Kada je Arta bila mala, dijelila je sve sa svojom braćom i sestrama: cipele, čarape, odjeću, tašne, pa čak i jastuk na kome su spavali. Tokom školske godine, sjedela bi na pragu, stavila ruke pod bradu i čekala da se starija sestra, Brikena, vrati iz škole, da bi mogla da pozajmi njene cipele i tašnu i krene u drugu smjenu škole. Ona ima drage uspomene o ljetnjim noćima kada bi se sva djeca iz porodice zavukla pod ćebad i pričala o dječjim događajima i avanturama toga dana.
Ali tu nekolicinu Artinih dragih uspomena odjednom izdaje još stvarnije sjećanje na njenu prošlost, koje je navodi da zastane, duboko udahne i zagleda se u horizont. Izuzev nekih kratkih trenutka nevinog i srećnog djetinjstva, Arta i njenih šestoro braće i sestara imali su težak život. Odrastali su siromašni i sa organičenim pristupom obrazovanju, neishranjeni i lošeg samopouzdanja, koje ih je pratilo i kao odrasle osobe. Artin otac je imao normalan posao, ali prihodi nisu bili dovoljni da se odhrani sedmoro djece. Majka, naravno, nikada nije imala posao. Brinula se za djecu, dok su jedno za drugim jurili u životu, a razlika u starosti među njima nije bila veća od dvije godine. Sedmoro. Četiri djevojčica i tri dječaka. Odrasli su kao korovi, i za tren oka, pojavile su se potrebe svih vrsta: knjige, odjeća, ekskurzije, hrana, privatnost, obrazovanje.
Ako ova vrsta odrastanja zvuči poznato za neke čitaoce, to je zato što više od 30 odsto stanovnika Kosova raste pod istim okolnostima, u porodicama sa sedam ili više članova, i u siromaštvu. Prosječna veličina porodice je trenutno 6,4 članova u ruralnim oblastima, i 5.2 u urbanim. Iako je veličina porodice donekle pala u posljednjih dvije decenije, prosječna veličina je i dalje visoka u poređenju sa onima u Evropi. Podaci pokazuju da je stopa nataliteta na Kosovu opala sa 3,6 djece po ženi u 1990. godini, na 2,2 trenutno – samo neznatno iznad prosjeka koji se smatra odgovarajućim za održiv porast populacije. Međutim, nije jasno da li Kosovari imaju manje djece, ili su žene reproduktivnog uzrasta otišle u inostranstvu.
Za one koji sumnjaju u direktnu vezu između učestalosti siromaštva i velikih porodica, statistike su jasne i pokazuju da je ova korelacija jaka. Podaci prikupljeni od strane Kosovske agencije za statistiku pokazuju da se najdublji nivo siromaštva na Kosovu nalazi upravo u velikim porodicama. Od siromašnih porodica, 14,1 odsto su petočlane, 19,2 odsto živi u porodici sa 6 članova, a 54 odsto živi u porodicama sa 7 ili više članova, što ukupno predstavlja 87,7 odsto. Skoro devet od 10 siromašnih ljudi (ispod linije siromaštva) živi skučeno u porodicama sa velikim brojem članova, tako da teško mogu da imaju pristojan život i da ekonomski napreduju. Nasuprot tome, samo 2,8 odsto porodica sa tri člana žive u siromaštvu.
Ovo pokazuje da je siromaštvo strukturalni problem koji je ukorjenjen i neraskidivo povezan sa demografijom Kosova. To nije kratkoročan problem koji se može riješiti u roku od nekoliko godina kroz jednostavno pokretanje malih političkih promena u socijalnoj pomoći. Kosovo je već najefikasnija zemlja u regionu u pogledu tačnosti planirane socijalne pomoći (više od 50 odsto socijalne pomoći dostiže do najsiromašnijeg dijela stanovništva). Ali jednostavno postojanje efektivnih politika u podjeli socijalne pomoći ne znači riješavanje dugoročnog siromaštva na Kosovu. Standardni makroekonomski pristup sklon je posmatranju siromaštva kao pokrajine ekonomije koju treba regulisati politikama socijalne zaštite, ali siromaštvo je funkcija mnogih osnovnih i složenih dinamika koje (između ostalih) obuhvataju: tradiciju, društvene stavove, obrazovanje, posebnost i institucionalnu nefleksibilnost.
