Sve je više bilo onih koji nisu htjeli ni ustati s poda. Jednostavno su ležali čekajući smrt od gladi ili žeđi – kaže Villaroel koji je zajedno s većinom svojih kolega već otpušten iz bolnice.
– Nitko se nije usuđivao o tome glasno govoriti. Ali svi smo tada u sebi pomišljali na kanibalizam. Bilo je samo pitanje vremena kad će nam presušiti zalihe i koliko ćemo dugo izdržati bez hrane prije nego što počnemo jesti najslabije među sobom – rekao je za britanski Guardian 23-godišnji čileanski rudar Richard Villaroel. – Kad su nam s površine prvi put spustili hranu i vodu, počele su frcati šale o kanibalizmu. Tada smo shvatili da smo zapravo svi mi bili svjesni da je kanibalizam bio vrlo izgledna opcija.
– Sve smo više mršavjeli. Sami smo sebe jeli. I to je neka vrsta kanibalizma: kada tijelo samo sebe izjeda – kaže Villaroel.
Tako su rudari, iako su se krvlju zakleli da nikad neće otkriti detalje onoga što se događalo prvih 17 dana njihova zatočeništva, počeli otkrivati sve tajne.
U početku je bilo najteže. Prva tri dana zarobljeni nesretnici činili su sve kako bi spasiocima na površini pokazali da su živi. Palili su gume s vozila nadajući se da će dim uskim kanalima doći do površine. Trubili su sirenama vozila, a detonirali su i naboje dinamita kako bi buka doprla do površine. U svojim nastojanjima gotovo da su i uspjeli. Jedan od spasioca čuo je zvuk sirena iz utrobe zemlje, ali kolege su ga uvjerili da je riječ o zvuku “duša poginulih rudara”. Kako je vrijeme odmicalo i dani prolazili, malodušnost među rudarima sve je više rasla.
– Sve je više bilo onih koji nisu htjeli ni ustati s poda. Jednostavno su ležali čekajući smrt od gladi ili žeđi – kaže Villaroel koji je zajedno s većinom svojih kolega već otpušten iz bolnice.
Kao što se nisu pridržavali pakta o šutnji, rudari se ne pridržavaju ni liječničkih uputa. Neki od njih počeli su već skidati zaštitne naočale, a većina ih se počela kupati u šampanjcu na proslavama. Najsretniji je bio Ariel Ticona koji je prvi put ugledao kćer Esperanzu (Nada).
Manuel Gonzales, prvi spasilac koji se kapsulom Fenix spustio do rudara kako bi organizirao njihovo izvlačenje na površinu nakon 70 dana, zaprepašten je težinom uvjeta u kojima su živjeli, ali i organizacijom kojom su si pokušali olakšati boravak pod zemljom.
– U komori sam proveo 25 sati i bilo je užasno, mogu samo zamisliti kako izgleda dva mjeseca boravka u tim uvjetima. Temperatura od gotovo 40 stupnjeva, gotovo stopostotna vlaga, užas – izjavio je Gonzales kojega je vođa zatrpanih rudara Luis Urzua proveo kroz cijelo sklonište i sve hodnike koje su koristili. Kako kaže, uz pomoć starih plastičnih cijevi koje su ugurali u rascjepe kamena na tlu jednog hodnika rudari su načinili zahod, a kao tuš su koristili jedan mali vodopad, uski tračak vode koji se slijevao niza zid jednog od podzemnih hodnika. Gonzales je ujedno i posljednja osoba koja je izašla iz 700 metara duboke komore spasa te posljednji putnik kapsule Fenix 2 kojom su rudari izvučeni na površinu.
– Prije nego sam ušao u kapsulu, još sam jednom pogledao mjesto na kojem su ovi nesretnici živjeli dva i pol mjeseca. Htio sam ugasiti svjetlo koje je tamo gorjelo, ali s površine su mi javili da ništa ne diram, da uđem u kapsulu da me izvuku i da završimo s time – kazao je za čileansku TV.
