"Kosovo nije zabačena zamlja. Ničija zemlja. Kosovo ima svoje granice. Kosovo nije bez ljudi, Kosovo ima svoje ljude. A, oni nisu samo Albanci. Kosovo nije bez historije, Kosovo ima svoju historiju. Kosovo nije bez glavnog grada, Kosovo ima svoj glavni grad. Kosovo nije bez ideje o državnosti i Kosovo gradi svoju sopstvenu državu. Ali, ko su državljani ovog Kosova? Ko su "Kosovari"? Da li postoji "identitet Kosovara"? Najnovije i aktualno izdanje riječnika Oxford ima novu riječ: Kosovar. Ali da li smo mi dodali riječ "Kosovar" u našim rječnicima?†- Ko je Kosovar? Kosovski identitet (Debata), Java 2003 (Kush Asht Kosovari? Identiteti Kosovar (Debat), Java 2003).
Kosovska Deklaracija nezavisnosti od 17. februara 2008. godine je bila krajnji rezultat cijele decenije borbe Kosovara različitih porijekla, a opet, kako ja razmišljam vezano za pet godina državnosti Kosova, vidim toliko mnogo prostora u našoj sposobnosti da priznamo borbu za nacionalnost među različitim etničkim grupama koje čine kosovsku naciju. Sa kosovskom nacionalnošću, kojoj se referišem, mislim da se time podrazumijeva da biti Kosovar znači biti više nego Albanac, Srbin, Turčin, ili Rom - naravno, biti Kosovar znači imati jedan osjećaj za zajedničku sudbinu sa svim ostalim Kosovarima koji mogu biti različiti u smislu kulture, religije, nacionalnosti, ili historije, ali koji imaju dovoljno zajedničkih stvari da dijele u sličnoj viziji zajedničke budućnosti, i koji su jednako zabrinuti za dobrostanje svoje zemlje. 2002. godine, Mi nasuprot Njih, retoriku po strani, Ramush Haradinaj je imao ispravnu ideju: "Mi se krećemo prema kreiranju naše države Kosovo, gdje su građani Kosova Kosovari. Mi smo Albanci, ali mi smo Kosovari. Oni su Srbi, ali oni su Kosovari". (23 mart, 2002, list "Java").
Stvari koje me iritiraju, dok svako veče gledam vijesti i zabavne emisije na kosovskoj TV, jeste ponavljanje referencije prema Albancima kao jedna ekskluzivna grupa kojoj se obraća emiter, što čini da izgleda kao da su Albanci jedini Kosovari koji naseljavaju Kosovo - "[Ubaci ime biznisa] želi svim Albancima srećne praznike", ili "dragi Albanci", i tako dalje. Kao krajnost takvih deklarativnih etničkih izjava, postoji lažna pretpostavka da samo Albanci prate kosovske medije, i prošireno, oni su jedini koji su važni u javnoj sferi. Ja shvatam da mediji moraju pratiti svoje tržište, i stavljati sve Albance u regiji je potencijano profitabilnije za jednog malog emitera, ali biti nosioc takvog djelovanja je štetna retorika koja povređuje Kosovare.
Ovaj oblik isključenja potcjenjuje multietnički karakter Kosova zbog brojnih razloga: na primjer, preko pozdravljanja isključivo Albanaca tokom emitovanja i štampanih članaka, mediji odbijaju da prošire te pozdrave ne-Albancima; oni prećutkuju postojanje, i stoga relevantnost ne-Albanaca prema kolektivnom kosovskom društvu. Ali, ne treba zato kriviti samo kosovske emitere i štampane medije – te institucije, javne i privatne po svojoj prirodi, su samo refleksija diskursa koji se dnevno koristi na Kosovu. U druge krivce su uključeni Naim Tërnava, muftija Kosova, koji je redovno, slao pozdrave i čestitke povodom Kurban Bajrama (Eid ul Adha) svim Albancima na Balkanu, bez da prizna kolektvnu muslimansku zajednicu Kosova, koja uključuje Bošnjake, Turke, Gorance i tako dalje. Biskup Dodë Gjergji, predstavnik katoličke zajednice Kosova daje slične etničke izjave kada se obraća striktno Albancima povodom njegovih Božićnih i Uskršnjih čestitki, iako katolička zajednica takođe obuhvata i Hrvate i ostale manjine Kosova. Pravoslavni Episkop Teodosije, naravno, obraća se Srbima u svojim godišnjim božićnim porukama sa upozorenjem da Kosovo mora ostati u Srbiji (opet jedna druga poruka podjele na jednom potpuno drugom nivou), ignorišući činjenicu da je pravoslavna zajednica po prirodi različita, gdje su obuhvaćeni Crnogorci, ali takođe i neki kosovski Albanci. Premijer Hashim Thaçi je bio više obuhvatan u svojim izjavama, gdje se nije obraćao individualnim etničkim grupama, nego više građanima Kosova, što je bilo ohrabrujuće vidjeti, pošto takav diskurs promoviše više inkluzivno društvo. Riječi su važne.
