Najstrašniji zločin genocidnih razmjera Ekskluzivno: Srbija skriva spaljivanje tijela Albanaca

Priča o tijelima albanskih civila koja su prenešena u Srbiji nije nepoznata. Jedan kamion sa tijelima koji je pronađen u jezeru na Drini i također došlo je do istrage samog slučaja. Svjedoka o prijenosu tijela sa Kosova je bilo, ali nikada nije pronađen nijed svjedok koji bi govorio o samim odredištima u Srbiji ovih tijela.

30-godišnji Ivan Pajić i njegov otac Drago Pajić, tvrde da zanju tajnu koja je desetine kosovskih porodica držala taocem i da će otkriti jedan od od najstrašnijih zločina genocidnih razmjera.

Oni svojim svjedočenjem, govore o sudbini barem jednog kamiona hladnjače iz kojeg su beživotna tijela kosovskih albanskih civila bila ispražnjena u topionici u Boru.

Sumnje da su tijela spaljivana u topionici u Boru postojale su i od ranije, ali istražni organi nisu pronašli nijedan konkretan dokaz koji bi pomogao u dokazivanju sumnje. Vlasnik kompanije koja se bavi proizvodnjom mesa "Agrocentar u Boru, Ivan Pajić, proizilazi da je svjedok koji je vidio istovaranje leševa iz jednog kamiona hladnjače u topionici koja se nalazi naspram njegove kompanije.

Ispovjedajući se, dječak koji je za vrijeme rata imao manje od 16 godina, kaže da ovim skida teret sa sebe i svojeg oca koji ih je mučio sve ove godine poslije rata, teret koji im još uvijek donosi prijetnje od strane bivših komandanata MUP-a i drugih visokih državnih službenika države Srbije.

Njegova priča, sem što baca svjetlo na trag monstruoznog zločina, pokazuje i kako je Srbija, zemlja za koju će EU donijeti odluku o početku dijaloga za priključenje Uniji, nastavlja prijetiti svakoj osobi koja može znati nešto o zločinu u kojem je bila uključena cijela struktura srpske države, i kao takav je bio zločin genocida. Priča pokazuje da je i srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, na čijem je čelu Bruno Vekarić, sakrilo ove dokaze.

"Bio sam sa ocem u našoj firmi koja se nalazi naspram topionice u Boru. To se dogodilo nekoliko sedmica od početka rata (bombardiranja). Rano ujutro smo sa ocem vidjeli jedan kamion hladnjaču koji se parkirao ispred topionice", govori Ivan.

Veza kamiona hladnjača sa njihovim poslom proizvodnje mesa ih je učinila znatiželjnim da i dalje nastave promatrati šta će se desiti.

"Kada su otvorili vrata hladnjače, u njoj je bilo toliko tijela da su počela ispadati na zemlju. Još uvijek se sjećam lica male djevojčice koja je pala iz hladnjače nakon otvaranja vrata", pripovjeda Ivan o događaju za koji tvrdi da je gledao zajedno sa svojim ocem.



Prijetnje da ne govore i zatvaranje oca

Od 2010. godine Ivan i njegov otac su kontaktirali Specijalno tužilaštvo za ratne zločine koje funkcioniše u Beogradu. Nakon nekoliko godina ćutnje oni su odlučili da budu na raspolaganju i Tužilaštvu za ratne zločine u Srbiji kako bi objelodanili istinu o onome što su vidjeli, ali prema riječima Ivana, sve što su dobili od Tužilaštva je bio prezir.

"Odmah su počele prijetnje. Meni su lično prijetili da će me dići u vazduh. Prijetnje dolaze od komandanata MUP-a koji su u Boru. Neki još uvijek rade u MUP-u, neki su penzionisani ali su još uvijek jaki", kaže Pajić.

On dodaje da je od tada dobijao prijetnje.

"Razlog zašto nisam odlučio da govorim je što imaju potrebu za pomoći. Nakon cijele ove situacije mi smo imali vrlo veliki pritisak, koji je dolazio od ljudi koji su bili uključeni u ovaj zločin, riječ je o Časlavu Goluboviću, koji je sada u penziji i još uvijek slobodan u Boru", kaže Ivan.

"Moj otac je vrlo pošten čovjek. Iako se on sada nalzi u zatvoru - jer su ga oni zatvorili. Ovo su uradili na najsvirepiji način, tako što su montirali slučaj da je kobajagi želio ubiti Zorana Milića, saradnika u policiji, a ja mogu da garantujem da moj otac ni ne poznaje tu osobu. Mene su pozivali i u Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije, ali im ja ne vjerujem. Želim da međunarodne vlasti na Kosovu preduzmu brze akcije i da urade nešto po ovom pitanju", rekao je Ivan. On također traži od međunarodnog faktora pravde da kontaktira sa njegovim ocem, jer kako on kaže, boji se da će njegov otac jednog dana nestati.

"U hladnjači o kojoj govorimo nije bilo albanskih vojnika, bilo je samo ubijenih albanskih žena i djece. Ja sam svojim očima vidio djete kada su otvorena vrata hladnjače. Kao što se zna ti kamioni hladnjače su veoma veliki a ovaj je bio prepu ljudskih leševa i veliki broj njih je pao na zemlju kada su vrata bila otvorena. To se dogodilo u topionici u Boru, mjestu gdje se topi bakar. Tu je uništavano svađta, sva tijela su bila spaljena. Ovo mjesto i dalje čuvaju ali vam mogu sa sigurnošću kazati da se ništa nije promjenilo od 1999. godine. Govorim otvoreno da su to bila velika krivična djela a ljudi koji to učinili danas hodaju slobodno, dok se moj otac nalazi u zatvoru", kaže Ivan. U svom iskazu za list "Tribuna" on govori i o dilemama koje je imao da li da svoju priču govori na Kosovu, Srbiji ili u Sarajevu, za koje smatra da je neutralno.

"Razgovarao sam s čovjekom koji radi u uredu ICTY (Tibunala u Hagu)u Beogradu, koji se zove Dragan Jenić, koji je iz mog sela Velika Krivelja. On također radi u Ministarstvu unutarnjih poslova. Molio me čitavo vrijeme da se ne sastajem sa vama. Imam puno poiva od njega. VEliki je prevarant i ne vjerujem mu puno", dodaje Pajić.

Ima i zakopanih tijela

Ivan i njegov otac Drago nisu vidjeli samo jedan kamion hladnjači. Prema njegovim riječima, njegov otac Drago je poslije rata je pokušavao da otkrije umešane u ovaj zločin, dok je on kao momak radio sasvim nešto drugo. Nakon događaja sa kamionom hladnjačom u Boru, Ivan kaže da je pratio svaki kamion hladnjaču koji je prolazio tokom rata u njegovom gradu i otkrio šokantne dokaze za osam kamiona hladnjače.

"Bio sam ljubitelj motora i u to vrijeme sam obilazio mnoga mjesta, posebno planinska, kao u slučaju Petrovog sela. Čuo sam da se tu desilo nešto i otišao sam da vidim. Do ovog mjesta sam pratio osam kamiona. Mogao je biti isti kamion, ali sam ga ja vidio osam puta. Tu su dovozili tijela civila. Jednom je kamion bio pun leševa vojnika. Sva tijela su bila tu sahranjena i ja i dan danas znam gdje se to mejsto nalazi. Uvjeren sam da kada bi se to mjesto otvorilo tu bi bili pronađeni ostaci zakopanih tijela. To je veoma tajnovito mjesto u planini i mi mještani ovog područja to mjesto zove pustom zemljom", pojašnjava Ivan.