Učestalo pominjanje ideja o razmjeni teritorija na Balkanu je simptom problema sa kojima se Balkan suočava još od ratova 1990-ih, koji umjesto da se prevazilaze, zapravo se produbljuju.
To je još jedna potvrda da u ovoj regiji "historija nikada ne postaje prošlost", kako ističe makedonski pjesnik Nikola Madžirov.
Ova opcija je aktuelizovana prošle sedmice kada je američki kongresmen iz redova republikanaca Dejna Rorabaher, predsjedavajući Odbora za spoljnu politiku u Evropi, uputio pismo predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću predlažući razmjenu teritorija na jugu Srbije za sjever Kosova kao rješenje za smirivanje tenzija u ovom dijelu Balkana. Rorabaher je u posljednjih desetak godina već nekoliko puta lansirao ovu tezu.
Nekako u isto vrijeme identičan scenario je predložio i bivši britanski ambasador u Jugoslaviji ser Ajvor Roberts: Preševska dolina u Srbiji za teritoriju Kosova sjeverno od Ibra, nakon čega bi Srbija priznala nezavisnost Kosova, što je, po njegovom mišljenju, jedini način za postizanje trajnog mira. Roberts je, takođe, ranije pominjao ovo rješenje.
Najnoviji talas priča o razmjeni teritorija pokrenuo je prošlog decembra bivši britanski diplomata Timoti Les koji je u časopisu "Foreign Affairs" napisao da je propala zapadna politika pomirenja i multietničkih država na Balkanu. Stoga, po njegovom mišljenju, samo izmjene granica sa stvaranjem Velike Albanije, Hrvatske i Srbije – mogu da spriječe nove ratove.
Sličan stav o promjeni granica i razmeni teritorija izneli su nedavno i bivši pripadnik francuske tajne službe Pjer-Anri Binel, te nekadašnji zvaničnik CIA za Balkan Stiven Majer.
Da li je završeno prekrajanje granica na Balkanu?
I ranije su se čule ideje o razmjeni teritorija na Balkanu kao rješenju za sukobe. Osim Robertsa i Rorabahera, tu opciju je pominjao prije pet godina bivši koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope Erhard Busek, zatim početkom ove decenije Međunarodna krizna grupa.
Bivši makedonski premijer Ljupčo Georgijevski tvrdi u autobiografskoj knjizi da je sa pokojnim srpskim premijerom Zoranom Đinđićem razgovarao o razmjeni teritorija između Makedonije, Albanije i Kosova.
Međutim, nikada od završetka rata nije tako učestalo pominjana ova opcija kao u posljednjih nekoliko mjeseci, što je na prvi pogled nelogično imajući u vidu da se neke balkanske zemlje već članice EU, a preostale teže ulasku u ovaj klub, za šta je jedan od preduslova poštovanje granica i dobra međususjedska i regionalna saradnja.
No, i laicima je jasno da je između ovog proklamovanog cilja i stvarnosti veliki raskorak. Mnoga sporna pitanja u odnosima država nasljednica bivše Jugoslavije, zbog kojih su i vođeni ratovi devedesetih, i dalje nisu riješena.
Iako se tvrdilo da je sa proglašenjem nezavisnosti Kosova završen proces raspada bivše Jugoslavije, očito je da se još kalkuliše sa prekrajanjem granica na Balkanu.
Situaciju dodatno komplikuju problemi sa kojima se suočava Evropska unija tako da je perspektiva članstva – koja je jedino mogla da makar djelimično smanji tenzije među zemljama regije – sada krajnje maglovita i na "dugom štapu", zbog čega dižu glas razne nazadne snage koje bi da ponovo prekrajaju mape Balkana. Neke od tih snaga, prije svega u Srbiji, procenjuju da im se dolaskom Donalda Trampa pruža prilika da isprave neke "nepravde iz prošlosti".
