Analiza

Nama laicima sam tekst sporazuma djeluje prilično jasno. U Članu 1 stoji: “Obe strane će međusobno priznati svoje dokumente i nacionalne simbole, uključujući pasoše, diplome, registarske tablice i carinske pečate”. Ako priznajete sve pobrojane stavke, vi u principu priznajete i nezavisnost druge države. Onomad Vučić umalo da započne rat zbog registarskih tablica, a ovim se takve mogućnosti sprečavaju.

Pregovori između Srbije i Kosova konačno su se mrdnuli sa mrtve tačke. Tome je u najvećoj mjeri doprinela ruska agresija na Ukrajinu koja je temeljno prekomponovala svijet i uvela nas u novu eru. Evropska unija i SAD se konsoliduju, pokazuju viši stepen jedinstva nego ranije i nastoje da suzbiju zone potencijalnog konflikta na evropskom tlu. U sklopu tog procesa otpočelo je zapušavanje “ruskih rupa” u Evropi, a rješavanje problema Kosova nametnulo se kao prioritet na ovom dijelu svijeta, piše u svojoj analizi Tomislav Marković za Žurnal.

Zapadna zajednica je krenula u užurbane diplomatske aktivnosti prije nekoliko mjeseci, brojni izaslanici su svako malo posjećivali Beograd i Prištinu, ophodeći se prema lokalnim liderima bez mnogo pardona. Kolokvijalno rečeno, počelo je zavrtanje ruku i postavljanje ultimatuma. Ili ćete riješiti te vaše zađevice onako kako smo vam mi zacrtali ili ostajete bez naše podrške, što će reći bez novca, evropskih integracija, perspektive i budućnosti. Aleksandru Vučiću sedenje na nekoliko stolica, od kojih se najviše zadržava na onoj ruskoj, više neće biti tolerisano, trenutak odluke kojem će se privoleti carstvu sve je bliži.

Formulisan je francusko-njemački prijedlog za Kosovo koji je dobio širu podršku, pa je prekršten u evropsko-američki. Zapadne države su jasno stavile do znanja našim liderima da više nema igranja i da je vrijeme vrdanja i šibicarenja završeno. Najeksplicitniji je bio specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar koji je izjavio da će Zajednica srpskih opština “biti formirana, sa ili bez Kurtija”, što je praktično pretnja demokratski izabranom premijeru da će biti smenjen. Prilično jasna je bila i izvestiteljka za Kosovo u Evropskom parlamentu Viola von Cramon koja kaže da će “strana koja odbije francusko-njemački sporazum ili strana koja nije konstruktivna biti sve više međunarodno izolovana”.

SAGLASNOST OBE STRANE
U ponedjeljak, 27. februara, u Briselu je konačno održana nova runda pregovora između Srbije i Kosova. Evropski komesar za zajedničku spoljnu politiku i bezbjednost Joseph Borell i specijalni izaslanik EU za dijalog Miroslav Lajčak prvo su održali pojedinačne sastanke sa Aleksandrom Vučićem i Albinom Kurtijem, a potom je uslijedio zajednički sastanak sve četvorice. Nakon sastanaka Kurti je izjavio da su Kosovo i Srbija prihvatili evropski prijedlog sporazuma, da je on bio voljan i da ga odmah potpiše, ali da predsjednik Srbije to nije prihvatio.

Borell je rekao da su “obe strane izrazile spremnost da nastave sa implementacijom sporazuma”, kao i da su se saglasili da “nema potrebe za daljim razgovorima”, što se tiče sadržaja sporazuma. Po njegovim riječima, tako su otvorena vrata za potpisivanje sporazuma, a pošto više nema nesuglasica oko samog teksta, on će biti objavljen na sajtu službe EU. Najavljen je i sljedeći sastanak koji će se održati 18. marta u Sjevernoj Makedoniji, sa ciljem da se finaliziraju razgovori o implementaciji.

