U većem delu minule decenije, Nexhmie* je stalno bila u strahu da će je suprug ubiti. Jednog jutra, za vrijeme bajramskog praznika, on ju je udario metalnom metlom koja se koristi za održavanje vatre; da bi gostima objasnila zašto teško hropće, ona je rekla da se saplela. Jednom drugom prilikom, on ju je gađao stolicom. Jednom, ispred djece, pretio je da će je ubiti nožem.
Nexhmie je imala dvadeset i nešto godina kada se udala za Avnija* 2004, što je bio ugovoreni brak. Njihove porodice žive u selima koja su blizu jedno drugom, kako ona kaže, “razdvojena brdom”, oko pola sata pješaka od glavnoga grada.
Iako njen brak nije odmah na početku bio ispunjen nasiljem, ono je uvijek bilo ograničeno. Od jutra do mraka, njena rutina i njeno kretanje su bili ograničeni na domaćinstvo, a kuću je napuštala samo kada bi posjećivala svoju porodicu. U stvari, poslije jedne takve posjete, u trećoj godini braka, život Nexhmie se pretvorio u borbu za fizičku i psihičku dobrobit — kao i dobrobit njene djece.
Ona se prisjeća velikih snježnih padavina kada je Avni odveo nju i njihovu djecu do kuće roditelja. Dani i nedjelje su prolazili, a Avni nije došao da ih pokupi kao što je to inače radio; on joj je povremeno slao poruke rekavši joj da ne napušta kuću zbog velikog nevremena.
Kada se Nexhmie vratila kući dva mjeseca kasnije, ona je saznala da nije dobrodošla kod svog supruga i njegove šire porodice. Kada bi uradila ili rekla nešto, poslužila čaj, čistila ili kretala se kroz kuću, njene riječi i radnje su nailazile na zastrašivanje i uvrede. Ubrzo poslije toga, rečeno joj je da više nije potrebna, jer Avni sada ima novu ženu. Ona je kasnije shvatila da je, za vrijeme njenog boravka u roditeljskoj kući, Avni počeo da putuje u Njemačku radi posla, pa se, dok je tamo radio, oženio jednom građankom Njemačke - iako su Nexhmie i Avni imali tradicionalnu svadbu, kao i mnogi drugi parovi, nikada nisu završili papirologiju da bi postali zakonski vjenčani.
Nexhmie je godinama patila od sistematskog zlostavljanja od strane njenog supruga, sve od uvreda i prijetnji do fizičkog nasilja.
Onda, jedne večeri, Avni je ušao u spavaću sobu, gdje se ona nalazila sa njihovom djecom, i počeo je da ih krvnički tuče - to je bio prvi put da ih je fizički napao. To se desilo kada je ona bila trudna sa njihovim trećim djetetom.
Kada razmišlja o godinama svog života koje su uslijedile, Nexhmie ima fleš-bekove od sistematskog nasilja sprovođenog nad njom i njenom djecom. Njeni dani nisu bili ništa bolji kada je Avni bio u Njemačkoj. Ona kaže da se, prije sumraka, zaključavala sa djecom u spavaćoj sobi kako bi izbjegla napade koje su nastavili članovi porodice njenog supruga.
"'Ubićemo tvoju majku i odvešćemo vas u sirotište'", prisjeća se ona riječi koje je njen svjekar uputio njenoj djeci jednom prilikom. "'Neće vas ni sirotište prihvatiti.'"
Dok Nexhmie kaže da je Avnijeva šira porodica bila svjesna tretmana prema njoj i njenoj djeci, pa i saučestvovala u tome, ona nije rekla niti riječ svojoj porodici. "Pomislila sam da bi moj otac došao i uzeo me, ali bi moja djeca ostala tamo", kaže ona. "Nisam znala da li mogu da odvedem djecu u kuću mog oca. Govorila sam sebi 'budi strpljiva, budi strpljiva, jer, ako odem — ubiće mi djecu.'"
Uprkos blizini njene porodice kući njenog supruga, Nexhmie tvrdi da joj je bilo dozvoljeno da samo dvaput ili triput godišnje odlazi u kuću svojih roditelja. U vrijeme kada su njen otac i brat dolazili da je posjete, Avni ju je tukao prije njihovog dolaska i pretio joj da će ubiti nju i njenu porodicu ako pokuša da prijavi policiji.