Kako djeluje na Kosovare diskurs podjele? Pa, osim stvaranja hijerarhija od etničkih grupa na Kosovu, stvara i percepciju da je vrijedno spomenuti samo jednu etničku grupu. Svaki put kada koristimo ovu vrstu jezika, mi otuđujemo ljude koje viđamo svakodnevno, ljude koji su naši susjedi, ljude koji se možda osjećaju isto Kosovari kao i njihovi albanski susjedi, ili ljudi koji možda žele da se osjećaju Kosovarima, ali koji, zbog mjesta koje im se pripisuje u društvu, završavaju van definicije onoga što većina populacije smatra za kosovskim identitetim (koje je de facto, identitet koji se referiše Albancima). Nalazim da je krajnje smiješno da kosovska televizija kanalizuje uvoz sapunica vezanih za ljubavne afere Otomanskog Carstva, sa titlovima od turskog na albanski jezik, a opet skoro da je nemoguće vidjeti jednog kosovskog emitera da zaželi turskom Kosovaru srećnu novu godinu na turskom jeziku, i jedino ako niste dio Prizrena, nećete vidjeti radnje koje pokazuju postere za turske Kosovare na kojima im se želi srećna nova godina na turskom jeziku.
Jedan član Pokreta "Samoopredjeljenje" /Vetëvendosje/ (ili, nažalost najpopularnije partije na Kosovu) najvjerovatnije će mi reći da Kosovo mora ostati na prvom mjestu albansko po identitetu, zato što je etnički nacionalizam jednak glasovima. Oni bi mi takođe rekli da bi ostale grupe trebale da se podrede tom identitetu, dok čuvaju svoje identitete, pošto su Albanci većina populacije na Kosovu, a ostali su jednostavno manjine. Model većina-manjina iskazuje jedan vertikalan hijerarhijski odnos - sa takvim odnosima, gdje je manjina uvijek grupa koja se mora podrediti željama većine. To je jedna ideja koja ide nasupret modelu različitosti, u kojem se sve kulture vrednuju kao podjednako važne za državu, i shodno tome, oni se na taj način i tretiraju.
Društva koja vrednuju različitost takođe izgleda da su više otpornija prema predrasudama, stereotipima, i rasizmu - poštovanje prema raziličitosti je srž jedne kulturne vrijednosti u Kanadi, i ključan dio kanadskog identiteta. Kanada je predvodila politiku multikulturalizma od ranih 1960-tih godina, nakon jedne bolne historije vezane za diskriminirajuću politiku usmerenoj ka Aboridžanskim narodom Kanade, ali takođe i prema naseljenicima imigrantima kineskog, japanskog, istočno evropskog, i italijanskog porijekla. Danas Kanada vidi različitost kao jedno bogatstvo - naravno, ljudi koji mogu shvatiti pitanja iz različitih tačaka gledišta su ljudi koji dolaze iz različitih životnih puteva i koji mogu naći nova rješenja starim problemima. Inovacija dolazi od razmišljanja van staklenog zvona. Istraživanje pokazuje da naš kulturni identitet utiče na način na koji mi razmišljamo - samo zamislite kako bi bilo kada bi mi istinski njegovali različite kulturne identitete koji Kosovo zovu svojim domom.
To što smo ispustili da priznamo, da kada govorimo o nacionalnosti u našem javnom diskursu, jeste jedinstvenost Kosova u tome što imamo bogatu historiju različitosti - to što čini prošlost i sadašnjost toliko lijepu su baš različiti ljudi koji čine sliku Kosova: oni govore različite jezike, imaju različita jela, održavaju u životu lijepe tradicije, dijele fascinantnu historiju, i ponose se sa svojim naslijeđem.
