Objavljeno: 19.08.2016. u 11:22 | Autor: Hilma Unkić | Kategorija: Reportaža
0
Inatom protiv birokratskih ološa

Hilma Unkić: Kosovo, ja i viza

Mnogo duže trajao je proces dolaska na Kosovo od samog boravka tamo, ali i taj tračak Prizrena pružio mi je spoznaju i bolju verziju mene.

  • Veličina slova:
  • a
  • a
  • a

Voljela bih da moja priča o putovanju na Kosovo može započeti bar malo drugačije u odnosu na onu koju je, osvrnuvši se na svoje prošlogodišnje iskustvo, napisao kolega Đorđe Krajišnik, ali, nažalost, prvi redovi i ovog teksta moraju započeti besmislenom procedurom pribavljanja vize. Vize za odlazak ka nečemu što djeluje kao sasvim blisko, domaće i moje, nešto čemu pripadam i ne pripadam jednako kao i ovome ovdje.
 
Nekoliko puta su ti formalni zahtjevi dostavljanja dokumentacije koja potvrđuje da nisam kažnjavanja, da imam dovoljno novca za boravak u drugoj zemlji, da sam zaposlena, da nisam zec, vanzemaljac i neki drugi oblik neljudskog života, doveli do želje za odustajanjem od svega i samoubjeđivanjem da ionako neću propustiti mnogo i ako ne vidim Prizren i DokuFest. Ali bih propustila, mnogo više nego što sam sebi to dočaravala.
 
Istrajnost onih koji su me pozvali da budem jedna od nekoliko gostujućih novinara iz zemalja koje još uvijek nisu priznale Kosovo presudila bi u takvim momentima oklijevanja, i na kraju je sve preraslo u inat – nema šanse da ne odem na Kosovo, i dopustim birokratskim ološima da me zaustave.
 
A onda se srušio avion.
 
Avion DHL-a koji je prevozio moj pasoš u kojem je konačno bila zalijepljena kosovska viza, knap – počevši od dana kada je rezervisan let za polazak i završavajući se sa danom leta za povratak. Iako sam osjećala kako mi se ta knap viza smije u lice, vrši pritisak na mene, viče kako ne smijem napraviti nijednu grešku, ostati dan duže, istraživati intenzivnije, ili, u najbanalnijem slučaju, zakasniti na avion, ipak sam bila sretna da je tu, čvrsto i besmisleno položena u moj bosanski pasoš. Dakle, grom udara u avion, avion se ruši, ali, prema riječima uposlenika DHL-a koji mi je dostavio zakašnjeli pasoš, trebam biti sretna, jer avion nije zapaljen i pasoš je još uvijek materijalan.
 
"Desi se jednom u milion godina, i, eto, tebi", dodao je.
 
Šta to sad treba da znači? Znak da ne trebam putovati, znak da bi se i jedan od mojih 67 aviona, koji su inače potrebni da bi se stiglo do Prizrena, mogao srušiti? Jer nije prvi put da mi se dese stvari koje se, eto, dese jednom u milion godina. Ali sam nekako pokušala da kalkulišem i uvjeravam se kako će sve proći bez velikih nesreća, jer, ne može mi se valjda u sedam dana dva puta desiti nešto što se dešava jednom u milion godina. Moja kalkulacija manje, ali sigurno istrajnost dobre Iliriane Kacaniku, projektne koordinatorice KFOS-a, i njene riječi kako je bolje i dva dana nego ništa, presuđuju i konačno odlazim u Prizren.
 
Prizren je ljubav. Ljubav, sunce i ljepota. Sve u malom, ušuškano, iza ugla. Prizren je osmijeh i mali DokuGrad sa svojim velikim DokuFestom, događajem koji izmijeni njegove ulice, ljude i zrak. Prizren, ipak, za vrijeme DokuFesta samo je incident u uspavanom i tužnom gradu, čije ulice ostaju puste s odlaskom posljednjih gostiju iz cijelog svijeta. Kažu da se na spavanje poslije DokuFesta ide u deset.
 
Kako onda živi onaj šareni Prizren kojeg ja jedino poznajem, gdje ide da spava, gdje umire?
 
On spava, i mrtav živi i svih drugih dana u godini, u svim volonterima, a ima ih preko 100, te djece koja se konačno osjećaju kao da rade na nečemu važnom, koja su dobila zadatak, odgovornost. Djece, koja sa sobom nose nova poznanstva i prijatelje iz zemalja u koje ne mogu putovati zbog pogrešnog pasoša. Djece koja trpe poniženja i razočarenja kada pokušavaju otići u Švedsku na Rihannin koncert, ili studirati u Bosni. Kažu mi kako to ne mogu.
 
Živi i kroz priče koje po svijetu prenose važni filmaši za koje 200 filmova prikazanih na DokuFestu predstavljaju polazišnu tačku za njihove moćnije i veće festivale. Živi i kroz one mlađe i manje važne filmaše, uzbuđene zbog prilike da prvi put na  velikom platnu gledaju svoje filmove snimane čime se stiglo i imalo. Na kraju, bilo bi nefer ne spomenuti da Prizren živi i kroz 4.7 miliona eura koje lokalni poslodavci zarade samo zbog DokuFesta.
 
Bez velikih zvijezda i njihove pratnje, bez sjaja i spektakla, bez crvenog tepiha i bez želje za tim, ovaj festival i ovaj grad usmjereni su samo na dokumentarne filmove i ljude kojima su ti filmovi posvećeni. Na one ljude koji ostaju zaboravljeni u nebitnom selu neke nebitne zemlje, sa svojim potrebama i neizrečenim željama. I na one koji su spremni poslušati takve priče.
 
Priča je nastala u sklopu posjete Prizrenu, Kosovu i Dokufestu, zahvaljujući podršci Kosovske fondacije za otvoreno društvo i projektu Connecting with Europe.

/diskriminacija.ba/

0

Sve iz rubrike Reportaža

Prethodni članci iz rubrike Reportaža

Vremenska prognoza

Priština

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
06:00 - 12:00 2.6 m/s
12:00 - 18:00 2.6 m/s
18:00 - 00:00 1.5 m/s
00:00 - 06:00 5.3 m/s

Prizren

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
06:00 - 12:00 0.4 m/s
12:00 - 18:00 1.2 m/s
18:00 - 00:00 0.6 m/s
00:00 - 06:00 1.6 m/s

Peć

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
06:00 - 12:00 0.0 m/s
12:00 - 18:00 1.4 m/s
18:00 - 00:00 0.2 m/s
00:00 - 06:00 0.9 m/s

Mitrovica

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
06:00 - 12:00 1.2 m/s
12:00 - 18:00 0.5 m/s
18:00 - 00:00 1.7 m/s
00:00 - 06:00 3.7 m/s

Ferizaj

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
06:00 - 12:00 1.8 m/s
12:00 - 18:00 1.3 m/s
18:00 - 00:00 1.5 m/s
00:00 - 06:00 3.4 m/s

Gnjilane

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
06:00 - 12:00 2.4 m/s
12:00 - 18:00 2.5 m/s
18:00 - 00:00 1.3 m/s
00:00 - 06:00 4.4 m/s

Facebook preporuke