Ona je 2014. doživjela nervni slom i bila hospitalizovana. Dok je ležala u bolničkom krevetu priključena na infuziju, Avni ju je pozvao iz Njemačke. Njen nećak, sjedeći pored nje, uključio je spikerfon. "Gdje si, kurvo?" začuo se glas na drugom kraju linije. "Otišla si u bolnicu da bi se kurvala. Doći ću i zaklaću te. Prvo ću ti odsjeći glavu, a onda i glave drugih koji su te tamo odveli."
Njen nećak, doktori i drugi pacijenti u sobi su bili zgroženi, ali Nexhmie je osjetila olakšanje, jer je konačno mogla da podjeli svoje iskustvo sa drugima. Kao i mnoge žrtve porodičnog nasilja - koje, prema istraživanjima, često pate od anksioznosti, straha i posttraumatskog stresa - njoj je dijagnostifikovana duboka depresija, ali je to sada borba u kojoj ne mora da bude sama, jer ima podršku porodice i doktora.
Prijaviti zlostavljanje
Prvi kontakt koji žrtve porodičnog nasilja koje prijave nasilje na Kosovu imaju je onaj sa policijom. Nataknuta na vrh stola u kancelariji Tahire Haxholli u sjedištu Kosovske policije u Prištini je statueta anđela. "Jedna žrtva porodičnog nasilja mi je dala to nakon što sam joj pomogla da izađe iz duge veze pune zlostavljanja", objašnjava žena koja vodi istražnu jedinicu za borbu protiv nasilja u porodici od 2008. godine.
Haxholli je, često, prva osoba sa kojom žrtve koje bježe iz kosovskih domova punih zlostavljanja razgovaraju o svojoj traumi. Prošle godine, 1.227 građana Kosova - od kojih je preko 90% žena - prijavilo je policiji da su žrtve porodičnog nasilja; međutim, pravi broj ljudi koji pate od porodičnog nasilja je, vjerovatno, veći, a uslijed nedovoljnog prijavljivanja. Većina žrtava odlazi vlastima ako su patile od nasilja duži niz godina.
"To znači da, u stvari, i ne znamo koliko nasilja ima u porodici", kaže Haxholli, objašnjavajući da građani Kosova samo prijavljuju nasilje kada smatraju da je ono postalo "suviše nasilno, ozbiljno i nepodnošljivo". Prema riječima Haxholli, nasilje postaje toliko nepodnošljivo da ono utiče na žrtvu "do središta njene duše".
Većina svjedočenja, koja Haxholli čuje, ima sličan obrazac lanca nasilja nad ženama u domaćinstvu: žrtva biva izložena fizičkom i psihičkom nasilju, dok joj je sloboda kretanja stalno ograničavana - često biva ponižavana, preti joj se i fizički je napadana.
Tahire Haxholli je na čelu istraživačke jedinice Kosovske policije za porodično nasilje, čiji su službenici posebno obučeni da se bave slučajevima porodičnog nasilja.
“Nazivana raznim [uvredljivim] nazivima — uvijek joj se priča da je nesposobna. Pati od psihičkog nasilja, ekonomskog [nasilja], njene slobode su ograničene… Ekonomsko nasilje se dešava da ne bi imala novac da kupi stvari koje je htjela. Daje joj se novac i govori 'možeš ovoliko da potrošiš'. Stalno je pod kontrolom, nad njom se sprovode sve vrste nasilja. Mnogi od njih doživljavaju seksualno nasilje, ali ga ne prijavljuju.”
Haxholli objašnjava da, kada je riječ o porodičnom nasilju, mnoge žene ne znaju svoja osnovna prava. "Žrtvi se govori, 'ne možeš nikud da ideš, znam sve, imam svoje ljude u policiji i niko ti neće vjerovati'", kaže Haxholli. "Oni nemaju informacije o institucijama, zakonima i vjeruju u sve što im njihovi supruzi — počinioci porodičnog nasilja - govore."