Za razliku od navedenih izjava, priličnih političkom govoru, Vučić se oglasio na Instagramu u tradicionalnom navijačkom maniru: “Težak sastanak. Očekivano. Nema predaje“. U sličnom tonu se obratio i prije polaska u Brisel, takođe na Instagramu, poručujući da “neće biti kapitulacije niti povratka u devedesete”. Dok je izgovarao svoju kratku motivacionu besedu, pored njega se mogla videti jedna osoba koja sjedi, ćuti i glumi integralni dio enterijera – premijerka Vlade Srbije Ana Brnabić.

OBRAĆANJE NACIJI
Po povratku u Srbiju, Vučić je u utorak uveče skoknuo do RTS-a, pa je tu nekoliko sati govorio o svemu i svačemu, često kontradiktorno i nepovezano, nije ga lako uhvatiti ni za glavu ni za rep. Iz te verbalne salate mogu se ipak izdvojiti neki sastojci. Na pitanje novinara kakav je manevarski prostor Srbije na osnovu dokumenta, Vučić je odgovorio – „nikakav“ i da mu je rečeno “da se o tome ne pregovara”.

Uslijedilo je logično pitanje: “Ako ne može da se mijenja ništa, a mi zahtjevamo da se nešto mijenja, šta može da se uradi?” Vučić je rekao da je rješenje u implementaciji i ponovio da je rekao “i Macronu, i Scholzu, i Lajčaku” da neke stvari neće potpisati. Konkretno: “Dok sam predsjednik neću potpisati ni formalno ni neformalno priznanje Kosova, ni članstvo u UN”.

Problem sa predsjednikom Srbije je što njemu ama baš ništa ne može da se vjeruje. Jedini način da se razabere šta se dešava jeste osloniti se na izjave kosovske i evropske strane, kao i na tekst samog dokumenta koji se zvanično zove “Prijedlog EU za Sporazum o putu ka normalizaciji odnosa Kosova i Srbije”.

Pošto je Borell već rekao da su se obe strane usaglasile oko sporazuma, te da je zato tekst konačno obnarodovan, jer se više neće mijenjati, onda ove Vučićeve izjave možemo tumačiti kao još jedan pokušaj vrdanja, discipline koju je odavno usavršio. Ovog puta je to zamagljivanje namenjeno domaćoj publici, ne može preko noći najveći branitelj i nedavač Kosova da postane čovjek koji priznaje nezavisnost bivše srpske pokrajine.

LAIČKI POGLED
Nama laicima sam tekst sporazuma deluje prilično jasno. U Članu 1 stoji: “Obe strane će međusobno priznati svoje dokumente i nacionalne simbole, uključujući pasoše, diplome, registarske tablice i carinske pečate”. Ako priznajete sve pobrojane stavke, vi u principu priznajete i nezavisnost druge države. Onomad Vučić umalo da započne rat zbog registarskih tablica, a ovim se takve mogućnosti sprečavaju.

Član 2 glasi: “Obe strane će se rukovoditi ciljevima i principima postavljenim u Povelji Ujedinjenih nacija, posebno onim o suverenoj ravnopravnosti svih država, poštovanju njihove nezavisnosti, autonomije i teritorijalnog integriteta, pravu na samoopredjeljenje, zaštiti ljudskih prava i nediskriminaciji”. Drugim riječima, izgleda kao da se Srbija obavezuje da će poštovati suverenost i nezavisnost Kosova i sve što odatle proizlazi.

U Članu 4 se kaže: “Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji”. To znači da se Srbija obavezuje da neće sprečavati članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama, budući da je to međunarodna organizacija. Kako Vučić misli da zaobiđe ovaj član u predstojećoj implementaciji to je valjda jasno samo njemu, mada je i to pod velikim znakom pitanja. Biće da njegove izjave služe samo za unutrašnju upotrebu, te da će svakako pokušati da kupi još malo vremena, da izvrdava i vijuga, kao što to inače radi.

IZ UGLA MEĐUNARODNOG PRAVA
Međutim, ono što nama laicima izgleda kao jasno priznanje kosovske nezavisnosti, nije tako i po međunarodnom pravu. Nesumnjivi autoritet na ovom polju, redovni profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Notingemu Marko Milanović u januaru je objavio na Peščaniku komentar na tu temu, nakon što je u medije dospela jedna verzija sporazuma koja se gotovo ne razlikuje od ove predstavljene u Briselu. Milanović citira rečenicu iz uvodnog dijela koja veli da se ne dovode u pitanje različita gledišta strana o osnovnim pitanjima, uključujući pitanja statusa, te zaključuje: “Ovom odredbom sačuvana je pozicija Srbije da Kosovo ne predstavlja nezavisnu državu”.

