Kosovski Albanci su sve tolerantniji prema muškarcima koji se razvode od svojih supruga da bi se privremeno oženili strankinjama i dobili boravišni status u zapadnim zemljama.
Svaki put kada pođe na počinak, 35-godišnja Valbona iz Peći, na zapadnom Kosovu, pogleda u svoju svadbenu fotografiju staru petnaest godina. Pored sebe vidi i svog nasmijanog supruga.
Danas je taj trenutak samo sjećanje. Prije četiri godine, njen muž se ponovo oženio, Nijemicom. Valbona, sa kojom ima četvoro djece starosti od šest do 13 godina, ne samo da je znala za taj plan, već ga je i odobrila.
To je zbog toga što u očima njene porodice i šire okoline ona zapravo i nije razvedena. Mnogi kosovski Albanci razvode se od svojih prvih žena uz obostrani pristanak i odlaze u zapadnu Evropu, gdje nalaze nove supruge koje im omogućavaju da dobiju dozvolu za boravak.
Za sobom ostavljaju i svoju djecu da bi mogli da se predstave kao slobodni muškarci i, samim tim, brzo ožene. Kada dobiju trajni boravak u Njemačkoj, ili nekoj drugoj zemlji članici EU, razvode se od svojih drugih žena, vraćaju prvima i odvode cijelu porodicu na Zapad.
Njemačka je popularno odredište za kosovske Albance koji žele da se ožene da bi dobili pasoš Evropske unije, zbog toga što u toj zemlji živi velika albanska dijaspora.
Žene sa Zapada koje se udaju za ove kosovske Albance vjeruju da su pronašle idealne, pažljive muževe. Ipak, kada nakon pet godina braka sa državljankom Njemačke, ili neke druge zemlje članice EU, muškarac dobije trajni boravak, on često zahtjeva razvod.
Valbona je uvjerena da će i njen muž za godinu dana napustiti svoju novu suprugu i doći na Kosovo po nju i njihovu djecu, da ih odvede u novi život na bogatom Zapadu.
"Razvod nam je teško pao, ali situaciju je donekle olakšalo to što smo oboje znali njegovu svrhu", objašnjava Valbona, koja u odsustvu supruga živi sa djecom odmah do svojih devera. "To je velika žrtva, ali podnosim je da bismo moja djeca i ja imali bolju budućnost", dodaje.
Mimo znanja njegove supruge Njemice, Valbona je već provela jedan godišnji odmor sa svojim bivšim mužem na Kosovu.
Povlastice nadglašavaju tabu
Albanske porodice u prošlosti nisu lako prihvatale razvod. Taj tabu je zaboravljen kada su kosovski Albanci otkrili da mogu da dobiju potrebna dokumenta za život na Zapadu ukoliko se razvedu i ponovo ožene strankinjama.
Naravno, nisu sve žene sa Zapada dobra prilika. Drugi brak sa nealbankom smatra se beskorisnim ukoliko nova žena ne posjeduje državljanstvo Evropske unije. Ako se muškarac razvede od svoje supruge sa Kosova zbog "papira", društvo to ignoriše.
Svakog mjeseca, Valbonin bivši muž šalje novac za njihovo četvoro djece. To mnogo znači u zemlji siromašnoj kao što je Kosovo, gdje je 40 odsto populacije nezaposleno, a prosečna mjesečna zarada iznosi samo oko 200 eura.
Žitelji Kosova koji su se odselili na Zapad svojim porodicama godišnje pošalju preko 500 miliona eura. Prema podacima Centralne banke Kosova, te novčane pošiljke predstavljaju oko 13 odsto domaćeg bruto proizvoda.
Sokol Havoli, viši službenik banke, kaže da 30 odsto kosovskih domaćinstava redovno prima novac od rođaka koji rade u inostranstvu.
Suočeni sa ekonomskim poteškoćama, mnogi ljudi očajnički žele da steknu pravo da žive i rade u zapadnoj Evropi.
Ali, vizu za ulazak u Evropsku uniju nije lako dobiti. Za razliku od svojih balkanskih komšija, žitelji Kosova ne uživaju slobodni vizni režim za odlazak u zemlje Šengena, niti je uvođenje viznih olakšica izvjesno.
Za žitelje Kosova je skoro nemoguće da dobiju njemačko državljanstvo, osim ukoliko su rođeni u Njemačkoj ili su se tamo doselili kao mali i pohađali školu.