Slobodni strelci, ili prethodnica
Naravno, domaći političari odbacuju ideje o razmjeni teritorija, ne samo što takva politika nije u skladu sa njihovim evropskim opredjeljenjem, već i ne žele da se odreknu onoga što već posjeduju, računajući pri tom da bi u budućnosti možda mogli da dobiju dio teritorije druge države na kojem žive pripadnici njihovog naroda. Tako su pojedini beogradski mediji kritikovali ideju britanskog diplomate Robertsa napisavši: "Savjetuje da Srbija SVOJ JUG, zamjeni za SVOJ SJEVER – Kosovo i Metohiju?!".
Osim političara, i domaći stručnjaci uzdržavaju da predlože razmjenu teritorija. Jedan od rijetkih je akadamik iz Prištine Rexhep Qosja, koji je svojevremeno isticao da bi razmjena Preševske doline za sjever Kosova jedino mogla da stabilizuje odnose Beograda i Prištine. Istovremeno, srpski pisac Dobrica Ćosić se još devedesetih zalagao za podjelu Kosova.
Ovakve ideje uglavnom dolaze od stranih analitičara, bivših diplomata, obavještajaca ili političara koji su "slobodni strelci". Doduše, srpski premijer Aleksandar Vučić smatra da je Rorabaher blizak albanskom lobiju, te da je ovo pokušaj da se zaobilaznim putem Srbija navede da prizna Kosovo.
Konfuzno stanje na Balkanu, čemu doprinosi i nastojanje Rusije da ojača uticaj, svakako je plodno tle za razne ekskluzivističke koncepte. Tome treba dodati, kako ističe britanski ekspert Erik Gordi, aktivnosti lobističkih firmi koje su angažovale balkanske vlade i druge institucije, koje ovakvim idejama stvaraju utisak da se vodi diskusija o njima iako, zapravo, takve debate uopšte nema.
Brutalna razmjena turskog i grčkog stanovništva
Za Balkan je kroz historiju karakterističnije preseljenje stanovništva ili podjela teritorija nego njihova dogovorena razmjena.
Tako je nekada jedinstveno historijsko područje Banata, koje je pripadalo Austro-Ugarskoj monarhiji, na kraju Prvog svjetskog rata podjeljeno tako što je jedan mali dio oko Segedina pripao Mađarskoj, a ostatak – dvije trećine Rumuniji, a jedna trećina Srbiji.
Najveće pomjeranje stanovništva na Balkanu, koje je poprimilo razmjere prvog modernog etničkog čišćenja, desilo se nakon grčko-turskog rata okončanog 1922. Grčka je pokrenula 1919. vojnu kampanju, ohrabrena od saveznika iz Velike Antante koji su joj obećali proširenje zbog angažmana na njihovoj strani u Prvom svjetskom ratu, na račun neprijateljskog Otomanskog carstva koje se raspadalo. Međutim, Grčka je vojnički poražena tako da je bila prinuđena da se povuče na početne pozicije, a rat je završen velikom razmjenom stanovništva predviđenim mirovnim sporazuom sa novostvorenom Republikom Turskom Kemala Ataturka. Tokom sukoba obje strane su počinile stravične zločine nad civilima vodeći kampanju "spržene zemlje".
Skoro million i po Grka iz Male Azije u Turskoj je preseljeno u Grčku u zamjenu za pola miliona muslimana iz Grčke. Kriterijum za preseljenje nije bio jezik ili nacija već vjera. Zbog toga su se, paradoksalno, među protjeranim Grcima našli i Turci hrišćanske vere, kao i Grci koji su primili muslimansku vjeroispovest.
Rezultat ovog masovnog preseljenja je stvaranje etnički kompaktnih teritorija. Tako je na području današnje Turske 1906. živelo oko 20 procenata nemuslimanskog stanovništva, a nakon njihove razmjene samo 2,6 odsto. I u Grčkoj živi više od 90 odsto Grka.
Nasilno pomjeranje granica Poljske 1945.
