Jugoslavenska policija, ali i sve republičke tajne političke policije, rado su za likvidaciju političkih protivnika, prije svega onih u emigraciji, koristili usluge ljudi iz podzemlja, piše srbijanski list Blic.
Zlatno doba ovih ubica trajalo je od '60-ih do '90-ih godina prošlog stoljeća. U tom periodu su, prema podacima koje je još prije 20-ak godina objavio škotski list "Daily record", ovdašnje tajne policije ubile više od 60 političkih emigranata.
Historičar Bojan Dimitrijević podsjeća da je upotreba kriminalaca za političke likvidacije poprimila šire razmjere tek sredinom '60-ih godina, nakon što je pojačana teroristička aktivnost emigracije, naročito hrvatske.
"Do tada su korišteni ljudi koji su imali svoje regularne poslove. Zanimljiv je slučaj jednog ljekara koji je ubijao za tajnu službu da bi poslije obavljenog posla ponovo oblačio bijeli mantil i liječio pacijente", kaže Dimitrijević za Blic.
Angažovanje ljudi iz podzemlja, kako kaže Dimitrijević, za Upravu državne bezbjednosti (UDBA) je predstavljalo dvostruku uštedu - posao je bio obavljen, a istovremeno su imali uvid u to šta se dešava sa druge strane zakona. Kriminalci su pak za te svoje usluge dobijali slobodu djelovanja u inozemstvu i neku vrstu logističke podrške (pasoši i sl.).
Postojalo je, međutim, pravilo da se i ubistva rade po ključu, tačnije, svako je ubijao svoje - hrvatska služba progonila je i likvidirala ustaše, a srpska služba bila je zadužena za četničku i albansku emigraciju.
"Pitanje je, međutim, da li će se ikada saznati puna istina o tome. Ne vjerujem da su vođene bilješke, a i ako jesu, najvjerovatnije su potom uništavane", veli Dimitrijević i dodaje da se o tim ubistvima najviše saznavalo od istraga vođenih u zemljama gdje su ona počinjena.
Stjepan Đureković
U žižu javnosti sada je vraćeno ubistvo nekadašnjeg direktora INA marketinga Stjepana Đurekovića, čije je tijelo 1983. godine izrešetano, a glava smrskana sjekirom u podrumu štamparije u njemačkom gradu Volfarthausenu, 26 kilometara od Minhena.
Za aktuelizaciju ovog ubistva pobrinula se njemačka kancelarka Angela Merkel, odbivši da dođe na proslavu ulaska Hrvatske u EU, jer Zagreb odbija Njemačkoj izručiti Josipa Perkovića, optuženog da je učestvovao u tom ubistvu.
Ubistvo Đurekovića, odnosno akciju "Dunav", naredio je, kako se vjeruje, lično Stane Dolanc, tadašnji ministar policije.
Dragiša Kašiković
Ubistvo jednog od vođa srpske političke emigracije u SAD predstavlja možda i najveći skandal među svim ubistvima, jer je zajedno sa njim izmasakrirana i njegova devetogodišnja pokćerka Ivanka Milošević.
Dragiša je ubijen u Čikagu sa 64 uboda nožem, dok je Ivanka ubodena 54 puta. Dragišini čelo i obraz bili su, kako je svojevremeno pričao Nikola Kavaja, potpuno smrskani. Zidovi i tavanica bili su isprskani krvlju.
Ubica nikada nije otkriven, ali se sumnja da je to učinio Bogoje Panajotović, konobar porijeklom iz Niša, za kojeg se sumnja da je, osim za UDBA-u, radio i kao saradnik američkog Federalnog istražnog biroa (FBI).
Jovan Barović
Prvoborac, a potom i advokat, najpoznatiji je kao branilac prvog istočnoevropskog disidenta i visokog funkcionera Komunističke partije Jugoslavije Milovana Đilasa, kada se ovaj sukobio sa partijskim vrhom.
Februara 1979. godine advokat Jovan Barović je poginuo u teškoj saobraćajnoj nesreći pod potpuno nerazjašnjenim okolnostima. Prvobitna, traljava istraga pokazala je da je uzrok smrti bio infarkt, što obdukcija, međutim, nije nikad potvrdila.
Vozač kamiona koji je udario u Barovićev automobil na praznom putu Beograd - Zagreb nikada nije priveden niti ispitivan.
Maks Luburić
Vjekoslav Maks Luburić bio je ustaški oficir i zapovjednik sistema koncentracionih logora u NDH, među kojima je najveći bio onaj u Jasenovcu.
Nakon što je zajedno sa ostalima iz rukovodstva NDH napustio ustaše opkoljene kod Blajburga, Luburić je otišao u Vatikan, pa potom u SAD i Njemačku. Krio se potom u Španiji pod imenom Vicente Peres, odakle je koordinirao terorističkim napadima širom Evrope.
Maksa Luburića ubio je agent UDBA-e Ilija Stanić nakon što se uspješno infiltrirao u Hrvatsku narodnu odbranu. Ubijen je u svojoj vili u Španiji 20. aprila 1969. udarcem štangom u glavu i sa više uboda nožem u grudi.
Enver Hadri
Albanski aktivista sa Kosova ubijen je 25. februara 1990. u Briselu na ulici dok je stajao na semaforu. U trenutku ubistva je kod sebe imao dokumenta koja su navodno povezivala srpski politički vrh sa većim brojem ubistava Albanaca na Kosovu.
Osumnjičeni za ubistvo su Veselin Vukotić, Andrija Lakonić i Darko Ašanin. Lakonića je nedugo potom navodno u Srbiji ubio Vukotić, a Ašanin je najprije uhapšen u Grčkoj, odakle je izručen Srbiji, gdje je i ubijen. Vukotić je uhapšen prvo u Španiji 2006. godine i isporučen Srbiji. Pušten je, međutim, na slobodu da bi ponovo bio uhapšen u Novom Sadu 2010. godine.