Odrasli žitelji Kosova, kao i ostali stranci koji ne pripadaju EU, dozvolu za trajni boravak u Njemačkoj ili njemačku trajnu boravišnu vizu mogu da zahtjevaju ako su tamo legalno živjeli više od pet godina. To mogu da ostvare odlaskom na studije ili brakom sa njemačkim državljaninom.
Povećana stopa razvoda
U Prištini, glavnom gradu Kosova, 2007. je zabilježeno 127 zvaničnih razvoda. Iako je po zapadnoevropskim standardima taj broj možda zanemarljiv, za Kosovo je značajan. Prema opštinskim podacima, u Prištini je do 2003. zabilježeno samo 36 razvoda.
Uporedo sa povećanim brojem razvoda raste i broj brakova sa stranim, naročito državljanima zapadnih zemalja. Godine 2009, u Prištini je zabilježeno 98 brakova između kosovskih muškaraca i žena sa Zapada.
Shefket Bukaj, službenik u gradskoj opštini, priznaje da je upoznat sa slučajevima u kojima su se žitelji Kosova, nakon razvoda u stranoj zemlji, ponovo vjenčavali svojim prvim suprugama.
On priznaje da vlasti nemaju mnogo mogućnosti da prate motive koji stoje iza brakova sa strankinjama. Kada kosovski muškarci izraze želju da se ponovo ožene svojim prvim suprugama, jednostavno mogu da objave da su se pomirili.
Ali Bukaj ističe da sprovode istragu u slučaju kada postoji sumnja u motive sklapanja braka između žitelja Kosova i strane državljanke. Izrazito sumnjiv slučaj ticao se mještanina koji se vjenčao sa ženom 15 godina starijom od njega, sjeća se on.
Takve zajednice su nepoznate na patrijarhalnom Kosovu, gdje sklapanje braka sa ženom koja je više od deset godina starija od muža narušava sve tradicije.
Bukaj kaže da nisu mogli da nađu nijedan dobar razlog da ne odobre taj brak. "Iz razgovora s njima došli smo do zaključka da brak nije fiktivan."
Usamljene žene sa Zapada
Nijemica iz Štutgarta, Sonja, našla se na meti kosovskog Albanca koji je bio u potrazi za stalnim prebivalištem u Njemačkoj.
Sonja je u ranim tridesetim godinama. Za Albanca iz sjevernog dijela Mitrovice udala se prije trinaest godina.
Nezaposlena i pomalo usamljena u to vrijeme, bila je očarana kada joj je lijep tamnokosi muškarac, nekoliko godina stariji od nje, prišao u kafeu u Štutgartu i obratio joj se.
Nije mogla ni da pretpostavi da se on zapravo oženio na Kosovu kada mu je bilo 18 godina i razveo prije nego što je došao u Štutgart. Takođe nije znala da je u potrazi za Nijemicom kojom bi se oženio iz razloga koji nisu imali mnogo veze s ljubavlju.
Ubrzo nakon vjenčanja, Sonja je prionula na učenje albanskog jezika. Riješena da prihvati skroman način života kosovskih domaćica, ona, na primjer, više nije odlazila kod prijateljica na kafu.
"Postala sam veća Albanka od same Albanke", prisjeća se.
Sonjin muž nije zahtjevao razvod nakon pet godina, što je bilo neuobičajeno. Razlog tome je vjerovatno što su tada već imali sina, što je dodatno komplikovalo stvari. Sonjin muž je želio da prije odlaska obezbjedi puno starateljstvo nad njihovim sinom.
Konačno su se razveli tek prije dvije godine, nakon što je Sonja pristala da mu ostavi sina koji je tada imao osam godina. On se ubrzo ponovo oženio svojom prvom ženom. Njih dvoje sada žive van Štutgarta, sa njegovim sinom iz braka sa Sonjom.
Sonja ne zna cijelu priču o svom braku, ali pojedini kosovski Albanci koji žive u komšiluku svijesni su skrivenih namjera njenog bivšeg muža.
Poznato joj je samo da se njen bivši muž oženio "Albankom koja nije imala nikakve papire". Sonja još uvijek vjeruje da se udala iz ljubavi i ne razumije šta je pošlo naopako.
Odbačena tradicija
Mnogi kosovski Albanci odobravaju praksu da muškarci odu u inostranstvo i privremeno se ožene zarad poboljšanja životnog standarda.