Nisu samo žrtve porodičnog nasilja često u mraku kada je riječ o razumijevanju svojih prava. Sveobuhvatni izvještaj o stavovima i odgovoru institucija na porodično nasilje objavljen je prošle godine od strane Mreže žena Kosova (KWN), gdje se pokazalo da žrtve, građani i institucije generalno ne razumiju šta je porodično nasilje, kao što je ono definisano kosovskim zakonima. Pod Zakonom o zaštiti od porodičnog nasilja, činovi porodičnog nasilja se kreću od fizičkog nasilja do uvreda i vrijeđanja. Međutim, verbalno zlostavljanje i čak šamari se često smatraju "normalnim okolnostima" u jednoj porodici.
U istraživanju se navodi da, iako postoji tendencija da se vjeruje da se nasilje dešava više u siromašnim, ruralnim porodicama, ne postoji statistički značajan odnos između doživljavanja nasilja i geografske lokacije, ne postoji ni značajan odnos između porodičnog nasilja i godina školovanja - došlo se do zaključka da su žene svih ekonomskih i obrazovnih nivoa žrtve porodičnog nasilja i da su njemu podložne.
Međutim, Haxholli kaže da većina žena koje prijave nasilje živi u gradovima i nema visoko obrazovanje. "To ne znači da se nasilje ne dešava u selima, već je mogućnost pristupa institucijama manja", kaže Haxholli. "U gradu uvijek ima nekoga ko će pomoći žrtvi da dođe u policiju, ili će žrtva vidjeti policijsku stanicu."
Ako se policiji šalju žalbe van redovnih radnih sati sudova, ona ima ovlašćenje da izda privremeni hitni nalog za zaštitu koji omogućuje da počinilac bude uklonjen iz kuća u kojoj žrtva živi. Međutim, Haxholli kaže da su u 2016. samo tri žene zatražile ovaj nalog, uglavnom zato što žrtve često žive sa širom porodicom svog supruga i one ne žele da se vrate u domaćinstvo u kom će biti grđene zbog uklanjanja sina.
Poslije prijavljivanja policiji, umjesto da se vrate u kuću u kojoj bi dodatno bile izložene porodičnom nasilju od suprugove porodice, Haxholli kaže da žrtve više vole da budu primljene u sklonište.
Stalna borba
Godine 2016, nakon duže od godinu dana pronalaženja privremenih rješenja, Nexhmie je uzela svoju djecu i preselila se u stan koji je platila opština. Ipak, njenim mukama tu nije bio kraj. Prošlog ljeta, kada je izlazila iz prodavnice sa svojom djecom, sestrom i majkom, njen svekar i zet su ih zaustavili i pokušali da im uzmu djecu. Kako su mnogi prolaznici posmatrali ovu scenu i kako je situacija bila sve napetija, jer je starac njoj upućivao uvrede i pretio joj štapom, policija se pojavila.
"Policajac ih je samo sprečio da nas jure, osmjehnuo se i rukovao sa njima", kaže Nexhmie.
Uprkos tome što je policija osnovala istražnu jedinicu za borbu protiv porodičnog nasilja, koja se sastoji iz žene i muškarca u svakoj opštini, ovakvo ponašanje redovnog policajca nije izolovani incident. Prema izvještaju KWN-a, iako su specijalne jedinice, predvođene Haxhollijevom na državnom nivou, pokazale znanje o svojim odgovornostima i obavezama, neki policajci smatraju porodično nasilje prihvatljivim u određenim situacijama, tvrdeći da nasilje treba da dostigne ozbiljne razmjere da bi policija intervenisala.
"Policajci [koji su obučeni da se bave slučajevima porodičnog nasilja] nisu uvijek oni prvi koji stupaju u kontakt sa žrtvom", kaže Adelina Berisha, koordinatorka za zagovaranje u KWN-u. "Neobučen policajac na dužnosti može biti pozvan da izađe na lice mjesta. Tu postoji opasnost što nisu svi policajci obučeni i ne znaju svi kako da priđu žrtvi. Taj prvi susret je vrlo važan i on određuje to da li se žrtva osjeća ohrabreno da prijavi nasilje institucijama, jer bi ljudi u uniformi mogli nesvjesno da obeshrabre žrtvu."
Adelina Berisha kaže da socijalni radnici često prioritetizuju tradicionalne pojmove porodice, umjesto da ispunjavaju svoju dužnost pružanja zaštite ženama od porodičnog nasilja.