I u svijetu je promjena granica kroz historiju bila gotovo nemoguća bez nasilja i stradanja kao i dugih pravnih sporova. Čak su i razmjene teritorija obavljane silom, bez saglasnosti naroda koji su na njima živjeli. U tom smislu upečatljiv je primjer Poljske nakon Drugog svjetskog rata kojoj je Sovjetski Savez uzeo znatan dio predratne teritorije na istoku da bi je djelimično kompenzovao njemačkom teritorijom, pomjerajući tako njene zapadne granice.
Naime, sovjetski lider Staljin je insistirao da znatan dio nekadašnje istočne Poljske – u koji je 1939. ušla Crvena Armija na osnovu tajnog sporazuma sa nacističkom Njemačkom – pripadne Sovjetskom Savezu kako bi se njegove granice pomjerile na Zapad i ojačala tampon zona u slučaju nove invazije, poučen iskustvom upada Napoleonove i kasnije Hitlerove armije.
Kao rezultat, na Podstamskoj konferenciji 1945. Poljska je izgubila 179.000 kvadratnih kilometara teritorije – među njima i grad Lvov koji je pripado Ukrajini – na kojoj je živjelo 12 miliona stanovnika, uključujući i 4,3 miliona Poljaka. Oko 2,2 miliona Nijemaca je protjerano sa tog područja. Te teritorije danas pripadaju Ukrajini, Belorusiji i Litvaniji.
Da bi se Poljska kompenzovala, pomjerene su njene zapadne granice koje su obuhvatile dijelove njemačke teritorije istočno od linije Odra-Nisa. Mnogi Nijemci su napustili ili protjerani sa ovih područja na koja su naseljeni Poljaci – više od tri miliona, dok je oko jedan million njih postali poljski građani. Njemački historičari navode da je iz Poljske proterano između sedam i osam miliona Nijemaca.
Međutim, Poljska je na zapadu dobila manju teritoriju – oko 100.000 kvadratnih kilometara – u odnosu na gubitke na istoku.
Indija i Bangladeš – rijedak primjer dogovora
Malo je primjera dogovora dveju strana oko, uglavnom manjih, korekcija granica kako bi se olakšao život ljudi sa obje strane. Tako su se prije dve godine Holandija i Belgija saglasile da razmjene dio teritorije oko njihove isprepletane granice čija je kontrola bila sve složenija.
I Indija i Bangladeš su 2015. riješili granični spor koji se vuče još od vremena sticanja nezavisnosti od Britanije 1947. Naime, tada su stvorene države Indija i Pakistan, od kojeg se Bangladeš odvojio 1971. Na granici između Indije i Bangladeša, dugoj oko 4.000 kilometara, postoji 150 enklava koje su izazivale sporove još od vremena kolonijalne vladavine, a u kojima živi oko 50.000 stanovnika kroz čije domove često prolazi granica, a nemaju pristup uslugama države. Sporazum je realizovan tako što je 50 enklava, u kojima su etnički Bengalci u većini ali su se nalazile u Indiji, pripalo Bangladešu, dok je 100 enklava u Bangladešu, sa većinskom Hindu populacijom, pripojeno Indiji. Stanovništvo ovih teritorija je moglo da odabere u kojoj državi želi da živi.
S druge strane, ima primjera da razmjenom teritorija nisu okončani sukobi između pojedinih zemalja. Tako su se carska Rusija i Japan dogovorili 1875. da Rusija dobije suverenitet nad ostrvom Sahalin u zamjenu za 18 kurilskih ostrva. Međutim, nakon poraza u ratu 1905, Rusija je bila prinuđena da prepusti Japanu i preostala kurilska ostrva, kao i južni dio Sahalina.
Pri kraju Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je okupirao četiri ostrva u Kurilskog arhipelagu, koji ni do dan danas nisu vraćeni Japanu, a zbog čega Moskva i Tokio još nisu potpisali mirovni sporazum.
Razmjena teritorija pominje se i kao moguće rješenje sukoba Izraelaca i Palestinaca, zatim oko Nagorno-Karabaha i Pridnjestrovlja, ali akteri odbacuju tu opciju.
