Država Kosovo je Pranveri iz opštine Đakovica nakon 19 godina priznala status žrtve seksualnog nasilja.
Pranveru (pravo ime poznato redakciji Radija Slobodna Evropa) su tokom rata na Kosovu silovale srpske snage. Godinama je korisnica psiho-socijalne pomoći udruženja 'Medica Đakova' iz Đakovice.
Nakon šest mjeseci čekanja, priznat joj je status žrtve seksualnog nasilja, a s tim je i ostvarila pravo na penziju u visini od 230 eura.
"Status mi je priznat u septembru prošle godine i od tada primam penziju. To znači jako puno za mene jer živim od te penzije i podižem svoje dvoje djece. Ali ono što je važnije jeste da nam se priznao status žrtve seksualnog nasilja. Veoma sam zadovoljna što imamo podršku udruženja, ali sada i države. I porodica nas malo podržava, ali najviše organizacija. Međutim, za nas je prije svega važno i da se počinioci ovog zločina suoče sa pravdom", ispričala je Pranvera za RSE.
One se nada i da će sve ostale žene koje su bile žrtve ovog nasilja dobiti priznanje statusa.
Tabu tema o seksualnom nasilju tokom rata na Kosovu konačno je razbijena 2014. godine, kada je Skupština Kosova odlučila da se žrtvama seksualnog nasilja zakonom reguliše status i omoguće određene beneficije, između ostalog i penzija. Sa nekoliko godina zakašnjenja, formirana je i vladina Komisija za priznanje i verifikaciju statusa žrtava seksualnog nasilja koja od februara 2018. upravo radi na tome. Međutim, iz civilnog sektora kažu da ovaj proces sporo teče i da žrtve seksualnog nasilja gube povjerenje, a problem je dokumentovanje onoga što im se desilo.
Iz vladine komisije kažu da je za priznanje statusa žrtava seksualnog nasilja na Kosovu do sada apliciralo oko 1.000 osoba, a razmotreno je nešto više od 500 aplikacija. Status žrtve seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu priznat je u 336 slučajeva, ali u 130 slučajeva aplikacije su odbijene. Moguće je da se neki slučajevi ponovo razmotre, a za pojedine se i dalje čeka na dodatnu dokumentaciju ili intervjuisanje.
Mirlinda Sada, direktorica Udruženja "Medica Đakova", kaže da je priznanje statusa žrtava seksualnog nasilja veoma važno jer time država, ali i društvo, priznaje ono što im se desilo, a nakon godina ćutnje. Ona ističe da proces verifikacije statusa uglavnom ide dobro, ali ukazuje na kašnjenja u radu Komisije. Kako dodaje, ova organizacija koja je aplicirala za priznanje statusa u ime pojedinih žrtava dobila je odgovore godinu dana od podnošenja dokumentacije.
"To utiče i na žrtve, ali i na naš rad jer gubimo povjerenje koje smo godinama gradili. Teško je kada se traže originalni ljekarski dokumenti. Znamo da je 1999. bila teška uzimajući u obzir i stigmu i stanje porodice svake preživjele seksualnog nasilja. Žene nisu htjele da ostave ni trag, iako su imali ljekarski izvještaj. Nakon 20 godina teško je ženama da obezbjede tu dokumentaciju", kaže Sada za RSE.
Ona dodaje da ova organizacija ima dosije svake žene koja je bila korisnica njihovog udruženja, ali se problem javlja kada se žene koje nisu bile korisnice jave za priznanje statusa.
Minire Begaj-Balaj, predsjedavajuća vladine Komisije, međutim, za RSE ističe da se radi o složenom i osjetljivom procesu. Ona navodi da se slučajevi mogu odbiti ukoliko se ne ispune formalno-pravni uslovi, ukoliko se Komisija ne ubjedi u slučaj.
"Mi uvijek svakom slučaju damo potrebno vremena dok ne donesemo pozitivnu ili negativnu odluku. Radi se o dosta složenom i osjetljivom procesu, i u skladu sa svim pravilima, do dokumentacije, intervjua... a slučaj se odbije onda kada se komisija ne ubjedi da se seksualno nasilje desilo", kaže ona.