Vezano sa tim, peta godišnjica nezavisnosti Kosova, je vrijeme kada mi, Kosovari van i unutar Kosova, počinjemo da prihavatamo lijepu različitost koja čini Kosovo jedinstvenim u svijetu. Nadam se da nakon pet godina, moje gore izgovorene riječi budu zastarele i da ćemo biti daleko od društva u kojem se jedna grupa stavlja na pijedestal, i da ćemo biti ponosni što slavimo različite kulture i učimo jezike naroda koji Kosovo zovu svojim domom.
Bio sam ponosan kada sam govorio učenicima osnovne škole u mom gradu u Kanadi, kada sam im rekao da više nego u Kanadi, gdje imamo dva službena jezika, Kosovo u stvari ima čak četiri službena jezika. Njihova prva pitanja su bila, "pa, koliko ljudi govori tih četiri jezika? Da li uče te jezike u školi?" U Kanadi, većina djece su uključena u učenje francuskog jezika od sedmog razreda, neki čak od četvrtog razreda, ostali idu u francuske škole sa početkom od nivoa obdaništa. Samo zamislite kako bi bilo da se uvede srpski i turski jezik, (i bosanski, opaska prevodioca), u većinskim - albanskim osnovnim školama na Kosovu i obrnuto. (Prijatelji Kosovari, ne podižite obrve - vrijedi razmisliti o tome).
Nadam se da kada bude došlo do 10. godišnjice, me ćemo doći do te tačke da prepoznamo važnost za našu djecu da uče ta četiri jezika pa čak i više - možda bi oni mogli jednog dana učiti romski jezik, i ko zna, možda čak i čerkeški jezik (kladim se da niste znali da se taj jezik govori od ljudi na Kosovu). Mi ćemo, nadam se, shvatiti da te različite grupe koje žive na Kosovu, su takođe Kosovari, i da oni ne mogu prihvatiti kosovski identitet ako je taj identitet postao sinonim za jednu jedinu etničku grupu. Priznajući da ne živimo u staklenom zvonu, me ćemo učiniti uslugu našoj djecu - samo onda kada budemo udaljili etničke podjele iz naše vizije, buduće generacije će stvarno graditi svoj put prema jednom identitetu koji se ne bazira na isključenje manjine, nego jednom identitetu koji zrači različitost preko njihovog uključenja u našim slikama samih sebe. Slaveći različitost kultura koje Kosovo zovu svojim domom i priznajući njihov doprinos kosovskom društvu, mi ćemo prigrliti više poštovanu, pacifističku, i naravno, egalitarnu (jednaku) kulturu za generacije koje dolaze. Ja ću, nadam se, tada, imati mnogo ohrabrujući odgovor za svu znatiželjnu djecu Kanade koja žele da znaju da li svako kosovsko dijete uči jezike i kulture Kosova.
Remzi Cej, predsjedavajući Komisije za ljudska prava za Newfoundland i Labrador, globalista, optimista.
Kosovo 2.0 (Originalni članak je napisan na engleskom jeziku)
Stvari koje me iritiraju, dok svako veče gledam vijesti i zabavne emisije na kosovskoj TV, jeste ponavljanje referencije prema Albancima kao jedna ekskluzivna grupa kojoj se obraća emiter, što čini da izgleda kao da su Albanci jedini Kosovari koji naseljavaju Kosovo - "[Ubaci ime biznisa] želi svim Albancima srećne praznike", ili "dragi Albanci", i tako dalje. Kao krajnost takvih deklarativnih etničkih izjava, postoji lažna pretpostavka da samo Albanci prate kosovske medije, i prošireno, oni su jedini koji su važni u javnoj sferi. Ja shvatam da mediji moraju pratiti svoje tržište, i stavljati sve Albance u regiji je potencijano profitabilnije za jednog malog emitera, ali biti nosioc takvog djelovanja je štetna retorika koja povređuje Kosovare.