Kad privid postane suština
Balkan se zbog svojih internih problema, ali i trenutnog geostrateškog vakuuma, pa i vetrometine u svijetu, nalazi na sve većim iskušenjima. Njegova sudbina može biti i test opstanska EU. Kako ističe, njemački kolumnista Ulrih Ladurner, "ako se Evropa raspadne, onda će se to desiti tamo gdje je najkrhkija – na Balkanu", dodajući da ima osjećaj da se iz mnoštva razloga tamo nešto "sprema".
U tom kontekstu, sve učestalije ideje o razmjeni teritorija su veoma opasne iako djeluju veoma zavodljivo i čak "pravedno", jer bi obje strane dobile manje – više podjednaku teritoriju.
Istovremeno, imajući u vidu da manjinske zajednice na Balkanu nisu suštinski ravnopravne sa većinskim nacijama u državama u kojima žive – bez obzira na deklarativna zalaganja njihovih vlada – jasno je da bi, na primjer, Srbi sa sjevera Kosova radije živjeli u Srbiji a Albanci iz Preševske doline na Kosovu. To se manje više odnosi na gotovo sve etničke manjine na Balkanu.
Međutim, ako bi se na taj način rješavala sporna etnička pitanja, onda bi to bio put bez povratka, odnosno ponovo bi se otvorila "Pandorina kutija" sa beskrajnim sukobima. U slučaju i da se Srbi sa sjevera Kosova pripoje Srbiji, postavlja se pitanje u kakvom bi se položaju našli Srbi u Gračanici ili u Štrpcima.
Etnički sporovi se ne riješavaju nagodbama poput razmjene teritorija ili stanovništva, nego ozbiljnom i odgovornom politikom koja realno sagledava i sopstvene ali i tuđe interese, tretirajući susedne narode i države kao partnere a ne takmace, pa čak i neprijatelje.
U međuvremenu, sve dok se bude istrajavalo na ekskluzivističkim nacionalističkim politikama, produbljivaće se jaz među balkanskim državama. U takvoj situaciji, ono što u početku izgleda nerealno, kao privid – kao što su ideje o razmjeni teritorija – kako bi rekao Fridrih Niče, na kraju postane suština.
Ova opcija je aktuelizovana prošle sedmice kada je američki kongresmen iz redova republikanaca Dejna Rorabaher, predsjedavajući Odbora za spoljnu politiku u Evropi, uputio pismo predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću predlažući razmjenu teritorija na jugu Srbije za sjever Kosova kao rješenje za smirivanje tenzija u ovom dijelu Balkana. Rorabaher je u posljednjih desetak godina već nekoliko puta lansirao ovu tezu.
Nekako u isto vrijeme identičan scenario je predložio i bivši britanski ambasador u Jugoslaviji ser Ajvor Roberts: Preševska dolina u Srbiji za teritoriju Kosova sjeverno od Ibra, nakon čega bi Srbija priznala nezavisnost Kosova, što je, po njegovom mišljenju, jedini način za postizanje trajnog mira. Roberts je, takođe, ranije pominjao ovo rješenje.
Najnoviji talas priča o razmjeni teritorija pokrenuo je prošlog decembra bivši britanski diplomata Timoti Les koji je u časopisu "Foreign Affairs" napisao da je propala zapadna politika pomirenja i multietničkih država na Balkanu. Stoga, po njegovom mišljenju, samo izmjene granica sa stvaranjem Velike Albanije, Hrvatske i Srbije – mogu da spriječe nove ratove.
Sličan stav o promjeni granica i razmeni teritorija izneli su nedavno i bivši pripadnik francuske tajne službe Pjer-Anri Binel, te nekadašnji zvaničnik CIA za Balkan Stiven Majer.
Da li je završeno prekrajanje granica na Balkanu?
I ranije su se čule ideje o razmjeni teritorija na Balkanu kao rješenju za sukobe. Osim Robertsa i Rorabahera, tu opciju je pominjao prije pet godina bivši koordinator Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope Erhard Busek, zatim početkom ove decenije Međunarodna krizna grupa.