Begaj-Balaj dodaje i da je komisija svijesna poteškoća a kada je u pitanju dokumentovanje i dokazivanje seksualnog nasilja, s toga je komisiji i zakonski dozvoljeno da intervjuiše osobe a kako bi se ostvarila direktna komunikacija sa osobom.
"Nije lako da se dođe do konačne odluke, bilo pozitivne ili negativne. Nije lako zato što mi tretiramo jedan traumatski proces. To nije lak proces ni za stranku, a ni za komisiju. Ali, i pored sve te posvećenosti komisije, mi želimo da damo dovoljno prostora svima kako bi zaista komisiji rekli istinu koja se desila. Ni u kom slučaju nećemo dozvoliti da stranka bude oštećena", kazala je Begaj.
Ona, međutim, napominje i da na kašnjenja utiče i dostava dodatne dokumentacije na koju se nekada čeka i mjesecima. Kako navodi, komisija uglavnom traži onu dokumentaciju koja se pominje prilikom prijave.
"Znam da postoji jedna vrsta pritiska i traži da brže odlučujemo, ali ne možemo. Kao komisija se trudimo da budemo veoma objektivni i mi ne smemo da im još više naštetimo ili stvorimo druge traume", objasnila je Begaj.
Izvještaj Amnesty Interantionala ukazuje da su albanske žene i djevojke bile silovane od strane srpske policije, paramilitarnih snaga ili jugoslovenske vojske. Neke žene su prijavile da su bile silovane nekoliko puta, i obično od strane više osoba. Isti izvještaj ukazuje da su se prema njima, pored silovanja, nehumano ponašali tako što su ih ponižavali, rezali noževima, na njihovim tijelima gasili cigarete ili ih slikali. Pojedine su bile i danima zatvorene u kućama i bile predmet silovanja. Pravda žrtava nikada nije zadovoljena.
S druge strane, Ujedinjene nacije u svom posljednjem izvještaju o silovanjima tokom sukoba Kosovo ne pominje. Tim povodom je reagovao kosovski Centar za rehabilitaciju žrtava torture, koji se dvije decenije bavi žrtvama seksualnog nasilja. Iz ovog centra su rekli da bi uključenje i Kosova u taj izvještaj, kao i podataka o seksualnom nasilju tokom sukoba, na jedan način doprineo borbi protiv predrasuda i stigmatizacije s kojima se suočava ova kategorija društva.
Nakon šest mjeseci čekanja, priznat joj je status žrtve seksualnog nasilja, a s tim je i ostvarila pravo na penziju u visini od 230 eura.
"Status mi je priznat u septembru prošle godine i od tada primam penziju. To znači jako puno za mene jer živim od te penzije i podižem svoje dvoje djece. Ali ono što je važnije jeste da nam se priznao status žrtve seksualnog nasilja. Veoma sam zadovoljna što imamo podršku udruženja, ali sada i države. I porodica nas malo podržava, ali najviše organizacija. Međutim, za nas je prije svega važno i da se počinioci ovog zločina suoče sa pravdom", ispričala je Pranvera za RSE.
One se nada i da će sve ostale žene koje su bile žrtve ovog nasilja dobiti priznanje statusa.
Tabu tema o seksualnom nasilju tokom rata na Kosovu konačno je razbijena 2014. godine, kada je Skupština Kosova odlučila da se žrtvama seksualnog nasilja zakonom reguliše status i omoguće određene beneficije, između ostalog i penzija. Sa nekoliko godina zakašnjenja, formirana je i vladina Komisija za priznanje i verifikaciju statusa žrtava seksualnog nasilja koja od februara 2018. upravo radi na tome. Međutim, iz civilnog sektora kažu da ovaj proces sporo teče i da žrtve seksualnog nasilja gube povjerenje, a problem je dokumentovanje onoga što im se desilo.
Iz vladine komisije kažu da je za priznanje statusa žrtava seksualnog nasilja na Kosovu do sada apliciralo oko 1.000 osoba, a razmotreno je nešto više od 500 aplikacija. Status žrtve seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu priznat je u 336 slučajeva, ali u 130 slučajeva aplikacije su odbijene. Moguće je da se neki slučajevi ponovo razmotre, a za pojedine se i dalje čeka na dodatnu dokumentaciju ili intervjuisanje.
