Human Rights Watch: Ratni zločini na Kosovu (1)

Ovaj izvještaj je svjedočanstvo o mučenjima, ubistvima, silovanjima, prisilnim proterivanjima i drugim ratnim zločinima koje su srpske i jugoslovenske vlasti počinile nad kosovskim Albancima između 24. marta i 12. juna 1999. godine, za vrijeme vazdušnih napada NATO-a na Jugoslaviju. Izvještaj otkriva da su koordinisane i sistematske operacije organizovane na najvišem nivou srpskih i jugoslovenskih vlasti s ciljem da se kosovski Albanci zastraše, ubijaju ili protjeraju.

Ofanziva srpskih i jugoslovenskih vlasti na Kosovu, koja je počela 20. marta 1999, četiri dana prije početka bombardovanja NATO-a, bila je metodično isplanirana i dobro izvedena. Ključne promjene u aparatu Državne bezbjednosti i postavljanje novog načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije ukazuju na to da su pripreme za ofanzivu bile planirane upravo u tom periodu. Početkom 1999. godine primjetno je bilo nagomilavanje vojnih trupa na Kosovu i naoružavanje srpskih civila. Krajem februara i početkom marta akcijama policije i vojske u okolini Vučitrna i Podujeva, koje su vlasti nazvale "zimskim vježbama", obezbjeđeni su putni i željeznički pravci na sjeveru prema Srbiji. Ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava pratila su i sve prethodne ofanzive vlasti, ali za vrijeme bombardovanja NATO-a napad na civile bio je bez presjedana, a s Kosova je prognano više od 850.000 Albanaca. Prvi put tokom sukoba borbe su se iz ruralnih sredina premjestile u gradove.
Iako je izgledalo da su vlasti operacijama pokušavale da unište OVK, one su se nakon početka bombardovanja NATO-a očito razvile u nešto više. U jeku velike ofanzive, tadašnji jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević iskoristio je bombardovanje NATO-a za sprovođenje plana o slamanju pokreta pobunjenika i gušenju podrške kod stanovništva, kao i za to da uz upotrebu sile protjera veliki dio albanskog stanovništva s Kosova.
Brzinu i razmjere progona niko nije mogao da predvidi. Tokom prve tri nedjelje bombardovanja NATO-a, prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) 525.787 izbjeglica s Kosova preplavilo je okolne zemlje. Državne snage protjerale su ukupno 862.979 Albanaca s Kosova, a raseljenih lica bilo je nekoliko stotina hiljada, ako se ne računaju raseljeni prije marta 1999. godine. Preko 80% cjelokupnog stanovništva na Kosovu, i 90% kosovskih Albanaca, raseljeno je iz svojih domova.
Najviše stradanja bilo je u oblastima koje su imale historijske veze s OVK-om. Opštine Glogovac i Srbica u oblasti Drenice, kolijevci OVK-a, bile su poprišta višestrukih masakra civila, proizvoljnih hapšenja, mučenja, kao i sistematskog uništavanja domova i druge imovine koja je pripadala civilima. Masovnih ubistava, prinudnih protjerivanja i uništavanja imovine civila bilo je i u jugozapadnim opštinama Đakovica, Orahovac i Suva Reka, iz čijih je sela dugo dolazila podrška pobunjenicima. U ovih pet opština dogodilo se 65% od svih slučajeva kršenja ljudskih prava koja je zabilježio Human Rights Watch.
