Prema podacima SZO na Kosovu živi oko 200.000 osoba sa hendikepom. Iako u Vladi Kosova kažu da, u granicama mogućnosti, rade na poboljšanju uslova života tih ljudi, oni koji se nalaze u tom položaju, tvrde suprotno.
Meljiman Mustafi živi u jednom podšarplaninskom selu prizrenske opštine. Prelježao je dječiju paralizu i jedna noga mu je amputirana. Može da se kreće samo pomoću proteze. Čovek koji mu je proteklih 40-tak godina, u nekadašnjem ortopedskom preduzeću „Rudo“ u Prištini radio te proteze, umro je.
„Ja skoro pet godina štedim korake. Svaki korak je suvišan jer može i ovo da mi se slomi i da ostanem vezan za krevet. Vjerujem da 80 odsto hendikepiranih na Kosovu dijeli moju sudbinu. Dobijam penziju od 45 eura pa mi često i struju isključuju jer nemam da platim“, kaže Meljiman.
Sramota je imati hendikepirano dijete
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), na Kosovu živi oko 200.000 osoba sa ograničenim sposobnostima, odnosno hendikepiranih. Prilike u kojima oni žive daleko su od onoga što je predviđa Međunarodna konvencija o ljudskim pravima.
Pored toga, na Kosovu je i dalje za mnoge sramota da priznaju da je njihovo dijete hendikepirano. Jedna mlada majka, koja je baš zbog toga želela da ostane anonimna, za Deutsche Welle kaže da od Vlade Kosova dobija pomoć od 100 eura i dodaje da je „to sve što dobija za svoje dijete.“
Nenad Rašić, ministar za rad i socijalna pitanja negira da na Kosovu ima oko 200.000 hendikepiranih i tvrdi da je njihov broj daleko manji. A, kada je riječ o brizi o njima, ministar objašnjava da je „za njih predviđeno više socijalnih šema“.
„Po jednoj, koja je nedavno počela da se primenjuje, roditelji djece, ili djeca sama, do punoljetstva dobijaju po 100 eura mjesečno. Mi pomažemo i 30-tak organizacija kojima je djelatnost briga o djeci sa specijalnim potrebama“, kaže Nenad Rašić.
Na nuli smo
Na Kosovu postoje tri objekta za smještaj osoba sa hendikepom, a u više centara organizuje se i njihovo školovanje. Ta djeca trebalo bi da pohađaju škole sa ostalim vršnjacima, a ne u takozvanim specijalnim školama, ali za to, međutim, nema infrastrukture – počevši npr. od sanitarnih čvorova.
„Slažem se da može i više, ali s obzirom na budžetske sposobnosti – radimo dosta dobro“, smatra kosovski ministar Nenad Rašić.
Međutim, Katica Kabashaj koja se, nakon udaje, iz Hrvatske doselila na Kosovo i ima troje hendikepirane dece, kaže da na Kosovu za njih „nema razumjevanja”. „Škola nema psihologa i pedagoga za zdravu djecu, a kamoli za hendikepiranu. Ona nemaju nikakva prava – ništa nemaju. Na nuli smo, a treba početi od nečega”, kaže Katica Kabashaj.
DW
