Mali Jameson je rođen u januaru 2012. godine. Njegova majka je imala potpuno normalnu trudnoću i očekivala je sasvim zdravo dijete. Ali on se rodio sa jednim oblikom kraniostenoze, najverovatnije sa Fajferovim sindromom.
Njegova majka je o njemu napisala tekst na svom blogu.
Nadam se da će ovo pročitati veliki broj ljudi. Ova poruka se ne tiče samo mog sina Džejmsona, nego sve djece koju ismijavaju i izdvajaju zbog njihove različitosti.
I sigurna sam da se njihovi roditelji osjećaju isto kao i ja.
Odmah želim da kažem da nemam ništa protiv djece koja ismijavaju i njihovih roditelja. Znam da umije da bude neprijatno kada je vaše dijete neprijatno prema drugom djetetu.
Ali se nadam da će roditelji te djece uraditi više kada se to desi. Povrijeđuje me, a ne želim da vičem na tuđu djecu.
Povređuje me kada ismevaju moje dete, jer znam da će ga to pratiti veliki dio života.
Ove riječi nije podstaklo ništa što se već nije dešavalo i ništa što se neće ponovo dešavati. Samo se to dešavalo mnogo puta u posljednjih nekoliko nedjelja.
Nedavno smo se preselili u nov grad i naš stariji sin je sada prvi razred. Druge nedelje škole išli smo da upoznamo učitelja.
Cijela škola je bila u kafeteriji povodom svečanog okupljanja. Čim smo zakoračili u kafeteriju, dočekao nas je mali dječak koji je upirao prstom u Jamesona, gurkao svoju majku i rekao da izgleda smiješno.
Potrudili smo se da ne obraćamo pažnju i nastavili smo kroz kafeteriju tražeći mjesto da sjednemo. Nedugo nakon što smo sjeli, dvije djevojčice i njihova majka sjeli su preko puta nas.
Jedna djevojčica je gledala u nas, okrenula se ka svojoj mami i rekla „On izgleda strašno“, upirući prstom u Džejmsona. Majka joj je rekla da nije lijepo da to kaže i okrenula se.
Prošlog vikenda u prodavnici pored nas su prolazili majka i njen sin. Vidjela sam dječakov pogled i osmjehnula mu se.
On je počeo da se smije vičući „Pogledaj mama, ona beba uzgleda smiješno“. A onda sam vidjela njegovu majku sa razjapljenom vilicom, nije mogla da progovori.
Kao roditelj i ja sam bila u situacijama da moje dijete kaže nešto nedolično, pa razumijem posramljenost. Razumijem i da tu djecu ne treba kriviti.
Uzmite hrpu crvenih cigala i dodajte jednu zelenu među njih. Odkskaće. U redu je da primjetite kad je nešto drugačije. Tako stvari razlikujemo jedne od drguih.
Ali to važi za predmete. Možemo ih izdvojiti i izabrati onaj pravi, onaj koji se uklapa u ono što radimo. Ali ne možemo to raditi ljudima i djeci.
Ovo je moja molba kao majke djeteta koje izgleda drugačije:
Ako ste roditelj djeteta koje kaže da je drugo dijete smiješno ili strašno, nemojte samo da kažete „Nije lijepo da pričaš tako“. Iako ste u pravu da nije lijepo, takva opomena neće ništa da promijeni.
Moje dijete i dalje ostaje izolovano. Sljedeći put mu recite „Sigurna sam da je veoma fin dječak, hajde da ga upoznamo“. Molim vas, priđite i predstavite se.
Uvjeravam vas da ne ujedamo. Moje dijete je isto kao i vaše – može biti slatko, nježno, ćudljivo i vrijedno. I uvjeravam vas, ja sam kao i vi: roditelj koji pokušava da iznađe način da prođe kroz ovo.
Ako je vaše dijete radoznalo, a ne izgovori ništa loše, ali ipak primjeti različitost, molim vas, predstavite nam se i pitajte za naša imena. Uključite moje iju svoj svijet. Uvjeravam vas ne nije strašan, on je samo mali dječak.
Zahvaljujem svim roditeljima i djeci koja praktikuju ovo i poprave Džejmsonov dan. Zahvaljujem vam od sveg srca.
Mogu jasno da se sjetim svakog susreta sa nekim strancem koji je prišao i interesovao se za Džejmsona. Sigurna sam da će se i Jameson sjećati nekih od tih lijepih susreta.
