren je i zato nema potencijala da dovede do bilo kakvog smislenog rješenja. Najnoviji događaj u Srbiji – kada su desničari upali u pekaru u vlasništvu Albanca, daleko je od normalizacije. Bojim se da to spriječava normalizaciju i ugrožava situaciju. S druge strane, stoprocentna taksa na srpske proizvode, takođe, ne predstavlja normalizaciju.
Čvrsto vjerujem da će se prosperitetna budućnost pojaviti na horizontu tek kada počnemo kritički da pristupamo prošlosti. Otvorene rane moraju biti izlečene što je prije moguće. Manipulacija, minimalizacija i „pretvaranje“ u pogledu neriješenog pitanja nestalih osoba i dalje je duboki ožiljak koji nepotrebno produžuje ovaj proces.
Da li je moguće da će proces normalizacije okončati političke elite koje su bile aktivne tokom sukoba 1990-ih?
– Iskreno, u to više ne vjerujem. Cio proces pregovora pretvorio se u farsu i uspio je da podjeli i stav EU prema procesima evropske integracije Zapadnog Balkana.
Pitanja reditelja Ognjena Glavonića
Poslije sedam godina koje ste proveli kao izvršni direktor Dokufesta, festival je izrastao u jedan od najvažnijih festivala dokumentarnog filma. Očekuje Vas nova, za mnoge koji nemaju dodira sa filmskom industrijom možda ne tako jasna, pozicija – direktor DokuLab programa. Možete li nam reći šta to tačno znači i šta je ono što Vam predstavlja najveći izazov, uzbuđenje i radost povodom ovog novog posla? Šta uostalom za Vas, danas i ovdje, znači biti: radnik u kulturi?
– U pitanju je normalna promjena za organizaciju koja je suočena sa konstantnim rastom. Restruktuiramo i identifikujemo potencijal da bismo se riješili slabosti. Počeli smo sa tim još 2016. godine, imenovanjem direktora festivala, što je omogućilo dalju profesionalizaciju Festivala i omogućilo mi da se usresredim na institucionalni rast organizacije. Tako je DokuLab zaživio. Ideja je bila povezati godišnje projekte u program koji podstiče korišćenje dokumentarnog filma u obrazovanju – angažovanju nastavnika i učenika u aktivnom istraživanju.
Kreativnim umovima takođe se pruža znanje i oprema za kreativno stvaranje dokumentarnog filma na lokalnom i regionalnom nivou. Htjeli smo pokazati kreativnost unoseći neobične filmove na neobična mjesta, kroz naš putujući bioskop. Sve je to savršeno uklopljeno u DokuLab strukturu.
Koliko god bila izazovna, ova uloga je jednako uzbudljiva i osvježavajuća. Nakon toliko godina istraživanja najboljih modela, toga kako se film koristi u obrazovanju na međunarodnom nivou, konačno smo razvili sveobuhvatan Online Teacher Resource uz podršku učitelja srednjih škola. Paralelno smo uveli kurs “Film in Classroom” na Pedagoškom fakultetu u Prizrenu i kontinuirano produciramo filmove mladih. To sve nas na DokuFestu čini ponosnim, ali ujedno i povećava odgovornost za održavanje kvaliteta programa na najvišem mogućem standardu.
Razmjena znanja radi boljeg razumjevanja mogućnosti i ljudske prirode pričinjava razliku na ličnom nivou. Za mene to ide više od posla i pretvara se u strast.
Svjestan sam da trenutni rezultati rada nisu neposredni. Potrebno je dosta strpljenja! I siguran sam da će jednog dana ovi kreativni i kritički umovi preuzeti proces društvene transformacije. Samo treba da vjerujemo i nikada ne odustajemo!
Šta mislite o audiovizuelnom obrazovanju mladih i odsustvu istog u školskom sistemu? Koji su Vaši načini pristupa filmskom obrazovanju novih generacija? Da li je moguće naučiti mlade ljude da kroz čitanje i razumjevanje slika koje ih okružuju shvate i prepoznaju oblike manipulacije, korupcije i laži koje se ovdje godinama nude kao istine?