Valdrin Hoxha, nezaposleni 23-godišnjak iz Prištine, kaže da bi i sam uradio isto kada bi mu se ukazala prilika.
"Objasnio bih svojoj porodici da bih se nakon dobijanja [EU] dokumenata razveo od svoje žene iz inostranstva i oženio djevojkom sa Kosova", kaže samouvjereno.
U prošlosti, neplodnost je bila jedini razlog iz kog su se parovi legitimno razdvajali, kaže 71-godišnji Hamdi Veliu, iz Polca, sela na centralnom Kosovu.
"Žena koja nije mogla da rodi dijete imala je dvije mogućnosti: da se razvede ili da ostane", objašnjava on. "Ako bi odlučila da ostane, morala bi da prihvati činjenicu da je njenom mužu potrebna druga žena.
Ako bi prihvatila da je njenom mužu potrebna još jedna žena, mogla bi da ostane u istoj kući, u kojoj bi i dalje bila gazdarica."
"Današnja situacija je vrlo loša", nastavlja Veliu i sa neodobravanjem govori o svom poznaniku, kojeg je porodica njegove prve žene pritiskivala da je odvede u Njemačku prije nego što se razveo od Nijemice kojom je bio oženjen.
On kaže da zna i za druge slučajeve, kada u Njemačkoj istovremeno, ali na različitim mjestima, žive i supruge sa Kosova i njihovi muževi oženjeni Nijemicama. "Takve stvari ne počivaju na našoj tradiciji", žali se on.
Veliu kaže da posjedovanje važne dozvole za boravak u zemljama Evropske unije obezbjeđuje pojedincu nevjerovatan prestiž na savremenom Kosovu. Zahvaljujući njima, četrdesetogodišnjak može da odabere bilo koju djevojku, čak i dvadeset godina mlađu od sebe.
Da bi pronašli mladu suprugu, ti muškarci obično koriste usluge bračnih posrednika, ili seoskih provodadžija.
Šezdesetogodišnji Smajl Shatraj iz sela Lauša, na centralnom Kosovu, godinama je često pružao takve usluge.
"Danas, kada većina djevojaka želi da živi u inostranstvu, to se lakše ugovara [kada muškarac ima dokumenta za boravak u Evropskoj uniji]", objašnjava on.
Nekada su spajali muškarce i žene sličnih godina koji su bili prikladni jedno za drugo.
Danas je najbitnije da li budući muž ima odgovarajuća dokumenta. "Tradiciju odbacuju zarad interesa", kaže Smajl.
U suštini, mješoviti brakovi, naročito oni koji poboljšavaju socijalni i ekonomski položaj muškarca, nisu novost među žiteljima Kosova. Ranije se težilo sklapanju brakova unutar granica stare Jugoslavije.
Kosovski Albanci često su se ženili Srpkinjama, budući da su srpsku etničku zajednicu vidjeli kao najuticajniju u bivšoj Jugoslaviji.
"Takvim brakom u staroj Jugoslaviji, pojedinac je mogao da stekne društveni ugled", objašnjava Anton Berishaj, profesor sociologije na Prištinskom univerzitetu.
"Neki su u njih stupali da bi dokazali svoju lojalnost ideji multietničke Jugoslavije", dodaje obrazivo.
Bitna razlika između tih i brakova koji se danas sklapaju sa Nijemicama jeste u tome što muškarci tada nisu namjeravali da se nakon određenog vremenskog perioda razvedu od svojih žena. Ostajali su zajedno i obično se selili u glavni grad Jugoslavije, Beograd.
Pojedini, kao što je porodica Selimi, još uvijek žive zajedno. Iako je albansko-srpski brak šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka bio dobar potez u društvenom smislu, to nikako nije slučaj danas, nakon raspada Jugoslavije, proglašavanja deklaracije o nezavisnosti Kosova i propadanja srpsko-albanskih odnosa uopšte.
"Ti parovi su sada stigmatizovani", kaže profesorka Nada Raduski, iz beogradskog Centra za demografska istraživanja.
'Ni moralno, ni ispravno'
Anton Berishaj, profesor sociologije na Prištinskom univerzitetu, snažno se protivi brakovima između muškaraca sa Kosova i žena iz inostranstva u cilju dobijanja trajnog boravka na Zapadu.