Mirlinda Sada, direktorica Udruženja "Medica Đakova", kaže da je priznanje statusa žrtava seksualnog nasilja veoma važno jer time država, ali i društvo, priznaje ono što im se desilo, a nakon godina ćutnje. Ona ističe da proces verifikacije statusa uglavnom ide dobro, ali ukazuje na kašnjenja u radu Komisije. Kako dodaje, ova organizacija koja je aplicirala za priznanje statusa u ime pojedinih žrtava dobila je odgovore godinu dana od podnošenja dokumentacije.
"To utiče i na žrtve, ali i na naš rad jer gubimo povjerenje koje smo godinama gradili. Teško je kada se traže originalni ljekarski dokumenti. Znamo da je 1999. bila teška uzimajući u obzir i stigmu i stanje porodice svake preživjele seksualnog nasilja. Žene nisu htjele da ostave ni trag, iako su imali ljekarski izvještaj. Nakon 20 godina teško je ženama da obezbjede tu dokumentaciju", kaže Sada za RSE.
Ona dodaje da ova organizacija ima dosije svake žene koja je bila korisnica njihovog udruženja, ali se problem javlja kada se žene koje nisu bile korisnice jave za priznanje statusa.
Minire Begaj-Balaj, predsjedavajuća vladine Komisije, međutim, za RSE ističe da se radi o složenom i osjetljivom procesu. Ona navodi da se slučajevi mogu odbiti ukoliko se ne ispune formalno-pravni uslovi, ukoliko se Komisija ne ubjedi u slučaj.
"Mi uvijek svakom slučaju damo potrebno vremena dok ne donesemo pozitivnu ili negativnu odluku. Radi se o dosta složenom i osjetljivom procesu, i u skladu sa svim pravilima, do dokumentacije, intervjua... a slučaj se odbije onda kada se komisija ne ubjedi da se seksualno nasilje desilo", kaže ona.
Begaj-Balaj dodaje i da je komisija svijesna poteškoća a kada je u pitanju dokumentovanje i dokazivanje seksualnog nasilja, s toga je komisiji i zakonski dozvoljeno da intervjuiše osobe a kako bi se ostvarila direktna komunikacija sa osobom.
"Nije lako da se dođe do konačne odluke, bilo pozitivne ili negativne. Nije lako zato što mi tretiramo jedan traumatski proces. To nije lak proces ni za stranku, a ni za komisiju. Ali, i pored sve te posvećenosti komisije, mi želimo da damo dovoljno prostora svima kako bi zaista komisiji rekli istinu koja se desila. Ni u kom slučaju nećemo dozvoliti da stranka bude oštećena", kazala je Begaj.
Ona, međutim, napominje i da na kašnjenja utiče i dostava dodatne dokumentacije na koju se nekada čeka i mjesecima. Kako navodi, komisija uglavnom traži onu dokumentaciju koja se pominje prilikom prijave.
"Znam da postoji jedna vrsta pritiska i traži da brže odlučujemo, ali ne možemo. Kao komisija se trudimo da budemo veoma objektivni i mi ne smemo da im još više naštetimo ili stvorimo druge traume", objasnila je Begaj.
Izvještaj Amnesty Interantionala ukazuje da su albanske žene i djevojke bile silovane od strane srpske policije, paramilitarnih snaga ili jugoslovenske vojske. Neke žene su prijavile da su bile silovane nekoliko puta, i obično od strane više osoba. Isti izvještaj ukazuje da su se prema njima, pored silovanja, nehumano ponašali tako što su ih ponižavali, rezali noževima, na njihovim tijelima gasili cigarete ili ih slikali. Pojedine su bile i danima zatvorene u kućama i bile predmet silovanja. Pravda žrtava nikada nije zadovoljena.
S druge strane, Ujedinjene nacije u svom posljednjem izvještaju o silovanjima tokom sukoba Kosovo ne pominje. Tim povodom je reagovao kosovski Centar za rehabilitaciju žrtava torture, koji se dvije decenije bavi žrtvama seksualnog nasilja. Iz ovog centra su rekli da bi uključenje i Kosova u taj izvještaj, kao i podataka o seksualnom nasilju tokom sukoba, na jedan način doprineo borbi protiv predrasuda i stigmatizacije s kojima se suočava ova kategorija društva.