Ovaj oblik isključenja potcjenjuje multietnički karakter Kosova zbog brojnih razloga: na primjer, preko pozdravljanja isključivo Albanaca tokom emitovanja i štampanih članaka, mediji odbijaju da prošire te pozdrave ne-Albancima; oni prećutkuju postojanje, i stoga relevantnost ne-Albanaca prema kolektivnom kosovskom društvu. Ali, ne treba zato kriviti samo kosovske emitere i štampane medije – te institucije, javne i privatne po svojoj prirodi, su samo refleksija diskursa koji se dnevno koristi na Kosovu. U druge krivce su uključeni Naim Tërnava, muftija Kosova, koji je redovno, slao pozdrave i čestitke povodom Kurban Bajrama (Eid ul Adha) svim Albancima na Balkanu, bez da prizna kolektvnu muslimansku zajednicu Kosova, koja uključuje Bošnjake, Turke, Gorance i tako dalje. Biskup Dodë Gjergji, predstavnik katoličke zajednice Kosova daje slične etničke izjave kada se obraća striktno Albancima povodom njegovih Božićnih i Uskršnjih čestitki, iako katolička zajednica takođe obuhvata i Hrvate i ostale manjine Kosova. Pravoslavni Episkop Teodosije, naravno, obraća se Srbima u svojim godišnjim božićnim porukama sa upozorenjem da Kosovo mora ostati u Srbiji (opet jedna druga poruka podjele na jednom potpuno drugom nivou), ignorišući činjenicu da je pravoslavna zajednica po prirodi različita, gdje su obuhvaćeni Crnogorci, ali takođe i neki kosovski Albanci. Premijer Hashim Thaçi je bio više obuhvatan u svojim izjavama, gdje se nije obraćao individualnim etničkim grupama, nego više građanima Kosova, što je bilo ohrabrujuće vidjeti, pošto takav diskurs promoviše više inkluzivno društvo. Riječi su važne.
Kako djeluje na Kosovare diskurs podjele? Pa, osim stvaranja hijerarhija od etničkih grupa na Kosovu, stvara i percepciju da je vrijedno spomenuti samo jednu etničku grupu. Svaki put kada koristimo ovu vrstu jezika, mi otuđujemo ljude koje viđamo svakodnevno, ljude koji su naši susjedi, ljude koji se možda osjećaju isto Kosovari kao i njihovi albanski susjedi, ili ljudi koji možda žele da se osjećaju Kosovarima, ali koji, zbog mjesta koje im se pripisuje u društvu, završavaju van definicije onoga što većina populacije smatra za kosovskim identitetim (koje je de facto, identitet koji se referiše Albancima). Nalazim da je krajnje smiješno da kosovska televizija kanalizuje uvoz sapunica vezanih za ljubavne afere Otomanskog Carstva, sa titlovima od turskog na albanski jezik, a opet skoro da je nemoguće vidjeti jednog kosovskog emitera da zaželi turskom Kosovaru srećnu novu godinu na turskom jeziku, i jedino ako niste dio Prizrena, nećete vidjeti radnje koje pokazuju postere za turske Kosovare na kojima im se želi srećna nova godina na turskom jeziku.
Jedan član Pokreta "Samoopredjeljenje" /Vetëvendosje/ (ili, nažalost najpopularnije partije na Kosovu) najvjerovatnije će mi reći da Kosovo mora ostati na prvom mjestu albansko po identitetu, zato što je etnički nacionalizam jednak glasovima. Oni bi mi takođe rekli da bi ostale grupe trebale da se podrede tom identitetu, dok čuvaju svoje identitete, pošto su Albanci većina populacije na Kosovu, a ostali su jednostavno manjine. Model većina-manjina iskazuje jedan vertikalan hijerarhijski odnos - sa takvim odnosima, gdje je manjina uvijek grupa koja se mora podrediti željama većine. To je jedna ideja koja ide nasupret modelu različitosti, u kojem se sve kulture vrednuju kao podjednako važne za državu, i shodno tome, oni se na taj način i tretiraju.