"'Dvostruki' brak, u kome jedna strana nije upoznata sa cijelom situacijom, a porodice se pretvaraju kao da se ništa ne događa, nije ni prirodan ni moralan, niti ispravan", kaže Berishaj.
Predstavnici glavnih vjerskih zajednica na Kosovu takođe oštro osuđuju taj trend.
Većina kosovskih Albanaca su muslimani, ali postoji i manji broj katolika. Sveštenstvo obje religije posmatra bračnu zajednicu kao neprikosnovenu.
"Brak je trajan i nije vremenski ograničen; on je vječan", kaže Bedri Sila, imam iz Skenderaja, na centralnom Kosovu.
Takozvane razvode, čija je jedina svrha dobijanje dokumenata, imam posmatra kao ismevanje i svetogrđe.
"To su igre koje urušavaju porodice i moral", kaže on, citirajući stihove iz Kur'ana. Takve postupke islam nikada ne može da opravda, dodaje, bez obzira na moguću korist.
S njegovim stavovima se u potpunosti slaže i Don Šan Zefi, katolički sveštenik u Prištini. "Ovakvi brakovi nisu ni moralno ni psihološki, niti pravno dozvoljeni", izjavio je.
'Žrtva se isplati'
Ipak, četrdesetogodišnji Agron kaže da se za ostvarivanje evropskog sna isplati pravljenje kompromisa po pitanju morala i tradicije.
On je kamenorezac i sada živi sa svojom prvom suprugom u selu udaljenom tridesetak kilometara od Štutgarta. Njome se ponovo oženio nakon dugog i mukotrpnog razvoda od druge supruge, Nijemice.
Agron pokušava da zaboravi činjenicu da je zbog braka sa Nijemicom morao da ostavi prvu suprugu i njihovu djecu na Kosovu.
"Dokle god ne zaboraviš svoju [prvu] ženu i djecu koje si ostavio na Kosovu, žrtva se isplati", kaže Agron.
"Život ovdje je za mene raj", dodaje, misleći na malo njemačko selo koje je sada njegov dom.
Kako bi mogli da uživaju u sličnom "raju", Valbona i njeno četvoro djece moraju da čekaju još barem godinu dana.
U iščekivanju novog života u inostranstvu, nju ne zanima nacionalnost žene kojom je njen muž trenutno oženjen; važan je samo cilj, a to je odlazak na Zapad.
"Meni to jednostavno nije bitno", kaže. "Teški ekonomski uslovi nas prosto primoravaju da to radimo."
Danas je taj trenutak samo sjećanje. Prije četiri godine, njen muž se ponovo oženio, Nijemicom. Valbona, sa kojom ima četvoro djece starosti od šest do 13 godina, ne samo da je znala za taj plan, već ga je i odobrila.
To je zbog toga što u očima njene porodice i šire okoline ona zapravo i nije razvedena. Mnogi kosovski Albanci razvode se od svojih prvih žena uz obostrani pristanak i odlaze u zapadnu Evropu, gdje nalaze nove supruge koje im omogućavaju da dobiju dozvolu za boravak.
Za sobom ostavljaju i svoju djecu da bi mogli da se predstave kao slobodni muškarci i, samim tim, brzo ožene. Kada dobiju trajni boravak u Njemačkoj, ili nekoj drugoj zemlji članici EU, razvode se od svojih drugih žena, vraćaju prvima i odvode cijelu porodicu na Zapad.
Njemačka je popularno odredište za kosovske Albance koji žele da se ožene da bi dobili pasoš Evropske unije, zbog toga što u toj zemlji živi velika albanska dijaspora.
Žene sa Zapada koje se udaju za ove kosovske Albance vjeruju da su pronašle idealne, pažljive muževe. Ipak, kada nakon pet godina braka sa državljankom Njemačke, ili neke druge zemlje članice EU, muškarac dobije trajni boravak, on često zahtjeva razvod.
Valbona je uvjerena da će i njen muž za godinu dana napustiti svoju novu suprugu i doći na Kosovo po nju i njihovu djecu, da ih odvede u novi život na bogatom Zapadu.
"Razvod nam je teško pao, ali situaciju je donekle olakšalo to što smo oboje znali njegovu svrhu", objašnjava Valbona, koja u odsustvu supruga živi sa djecom odmah do svojih devera. "To je velika žrtva, ali podnosim je da bismo moja djeca i ja imali bolju budućnost", dodaje.