– Ne možemo da pristupamo obrazovanju kao prije 20 – 30 godina. Današnja mladež je vizuelna i to ne smijemo zanemariti. Oni drugačije uče, a učiteljima to pruža priliku da proces učenja sprovedu kombinacijom pokretnih slika, fotografija, zvukova i najvažnije medija. Mediji su danas vrlo agresivni, i koriste sve vrste taktika kako bi sadržajem privukli publiku, često lažnim i kamufliranim činjenicama.
Kako bi situacija bila održiva, važno je raditi s nastavnicima i pomoći im u razvijanju pedagoških vještina putem audio-vizuelnih alata. Kada se te vještine interaktivno primjene u učionici, učenici razvijaju sposobnost da se odupru kontroverznim medijskim narativima, a to im pomaže da razviju komunikacijske i međuljudske vještine koje su im potrebne za dijalog, suočavanje sa neslaganjem, ali i nauče miroljubive pristupe promjenama.
Audiovizuelno obrazovanje, sa druge strane, može biti vrlo opasno. Nedavno sam pročitao intervju s velikim njemačkim rediteljem Vernerom Herzogom koji kaže: „činjenice ne predstavljaju istinu“. Ta fraza mi je ostala u umu i podsjetila me kako su važne kritičke i analitičke vještine razmišljanja radi donošenja informativnog suda i izbjegavanja ushićenja kroz izmišljene činjenice politički etnocentričnog osjećaja. Stoga ovaj proces treba da bude olakšan i didaktičkim alatima koji su dostupni. Treba raspravljati o višestrukim perspektivama.
Kakav je Vaš stav povodom angažovanja nevladinog sektora na pružanju i organizovanju konkretnih inicijativa za povezivanje, upoznavanje i stvaranje boljih odnosa između mladih, i kako se u to uklapa, ili razlikuje, ono što Dokufest godinama radi i pokušava da stvori?
– Organizacije civilnog društva i kulturna scena stvorili su veliki broj mogućnosti za interkulturalnu razmjenu. Neke su inicijative bile genijalne, neke osrednje, a neke su aktivnosti bile veoma loše! Nažalost, postoje i brojna udruženja koje su nanela više štete i dodatno polarizovala procese normalizacije, sa obje strane granica.
Skloni smo izgradnji organskih partnerstava. Brojni su filmski festivali i organizacije s kojima sarađujemo već više od deset godina, a nedavno smo počeli da stvaramo iskrena partnerstva s muzičkom scenom. Naša filmska škola je podržala brojne studente i mlade filmske stvaraoce iz Srbije, koji sada grade filmove uspješnih karijera.
Mislim da smo na DokuFestu uspjeli da izgradimo partnerstva utemeljena na razumjevanju, toleranciji, prijateljstvu. Kako su partnerstva prirodno rasla, tokom godina, uspeli smo da stvorimo i višedimenzionalnu regionalnu transformativnu platformu koja je usmjerena na mlade, što je dovelo do stvaranja novih zajedničkih vrijednosti, a ne samo razmjene.
Pitanja sa društvenih mreža
Šta je, prema Vašem mišljenju, najbolje rješenje za Kosovo?
– Prije mnogo godina živeo sam sa bratom pod istim krovom. Nismo se slagali i stalno smo se svađali oko banalnih stvari poput čiji je red da se istušira, da li je muzika preglasna, čiji je red da koristi telefon… (da, to je bilo u vrijeme dobrih starih fiksnih telefona), zašto su drugari pozvani usred nedjelje i tako dalje. Ponekad se sve to pretvaralo u gadan sukob, zbog kojeg mjesecima ne bismo razgovarali.
Odselio sam se, uzeo stan i počeo da živim svoj život. Od tog momenta mi smo postali više nego braća, postali smo prijatelji koji se podržavaju u teškim životnim momentima jer nas je distanca zbližila.
Kosovo je proglasilo svoju nezavisnost, sa simbolima, a putni dokument UNMIK-a zamjenjen je nacionalnim pasošem. Neriješeni status najbolje funkcioniše za korumpirane političare, manipulatore i kriminalce. Rješenje koje vidim je slično alegoriji mog odvajanja od brata.