Društva koja vrednuju različitost takođe izgleda da su više otpornija prema predrasudama, stereotipima, i rasizmu - poštovanje prema raziličitosti je srž jedne kulturne vrijednosti u Kanadi, i ključan dio kanadskog identiteta. Kanada je predvodila politiku multikulturalizma od ranih 1960-tih godina, nakon jedne bolne historije vezane za diskriminirajuću politiku usmerenoj ka Aboridžanskim narodom Kanade, ali takođe i prema naseljenicima imigrantima kineskog, japanskog, istočno evropskog, i italijanskog porijekla. Danas Kanada vidi različitost kao jedno bogatstvo - naravno, ljudi koji mogu shvatiti pitanja iz različitih tačaka gledišta su ljudi koji dolaze iz različitih životnih puteva i koji mogu naći nova rješenja starim problemima. Inovacija dolazi od razmišljanja van staklenog zvona. Istraživanje pokazuje da naš kulturni identitet utiče na način na koji mi razmišljamo - samo zamislite kako bi bilo kada bi mi istinski njegovali različite kulturne identitete koji Kosovo zovu svojim domom.
To što smo ispustili da priznamo, da kada govorimo o nacionalnosti u našem javnom diskursu, jeste jedinstvenost Kosova u tome što imamo bogatu historiju različitosti - to što čini prošlost i sadašnjost toliko lijepu su baš različiti ljudi koji čine sliku Kosova: oni govore različite jezike, imaju različita jela, održavaju u životu lijepe tradicije, dijele fascinantnu historiju, i ponose se sa svojim naslijeđem.
Vezano sa tim, peta godišnjica nezavisnosti Kosova, je vrijeme kada mi, Kosovari van i unutar Kosova, počinjemo da prihavatamo lijepu različitost koja čini Kosovo jedinstvenim u svijetu. Nadam se da nakon pet godina, moje gore izgovorene riječi budu zastarele i da ćemo biti daleko od društva u kojem se jedna grupa stavlja na pijedestal, i da ćemo biti ponosni što slavimo različite kulture i učimo jezike naroda koji Kosovo zovu svojim domom.
Bio sam ponosan kada sam govorio učenicima osnovne škole u mom gradu u Kanadi, kada sam im rekao da više nego u Kanadi, gdje imamo dva službena jezika, Kosovo u stvari ima čak četiri službena jezika. Njihova prva pitanja su bila, "pa, koliko ljudi govori tih četiri jezika? Da li uče te jezike u školi?" U Kanadi, većina djece su uključena u učenje francuskog jezika od sedmog razreda, neki čak od četvrtog razreda, ostali idu u francuske škole sa početkom od nivoa obdaništa. Samo zamislite kako bi bilo da se uvede srpski i turski jezik, (i bosanski, opaska prevodioca), u većinskim - albanskim osnovnim školama na Kosovu i obrnuto. (Prijatelji Kosovari, ne podižite obrve - vrijedi razmisliti o tome).
Nadam se da kada bude došlo do 10. godišnjice, me ćemo doći do te tačke da prepoznamo važnost za našu djecu da uče ta četiri jezika pa čak i više - možda bi oni mogli jednog dana učiti romski jezik, i ko zna, možda čak i čerkeški jezik (kladim se da niste znali da se taj jezik govori od ljudi na Kosovu). Mi ćemo, nadam se, shvatiti da te različite grupe koje žive na Kosovu, su takođe Kosovari, i da oni ne mogu prihvatiti kosovski identitet ako je taj identitet postao sinonim za jednu jedinu etničku grupu. Priznajući da ne živimo u staklenom zvonu, me ćemo učiniti uslugu našoj djecu - samo onda kada budemo udaljili etničke podjele iz naše vizije, buduće generacije će stvarno graditi svoj put prema jednom identitetu koji se ne bazira na isključenje manjine, nego jednom identitetu koji zrači različitost preko njihovog uključenja u našim slikama samih sebe. Slaveći različitost kultura koje Kosovo zovu svojim domom i priznajući njihov doprinos kosovskom društvu, mi ćemo prigrliti više poštovanu, pacifističku, i naravno, egalitarnu (jednaku) kulturu za generacije koje dolaze. Ja ću, nadam se, tada, imati mnogo ohrabrujući odgovor za svu znatiželjnu djecu Kanade koja žele da znaju da li svako kosovsko dijete uči jezike i kulture Kosova.
Remzi Cej, predsjedavajući Komisije za ljudska prava za Newfoundland i Labrador, globalista, optimista.
Kosovo 2.0 (Originalni članak je napisan na engleskom jeziku)
