Sastanak od 26. oktobra stvorio je tri nove realnosti, koje će proizvesti niz efekata u nedjeljama i mjesecima koji su pred nama.
Živimo u vremenima kada nije lako imati međunarodnu pažnju. Svaki kontinent je prepun jedne ili više regionalnih kriza koje zahtjevaju pažnju i energiju naših zapadnih saveznika. Na evropskom kontinentu, ruska invazija Ukrajine; na Bliskom istoku, kao da Sirija, Irak i Afganistan nisu dovoljni, sada imamo i novi sukob između Izraela i Hamasa; u Aziji, stalne tenzije između Kine i Tajvana, kao i Sjeverne i Južne Koreje; dok u Africi imamo petnaestak aktivnih sukoba od Sudana i Malija do Nigera i Burkine Faso. Sve ovo je navelo čak i obično super-oprezne Ujedinjene Nacije da izjavljuju kako „živimo u vremenima najvećeg broja nasilnih sukoba od kraja Drugog svjetskog rata“.
U ovoj pozadini veoma je teško privući međunarodnu pažnju. To su nedavno shvatili građani Nagorno-Karabaha i Sudana. Azerbejdžan je pred očima svijeta i u roku od nekoliko sati raselio 150.000 Jermena iz Nagorno-Karabaha. U Sudanu je zbog ponovnog izbijanja sukoba ove godine skoro 10.000 mrtvih i više od 5 miliona raseljeno u, kako su Ujedinjene Nacije opisale kao „najgoru humanitarnu tragediju u modernoj istoriji“.
Nijedan od ovih razvoja nije bio dugotrajniji medijski naslov od jednog dana, niti je proizveo bilo kakvu ozbiljnu međunarodnu reakciju mimo standardnih diplomatskih saopštenja koja su pozivala na uzdržanost.
S tim u vezi, bilo je veoma ohrabrujuće vidjeti prošle nedjelje pažnju tri najveća evropska lidera na dijalog Kosova i Srbije. Njihovo fizičko prisustvo na odvojenim sastancima sa premijerom Kurtijem i predsjednikom Vučićem je pokazatelj njihove posvećenosti unapređenju dijaloga.
Već neko vrijeme su kancelar Scholz, predsjednik Macron i premijerka Meloni, uz podršku SAD, postavili dijalog Kosovo-Srbija kao jedan od prioriteta svoje spoljne politike. A od Banjske posebno ova pažnja dobija novi zamah.
Od Banjske, njihovi delegati su udvostručili napore da unaprede dijalog i svo troje krunisali su posvećenost prošlonedjeljnim sastankom. S tim u vezi, ne treba potceniti značaj prošlonedjeljnog sastanka. On je sada proizveo tri nove realnosti u okviru dijaloga Kosovo-Srbija koje će proizvesti niz efekata tokom narednih nedjelja i mjeseci.
Prva stvorena realnost je sporazum o „modernoj evropskoj“ Zajednici srpskih opština. Dakle, prema najavi trojice lidera, sada su se prvi put poslije deset godina sve strane dogovorile kako će Asocijacija izgledati. Drugim riječima, od prošle nedjelje je zatvorena rasprava o tome kako će Udruženje izgledati. I s tim u vezi, čini se da Kosovo ima razloga da bude zadovoljno dogovorenom verzijom. Ovo kažem iz tri razloga.
Prvo, najstrastveniji protivnik Asocijacije, premijer Kurti, već se složio sa ovom verzijom Asocijacije. To je zbog činjenice da su sugestije Kosova konačno uzete u obzir. Drugi, američki ambasador na Kosovu g. Hovener, je potvrdio da je po presudi SAD, ova verzija Asocijacije u skladu sa tri biblijska kriterijuma premijera Kurtija: (1) Odluka Ustavnog suda Kosova, (2) Pismo Mogherini i (3) pisana javna pozicija savjetnika Cholleta i specijalnog predstavnika SAD Escobara. Treće, i sama trojica lidera EU potvrdila su da je ova verzija Asocijacije „u skladu sa najboljom evropskom praksom i standardima“ – ovaj princip Kosovo već dugo zahtjeva.