Živjeli smo u jednoj zajedničkoj zemlji u kojoj je krvavi rat uzeo svoj danak. Postoje Albanci koji žive u Srbiji i Srbi koji žive na Kosovu. I jedni i drugi se koriste za političke manipulacije. Radimo na stvaranju pristojnog i prosperitetnog okruženja za mlade koji su tolerantni i poštuju jedni druge. Dalji etnocentrizam može samo podstaknuti nacionalistička osjećanja, a znamo kako se ta igra završava.
Koliko je tačno ono što nam predstavljaju mediji?
– Skoro ništa. Činjenice su uglavnom trivijalizovane i spakovane tako da podstaknu govor mržnje. A kad čitam komentare na društvenim medijima, gadim se koliko smo postali nehumani.
Da li postoji povjerenje u društvene institucije i koliko značaja ima nezavisnost kulture, umjetnosti, nauke, sporta..
– Nezavisna kulturna scena već je pokazala da kultura i umjetnost mogu slomiti granice i usmjeriti procese ka naprijed. Sport je složeniji i prevrtljiviji, jer postoje neke gorke uspomene s fudbalskih događaja koji su podstakle nacionalističke reakcije i podjelu.
Na institucionalnom nivou, Srbija neprestano blokira članstvo Kosova u međunarodnim institucijama i agencijama, a UNESCO je bio jedan od ružnih primjera vrlo agresivne kampanje o korišćenju činjenica – kako bi se iskrivila istina. Trenutni politički diskurs je nepošten i stoga ne može proizvesti pozitivne promjene. Barem za sada. Ali ne smijemo odustati!
On razvija programe obuke kroz laboratoriju za filmsku produkciju, podstičući mlade ljude da djeluju i budu aktivni učesnici društvenih promjena, kroz pripovedanje i stvaranje filma. Ove snažne priče često se distribuiraju kroz DokuFestov putujući bioskop, koji se napaja energijom preko solarnih panela.
Bilibani, koji govori za Danasov projekat „Druga strana Kosova”, je izvršni producent filma Home, dobitnika Bafte, i producent nagrađivanog kratkog filma „In between“.
Danasov projekat „Druga strana Kosova“ ima za cilj da približi kosovskoj i srpskoj javnosti informacije koje nisu plasirale političke elite, ni s jedne strane, već nezavisni građani, kao i povezivanje kosovske i srpske kulturne scene koja je nedovoljno zastupljena u medijima.
Pitanja novinara Danasa
Kako ste se proveli na Beldocs-u i koji su Vaši utisci u vezi sa filmovima koji su bili prikazani? Imate li omiljeni film sa festivala?
– Uvijek je zadovoljstvo prisustvovati festivalu filma u Beogradu i uvijek me raduje da se ponovo sretnem sa starim prijateljima, ali i upoznam nove. Pozicija člana žirija na festivalu ima svoja ograničenja i iz te perspektive veoma je teško pogledati sve zanimljive filmove. Nagradili smo jedno od mojih najdražih dela, hrvatski film “U ime Republike Hrvatske” reditelja Gorana Devića. Devićev dokumentarac predstavlja smeo, sirov film, delikatnog humora, slojevite inteligencije ali iznad svega, saosjećajnog pristupa u prikazivanju odlučnog, ali nesrećnog karaktera, koji vam ne ostavlja drugi izbor nego da se saosjetite sa njegovom borbom. Bilo je još nekoliko izvanrednih filmova, koji su našu odluku učinili vrlo teškom, ali uprkos tome, odluka je bila jednoglasna.
Kako biste opisali saradnju srpskih i kosovskih umjetnika? Da li film i umjetnost mogu da razbiju predrasude i zbliže ljude?
– Saradnja nezavisnih scena funkcioniše već neko vrijeme. Postoji mnogo sjajnih primjera zajedničkih napora koji su stvorili sinergiju putem uzajamnog razumjevanja, poštovanja i povjerenja.
Film se može koristiti kao sredstvo za razbijanje predrasuda i stereotipa, ali ljudski element je ključan. Umjetnici i cjelokupna kulturna scena moraju učiniti više u zajedničkim inicijativama, kako bi povećali mobilnost i interkulturne razmjene i kako bi ojačali veze među mladima.
Moram naglasiti da je mnogo lakše raditi s umjetnicima i organizacijama civilnog društva iz Srbije, za razliku od saradnje sa Srbima koji žive na Kosovu. Pretpostavljam da je to zbog veoma nabijene političke klime na Kosovu, pa međuetničke saradnje na lokalnom nivou postaju sve teže svake godine.