Bivši makedonski premijer Ljupčo Georgijevski tvrdi u autobiografskoj knjizi da je sa pokojnim srpskim premijerom Zoranom Đinđićem razgovarao o razmjeni teritorija između Makedonije, Albanije i Kosova.
Međutim, nikada od završetka rata nije tako učestalo pominjana ova opcija kao u posljednjih nekoliko mjeseci, što je na prvi pogled nelogično imajući u vidu da se neke balkanske zemlje već članice EU, a preostale teže ulasku u ovaj klub, za šta je jedan od preduslova poštovanje granica i dobra međususjedska i regionalna saradnja.
No, i laicima je jasno da je između ovog proklamovanog cilja i stvarnosti veliki raskorak. Mnoga sporna pitanja u odnosima država nasljednica bivše Jugoslavije, zbog kojih su i vođeni ratovi devedesetih, i dalje nisu riješena.
Iako se tvrdilo da je sa proglašenjem nezavisnosti Kosova završen proces raspada bivše Jugoslavije, očito je da se još kalkuliše sa prekrajanjem granica na Balkanu.
Situaciju dodatno komplikuju problemi sa kojima se suočava Evropska unija tako da je perspektiva članstva – koja je jedino mogla da makar djelimično smanji tenzije među zemljama regije – sada krajnje maglovita i na "dugom štapu", zbog čega dižu glas razne nazadne snage koje bi da ponovo prekrajaju mape Balkana. Neke od tih snaga, prije svega u Srbiji, procenjuju da im se dolaskom Donalda Trampa pruža prilika da isprave neke "nepravde iz prošlosti".
Slobodni strelci, ili prethodnica
Naravno, domaći političari odbacuju ideje o razmjeni teritorija, ne samo što takva politika nije u skladu sa njihovim evropskim opredjeljenjem, već i ne žele da se odreknu onoga što već posjeduju, računajući pri tom da bi u budućnosti možda mogli da dobiju dio teritorije druge države na kojem žive pripadnici njihovog naroda. Tako su pojedini beogradski mediji kritikovali ideju britanskog diplomate Robertsa napisavši: "Savjetuje da Srbija SVOJ JUG, zamjeni za SVOJ SJEVER – Kosovo i Metohiju?!".
Osim političara, i domaći stručnjaci uzdržavaju da predlože razmjenu teritorija. Jedan od rijetkih je akadamik iz Prištine Rexhep Qosja, koji je svojevremeno isticao da bi razmjena Preševske doline za sjever Kosova jedino mogla da stabilizuje odnose Beograda i Prištine. Istovremeno, srpski pisac Dobrica Ćosić se još devedesetih zalagao za podjelu Kosova.
Ovakve ideje uglavnom dolaze od stranih analitičara, bivših diplomata, obavještajaca ili političara koji su "slobodni strelci". Doduše, srpski premijer Aleksandar Vučić smatra da je Rorabaher blizak albanskom lobiju, te da je ovo pokušaj da se zaobilaznim putem Srbija navede da prizna Kosovo.
Konfuzno stanje na Balkanu, čemu doprinosi i nastojanje Rusije da ojača uticaj, svakako je plodno tle za razne ekskluzivističke koncepte. Tome treba dodati, kako ističe britanski ekspert Erik Gordi, aktivnosti lobističkih firmi koje su angažovale balkanske vlade i druge institucije, koje ovakvim idejama stvaraju utisak da se vodi diskusija o njima iako, zapravo, takve debate uopšte nema.
Brutalna razmjena turskog i grčkog stanovništva
Za Balkan je kroz historiju karakterističnije preseljenje stanovništva ili podjela teritorija nego njihova dogovorena razmjena.
Tako je nekada jedinstveno historijsko područje Banata, koje je pripadalo Austro-Ugarskoj monarhiji, na kraju Prvog svjetskog rata podjeljeno tako što je jedan mali dio oko Segedina pripao Mađarskoj, a ostatak – dvije trećine Rumuniji, a jedna trećina Srbiji.