Međutim, siromaštvo je više od samo ekonomske teškoće. To je trauma. Ne trauma one vrste koja ljudima zadaje noćne more, nego još štetnija, sa razarajućim dugoročnim efektima tokom cijelog života. Vrsta koja uništava sposobnost razvijanja ličnih osobina koje su potrebne za uspješan život, kao što su: samopouzdanje, optimizam, kritičko mišljenje i neprestano životno učenje. Ova socijalna i psihološka šteta od koje pate pojedinci odrasli u siromaštvu se još više preuveličava od strane društva koje stigmatizuje siromašne i odbacuje njihovu djecu.
Ovo je razlog zašto je siromaštvo toliko teško iskorijeniti. To je društveni fenomen, maskiran kao ekonomski, koji zahteva dinamičan i višedimenzionalan pristup. Siromaštvo nije isključivo pokrajina siromašnih, ali je nešto zašta će društvo prije ili kasnije preuzeti odgovornost i platiti troškove.
Ako Kosovari žele da iskorene rasprostranjeno siromaštvo, moraju da ga tretiraju kao dugoročni problem i da djeluju na uzročnike, koji počinju na nivou porodice. Centralno dizajnirane, parcijalne, kratke politike na makro-nivou samo će tretirati problem, ali ga nikada neće ispravno riješiti. Iako ima različitih načina za riješavanje demografskih problema, porodično planiranje i proaktivno obrazovanje na osnovnom nivou predstavlja možda jedan od najefikasnijih načina da se pomogne mladim porodicama u razumijevanju siromaštva u kontekstu visoke stope rađanja ili proširenih porodica. Najpoznatije istraživanje porodičnog planiranja dolazi iz jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta, Bangladeša, države koja je smanjila stopu fertiliteta od 5,3 u 1990. godini na 2,2 u 2011. godini. Uzgred, dok je stopa nataliteta pala tokom ovog perioda u Bangladešu, stopa siromaštva u zemlji opala je od 56,6 odsto u 1990, na 31,5 odsto u 2010.
S obzirom na to da planiranje porodice obuhvata izazvanje dubokih kulturnih vrijednosti i društvenih stavova, Kosovari, a ne stranci, koji razumijju svoju kulturu, treba da budu stvaraoci politika za planiranje porodice. Što je najvažnije, ženske i nevladine organizacije sa sjedištem na Kosovu su možda spremnije i sposobnije da rade na podizanju svijesti žena o njihovom zdravlju, uključujući i metode za kontrolu rađanja, kontracepciju, preporođajnu njegu i obrazovanje u ranom detinjstvu. Vlada bi sigurno morala da interveniše sredstvima i da usvoji državnu politiku o planiranju porodice koja se obraća svim ovim pitanjima. Osnovna ideja je da se osvrnemo na siromaštvo sa pristupom odozdo-nagore, uzevši u obzir demografiju, i stimulisanje promjena na porodičnom nivou, što se onda može primjeniti na nivou celog društva.