Dvije zapažene smrti žena u prethodnim godinama naglasile su neefikasnost pravosudnog sistema koja može biti fatalna za žrtve porodičnog nasilja, što je izazvalo bijes i proteste organizacija za prava žena. Godine 2011, Dianu Kastrati je ubio bivši suprug nakon što sudovi nisu izdali nalog za zabranu prilaženja koji je ona tražila. Policija je došla pod lupu ponovo 2015, poslije smrti Zejnepe Bytyqi-Berisha, koja je izbodena nasmrt od strane svog supruga. Porodica Bytyqi-Berisha tvrdi da je ona prijavila nasilje vršeno nad njom 16 puta, ali da su njeni zahtjevi za pomoć ignorisani.
Aktivisti i žrtve ističu da neuspjeh da se preduzme adekvatna radnja prevazilazi okvire pravosuđa i centara za socijalni rad koji, kao opštinske institucije, imaju dužnost da podrže i osnaže žrtve porodičnog nasilja, i da osiguraju dobrobit djece.
Kada je Berisha iz KWN-a učestvovala u protestnom maršu prošlog oktobra, nakon što je jedna djevojka u Orahovcu prebijena u javnosti, njoj je prišla jedna žrtva porodičnog nasilja. Ova mlada žena je kazala Berishi kako su socijalni radnici vršili pritisak na nju da se vrati svom suprugu koji je zlostavlja i da sa sobom povede djecu.
Berisha kaže da je ovakav stav socijalnih radnika imala priliku da vidi više puta kada je pomagala da se sprovedu intervjui za prošlogodišnji izvještaj o istraživanju.
"Oni su često govorili kako je njihov posao da zaštite porodicu, jer ‘porodica je svetinja’”, kaže Berisha, ističući da tradicionalističke pretpostavke u vezi sa važnošću porodice ponekad sprečavaju službenike da ispune svoju dužnost i zaštite žene od nasilja. “Ako je žena žrtva, oni će pokušati da je ubjede da se vrati svom suprugu, jer će reći ‘šta će se desiti sa ovom djecom?’”
Nakon uličnog dešavanja sa članovima porodice svog supruga, Nexhmie kaže da su radnici Centra za socijalni rad došli da je posjete kako bi ona dozvolila svojoj djeci da posjete porodicu svog oca. Ona tvrdi su je socijalni radnici ucjenjivali: ako ne ubjedi svoju djecu da provode svoje vrijeme sa očevom porodicom, onda će oni da savjetuju sudu - na kom je tražila starateljska prava nad djecom - da joj ih oduzme. Kada se pobunila da su djeca istraumatizovana zbog godina sistematskog nasilja, ona kaže da joj je rečeno da će šteta morati da se nadoknadi i da se mora dozvoliti djedi da vidi djecu.
Poslije niza godina fizičkog i emocionalnog nasilja nad njom i djecom, Nexhmie je ostavila svog supruga prošle godine, ali njenoj muci još nema kraja.
Uz pomoć pravnih savjetnika, Nexhmie je razgovarala sa advokatom koji joj je pomogao da svoj slučaj dovede pred sud; prvo, da zatraži nalog za zabranu prilaska, kako bi se sprečilo da porodica njenog supruga priđe djeci, i da, kao drugo, zatraži starateljska prava. Porodici njenog supruga je zabranjen prilazak, ali ona i dalje čeka prvo saslušanje u slučaju starateljskih prava.
Ona se nada da će gomila dokumenata i es-em-esova, koji sadrže prijetnje i uvrede, a koje je sačuvala, da joj pomognu da pobjedi u ovom slučaju i da izgradi novi život sa svojom djecom, daleko od domaćinstva u kom je doživljavala zlostavljanje.
Međutim, Nexhmie strahuje za njihovu budućnost. Rečeno joj je da ne postoji garancija da će joj opština obezbjediti smještaj duže od šest mjeseci, a kako ne postoji ciljana podrška žrtvama porodičnog nasilja u smislu socijalne pomoći, društvenog stanovanja ili stručnog usavršavanja, a kako bi one postale osnaženije tokom reintegracije u društvo, njena budućnost je i dalje neizvjesna.
Nexhmie trenutno slaže drva za ogrijev kako bi pokušala da zaradi novac u hladnoj zimi, dok traži posao kao radnica zadužena za pranje sudova ili čistačica u supermarketu.
“Bilo šta, samo da se ne brinem kako da prehranim djecu”, kaže ona. “Samo sam srećna što smo moja djeca i ja živi.”
