Nemaština na Kosovu natjerala je ogroman broj dječaka i djevojčica da napuštaju škole i bave se teškim fizičkim radom.
Sevdije Morina, majka petoro djece, iz kosovskog sela Vranjak, obrađuje zemlju zajedno sa svojim mališanima i objašnjava koliko je njihov život težak.
"Bila sam primorana da prestanem da ih školujem, kako bi više mogli da rade sa mnom u poljima i vinogradu. Često se povrede u toku rada, a kako nemamo ni automobil, ni bilo koje drugo prevozno sredstvo, u takvim situacijama moramo da pješačimo po šest kilometara do bolnice u Orahovcu. Posljednji put, moja ćerka koja ima 12 godina sekirom je posjekla ruku", objašnjava Morina.
Djece koja svoje djetinjstvo provode kao fizički radnici, umjesto u školama i na igralištima, kao njihovi bezbrižni vršnjaci, na Kosovu ima mnogo. Dolazeći iz siromašnih porodica, oni su primorani da počnu sa radom oko desete godine, kada odlaze pravo na deponije ili njive, ne bi li zaradili hljeb za sebe i svoje roditelje.
Za mnoge od njih, uklapanje ovakvih poslova i škole je gotovo nemoguće.
Uslovi u kojima rade, za veliki broj dječaka i djevojčica, su mnogo teži od onih koje imaju Morinina djeca. Nesuđeni školarci kojima je posao sakupljanje smeća stalno su u žurbi, zato što je na deponijama poput one nadomak Mitrovice, osim napornog rada važna i brzina: onaj ko najprije dotrči do kamiona za istovar otpadaka dobija sve i može sam da napuni svoj džak. Ovaj sistem je svima prihvatljiv, zato što se tako najbolje izbjegavaju svađe među djecom.
"Ono što me je najviše dirnulo je činjenica da je toj djeci boravak na deponijama smeća postao svakodnevica", kaže Labinot Berisha, jedan od aktivista koji se bori protiv ove pojave.
Osim deponija i ulica na kojima su primorani da skupljaju smeće, prodaju različite proizvode ili jednostavno prose, najveći problem sa kojim se ovi maloljetni radnici susreću je stres.
"Njihovi roditelji vrše pritisak na njih da kući donose određene količine novca. Zbog frustracija koje akumuliraju godinama, djeca kasnije pate od nesanice ili imaju poteškoća sa učenjem, a nerijetko zapadaju i u mnogo ozbiljnija stanja, poput depresije", ističe Natira Agani, psiholog iz Prištine.
Za ovu situaciju Međunarodna organizacija rada u saradnji sa kosovskim institucijama stalno pokušava da nađe efikasno rješenje.
"Činjenica da su uzroci ove pojave nezaposlenost i siromaštvo ne smije da nam bude opravdanje da se fokusiramo samo na dugoročno riješavanje ta dva problema sa kojima se Kosovo suočava, jer ta djeca ne smiju i ne mogu tako dugo da čekaju. Neophodna nam je momentalna akcija kako bismo ih zaštitili, jer je dječiji rad nedopustiv način porodičnog privređivanja", napominje Lindita Boshtrakaj, predstavnica MOR-a, zadužena za pitanje dječijeg rada na Kosovu.
"Bila sam primorana da prestanem da ih školujem, kako bi više mogli da rade sa mnom u poljima i vinogradu. Često se povrede u toku rada, a kako nemamo ni automobil, ni bilo koje drugo prevozno sredstvo, u takvim situacijama moramo da pješačimo po šest kilometara do bolnice u Orahovcu. Posljednji put, moja ćerka koja ima 12 godina sekirom je posjekla ruku", objašnjava Morina.
Djece koja svoje djetinjstvo provode kao fizički radnici, umjesto u školama i na igralištima, kao njihovi bezbrižni vršnjaci, na Kosovu ima mnogo. Dolazeći iz siromašnih porodica, oni su primorani da počnu sa radom oko desete godine, kada odlaze pravo na deponije ili njive, ne bi li zaradili hljeb za sebe i svoje roditelje.
Za mnoge od njih, uklapanje ovakvih poslova i škole je gotovo nemoguće.
Uslovi u kojima rade, za veliki broj dječaka i djevojčica, su mnogo teži od onih koje imaju Morinina djeca. Nesuđeni školarci kojima je posao sakupljanje smeća stalno su u žurbi, zato što je na deponijama poput one nadomak Mitrovice, osim napornog rada važna i brzina: onaj ko najprije dotrči do kamiona za istovar otpadaka dobija sve i može sam da napuni svoj džak. Ovaj sistem je svima prihvatljiv, zato što se tako najbolje izbjegavaju svađe među djecom.
"Ono što me je najviše dirnulo je činjenica da je toj djeci boravak na deponijama smeća postao svakodnevica", kaže Labinot Berisha, jedan od aktivista koji se bori protiv ove pojave.
Osim deponija i ulica na kojima su primorani da skupljaju smeće, prodaju različite proizvode ili jednostavno prose, najveći problem sa kojim se ovi maloljetni radnici susreću je stres.
"Njihovi roditelji vrše pritisak na njih da kući donose određene količine novca. Zbog frustracija koje akumuliraju godinama, djeca kasnije pate od nesanice ili imaju poteškoća sa učenjem, a nerijetko zapadaju i u mnogo ozbiljnija stanja, poput depresije", ističe Natira Agani, psiholog iz Prištine.
Za ovu situaciju Međunarodna organizacija rada u saradnji sa kosovskim institucijama stalno pokušava da nađe efikasno rješenje.
"Činjenica da su uzroci ove pojave nezaposlenost i siromaštvo ne smije da nam bude opravdanje da se fokusiramo samo na dugoročno riješavanje ta dva problema sa kojima se Kosovo suočava, jer ta djeca ne smiju i ne mogu tako dugo da čekaju. Neophodna nam je momentalna akcija kako bismo ih zaštitili, jer je dječiji rad nedopustiv način porodičnog privređivanja", napominje Lindita Boshtrakaj, predstavnica MOR-a, zadužena za pitanje dječijeg rada na Kosovu.