Objašnjenja povreda prava u drugim opštinama složenija su i nepotpunija. U opštinama Peć i Lipljan, u kojima živi znatniji broj Srba, kosovski Albanci protjerivani su masovno, ali su zato ubistva više bila ograničavana na sela Slovinje, Ribare, Ljubenić, Ćuška i na grad Peć. Iako je tokom 1998. i početkom 1999. godine OVK bio aktivan u pećkoj opštini i prisutan u najzapadnijem dijelu opštine Lipljan, ima malo dokaza, ili ih nema uopšte, koji bi ukazali na postojanje veze između OVK i nekih sela u kojima su se desili masakri. Ubistva su bila u skladu sa širim sistemom dejstava koje su sprovodile policijske, vojne i paravojne snage, s ciljem da se stanovništvo zastraši i otjera sa Kosova. Na primjer, u multinacionalnoj opštini Istok na sjeverozapadu Kosova tokom 1998. i početkom 1999. godine prisustvo i nasilje OVK-a bilo je neznatno. Međutim, ta opština je pretrpjela masovno protjerivanje u Crnu Goru albanskog stanovništva, koje je na to podsticano paljenjem i pljačkanjem njihovih domova. Istok je takođe bio poprište jednog od najkrvavijih incidenata za vrijeme rata, kada su srpske snage ubile preko devedeset zatvorenika u zatvoru Dubrava u maju 1999. godine, samo dva dana nakon što je, prema procjenama, u napadu snaga NATO-a poginulo devetnaest zatvorenika.
Protjerivanje uz upotrebu sile bilo je dobro organizovano, što ukazuje na to da je prethodno bilo dobro isplanirano. Sela na strateškim mjestima bila su ispražnjena da bi se obezbijedile linije komunikacije i kontrola graničnih oblasti. Zajedničkim akcijama policije, vojske i paravojnih formacija napadana su uporišta OVK-a, kao i mjesta u kojima OVK nije bio prisutan. Veća naselja su ispražnjena tako što su autobusi, vozovi i dugački konvoji traktora prisilno usmjeravani ka granici. Izbjeglice su protjerivane ili je država organizovala njihov transport do granica prema utvrđenom programu za protjerivanje i deportaciju na način koji je odavao da je postojao visok stepen koordinacije i planskog djelovanja. Human Rights Watch je takođe zabilježio uobičajenu praksu "čišćenja identiteta": izbejglicama protjeranim u pravcu Albanije oduzimani su lični dokumenti a prilikom prelaska granice one su bile primoravane da uklanjaju registarske tablice s automobila i traktora. Mnogim Albancima su uništavani dokumenti prije prelaska granice, što ukazuje na to da su vlasti nastojale da spriječe njihov povratak.
Masovno protjerivanje kosovskih Albanaca moglo je da služi raznim ciljevima. Prvo, moglo je da ima za cilj izmjenu demografskog sastava Kosova – politika koju su tokom historije često zagovarali srpski ekstremni nacionalistički političari. Demografska promjena mogla je da dovede do konačne podjele pokrajine na dva dijela – jedan za Srbe, drugi za Albance. Drugo, protjerivanje je za cilj moglo da ima destabilizaciju susjednih zemalja, Albanije i Makedonije. I konačno, cilj je mogao da bude da se snagama NATO-a u susjednim zemljama vežu ruke, čime bi se spriječila kopnena ofanziva, ili makar oslabila odlučnost NATO-a. Ukoliko je cilj bio da se uzdrma odlučnost međunarodne zajednice, on se očigledno nije ostvario, pošto su prizori opkoljenih izbjeglica samo izazvali javni bijes i glasnije zahtjeve za akciju.
Smišljena i protivpravna ubistva civila – vansudska pogubljenja – bila su ključni dio operacija "čišćenja". Srpska policija, pripadnici Vojske Jugoslavije i pridružene paravojne formacije širom pokrajine su ubijali civile koji očito nisu bili borci, uključujući žene i djecu. U principu, postoje tri motiva za ova ubistva. Prvi je bio da se zastrašivanjem i utjerivanjem straha pospješi proces "čišćenja". Drugi je bio uklanjanje pojedinaca za koje se sumnjalo da su pripadnici ili saradnici OVK-a, a razliku između prva dva motiva često je bilo veoma teško utvrditi. Među tim pojedincima bili su i neki istaknuti političari, borci za ljudska prava i bogati poslovni ljudi. Treći motiv bila je osveta: neki masakri počinjeni su nakon što je OVK nanio gubitke srpskim i jugoslovenskim snagama.