Ovaj članak je odgovor na više pitanja čitalaca u vezi sa porodičnim nasiljem u toku kampanje #ŽelimDaZnam.
*Da bi se zaštitio identitet žrtve, imena Nexhmie i Avni su pseudonimi.
Prikaz: Majlinda Hoxha / K2.0.
Iako njen brak nije odmah na početku bio ispunjen nasiljem, ono je uvijek bilo ograničeno. Od jutra do mraka, njena rutina i njeno kretanje su bili ograničeni na domaćinstvo, a kuću je napuštala samo kada bi posjećivala svoju porodicu. U stvari, poslije jedne takve posjete, u trećoj godini braka, život Nexhmie se pretvorio u borbu za fizičku i psihičku dobrobit — kao i dobrobit njene djece.
Ona se prisjeća velikih snježnih padavina kada je Avni odveo nju i njihovu djecu do kuće roditelja. Dani i nedjelje su prolazili, a Avni nije došao da ih pokupi kao što je to inače radio; on joj je povremeno slao poruke rekavši joj da ne napušta kuću zbog velikog nevremena.
Kada se Nexhmie vratila kući dva mjeseca kasnije, ona je saznala da nije dobrodošla kod svog supruga i njegove šire porodice. Kada bi uradila ili rekla nešto, poslužila čaj, čistila ili kretala se kroz kuću, njene riječi i radnje su nailazile na zastrašivanje i uvrede. Ubrzo poslije toga, rečeno joj je da više nije potrebna, jer Avni sada ima novu ženu. Ona je kasnije shvatila da je, za vrijeme njenog boravka u roditeljskoj kući, Avni počeo da putuje u Njemačku radi posla, pa se, dok je tamo radio, oženio jednom građankom Njemačke - iako su Nexhmie i Avni imali tradicionalnu svadbu, kao i mnogi drugi parovi, nikada nisu završili papirologiju da bi postali zakonski vjenčani.
Nexhmie je godinama patila od sistematskog zlostavljanja od strane njenog supruga, sve od uvreda i prijetnji do fizičkog nasilja.
Onda, jedne večeri, Avni je ušao u spavaću sobu, gdje se ona nalazila sa njihovom djecom, i počeo je da ih krvnički tuče - to je bio prvi put da ih je fizički napao. To se desilo kada je ona bila trudna sa njihovim trećim djetetom.
Kada razmišlja o godinama svog života koje su uslijedile, Nexhmie ima fleš-bekove od sistematskog nasilja sprovođenog nad njom i njenom djecom. Njeni dani nisu bili ništa bolji kada je Avni bio u Njemačkoj. Ona kaže da se, prije sumraka, zaključavala sa djecom u spavaćoj sobi kako bi izbjegla napade koje su nastavili članovi porodice njenog supruga.
"'Ubićemo tvoju majku i odvešćemo vas u sirotište'", prisjeća se ona riječi koje je njen svjekar uputio njenoj djeci jednom prilikom. "'Neće vas ni sirotište prihvatiti.'"
Dok Nexhmie kaže da je Avnijeva šira porodica bila svjesna tretmana prema njoj i njenoj djeci, pa i saučestvovala u tome, ona nije rekla niti riječ svojoj porodici. "Pomislila sam da bi moj otac došao i uzeo me, ali bi moja djeca ostala tamo", kaže ona. "Nisam znala da li mogu da odvedem djecu u kuću mog oca. Govorila sam sebi 'budi strpljiva, budi strpljiva, jer, ako odem — ubiće mi djecu.'"
Uprkos blizini njene porodice kući njenog supruga, Nexhmie tvrdi da joj je bilo dozvoljeno da samo dvaput ili triput godišnje odlazi u kuću svojih roditelja. U vrijeme kada su njen otac i brat dolazili da je posjete, Avni ju je tukao prije njihovog dolaska i pretio joj da će ubiti nju i njenu porodicu ako pokuša da prijavi policiji.
Ona je 2014. doživjela nervni slom i bila hospitalizovana. Dok je ležala u bolničkom krevetu priključena na infuziju, Avni ju je pozvao iz Njemačke. Njen nećak, sjedeći pored nje, uključio je spikerfon. "Gdje si, kurvo?" začuo se glas na drugom kraju linije. "Otišla si u bolnicu da bi se kurvala. Doći ću i zaklaću te. Prvo ću ti odsjeći glavu, a onda i glave drugih koji su te tamo odveli."