Mimo znanja njegove supruge Njemice, Valbona je već provela jedan godišnji odmor sa svojim bivšim mužem na Kosovu.
Povlastice nadglašavaju tabu
Albanske porodice u prošlosti nisu lako prihvatale razvod. Taj tabu je zaboravljen kada su kosovski Albanci otkrili da mogu da dobiju potrebna dokumenta za život na Zapadu ukoliko se razvedu i ponovo ožene strankinjama.
Naravno, nisu sve žene sa Zapada dobra prilika. Drugi brak sa nealbankom smatra se beskorisnim ukoliko nova žena ne posjeduje državljanstvo Evropske unije. Ako se muškarac razvede od svoje supruge sa Kosova zbog "papira", društvo to ignoriše.
Svakog mjeseca, Valbonin bivši muž šalje novac za njihovo četvoro djece. To mnogo znači u zemlji siromašnoj kao što je Kosovo, gdje je 40 odsto populacije nezaposleno, a prosečna mjesečna zarada iznosi samo oko 200 eura.
Žitelji Kosova koji su se odselili na Zapad svojim porodicama godišnje pošalju preko 500 miliona eura. Prema podacima Centralne banke Kosova, te novčane pošiljke predstavljaju oko 13 odsto domaćeg bruto proizvoda.
Sokol Havoli, viši službenik banke, kaže da 30 odsto kosovskih domaćinstava redovno prima novac od rođaka koji rade u inostranstvu.
Suočeni sa ekonomskim poteškoćama, mnogi ljudi očajnički žele da steknu pravo da žive i rade u zapadnoj Evropi.
Ali, vizu za ulazak u Evropsku uniju nije lako dobiti. Za razliku od svojih balkanskih komšija, žitelji Kosova ne uživaju slobodni vizni režim za odlazak u zemlje Šengena, niti je uvođenje viznih olakšica izvjesno.
Za žitelje Kosova je skoro nemoguće da dobiju njemačko državljanstvo, osim ukoliko su rođeni u Njemačkoj ili su se tamo doselili kao mali i pohađali školu.
Odrasli žitelji Kosova, kao i ostali stranci koji ne pripadaju EU, dozvolu za trajni boravak u Njemačkoj ili njemačku trajnu boravišnu vizu mogu da zahtjevaju ako su tamo legalno živjeli više od pet godina. To mogu da ostvare odlaskom na studije ili brakom sa njemačkim državljaninom.
Povećana stopa razvoda
U Prištini, glavnom gradu Kosova, 2007. je zabilježeno 127 zvaničnih razvoda. Iako je po zapadnoevropskim standardima taj broj možda zanemarljiv, za Kosovo je značajan. Prema opštinskim podacima, u Prištini je do 2003. zabilježeno samo 36 razvoda.
Uporedo sa povećanim brojem razvoda raste i broj brakova sa stranim, naročito državljanima zapadnih zemalja. Godine 2009, u Prištini je zabilježeno 98 brakova između kosovskih muškaraca i žena sa Zapada.
Shefket Bukaj, službenik u gradskoj opštini, priznaje da je upoznat sa slučajevima u kojima su se žitelji Kosova, nakon razvoda u stranoj zemlji, ponovo vjenčavali svojim prvim suprugama.
On priznaje da vlasti nemaju mnogo mogućnosti da prate motive koji stoje iza brakova sa strankinjama. Kada kosovski muškarci izraze želju da se ponovo ožene svojim prvim suprugama, jednostavno mogu da objave da su se pomirili.
Ali Bukaj ističe da sprovode istragu u slučaju kada postoji sumnja u motive sklapanja braka između žitelja Kosova i strane državljanke. Izrazito sumnjiv slučaj ticao se mještanina koji se vjenčao sa ženom 15 godina starijom od njega, sjeća se on.
Takve zajednice su nepoznate na patrijarhalnom Kosovu, gdje sklapanje braka sa ženom koja je više od deset godina starija od muža narušava sve tradicije.
Bukaj kaže da nisu mogli da nađu nijedan dobar razlog da ne odobre taj brak. "Iz razgovora s njima došli smo do zaključka da brak nije fiktivan."
Usamljene žene sa Zapada
Nijemica iz Štutgarta, Sonja, našla se na meti kosovskog Albanca koji je bio u potrazi za stalnim prebivalištem u Njemačkoj.
Sonja je u ranim tridesetim godinama. Za Albanca iz sjevernog dijela Mitrovice udala se prije trinaest godina.