Najveće pomjeranje stanovništva na Balkanu, koje je poprimilo razmjere prvog modernog etničkog čišćenja, desilo se nakon grčko-turskog rata okončanog 1922. Grčka je pokrenula 1919. vojnu kampanju, ohrabrena od saveznika iz Velike Antante koji su joj obećali proširenje zbog angažmana na njihovoj strani u Prvom svjetskom ratu, na račun neprijateljskog Otomanskog carstva koje se raspadalo. Međutim, Grčka je vojnički poražena tako da je bila prinuđena da se povuče na početne pozicije, a rat je završen velikom razmjenom stanovništva predviđenim mirovnim sporazuom sa novostvorenom Republikom Turskom Kemala Ataturka. Tokom sukoba obje strane su počinile stravične zločine nad civilima vodeći kampanju "spržene zemlje".
Skoro million i po Grka iz Male Azije u Turskoj je preseljeno u Grčku u zamjenu za pola miliona muslimana iz Grčke. Kriterijum za preseljenje nije bio jezik ili nacija već vjera. Zbog toga su se, paradoksalno, među protjeranim Grcima našli i Turci hrišćanske vere, kao i Grci koji su primili muslimansku vjeroispovest.
Rezultat ovog masovnog preseljenja je stvaranje etnički kompaktnih teritorija. Tako je na području današnje Turske 1906. živelo oko 20 procenata nemuslimanskog stanovništva, a nakon njihove razmjene samo 2,6 odsto. I u Grčkoj živi više od 90 odsto Grka.
Nasilno pomjeranje granica Poljske 1945.
I u svijetu je promjena granica kroz historiju bila gotovo nemoguća bez nasilja i stradanja kao i dugih pravnih sporova. Čak su i razmjene teritorija obavljane silom, bez saglasnosti naroda koji su na njima živjeli. U tom smislu upečatljiv je primjer Poljske nakon Drugog svjetskog rata kojoj je Sovjetski Savez uzeo znatan dio predratne teritorije na istoku da bi je djelimično kompenzovao njemačkom teritorijom, pomjerajući tako njene zapadne granice.
Naime, sovjetski lider Staljin je insistirao da znatan dio nekadašnje istočne Poljske – u koji je 1939. ušla Crvena Armija na osnovu tajnog sporazuma sa nacističkom Njemačkom – pripadne Sovjetskom Savezu kako bi se njegove granice pomjerile na Zapad i ojačala tampon zona u slučaju nove invazije, poučen iskustvom upada Napoleonove i kasnije Hitlerove armije.
Kao rezultat, na Podstamskoj konferenciji 1945. Poljska je izgubila 179.000 kvadratnih kilometara teritorije – među njima i grad Lvov koji je pripado Ukrajini – na kojoj je živjelo 12 miliona stanovnika, uključujući i 4,3 miliona Poljaka. Oko 2,2 miliona Nijemaca je protjerano sa tog područja. Te teritorije danas pripadaju Ukrajini, Belorusiji i Litvaniji.
Da bi se Poljska kompenzovala, pomjerene su njene zapadne granice koje su obuhvatile dijelove njemačke teritorije istočno od linije Odra-Nisa. Mnogi Nijemci su napustili ili protjerani sa ovih područja na koja su naseljeni Poljaci – više od tri miliona, dok je oko jedan million njih postali poljski građani. Njemački historičari navode da je iz Poljske proterano između sedam i osam miliona Nijemaca.
Međutim, Poljska je na zapadu dobila manju teritoriju – oko 100.000 kvadratnih kilometara – u odnosu na gubitke na istoku.
Indija i Bangladeš – rijedak primjer dogovora
Malo je primjera dogovora dveju strana oko, uglavnom manjih, korekcija granica kako bi se olakšao život ljudi sa obje strane. Tako su se prije dve godine Holandija i Belgija saglasile da razmjene dio teritorije oko njihove isprepletane granice čija je kontrola bila sve složenija.