Prema njegovom tumačenju, potpisivanjem sporazuma Srbija “ne bi formalno, ni eksplicitno ni implicitno, priznala nezavisnost Kosova, kako pojam priznanja shvata međunarodno pravo, a to je jasan izraz volje jedne države da neki drugi entitet smatra državom”. Tako stoje stvari sa pravne tačke gledišta, a što se tiče političke, situacija je malo drugačija. “Sa političkog stanovišta potpisivanje ovog sporazuma, kao i prethodnih sporazuma koji nisi bili čisto tehničkog karaktera, sigurno jeste korak ka konsolidaciji državnosti Kosova”, piše Milanović.

U pravnim tumačenjima sporazuma Vučić može da pronađe malo prostora za manevrisanje. Ostavljena mu je dovoljno velika margina da može da potpiše sporazum, a da to ne znači priznanje kosovske nezavisnosti. Predsjednik Srbije već je započeo pravdanje budućeg parafa, govoreći o potrebi normalizacije odnosa između Srba i Albanaca, a njegovi mediji na sav glas trube kako je Vučić porazio Kurtija, kako nismo kapitulirali, kako je u Briselu postignut “kolosalni srpski uspjeh”.

BRANITELJI "OTETOG" KOSOVA
Nije Vučić postao saradljiv jer se iznenada sjetio interesa građana, niti zato što se, daleko bilo, pokajao zbog zločinačke politike koju je Srbija vodila protiv kosovskih Albanaca, u kojoj je i sam Vučić vrlo aktivno učestvovao na funkciji ministra informisanja. Predsjednik je izveo prostu računicu: ako Srbija ostane izolovana, bez evropskih fondova i trgovine sa Evropskom unijom, doći će do ekonomske katastrofe, što otvara mogućnost za brzo okončanje njegove vladavine. Ovako, već stiže nagrada iz EU u vidu donacije od 610 miliona eura za izgradnju brze pruge Beograd-Niš. Pristajući na evropsko-američku inicijativu, Vučić zapravo spasava sebe. To što će eventualno učiniti nešto za opšte dobro nije njegova namjera, to mu prosto nije u prirodi, već sporedni efekat održavanja na vlasti.

Skoro cjelokupna opozicija iskoristila je ovaj tanki nagovještaj normalizacije da još jednom izvrši kolektivno samoubistvo. Valjda ne djeluje sebi dovoljno mrtvo, uprkos tome što ne daju znake života, pa su riješili da se overe, za svaki slučaj. Pljušte optužbe da je Vučić izdajnik, traži se njegova ostavka, kukumavči se nad precima koji su se uzlaud borili za Srbiju jer Vučić prodade Kosovo, potežu se kosti heroja i plače nad svetom srpskom zemljom. Tu se više ne zna ko je zavetnik a ko demokrata, ko je dverjanin a ko ekolog, sve se izmešalo do neprepoznavanja. Po nezavisnim medijima defiluju neki vajni analitičari i opozicioni funkcioneri, sve braneći "oteto" Kosovo.

S druge strane barikade, naprednjaci urlaju kako Vučić zapravo jedini brani Kosovo. Nikom ne pada na pamet da podseti javnost na hladnjače pune leševa albanskih civila, na obližnje masovne grobnice u Batajnici, na protjerivanje stotina hiljada Albanaca, na zločine, na aparthejd i rasizam. Niko da objasni kako smo uopšte stigli do ove tačke. Gotovo čitava politička scena ujedinila se oko Miloševićeve koljačke politike prema Kosovu i Albancima, i ne odstupa sa te kote ni za milimetar. Vučićevo pristajanje na sporazum biće korak na normalizaciji, a i ograničiće mu prostor za izazivanje tenzija i konflikata. Međutim, srpsko društvo će i dalje ostati da glavinja u nacionalističkoj magli, zarobljeno u lažima i iluzijama kojima ga kljukaju politička i intelektualna elita.