Nezaposlena i pomalo usamljena u to vrijeme, bila je očarana kada joj je lijep tamnokosi muškarac, nekoliko godina stariji od nje, prišao u kafeu u Štutgartu i obratio joj se.
Nije mogla ni da pretpostavi da se on zapravo oženio na Kosovu kada mu je bilo 18 godina i razveo prije nego što je došao u Štutgart. Takođe nije znala da je u potrazi za Nijemicom kojom bi se oženio iz razloga koji nisu imali mnogo veze s ljubavlju.
Ubrzo nakon vjenčanja, Sonja je prionula na učenje albanskog jezika. Riješena da prihvati skroman način života kosovskih domaćica, ona, na primjer, više nije odlazila kod prijateljica na kafu.
"Postala sam veća Albanka od same Albanke", prisjeća se.
Sonjin muž nije zahtjevao razvod nakon pet godina, što je bilo neuobičajeno. Razlog tome je vjerovatno što su tada već imali sina, što je dodatno komplikovalo stvari. Sonjin muž je želio da prije odlaska obezbjedi puno starateljstvo nad njihovim sinom.
Konačno su se razveli tek prije dvije godine, nakon što je Sonja pristala da mu ostavi sina koji je tada imao osam godina. On se ubrzo ponovo oženio svojom prvom ženom. Njih dvoje sada žive van Štutgarta, sa njegovim sinom iz braka sa Sonjom.
Sonja ne zna cijelu priču o svom braku, ali pojedini kosovski Albanci koji žive u komšiluku svijesni su skrivenih namjera njenog bivšeg muža.
Poznato joj je samo da se njen bivši muž oženio "Albankom koja nije imala nikakve papire". Sonja još uvijek vjeruje da se udala iz ljubavi i ne razumije šta je pošlo naopako.
Odbačena tradicija
Mnogi kosovski Albanci odobravaju praksu da muškarci odu u inostranstvo i privremeno se ožene zarad poboljšanja životnog standarda.
Valdrin Hoxha, nezaposleni 23-godišnjak iz Prištine, kaže da bi i sam uradio isto kada bi mu se ukazala prilika.
"Objasnio bih svojoj porodici da bih se nakon dobijanja [EU] dokumenata razveo od svoje žene iz inostranstva i oženio djevojkom sa Kosova", kaže samouvjereno.
U prošlosti, neplodnost je bila jedini razlog iz kog su se parovi legitimno razdvajali, kaže 71-godišnji Hamdi Veliu, iz Polca, sela na centralnom Kosovu.
"Žena koja nije mogla da rodi dijete imala je dvije mogućnosti: da se razvede ili da ostane", objašnjava on. "Ako bi odlučila da ostane, morala bi da prihvati činjenicu da je njenom mužu potrebna druga žena.
Ako bi prihvatila da je njenom mužu potrebna još jedna žena, mogla bi da ostane u istoj kući, u kojoj bi i dalje bila gazdarica."
"Današnja situacija je vrlo loša", nastavlja Veliu i sa neodobravanjem govori o svom poznaniku, kojeg je porodica njegove prve žene pritiskivala da je odvede u Njemačku prije nego što se razveo od Nijemice kojom je bio oženjen.
On kaže da zna i za druge slučajeve, kada u Njemačkoj istovremeno, ali na različitim mjestima, žive i supruge sa Kosova i njihovi muževi oženjeni Nijemicama. "Takve stvari ne počivaju na našoj tradiciji", žali se on.
Veliu kaže da posjedovanje važne dozvole za boravak u zemljama Evropske unije obezbjeđuje pojedincu nevjerovatan prestiž na savremenom Kosovu. Zahvaljujući njima, četrdesetogodišnjak može da odabere bilo koju djevojku, čak i dvadeset godina mlađu od sebe.
Da bi pronašli mladu suprugu, ti muškarci obično koriste usluge bračnih posrednika, ili seoskih provodadžija.
Šezdesetogodišnji Smajl Shatraj iz sela Lauša, na centralnom Kosovu, godinama je često pružao takve usluge.
"Danas, kada većina djevojaka želi da živi u inostranstvu, to se lakše ugovara [kada muškarac ima dokumenta za boravak u Evropskoj uniji]", objašnjava on.
Nekada su spajali muškarce i žene sličnih godina koji su bili prikladni jedno za drugo.