Ova nova realnost od sada će u istoriji dijaloga biti poznata kao „sporazum od 26. oktobra“. Od 26. oktobra 2023. više se neće razgovarati o tome kako bi Asocijacija trebalo da izgleda, već kako će biti funkcionalizovano. Drugim riječima, Rubikon je pređen.
Druga stvorena realnost je formalnost obaveze Srbije da de fakto prizna Kosovo. Od sporazuma Osnovnog sporazuma i odgovarajućeg aneksa, EU se uzdržala od definisanja obaveza Srbije u okviru ovih sporazuma kao „de fakto priznanje“ Kosova.
Shodno tome, nijedan zvaničnik EU nikada nije upotrebio ovu frazu. To se promjenilo 26. oktobra. Od 26. oktobra sintagma „de fakto priznanje“ postala je sastavni dio dijaloga Kosovo-Srbija. Ovaj razvoj ne treba potcjenjivati.
Ovaj korak od strane EU će izazvati izuzetno važan lančani efekat u kontekstu nastojanja Kosova da unapredi diplomatske odnose sa pet zemalja koje ne priznaju, ali i šire, otvarajući tako put povećanom međunarodnom uticaju Kosova kao faktora.
S druge strane, ovakav razvoj događaja će sada povećati pritisak na Srbiju da ispoštuje svoje obaveze iz Osnovnog sporazuma, tj. da aktivno (1) prizna simbole i dokumenata Kosova; (2) neometanje članstva Kosova u međunarodnim organizacijama i (3) razmjena diplomatskih misija.
Treća stvorena realnost je nova dinamika dijaloga. Uključivanje trojice lidera u dijalog je sada uzdiglo dijalog u novu i dinamičniju fazu. U pet kratkih paragrafa strane se tri puta pozivaju da djeluju „bez odlaganja“, da „brzo napreduju“ i da se „odmah dogovore“. Drugim riječima, nismo više na nivou igara tipa „od CEFTA do SEFTA“ ili „boli me desna ruka“. Sada se očekuju ozbiljni koraci od strana u implementaciji osnovnog sporazuma. I ovo sada više nije pitanje mjeseci, već nedjelja.
Generalno, Kosovo ima razloga da bude srećno zbog sastanka lidera prošle nedjelje. Vjerujem da je prijedlog lidera EU od 26. oktobra, koji je bliži interesima Kosova nego interesima Srbije, direktna posljedica Banjske. Zbog napada u Banjskoj, lideri EU uskratili su Vučiću osnivanje Asocijacije koja bi bila bliža interesima Srbije. Isto tako, uzdigli su poziciju Kosova u okviru osnovnog sporazuma tako što su javno priznali obaveze Srbije u okviru sporazuma kao „de fakto priznanje“ Kosova.
I dok su stavovi Kosova i njegovih saveznika bili uglavnom usklađeni prošle nedjelje, u jednom pogledu bilo je jasno da se strane razlikuju: pitanje potpisa. Prvo što je Kurti rekao poslije prošlonedjeljnog sastanka bilo je „Srbija je odbila da potpiše… prihvatanje znači potpis, samo potpis znači prihvatanje i garantuje sprovođenje“.
Ovo je bilo u suprotnosti sa stavom lidera EU koji su podvukli da „formalnosti, uključujući i one u vezi sa odobrenjem, ne bi trebalo da ometaju napredak“. Dakle, jasno je da je njihov naglasak na praktičnoj implementaciji, a ne na formalnom potpisu.
I zapravo, istorija međunarodnih odnosa nas uči da potpisivanje nije garancija uspjeha. Kakva je korist od potpisanog budimpeštanskog memoranduma za Ukrajinu danas?
S druge strane, jedan od najvećih diplomatskih uspjeha – Koncert Evrope – bio je rezultat političkog sporazuma, a ne pravnog potpisa. Kubanska kriza kao jedna od najvažnijih međunarodnih epizoda nije riješena potpisivanjem diplomatskog dokumenta, već političkim dogovorom lidera SAD i Sovjetskog Saveza.