Da li možete detaljnije da nam ukažete na Vaš rad, kojim se temama bavite i na koji način angažujete socijalne promjene? Za šta se zalažete kroz Vaše filmove i na šta ukazujete?
– DokuFest kao kulturna organizacija usmjerena je na obrazovanje kroz film. Nakon dugogodišnjeg učestvovanja u obrazovanju, putem audiovizuelnih alata, sada smo krenuli na sveobuhvatniji pristup koji razvija vještine staratelja za adekvatno rješavanje pogrešnih percepcija, predrasuda i govora mržnje koje se prožimaju kroz tradicionalne i digitalne medije.
Ponosni smo na to jer jasno vidimo neposrednu sposobnost studenata da donose utemeljeni sud, kritički procjenjuju informacije i razvijaju otpornost prema etnocentričnim interpretacijama. Svijesni smo da je to samo kap u okeanu, ali smo uvjereni da kritička pedagogija može pomoći u razvoju socijalno-emocionalnih vještina u prevazilaženju sumnje, što znači konstruktivno uključenje u društvo bez pribjegavanja nasilju.
Naš festival svake godine postaje pokretačka snaga na polju kulture i aktivizma na Kosovu i proslavlja inovaciju, talenat i otkrića. Događaji za profesionalce, mlade talente i djecu, obilježja su DokuFest-a, kao i hrabri filmski program koji ispunjava bioskop i improvizovane prostore projekcije oko historijskog grada Prizrena. Tu su i muzička djela rasprostranjena na tri pozornice, koja pokrivaju žanrove od folka do savremene elektronske muzike. Potom radionica fotografije i izložbe, vizualne izložbe na otvorenom i VR iskustva.
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo najprije i prioritetno učiniti kako bi se odnosi Srbije i Kosova normalizovali?
– Narativ koji je izgrađen na nacionalističkoj ideologiji, podstaknut govorom mržnje, najveći je protivnik normalizacije. Zato je pošten i depolitizovan pristup suočavanja s prošlošću hitno potreban. Sporadične i nepovezane inicijative vrlo su rijetke i ne mogu imati širi uticaj. Sprovođenje procesa normalizacije vrlo je komplikovano zbog trenutne političke situacije koja sadrži etnocentrične narative, a trenutni odgovor na to kako sprovesti proces normalizacije bio bi: povećana mobilnost i razmjena mladih kako bi se osnažili kao svijesni građani koji se mogu nositi sa društvenim preprekama.
Susreti su ključni za međusobno razumjevanje. U suprotnom, ovo zastrašujuće doba „lažnih vijesti” odvešće nas u to da govor mržnje postane norma u oba društva.
Šta mislite o procesu normalizacije koji trenutno sprovode vlasti u Prištini i Beogradu?
– Ne vjerujem u trenutni proces. Neiskren je i zato nema potencijala da dovede do bilo kakvog smislenog rješenja. Najnoviji događaj u Srbiji – kada su desničari upali u pekaru u vlasništvu Albanca, daleko je od normalizacije. Bojim se da to spriječava normalizaciju i ugrožava situaciju. S druge strane, stoprocentna taksa na srpske proizvode, takođe, ne predstavlja normalizaciju.
Čvrsto vjerujem da će se prosperitetna budućnost pojaviti na horizontu tek kada počnemo kritički da pristupamo prošlosti. Otvorene rane moraju biti izlečene što je prije moguće. Manipulacija, minimalizacija i „pretvaranje“ u pogledu neriješenog pitanja nestalih osoba i dalje je duboki ožiljak koji nepotrebno produžuje ovaj proces.
Da li je moguće da će proces normalizacije okončati političke elite koje su bile aktivne tokom sukoba 1990-ih?
– Iskreno, u to više ne vjerujem. Cio proces pregovora pretvorio se u farsu i uspio je da podjeli i stav EU prema procesima evropske integracije Zapadnog Balkana.