Njen nećak, doktori i drugi pacijenti u sobi su bili zgroženi, ali Nexhmie je osjetila olakšanje, jer je konačno mogla da podjeli svoje iskustvo sa drugima. Kao i mnoge žrtve porodičnog nasilja - koje, prema istraživanjima, često pate od anksioznosti, straha i posttraumatskog stresa - njoj je dijagnostifikovana duboka depresija, ali je to sada borba u kojoj ne mora da bude sama, jer ima podršku porodice i doktora.
Prijaviti zlostavljanje
Prvi kontakt koji žrtve porodičnog nasilja koje prijave nasilje na Kosovu imaju je onaj sa policijom. Nataknuta na vrh stola u kancelariji Tahire Haxholli u sjedištu Kosovske policije u Prištini je statueta anđela. "Jedna žrtva porodičnog nasilja mi je dala to nakon što sam joj pomogla da izađe iz duge veze pune zlostavljanja", objašnjava žena koja vodi istražnu jedinicu za borbu protiv nasilja u porodici od 2008. godine.
Haxholli je, često, prva osoba sa kojom žrtve koje bježe iz kosovskih domova punih zlostavljanja razgovaraju o svojoj traumi. Prošle godine, 1.227 građana Kosova - od kojih je preko 90% žena - prijavilo je policiji da su žrtve porodičnog nasilja; međutim, pravi broj ljudi koji pate od porodičnog nasilja je, vjerovatno, veći, a uslijed nedovoljnog prijavljivanja. Većina žrtava odlazi vlastima ako su patile od nasilja duži niz godina.
"To znači da, u stvari, i ne znamo koliko nasilja ima u porodici", kaže Haxholli, objašnjavajući da građani Kosova samo prijavljuju nasilje kada smatraju da je ono postalo "suviše nasilno, ozbiljno i nepodnošljivo". Prema riječima Haxholli, nasilje postaje toliko nepodnošljivo da ono utiče na žrtvu "do središta njene duše".
Većina svjedočenja, koja Haxholli čuje, ima sličan obrazac lanca nasilja nad ženama u domaćinstvu: žrtva biva izložena fizičkom i psihičkom nasilju, dok joj je sloboda kretanja stalno ograničavana - često biva ponižavana, preti joj se i fizički je napadana.
Tahire Haxholli je na čelu istraživačke jedinice Kosovske policije za porodično nasilje, čiji su službenici posebno obučeni da se bave slučajevima porodičnog nasilja.
“Nazivana raznim [uvredljivim] nazivima — uvijek joj se priča da je nesposobna. Pati od psihičkog nasilja, ekonomskog [nasilja], njene slobode su ograničene… Ekonomsko nasilje se dešava da ne bi imala novac da kupi stvari koje je htjela. Daje joj se novac i govori 'možeš ovoliko da potrošiš'. Stalno je pod kontrolom, nad njom se sprovode sve vrste nasilja. Mnogi od njih doživljavaju seksualno nasilje, ali ga ne prijavljuju.”
Haxholli objašnjava da, kada je riječ o porodičnom nasilju, mnoge žene ne znaju svoja osnovna prava. "Žrtvi se govori, 'ne možeš nikud da ideš, znam sve, imam svoje ljude u policiji i niko ti neće vjerovati'", kaže Haxholli. "Oni nemaju informacije o institucijama, zakonima i vjeruju u sve što im njihovi supruzi — počinioci porodičnog nasilja - govore."
Nisu samo žrtve porodičnog nasilja često u mraku kada je riječ o razumijevanju svojih prava. Sveobuhvatni izvještaj o stavovima i odgovoru institucija na porodično nasilje objavljen je prošle godine od strane Mreže žena Kosova (KWN), gdje se pokazalo da žrtve, građani i institucije generalno ne razumiju šta je porodično nasilje, kao što je ono definisano kosovskim zakonima. Pod Zakonom o zaštiti od porodičnog nasilja, činovi porodičnog nasilja se kreću od fizičkog nasilja do uvreda i vrijeđanja. Međutim, verbalno zlostavljanje i čak šamari se često smatraju "normalnim okolnostima" u jednoj porodici.