Može da se nastavi ovako, ali vjerujem da je jasno ono što želim da kažem: svijet, kao ni dijalog Kosova i Srbije, ne pati od nedostatka potpisa na diplomatskim dokumentima, već od nedostatka političke volje da se unaprijedi zajednički interesi suprotstavljenih strana.
Izvor: Koha/Kossev
U ovoj pozadini veoma je teško privući međunarodnu pažnju. To su nedavno shvatili građani Nagorno-Karabaha i Sudana. Azerbejdžan je pred očima svijeta i u roku od nekoliko sati raselio 150.000 Jermena iz Nagorno-Karabaha. U Sudanu je zbog ponovnog izbijanja sukoba ove godine skoro 10.000 mrtvih i više od 5 miliona raseljeno u, kako su Ujedinjene Nacije opisale kao „najgoru humanitarnu tragediju u modernoj istoriji“.
Nijedan od ovih razvoja nije bio dugotrajniji medijski naslov od jednog dana, niti je proizveo bilo kakvu ozbiljnu međunarodnu reakciju mimo standardnih diplomatskih saopštenja koja su pozivala na uzdržanost.
S tim u vezi, bilo je veoma ohrabrujuće vidjeti prošle nedjelje pažnju tri najveća evropska lidera na dijalog Kosova i Srbije. Njihovo fizičko prisustvo na odvojenim sastancima sa premijerom Kurtijem i predsjednikom Vučićem je pokazatelj njihove posvećenosti unapređenju dijaloga.
Već neko vrijeme su kancelar Scholz, predsjednik Macron i premijerka Meloni, uz podršku SAD, postavili dijalog Kosovo-Srbija kao jedan od prioriteta svoje spoljne politike. A od Banjske posebno ova pažnja dobija novi zamah.
Od Banjske, njihovi delegati su udvostručili napore da unaprede dijalog i svo troje krunisali su posvećenost prošlonedjeljnim sastankom. S tim u vezi, ne treba potceniti značaj prošlonedjeljnog sastanka. On je sada proizveo tri nove realnosti u okviru dijaloga Kosovo-Srbija koje će proizvesti niz efekata tokom narednih nedjelja i mjeseci.
Prva stvorena realnost je sporazum o „modernoj evropskoj“ Zajednici srpskih opština. Dakle, prema najavi trojice lidera, sada su se prvi put poslije deset godina sve strane dogovorile kako će Asocijacija izgledati. Drugim riječima, od prošle nedjelje je zatvorena rasprava o tome kako će Udruženje izgledati. I s tim u vezi, čini se da Kosovo ima razloga da bude zadovoljno dogovorenom verzijom. Ovo kažem iz tri razloga.
Prvo, najstrastveniji protivnik Asocijacije, premijer Kurti, već se složio sa ovom verzijom Asocijacije. To je zbog činjenice da su sugestije Kosova konačno uzete u obzir. Drugi, američki ambasador na Kosovu g. Hovener, je potvrdio da je po presudi SAD, ova verzija Asocijacije u skladu sa tri biblijska kriterijuma premijera Kurtija: (1) Odluka Ustavnog suda Kosova, (2) Pismo Mogherini i (3) pisana javna pozicija savjetnika Cholleta i specijalnog predstavnika SAD Escobara. Treće, i sama trojica lidera EU potvrdila su da je ova verzija Asocijacije „u skladu sa najboljom evropskom praksom i standardima“ – ovaj princip Kosovo već dugo zahtjeva.
Ova nova realnost od sada će u istoriji dijaloga biti poznata kao „sporazum od 26. oktobra“. Od 26. oktobra 2023. više se neće razgovarati o tome kako bi Asocijacija trebalo da izgleda, već kako će biti funkcionalizovano. Drugim riječima, Rubikon je pređen.