Pravilno podizanje djece je izuzetno skupa stvar bez obzira na zemlju u kojoj živite. Procjena prosječnih troškova podizanja jednog deteta od rođenja do 18 godina, varira od 240.000 dolara u SAD, do 16.200 dolara u zemljama u razvoju, prema podacima UNICEF-a. Ove procjene su različite i mogu biti rezultat pogrešnih metodologija, ali one najavljuju važnu tačku. U cilju odgajanja djece koja će biti uspješna i napredovati u školi, na poslu, i uopšte u životu, apsolutno je važno da roditelji shvate da je mnogo bolje i humanije odgajati dvoje djece s dostojanstvom nego imati petoro ili šestoro djece a kasnije propadati kao roditelj u osiguravanju dobrih šansa za život. Tragično je da smo danas svjedoci toga kako je čitava generacija djece na Kosovu prokleta sa najvećem stopom dečjeg siromaštva u Evropi. Ovo je nacionalna kriza, ali čiji su koreni unutar doma i unutar porodica koje zanemaruju balgostanje djece. Ovo obavezno mora da se promjeni, jer, odgajanje djece u siromaštvu, kada se zna da će oni vjerovatno morati da trpe u životu, jeste moralna travestija sa razornim ekonomskim i socijalnim posljedicama po životnu sredinu i budućnost zemlje.
Ako ova vrsta odrastanja zvuči poznato za neke čitaoce, to je zato što više od 30 odsto stanovnika Kosova raste pod istim okolnostima, u porodicama sa sedam ili više članova, i u siromaštvu. Prosječna veličina porodice je trenutno 6,4 članova u ruralnim oblastima, i 5.2 u urbanim. Iako je veličina porodice donekle pala u posljednjih dvije decenije, prosječna veličina je i dalje visoka u poređenju sa onima u Evropi. Podaci pokazuju da je stopa nataliteta na Kosovu opala sa 3,6 djece po ženi u 1990. godini, na 2,2 trenutno – samo neznatno iznad prosjeka koji se smatra odgovarajućim za održiv porast populacije. Međutim, nije jasno da li Kosovari imaju manje djece, ili su žene reproduktivnog uzrasta otišle u inostranstvu.
Za one koji sumnjaju u direktnu vezu između učestalosti siromaštva i velikih porodica, statistike su jasne i pokazuju da je ova korelacija jaka. Podaci prikupljeni od strane Kosovske agencije za statistiku pokazuju da se najdublji nivo siromaštva na Kosovu nalazi upravo u velikim porodicama. Od siromašnih porodica, 14,1 odsto su petočlane, 19,2 odsto živi u porodici sa 6 članova, a 54 odsto živi u porodicama sa 7 ili više članova, što ukupno predstavlja 87,7 odsto. Skoro devet od 10 siromašnih ljudi (ispod linije siromaštva) živi skučeno u porodicama sa velikim brojem članova, tako da teško mogu da imaju pristojan život i da ekonomski napreduju. Nasuprot tome, samo 2,8 odsto porodica sa tri člana žive u siromaštvu.
Ovo pokazuje da je siromaštvo strukturalni problem koji je ukorjenjen i neraskidivo povezan sa demografijom Kosova. To nije kratkoročan problem koji se može riješiti u roku od nekoliko godina kroz jednostavno pokretanje malih političkih promena u socijalnoj pomoći. Kosovo je već najefikasnija zemlja u regionu u pogledu tačnosti planirane socijalne pomoći (više od 50 odsto socijalne pomoći dostiže do najsiromašnijeg dijela stanovništva). Ali jednostavno postojanje efektivnih politika u podjeli socijalne pomoći ne znači riješavanje dugoročnog siromaštva na Kosovu. Standardni makroekonomski pristup sklon je posmatranju siromaštva kao pokrajine ekonomije koju treba regulisati politikama socijalne zaštite, ali siromaštvo je funkcija mnogih osnovnih i složenih dinamika koje (između ostalih) obuhvataju: tradiciju, društvene stavove, obrazovanje, posebnost i institucionalnu nefleksibilnost.
Međutim, siromaštvo je više od samo ekonomske teškoće. To je trauma. Ne trauma one vrste koja ljudima zadaje noćne more, nego još štetnija, sa razarajućim dugoročnim efektima tokom cijelog života. Vrsta koja uništava sposobnost razvijanja ličnih osobina koje su potrebne za uspješan život, kao što su: samopouzdanje, optimizam, kritičko mišljenje i neprestano životno učenje. Ova socijalna i psihološka šteta od koje pate pojedinci odrasli u siromaštvu se još više preuveličava od strane društva koje stigmatizuje siromašne i odbacuje njihovu djecu.