Pitanja reditelja Ognjena Glavonića
Poslije sedam godina koje ste proveli kao izvršni direktor Dokufesta, festival je izrastao u jedan od najvažnijih festivala dokumentarnog filma. Očekuje Vas nova, za mnoge koji nemaju dodira sa filmskom industrijom možda ne tako jasna, pozicija – direktor DokuLab programa. Možete li nam reći šta to tačno znači i šta je ono što Vam predstavlja najveći izazov, uzbuđenje i radost povodom ovog novog posla? Šta uostalom za Vas, danas i ovdje, znači biti: radnik u kulturi?
– U pitanju je normalna promjena za organizaciju koja je suočena sa konstantnim rastom. Restruktuiramo i identifikujemo potencijal da bismo se riješili slabosti. Počeli smo sa tim još 2016. godine, imenovanjem direktora festivala, što je omogućilo dalju profesionalizaciju Festivala i omogućilo mi da se usresredim na institucionalni rast organizacije. Tako je DokuLab zaživio. Ideja je bila povezati godišnje projekte u program koji podstiče korišćenje dokumentarnog filma u obrazovanju – angažovanju nastavnika i učenika u aktivnom istraživanju.
Kreativnim umovima takođe se pruža znanje i oprema za kreativno stvaranje dokumentarnog filma na lokalnom i regionalnom nivou. Htjeli smo pokazati kreativnost unoseći neobične filmove na neobična mjesta, kroz naš putujući bioskop. Sve je to savršeno uklopljeno u DokuLab strukturu.
Koliko god bila izazovna, ova uloga je jednako uzbudljiva i osvježavajuća. Nakon toliko godina istraživanja najboljih modela, toga kako se film koristi u obrazovanju na međunarodnom nivou, konačno smo razvili sveobuhvatan Online Teacher Resource uz podršku učitelja srednjih škola. Paralelno smo uveli kurs “Film in Classroom” na Pedagoškom fakultetu u Prizrenu i kontinuirano produciramo filmove mladih. To sve nas na DokuFestu čini ponosnim, ali ujedno i povećava odgovornost za održavanje kvaliteta programa na najvišem mogućem standardu.
Razmjena znanja radi boljeg razumjevanja mogućnosti i ljudske prirode pričinjava razliku na ličnom nivou. Za mene to ide više od posla i pretvara se u strast.
Svjestan sam da trenutni rezultati rada nisu neposredni. Potrebno je dosta strpljenja! I siguran sam da će jednog dana ovi kreativni i kritički umovi preuzeti proces društvene transformacije. Samo treba da vjerujemo i nikada ne odustajemo!
Šta mislite o audiovizuelnom obrazovanju mladih i odsustvu istog u školskom sistemu? Koji su Vaši načini pristupa filmskom obrazovanju novih generacija? Da li je moguće naučiti mlade ljude da kroz čitanje i razumjevanje slika koje ih okružuju shvate i prepoznaju oblike manipulacije, korupcije i laži koje se ovdje godinama nude kao istine?
– Ne možemo da pristupamo obrazovanju kao prije 20 – 30 godina. Današnja mladež je vizuelna i to ne smijemo zanemariti. Oni drugačije uče, a učiteljima to pruža priliku da proces učenja sprovedu kombinacijom pokretnih slika, fotografija, zvukova i najvažnije medija. Mediji su danas vrlo agresivni, i koriste sve vrste taktika kako bi sadržajem privukli publiku, često lažnim i kamufliranim činjenicama.
Kako bi situacija bila održiva, važno je raditi s nastavnicima i pomoći im u razvijanju pedagoških vještina putem audio-vizuelnih alata. Kada se te vještine interaktivno primjene u učionici, učenici razvijaju sposobnost da se odupru kontroverznim medijskim narativima, a to im pomaže da razviju komunikacijske i međuljudske vještine koje su im potrebne za dijalog, suočavanje sa neslaganjem, ali i nauče miroljubive pristupe promjenama.
Audiovizuelno obrazovanje, sa druge strane, može biti vrlo opasno. Nedavno sam pročitao intervju s velikim njemačkim rediteljem Vernerom Herzogom koji kaže: „činjenice ne predstavljaju istinu“. Ta fraza mi je ostala u umu i podsjetila me kako su važne kritičke i analitičke vještine razmišljanja radi donošenja informativnog suda i izbjegavanja ushićenja kroz izmišljene činjenice politički etnocentričnog osjećaja. Stoga ovaj proces treba da bude olakšan i didaktičkim alatima koji su dostupni. Treba raspravljati o višestrukim perspektivama.