U istraživanju se navodi da, iako postoji tendencija da se vjeruje da se nasilje dešava više u siromašnim, ruralnim porodicama, ne postoji statistički značajan odnos između doživljavanja nasilja i geografske lokacije, ne postoji ni značajan odnos između porodičnog nasilja i godina školovanja - došlo se do zaključka da su žene svih ekonomskih i obrazovnih nivoa žrtve porodičnog nasilja i da su njemu podložne.
Međutim, Haxholli kaže da većina žena koje prijave nasilje živi u gradovima i nema visoko obrazovanje. "To ne znači da se nasilje ne dešava u selima, već je mogućnost pristupa institucijama manja", kaže Haxholli. "U gradu uvijek ima nekoga ko će pomoći žrtvi da dođe u policiju, ili će žrtva vidjeti policijsku stanicu."
Ako se policiji šalju žalbe van redovnih radnih sati sudova, ona ima ovlašćenje da izda privremeni hitni nalog za zaštitu koji omogućuje da počinilac bude uklonjen iz kuća u kojoj žrtva živi. Međutim, Haxholli kaže da su u 2016. samo tri žene zatražile ovaj nalog, uglavnom zato što žrtve često žive sa širom porodicom svog supruga i one ne žele da se vrate u domaćinstvo u kom će biti grđene zbog uklanjanja sina.
Poslije prijavljivanja policiji, umjesto da se vrate u kuću u kojoj bi dodatno bile izložene porodičnom nasilju od suprugove porodice, Haxholli kaže da žrtve više vole da budu primljene u sklonište.
Stalna borba
Godine 2016, nakon duže od godinu dana pronalaženja privremenih rješenja, Nexhmie je uzela svoju djecu i preselila se u stan koji je platila opština. Ipak, njenim mukama tu nije bio kraj. Prošlog ljeta, kada je izlazila iz prodavnice sa svojom djecom, sestrom i majkom, njen svekar i zet su ih zaustavili i pokušali da im uzmu djecu. Kako su mnogi prolaznici posmatrali ovu scenu i kako je situacija bila sve napetija, jer je starac njoj upućivao uvrede i pretio joj štapom, policija se pojavila.
"Policajac ih je samo sprečio da nas jure, osmjehnuo se i rukovao sa njima", kaže Nexhmie.
Uprkos tome što je policija osnovala istražnu jedinicu za borbu protiv porodičnog nasilja, koja se sastoji iz žene i muškarca u svakoj opštini, ovakvo ponašanje redovnog policajca nije izolovani incident. Prema izvještaju KWN-a, iako su specijalne jedinice, predvođene Haxhollijevom na državnom nivou, pokazale znanje o svojim odgovornostima i obavezama, neki policajci smatraju porodično nasilje prihvatljivim u određenim situacijama, tvrdeći da nasilje treba da dostigne ozbiljne razmjere da bi policija intervenisala.
"Policajci [koji su obučeni da se bave slučajevima porodičnog nasilja] nisu uvijek oni prvi koji stupaju u kontakt sa žrtvom", kaže Adelina Berisha, koordinatorka za zagovaranje u KWN-u. "Neobučen policajac na dužnosti može biti pozvan da izađe na lice mjesta. Tu postoji opasnost što nisu svi policajci obučeni i ne znaju svi kako da priđu žrtvi. Taj prvi susret je vrlo važan i on određuje to da li se žrtva osjeća ohrabreno da prijavi nasilje institucijama, jer bi ljudi u uniformi mogli nesvjesno da obeshrabre žrtvu."
Adelina Berisha kaže da socijalni radnici često prioritetizuju tradicionalne pojmove porodice, umjesto da ispunjavaju svoju dužnost pružanja zaštite ženama od porodičnog nasilja.
Dvije zapažene smrti žena u prethodnim godinama naglasile su neefikasnost pravosudnog sistema koja može biti fatalna za žrtve porodičnog nasilja, što je izazvalo bijes i proteste organizacija za prava žena. Godine 2011, Dianu Kastrati je ubio bivši suprug nakon što sudovi nisu izdali nalog za zabranu prilaženja koji je ona tražila. Policija je došla pod lupu ponovo 2015, poslije smrti Zejnepe Bytyqi-Berisha, koja je izbodena nasmrt od strane svog supruga. Porodica Bytyqi-Berisha tvrdi da je ona prijavila nasilje vršeno nad njom 16 puta, ali da su njeni zahtjevi za pomoć ignorisani.