Druga stvorena realnost je formalnost obaveze Srbije da de fakto prizna Kosovo. Od sporazuma Osnovnog sporazuma i odgovarajućeg aneksa, EU se uzdržala od definisanja obaveza Srbije u okviru ovih sporazuma kao „de fakto priznanje“ Kosova.
Shodno tome, nijedan zvaničnik EU nikada nije upotrebio ovu frazu. To se promjenilo 26. oktobra. Od 26. oktobra sintagma „de fakto priznanje“ postala je sastavni dio dijaloga Kosovo-Srbija. Ovaj razvoj ne treba potcjenjivati.
Ovaj korak od strane EU će izazvati izuzetno važan lančani efekat u kontekstu nastojanja Kosova da unapredi diplomatske odnose sa pet zemalja koje ne priznaju, ali i šire, otvarajući tako put povećanom međunarodnom uticaju Kosova kao faktora.
S druge strane, ovakav razvoj događaja će sada povećati pritisak na Srbiju da ispoštuje svoje obaveze iz Osnovnog sporazuma, tj. da aktivno (1) prizna simbole i dokumenata Kosova; (2) neometanje članstva Kosova u međunarodnim organizacijama i (3) razmjena diplomatskih misija.
Treća stvorena realnost je nova dinamika dijaloga. Uključivanje trojice lidera u dijalog je sada uzdiglo dijalog u novu i dinamičniju fazu. U pet kratkih paragrafa strane se tri puta pozivaju da djeluju „bez odlaganja“, da „brzo napreduju“ i da se „odmah dogovore“. Drugim riječima, nismo više na nivou igara tipa „od CEFTA do SEFTA“ ili „boli me desna ruka“. Sada se očekuju ozbiljni koraci od strana u implementaciji osnovnog sporazuma. I ovo sada više nije pitanje mjeseci, već nedjelja.
Generalno, Kosovo ima razloga da bude srećno zbog sastanka lidera prošle nedjelje. Vjerujem da je prijedlog lidera EU od 26. oktobra, koji je bliži interesima Kosova nego interesima Srbije, direktna posljedica Banjske. Zbog napada u Banjskoj, lideri EU uskratili su Vučiću osnivanje Asocijacije koja bi bila bliža interesima Srbije. Isto tako, uzdigli su poziciju Kosova u okviru osnovnog sporazuma tako što su javno priznali obaveze Srbije u okviru sporazuma kao „de fakto priznanje“ Kosova.
I dok su stavovi Kosova i njegovih saveznika bili uglavnom usklađeni prošle nedjelje, u jednom pogledu bilo je jasno da se strane razlikuju: pitanje potpisa. Prvo što je Kurti rekao poslije prošlonedjeljnog sastanka bilo je „Srbija je odbila da potpiše… prihvatanje znači potpis, samo potpis znači prihvatanje i garantuje sprovođenje“.
Ovo je bilo u suprotnosti sa stavom lidera EU koji su podvukli da „formalnosti, uključujući i one u vezi sa odobrenjem, ne bi trebalo da ometaju napredak“. Dakle, jasno je da je njihov naglasak na praktičnoj implementaciji, a ne na formalnom potpisu.
I zapravo, istorija međunarodnih odnosa nas uči da potpisivanje nije garancija uspjeha. Kakva je korist od potpisanog budimpeštanskog memoranduma za Ukrajinu danas?
S druge strane, jedan od najvećih diplomatskih uspjeha – Koncert Evrope – bio je rezultat političkog sporazuma, a ne pravnog potpisa. Kubanska kriza kao jedna od najvažnijih međunarodnih epizoda nije riješena potpisivanjem diplomatskog dokumenta, već političkim dogovorom lidera SAD i Sovjetskog Saveza.
Može da se nastavi ovako, ali vjerujem da je jasno ono što želim da kažem: svijet, kao ni dijalog Kosova i Srbije, ne pati od nedostatka potpisa na diplomatskim dokumentima, već od nedostatka političke volje da se unaprijedi zajednički interesi suprotstavljenih strana.
Izvor: Koha/Kossev