Historičar Bojan Dimitrijević podsjeća da je upotreba kriminalaca za političke likvidacije poprimila šire razmjere tek sredinom '60-ih godina, nakon što je pojačana teroristička aktivnost emigracije, naročito hrvatske.
"Do tada su korišteni ljudi koji su imali svoje regularne poslove. Zanimljiv je slučaj jednog ljekara koji je ubijao za tajnu službu da bi poslije obavljenog posla ponovo oblačio bijeli mantil i liječio pacijente", kaže Dimitrijević za Blic.
Angažovanje ljudi iz podzemlja, kako kaže Dimitrijević, za Upravu državne bezbjednosti (UDBA) je predstavljalo dvostruku uštedu - posao je bio obavljen, a istovremeno su imali uvid u to šta se dešava sa druge strane zakona. Kriminalci su pak za te svoje usluge dobijali slobodu djelovanja u inozemstvu i neku vrstu logističke podrške (pasoši i sl.).
Postojalo je, međutim, pravilo da se i ubistva rade po ključu, tačnije, svako je ubijao svoje - hrvatska služba progonila je i likvidirala ustaše, a srpska služba bila je zadužena za četničku i albansku emigraciju.
"Pitanje je, međutim, da li će se ikada saznati puna istina o tome. Ne vjerujem da su vođene bilješke, a i ako jesu, najvjerovatnije su potom uništavane", veli Dimitrijević i dodaje da se o tim ubistvima najviše saznavalo od istraga vođenih u zemljama gdje su ona počinjena.
Stjepan Đureković
U žižu javnosti sada je vraćeno ubistvo nekadašnjeg direktora INA marketinga Stjepana Đurekovića, čije je tijelo 1983. godine izrešetano, a glava smrskana sjekirom u podrumu štamparije u njemačkom gradu Volfarthausenu, 26 kilometara od Minhena.
Za aktuelizaciju ovog ubistva pobrinula se njemačka kancelarka Angela Merkel, odbivši da dođe na proslavu ulaska Hrvatske u EU, jer Zagreb odbija Njemačkoj izručiti Josipa Perkovića, optuženog da je učestvovao u tom ubistvu.
Ubistvo Đurekovića, odnosno akciju "Dunav", naredio je, kako se vjeruje, lično Stane Dolanc, tadašnji ministar policije.
Dragiša Kašiković
Ubistvo jednog od vođa srpske političke emigracije u SAD predstavlja možda i najveći skandal među svim ubistvima, jer je zajedno sa njim izmasakrirana i njegova devetogodišnja pokćerka Ivanka Milošević.
Dragiša je ubijen u Čikagu sa 64 uboda nožem, dok je Ivanka ubodena 54 puta. Dragišini čelo i obraz bili su, kako je svojevremeno pričao Nikola Kavaja, potpuno smrskani. Zidovi i tavanica bili su isprskani krvlju.
Ubica nikada nije otkriven, ali se sumnja da je to učinio Bogoje Panajotović, konobar porijeklom iz Niša, za kojeg se sumnja da je, osim za UDBA-u, radio i kao saradnik američkog Federalnog istražnog biroa (FBI).
Jovan Barović
Prvoborac, a potom i advokat, najpoznatiji je kao branilac prvog istočnoevropskog disidenta i visokog funkcionera Komunističke partije Jugoslavije Milovana Đilasa, kada se ovaj sukobio sa partijskim vrhom.
Februara 1979. godine advokat Jovan Barović je poginuo u teškoj saobraćajnoj nesreći pod potpuno nerazjašnjenim okolnostima. Prvobitna, traljava istraga pokazala je da je uzrok smrti bio infarkt, što obdukcija, međutim, nije nikad potvrdila.
Vozač kamiona koji je udario u Barovićev automobil na praznom putu Beograd - Zagreb nikada nije priveden niti ispitivan.
Maks Luburić
Vjekoslav Maks Luburić bio je ustaški oficir i zapovjednik sistema koncentracionih logora u NDH, među kojima je najveći bio onaj u Jasenovcu.
Nakon što je zajedno sa ostalima iz rukovodstva NDH napustio ustaše opkoljene kod Blajburga, Luburić je otišao u Vatikan, pa potom u SAD i Njemačku. Krio se potom u Španiji pod imenom Vicente Peres, odakle je koordinirao terorističkim napadima širom Evrope.
Maksa Luburića ubio je agent UDBA-e Ilija Stanić nakon što se uspješno infiltrirao u Hrvatsku narodnu odbranu. Ubijen je u svojoj vili u Španiji 20. aprila 1969. udarcem štangom u glavu i sa više uboda nožem u grudi.
Enver Hadri
Albanski aktivista sa Kosova ubijen je 25. februara 1990. u Briselu na ulici dok je stajao na semaforu. U trenutku ubistva je kod sebe imao dokumenta koja su navodno povezivala srpski politički vrh sa većim brojem ubistava Albanaca na Kosovu.
Osumnjičeni za ubistvo su Veselin Vukotić, Andrija Lakonić i Darko Ašanin. Lakonića je nedugo potom navodno u Srbiji ubio Vukotić, a Ašanin je najprije uhapšen u Grčkoj, odakle je izručen Srbiji, gdje je i ubijen. Vukotić je uhapšen prvo u Španiji 2006. godine i isporučen Srbiji. Pušten je, međutim, na slobodu da bi ponovo bio uhapšen u Novom Sadu 2010. godine.