Ovo je razlog zašto je siromaštvo toliko teško iskorijeniti. To je društveni fenomen, maskiran kao ekonomski, koji zahteva dinamičan i višedimenzionalan pristup. Siromaštvo nije isključivo pokrajina siromašnih, ali je nešto zašta će društvo prije ili kasnije preuzeti odgovornost i platiti troškove.
Ako Kosovari žele da iskorene rasprostranjeno siromaštvo, moraju da ga tretiraju kao dugoročni problem i da djeluju na uzročnike, koji počinju na nivou porodice. Centralno dizajnirane, parcijalne, kratke politike na makro-nivou samo će tretirati problem, ali ga nikada neće ispravno riješiti. Iako ima različitih načina za riješavanje demografskih problema, porodično planiranje i proaktivno obrazovanje na osnovnom nivou predstavlja možda jedan od najefikasnijih načina da se pomogne mladim porodicama u razumijevanju siromaštva u kontekstu visoke stope rađanja ili proširenih porodica. Najpoznatije istraživanje porodičnog planiranja dolazi iz jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta, Bangladeša, države koja je smanjila stopu fertiliteta od 5,3 u 1990. godini na 2,2 u 2011. godini. Uzgred, dok je stopa nataliteta pala tokom ovog perioda u Bangladešu, stopa siromaštva u zemlji opala je od 56,6 odsto u 1990, na 31,5 odsto u 2010.
S obzirom na to da planiranje porodice obuhvata izazvanje dubokih kulturnih vrijednosti i društvenih stavova, Kosovari, a ne stranci, koji razumijju svoju kulturu, treba da budu stvaraoci politika za planiranje porodice. Što je najvažnije, ženske i nevladine organizacije sa sjedištem na Kosovu su možda spremnije i sposobnije da rade na podizanju svijesti žena o njihovom zdravlju, uključujući i metode za kontrolu rađanja, kontracepciju, preporođajnu njegu i obrazovanje u ranom detinjstvu. Vlada bi sigurno morala da interveniše sredstvima i da usvoji državnu politiku o planiranju porodice koja se obraća svim ovim pitanjima. Osnovna ideja je da se osvrnemo na siromaštvo sa pristupom odozdo-nagore, uzevši u obzir demografiju, i stimulisanje promjena na porodičnom nivou, što se onda može primjeniti na nivou celog društva.
Pravilno podizanje djece je izuzetno skupa stvar bez obzira na zemlju u kojoj živite. Procjena prosječnih troškova podizanja jednog deteta od rođenja do 18 godina, varira od 240.000 dolara u SAD, do 16.200 dolara u zemljama u razvoju, prema podacima UNICEF-a. Ove procjene su različite i mogu biti rezultat pogrešnih metodologija, ali one najavljuju važnu tačku. U cilju odgajanja djece koja će biti uspješna i napredovati u školi, na poslu, i uopšte u životu, apsolutno je važno da roditelji shvate da je mnogo bolje i humanije odgajati dvoje djece s dostojanstvom nego imati petoro ili šestoro djece a kasnije propadati kao roditelj u osiguravanju dobrih šansa za život. Tragično je da smo danas svjedoci toga kako je čitava generacija djece na Kosovu prokleta sa najvećem stopom dečjeg siromaštva u Evropi. Ovo je nacionalna kriza, ali čiji su koreni unutar doma i unutar porodica koje zanemaruju balgostanje djece. Ovo obavezno mora da se promjeni, jer, odgajanje djece u siromaštvu, kada se zna da će oni vjerovatno morati da trpe u životu, jeste moralna travestija sa razornim ekonomskim i socijalnim posljedicama po životnu sredinu i budućnost zemlje.
