Hiljadama godina smo opčinjeni mogućnošću da pomjeramo stvari pogledom, onako kako nam paše, onako kako želimo. Da li zaista postoje ljudi koji imaju takve moći? Da li postoji naučno objašnjenje ovog fenomena?
Postoji nekoliko psihičkih moći koje nam već vijekovima i milenijumima zaokupljaju pažnju: prekognicija (znanje o budućim događajima prije nego što se dese), pirokineza (sposobnost da umom zapalite stvari) i telepatija (mogućnost mentalnog povezivanja sa drugim ljudima ili bićima, koja se ne nalaze u našem okruženju). Tu je svakako i ono čime se danas bavimo, telekineza, koju zovu i psihokinezom, koja je zapravo sposobnost pomijeranja stvari pukom snagom uma.
Ideja telekineze je postala posebno popularna krajem 19. vijeka kada se pojavio veliki broj medijuma koji su tvrdili da dozivaju duhove koji tokom njihovih seansi pomjeraju stvari. Onda se dokazalo da su svi oni zapravo prevaranti, ljudi su postali skeptični, i cijela priča je utonula u zaborav.
Ipak, ne zadugo. Istraživač sa Univerziteta Djuk po imenu Dž. B. Rajn je tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka započeo seriju istraživanja koja je imala pomiješane rezultate, ali njega dovela do uvjerenja da tu ipak ima nečega. Naučnici su kasnije ipak pokazali da su njegove metode bile u dobroj mjeri pogrešne, a i niko nije uspio da ponovi rezultate njegovih eksperimenata.
Nekoliko decenija kasnije, sedamdesetih godina, čovjek po imenu Uri Geler krenuo je na put oko svijeta demonstrirajući svoje psihokinetičke moći, usput zarađujući milione i milione dolara. Iako je negirao da koristi mađioničarske trikove, pokazalo se da sve ono što je on radio mogu da rade i sami mađioničari. 1976. godine nekolicina djece je tvrdila da može da savija kašike snagom uma, ali se i to pokazalo kao laž pošto ih je kamera tajno snimila kako rukama savijaju ove predmete kada su mislili da ih niko ne gleda.
Osamdesetih godina su se pojavile “PK žurke” (psihokinetičke žurke) tokom kojih su ljudi ludovali i skakali, urlali i trošili se emotivno i fizički. Neke kašike su bile savijene, ali su skeptici ukazali na mogućnost da su se jednostavno savile tokom skakanja i u uzbuđenju.
Ima li stoga telekineza biološko, naučno uporište? Ne. Mit o tome da koristimo samo deseti dio mozga već je razbucan, jer se pokazalo da zapravo postoji jako mali dio mozga koji se nikada ne koristi, a to ruši osnovnu premisu zastupnika telekineze da su naše moći neograničene ako uspijemo da uključimo svih 100 odsto našeg mislećeg organa.
Istorija telekineze je istorija prevare i laži. Čak i oni koji je istražuju priznaju da skupljeni podaci ne ispunjavaju naučne standarde koje dokaz mora da ima. Takođe, ne postoji ni poznati mehanizam kojim bi ljudski mozak zaista mogao da utiče na predmete; čak iako bi mozak zaista mogao da odašilje neke talase, oni ne bi mogli da odu dalje od nekoliko milimetara od lobanje.
Ljudi koji tvrde da posjeduju telekinetičke moći stvar su prošlosti. Ili nisu. Dječak sa video klipa iz Bangkoka, radi nešto što će mnoge ljude zaprepastiti. Možda je prevarant, ali možda i nije. Možda ljudi sa ovim moćima i ne žele da ih se testira po laboratorijama. Zašto bi, kada mogu da posjećuju svjetske kockarnice i pomjeraju kockice onako kako im paše?