I Indija i Bangladeš su 2015. riješili granični spor koji se vuče još od vremena sticanja nezavisnosti od Britanije 1947. Naime, tada su stvorene države Indija i Pakistan, od kojeg se Bangladeš odvojio 1971. Na granici između Indije i Bangladeša, dugoj oko 4.000 kilometara, postoji 150 enklava koje su izazivale sporove još od vremena kolonijalne vladavine, a u kojima živi oko 50.000 stanovnika kroz čije domove često prolazi granica, a nemaju pristup uslugama države. Sporazum je realizovan tako što je 50 enklava, u kojima su etnički Bengalci u većini ali su se nalazile u Indiji, pripalo Bangladešu, dok je 100 enklava u Bangladešu, sa većinskom Hindu populacijom, pripojeno Indiji. Stanovništvo ovih teritorija je moglo da odabere u kojoj državi želi da živi.
S druge strane, ima primjera da razmjenom teritorija nisu okončani sukobi između pojedinih zemalja. Tako su se carska Rusija i Japan dogovorili 1875. da Rusija dobije suverenitet nad ostrvom Sahalin u zamjenu za 18 kurilskih ostrva. Međutim, nakon poraza u ratu 1905, Rusija je bila prinuđena da prepusti Japanu i preostala kurilska ostrva, kao i južni dio Sahalina.
Pri kraju Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je okupirao četiri ostrva u Kurilskog arhipelagu, koji ni do dan danas nisu vraćeni Japanu, a zbog čega Moskva i Tokio još nisu potpisali mirovni sporazum.
Razmjena teritorija pominje se i kao moguće rješenje sukoba Izraelaca i Palestinaca, zatim oko Nagorno-Karabaha i Pridnjestrovlja, ali akteri odbacuju tu opciju.
Kad privid postane suština
Balkan se zbog svojih internih problema, ali i trenutnog geostrateškog vakuuma, pa i vetrometine u svijetu, nalazi na sve većim iskušenjima. Njegova sudbina može biti i test opstanska EU. Kako ističe, njemački kolumnista Ulrih Ladurner, "ako se Evropa raspadne, onda će se to desiti tamo gdje je najkrhkija – na Balkanu", dodajući da ima osjećaj da se iz mnoštva razloga tamo nešto "sprema".
U tom kontekstu, sve učestalije ideje o razmjeni teritorija su veoma opasne iako djeluju veoma zavodljivo i čak "pravedno", jer bi obje strane dobile manje – više podjednaku teritoriju.
Istovremeno, imajući u vidu da manjinske zajednice na Balkanu nisu suštinski ravnopravne sa većinskim nacijama u državama u kojima žive – bez obzira na deklarativna zalaganja njihovih vlada – jasno je da bi, na primjer, Srbi sa sjevera Kosova radije živjeli u Srbiji a Albanci iz Preševske doline na Kosovu. To se manje više odnosi na gotovo sve etničke manjine na Balkanu.
Međutim, ako bi se na taj način rješavala sporna etnička pitanja, onda bi to bio put bez povratka, odnosno ponovo bi se otvorila "Pandorina kutija" sa beskrajnim sukobima. U slučaju i da se Srbi sa sjevera Kosova pripoje Srbiji, postavlja se pitanje u kakvom bi se položaju našli Srbi u Gračanici ili u Štrpcima.
Etnički sporovi se ne riješavaju nagodbama poput razmjene teritorija ili stanovništva, nego ozbiljnom i odgovornom politikom koja realno sagledava i sopstvene ali i tuđe interese, tretirajući susedne narode i države kao partnere a ne takmace, pa čak i neprijatelje.
U međuvremenu, sve dok se bude istrajavalo na ekskluzivističkim nacionalističkim politikama, produbljivaće se jaz među balkanskim državama. U takvoj situaciji, ono što u početku izgleda nerealno, kao privid – kao što su ideje o razmjeni teritorija – kako bi rekao Fridrih Niče, na kraju postane suština.