Danas je najbitnije da li budući muž ima odgovarajuća dokumenta. "Tradiciju odbacuju zarad interesa", kaže Smajl.
U suštini, mješoviti brakovi, naročito oni koji poboljšavaju socijalni i ekonomski položaj muškarca, nisu novost među žiteljima Kosova. Ranije se težilo sklapanju brakova unutar granica stare Jugoslavije.
Kosovski Albanci često su se ženili Srpkinjama, budući da su srpsku etničku zajednicu vidjeli kao najuticajniju u bivšoj Jugoslaviji.
"Takvim brakom u staroj Jugoslaviji, pojedinac je mogao da stekne društveni ugled", objašnjava Anton Berishaj, profesor sociologije na Prištinskom univerzitetu.
"Neki su u njih stupali da bi dokazali svoju lojalnost ideji multietničke Jugoslavije", dodaje obrazivo.
Bitna razlika između tih i brakova koji se danas sklapaju sa Nijemicama jeste u tome što muškarci tada nisu namjeravali da se nakon određenog vremenskog perioda razvedu od svojih žena. Ostajali su zajedno i obično se selili u glavni grad Jugoslavije, Beograd.
Pojedini, kao što je porodica Selimi, još uvijek žive zajedno. Iako je albansko-srpski brak šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka bio dobar potez u društvenom smislu, to nikako nije slučaj danas, nakon raspada Jugoslavije, proglašavanja deklaracije o nezavisnosti Kosova i propadanja srpsko-albanskih odnosa uopšte.
"Ti parovi su sada stigmatizovani", kaže profesorka Nada Raduski, iz beogradskog Centra za demografska istraživanja.
'Ni moralno, ni ispravno'
Anton Berishaj, profesor sociologije na Prištinskom univerzitetu, snažno se protivi brakovima između muškaraca sa Kosova i žena iz inostranstva u cilju dobijanja trajnog boravka na Zapadu.
"'Dvostruki' brak, u kome jedna strana nije upoznata sa cijelom situacijom, a porodice se pretvaraju kao da se ništa ne događa, nije ni prirodan ni moralan, niti ispravan", kaže Berishaj.
Predstavnici glavnih vjerskih zajednica na Kosovu takođe oštro osuđuju taj trend.
Većina kosovskih Albanaca su muslimani, ali postoji i manji broj katolika. Sveštenstvo obje religije posmatra bračnu zajednicu kao neprikosnovenu.
"Brak je trajan i nije vremenski ograničen; on je vječan", kaže Bedri Sila, imam iz Skenderaja, na centralnom Kosovu.
Takozvane razvode, čija je jedina svrha dobijanje dokumenata, imam posmatra kao ismevanje i svetogrđe.
"To su igre koje urušavaju porodice i moral", kaže on, citirajući stihove iz Kur'ana. Takve postupke islam nikada ne može da opravda, dodaje, bez obzira na moguću korist.
S njegovim stavovima se u potpunosti slaže i Don Šan Zefi, katolički sveštenik u Prištini. "Ovakvi brakovi nisu ni moralno ni psihološki, niti pravno dozvoljeni", izjavio je.
'Žrtva se isplati'
Ipak, četrdesetogodišnji Agron kaže da se za ostvarivanje evropskog sna isplati pravljenje kompromisa po pitanju morala i tradicije.
On je kamenorezac i sada živi sa svojom prvom suprugom u selu udaljenom tridesetak kilometara od Štutgarta. Njome se ponovo oženio nakon dugog i mukotrpnog razvoda od druge supruge, Nijemice.
Agron pokušava da zaboravi činjenicu da je zbog braka sa Nijemicom morao da ostavi prvu suprugu i njihovu djecu na Kosovu.
"Dokle god ne zaboraviš svoju [prvu] ženu i djecu koje si ostavio na Kosovu, žrtva se isplati", kaže Agron.
"Život ovdje je za mene raj", dodaje, misleći na malo njemačko selo koje je sada njegov dom.
Kako bi mogli da uživaju u sličnom "raju", Valbona i njeno četvoro djece moraju da čekaju još barem godinu dana.
U iščekivanju novog života u inostranstvu, nju ne zanima nacionalnost žene kojom je njen muž trenutno oženjen; važan je samo cilj, a to je odlazak na Zapad.
"Meni to jednostavno nije bitno", kaže. "Teški ekonomski uslovi nas prosto primoravaju da to radimo."