Kakav je Vaš stav povodom angažovanja nevladinog sektora na pružanju i organizovanju konkretnih inicijativa za povezivanje, upoznavanje i stvaranje boljih odnosa između mladih, i kako se u to uklapa, ili razlikuje, ono što Dokufest godinama radi i pokušava da stvori?
– Organizacije civilnog društva i kulturna scena stvorili su veliki broj mogućnosti za interkulturalnu razmjenu. Neke su inicijative bile genijalne, neke osrednje, a neke su aktivnosti bile veoma loše! Nažalost, postoje i brojna udruženja koje su nanela više štete i dodatno polarizovala procese normalizacije, sa obje strane granica.
Skloni smo izgradnji organskih partnerstava. Brojni su filmski festivali i organizacije s kojima sarađujemo već više od deset godina, a nedavno smo počeli da stvaramo iskrena partnerstva s muzičkom scenom. Naša filmska škola je podržala brojne studente i mlade filmske stvaraoce iz Srbije, koji sada grade filmove uspješnih karijera.
Mislim da smo na DokuFestu uspjeli da izgradimo partnerstva utemeljena na razumjevanju, toleranciji, prijateljstvu. Kako su partnerstva prirodno rasla, tokom godina, uspeli smo da stvorimo i višedimenzionalnu regionalnu transformativnu platformu koja je usmjerena na mlade, što je dovelo do stvaranja novih zajedničkih vrijednosti, a ne samo razmjene.
Pitanja sa društvenih mreža
Šta je, prema Vašem mišljenju, najbolje rješenje za Kosovo?
– Prije mnogo godina živeo sam sa bratom pod istim krovom. Nismo se slagali i stalno smo se svađali oko banalnih stvari poput čiji je red da se istušira, da li je muzika preglasna, čiji je red da koristi telefon… (da, to je bilo u vrijeme dobrih starih fiksnih telefona), zašto su drugari pozvani usred nedjelje i tako dalje. Ponekad se sve to pretvaralo u gadan sukob, zbog kojeg mjesecima ne bismo razgovarali.
Odselio sam se, uzeo stan i počeo da živim svoj život. Od tog momenta mi smo postali više nego braća, postali smo prijatelji koji se podržavaju u teškim životnim momentima jer nas je distanca zbližila.
Kosovo je proglasilo svoju nezavisnost, sa simbolima, a putni dokument UNMIK-a zamjenjen je nacionalnim pasošem. Neriješeni status najbolje funkcioniše za korumpirane političare, manipulatore i kriminalce. Rješenje koje vidim je slično alegoriji mog odvajanja od brata.
Živjeli smo u jednoj zajedničkoj zemlji u kojoj je krvavi rat uzeo svoj danak. Postoje Albanci koji žive u Srbiji i Srbi koji žive na Kosovu. I jedni i drugi se koriste za političke manipulacije. Radimo na stvaranju pristojnog i prosperitetnog okruženja za mlade koji su tolerantni i poštuju jedni druge. Dalji etnocentrizam može samo podstaknuti nacionalistička osjećanja, a znamo kako se ta igra završava.
Koliko je tačno ono što nam predstavljaju mediji?
– Skoro ništa. Činjenice su uglavnom trivijalizovane i spakovane tako da podstaknu govor mržnje. A kad čitam komentare na društvenim medijima, gadim se koliko smo postali nehumani.
Da li postoji povjerenje u društvene institucije i koliko značaja ima nezavisnost kulture, umjetnosti, nauke, sporta..
– Nezavisna kulturna scena već je pokazala da kultura i umjetnost mogu slomiti granice i usmjeriti procese ka naprijed. Sport je složeniji i prevrtljiviji, jer postoje neke gorke uspomene s fudbalskih događaja koji su podstakle nacionalističke reakcije i podjelu.
Na institucionalnom nivou, Srbija neprestano blokira članstvo Kosova u međunarodnim institucijama i agencijama, a UNESCO je bio jedan od ružnih primjera vrlo agresivne kampanje o korišćenju činjenica – kako bi se iskrivila istina. Trenutni politički diskurs je nepošten i stoga ne može proizvesti pozitivne promjene. Barem za sada. Ali ne smijemo odustati!