Aktivisti i žrtve ističu da neuspjeh da se preduzme adekvatna radnja prevazilazi okvire pravosuđa i centara za socijalni rad koji, kao opštinske institucije, imaju dužnost da podrže i osnaže žrtve porodičnog nasilja, i da osiguraju dobrobit djece.
Kada je Berisha iz KWN-a učestvovala u protestnom maršu prošlog oktobra, nakon što je jedna djevojka u Orahovcu prebijena u javnosti, njoj je prišla jedna žrtva porodičnog nasilja. Ova mlada žena je kazala Berishi kako su socijalni radnici vršili pritisak na nju da se vrati svom suprugu koji je zlostavlja i da sa sobom povede djecu.
Berisha kaže da je ovakav stav socijalnih radnika imala priliku da vidi više puta kada je pomagala da se sprovedu intervjui za prošlogodišnji izvještaj o istraživanju.
"Oni su često govorili kako je njihov posao da zaštite porodicu, jer ‘porodica je svetinja’”, kaže Berisha, ističući da tradicionalističke pretpostavke u vezi sa važnošću porodice ponekad sprečavaju službenike da ispune svoju dužnost i zaštite žene od nasilja. “Ako je žena žrtva, oni će pokušati da je ubjede da se vrati svom suprugu, jer će reći ‘šta će se desiti sa ovom djecom?’”
Nakon uličnog dešavanja sa članovima porodice svog supruga, Nexhmie kaže da su radnici Centra za socijalni rad došli da je posjete kako bi ona dozvolila svojoj djeci da posjete porodicu svog oca. Ona tvrdi su je socijalni radnici ucjenjivali: ako ne ubjedi svoju djecu da provode svoje vrijeme sa očevom porodicom, onda će oni da savjetuju sudu - na kom je tražila starateljska prava nad djecom - da joj ih oduzme. Kada se pobunila da su djeca istraumatizovana zbog godina sistematskog nasilja, ona kaže da joj je rečeno da će šteta morati da se nadoknadi i da se mora dozvoliti djedi da vidi djecu.
Poslije niza godina fizičkog i emocionalnog nasilja nad njom i djecom, Nexhmie je ostavila svog supruga prošle godine, ali njenoj muci još nema kraja.
Uz pomoć pravnih savjetnika, Nexhmie je razgovarala sa advokatom koji joj je pomogao da svoj slučaj dovede pred sud; prvo, da zatraži nalog za zabranu prilaska, kako bi se sprečilo da porodica njenog supruga priđe djeci, i da, kao drugo, zatraži starateljska prava. Porodici njenog supruga je zabranjen prilazak, ali ona i dalje čeka prvo saslušanje u slučaju starateljskih prava.
Ona se nada da će gomila dokumenata i es-em-esova, koji sadrže prijetnje i uvrede, a koje je sačuvala, da joj pomognu da pobjedi u ovom slučaju i da izgradi novi život sa svojom djecom, daleko od domaćinstva u kom je doživljavala zlostavljanje.
Međutim, Nexhmie strahuje za njihovu budućnost. Rečeno joj je da ne postoji garancija da će joj opština obezbjediti smještaj duže od šest mjeseci, a kako ne postoji ciljana podrška žrtvama porodičnog nasilja u smislu socijalne pomoći, društvenog stanovanja ili stručnog usavršavanja, a kako bi one postale osnaženije tokom reintegracije u društvo, njena budućnost je i dalje neizvjesna.
Nexhmie trenutno slaže drva za ogrijev kako bi pokušala da zaradi novac u hladnoj zimi, dok traži posao kao radnica zadužena za pranje sudova ili čistačica u supermarketu.
“Bilo šta, samo da se ne brinem kako da prehranim djecu”, kaže ona. “Samo sam srećna što smo moja djeca i ja živi.”
Ovaj članak je odgovor na više pitanja čitalaca u vezi sa porodičnim nasiljem u toku kampanje #ŽelimDaZnam.
*Da bi se zaštitio identitet žrtve, imena Nexhmie i Avni su pseudonimi.
Prikaz: Majlinda Hoxha / K2.0.
