Subotica se proteklih sedmica našla u žiži europskih medija. Samo u januaru i prve dvije sedmice februara odatle je u Mađarsku pokušalo pobjeći više od 50 hiljada ljudi. No, taj imigrantski tsunami nisu činili Afganistanci, Sirijci ili Libijci. Najezda na granicu Europske unije slila se s Kosova, pišu reporteri Jutarnjeg lista u reportaži iz Subotice.
U jednom danu znalo ih je biti i više hiljada. Za razliku od onih nesretnika koji se danima povlače po napuštenoj ciglani, Kosovari su dolazili organizirano, autobusima. Cijele obitelji, kao da se spremaju na godišnji odmor, stizale bi na subotičku autobusku stanicu i dalje taksijima na obližnji Palić. Vila Lira nadomak Palićkog jezera, koju je zakupio jedan kosovski Albanac, bila je njihovo kratkotrajno boravište odakle bi nekako došli do granice. Mađarsko-srbijansku granicu u blizini prijelaza Bački Vinogradi - Ásotthalom dijeli uzak i ne suviše dubok kanal, ispunjen vodom od netom otopljenog snijega. Kada ga jednom prijeđu, put u cijelu Europsku uniju je otvoren.
Onako kako su odjednom navalili, Kosovari su tako i iščezli. Već ih danima nema u Subotici. Dispečer na autobuskoj stanici kaže da tog utorka, 24. februara, nema najavljen niti jedan izvanredni autobus s juga Srbije odakle su, uglavnom autobusima Nišekspresa i beogradske Laste, stizale cijele kosovske porodice. I taksisti stoje besposleno. Tek jedan od njih, obazirući se da negdje nema policije, pregovara sa skupinom mladih Somalijaca. Za razliku od Afganistanaca, ovi su vrlo uredni. Jedan od njih na solidnom engleskom objašnjava kako im je cilj Zapad. Nemaju na umu neku određenu zemlju, nego žele tamo gdje će moći pristojno živjeti. Taksist ga požuruje, trpa ih u kombi, da što prije nestane i odveze ih kamo su naumili, sretan da nešto zaradi.
Jedan od taksista priča kako su imali problema s Kosovarima i kako im je policija strogo zabranila da ih voze dalje od Palića. Oni koji su htjeli zaraditi više, vozili su ih pred samu granicu, ali neki od njih, kao sudionici u pomaganju ilegalnog prelaska državne granice, završili su kod suca za prekršaje. Najčešće odredište bila je Vila Lira na Paliću. Zakupio ju je kosovski Albanac Sami Hakaj i pretvorio u svojevrsni transportni punkt. Naravno, uz naplatu, osiguravao im je smještaj i prehranu te ih odatle liferovao preko granice.
Kad smo na putu prema graničnom prijelazu Bački Vinogradi zastali na Horgoškom putu, glavnoj ulici na Paliću, da vidimo ima li u Vili Lira Kosovara, bila je zaključana. Nigdje nikoga, ni gostiju, ni osoblja. Na ulaznim vratima samo poruka: Kolektivni godišnji odmor od 13. februara do 2. marta. Za one koji ne razumiju srpski, netko je ispod rukom dopisao “pushim vjetor”, što na albanskom znači godišnji odmor.
- To s Albancima nisu bila čista posla - kaže sumnjičavo taksist, ne krijući da se tih dana, kad je val imigranata zapljusnuo Suboticu, dobro zarađivalo. - Očito su imali nekakav plan. Jer, ko bi toliko ljudi, u tako kratkom vremenu, uspio pokrenuti.
Dio srbijanskih medija ponavljao je tezu nekih političara da se imigrantskim valom s Kosova želi kompromitirati Srbija kako bi se njenim građanima ponovno uvele tek nedavno ukinute vize za schengenski prostor. Drugi su tvrdili da cijela priča zapravo odgovara Beogradu: mogli su neizravno poručiti Zapadu - eto, dali ste Kosovarima državu, a sada masovno iz nje bježe. Postoji i treća, možda najvjerojatnija priča, koju zastupa László Toroczkai, načelnik mađarske općine Ásotthalom. Kaže, Kosovari su nagrnuli u Njemačku da bi dobili financijsku potporu pa zato vode djecu, a kad im Njemačka isplati pomoć, opet se vraćaju na Kosovo.