Do jula 2001. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ekshumirao je oko 4.300 tela osoba za koje se veruje da su ih ubile srpske i jugoslovenske snage na Kosovu. Taj broj je sigurno manji od ukupnog broja osoba koje su ubile vladine snage. Najbitnije je da postoje nepobitni dokazi da su srpske i jugoslovenske snage premiještale grobnice i uklanjale tijela, što su vlasti koje su došle nakon Miloševića počele da priznaju u ljeto 2001. godine. Human Rights Watch zabilježio je pokušaje da se tijela sakriju ili uklone u mjestima Trnje, Đakovica, Izbica, Rezala, Velika Kruša i Mala Kruša, Suva Reka, Slovinje, Poklek, Kotlina i Pusto Selo. Osim toga, 3.525 osoba, uključujući kosovske Srbe, prema Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (ICRC) vodi se kao nestalo u sukobu.
Statistička analiza koju su sproveli Human Rights Watch i Američka asocijacija za unapređenje nauke (AAAS) otkrila je obrasce po kojima su se dešavala ubistva, što dodatno razobličuje sistematičnost operacija koje su sprovodile vlasti. Kada je riječ o registrovanim ubistvima koja su unaprijed isplanirana, uočena su tri talasa. Ekstremna priroda tih talasa, s tri jasno razdvojena nagla uspona u kratkom vremenskom periodu, snažno ukazuju na to da ubistva nisu bila posljedica nasumičnog nasilja vladinih snaga, već da je riječ o pažljivo planiranim operacijama koje su vlasti sprovodile u sklopu svojih strateških ciljeva. Isto tako, ako se analiziraju ubistva van sudske procedure po opštinama u određenim periodima (grafikoni 6-10, 14 i 15) uočiće se slične krivulje nasilja u kratkim vremenskim periodima. Ti "naleti" ubijanja često su se dešavali u opštinama u određenim vremenskim intervalima, što ukazuje na postojanje strateške naredbe za izvršenje tih ubistava u nekim oblastima.
Kao dio operacija vršila su se i silovanja, kao i seksualno nasilje. Silovanja kosovskih Albanki nisu bila rijetka i izolovana djela koja su počinili pojedinci iz sastava srpskih i jugoslovenskih snaga, već bi se prije moglo reći da su ona bila sredstvo zastrašivanja stanovništva, iznuđivanja novca od porodica i prinude da ljudi napuste svoje domove. U principu, silovanja se mogu podijeliti u tri kategorije: silovanja u domovima žena, za vrijeme bekstva i silovanja u pritvoru. U prvoj kategoriji, pripadnici snaga bezbjednosti ulazili bi u privatne domove i silovali žene u prisustvu članova porodice, u dvorištu ili u susjednoj sobi. U drugoj kategoriji, pripadnici Vojske Jugoslavije, srpske policije ili paravojnih formacija su zaustavljali raseljena lica koja su lutala pješice ili na traktorima, pljačkali ih i prijetili im. Ukoliko porodica nije imala novca, pripadnici snaga bezbjednosti pretili su da će odvesti njihove kćeri i silovati ih, što se nekada i dešavalo uprkos tome što su porodice davale novac. U treću kategoriju spadaju silovanja u privremenim zatvorima, za koje su poslužile napuštene kuće i štale.
Vladine trupe su 1999. u velikoj meri uništavale imovinu civila. Po istraživanju koje je UNHCR sproveo u novembru 1999, skoro 40% svih stambenih objekata na Kosovu bilo je teže oštećeno ili potpuno uništeno. Opštine s jakim vezama sa OVK-om bile su nesrazmjerno više pogođene, dijelom i zbog toga što su napadi na njih počeli 1998. godine. Ipak, ovakvo kršenje prava registrovano je i u onim opštinama u kojima nije zabilježena aktivnost OVK-a, kao što je na primjer Peć, gdje je više od 80% kuća u gradu teže oštećeno ili potpuno uništeno.
Ni škole ni džamije nisu bile pošteđene. Prema procjenama štete koju su sačinile Ujedinjene nacije, više od jedne petine od 649 pregledanih škola na Kosovu bilo je teže oštećeno, dok ih je više od 60% potpuno uništeno. Širom Kosova srpske i jugoslovenske snage namjerno su zagađivale bunare, bacajući hemikalije, uginule životinje ili ostatke ljudskih žrtava u vodu.
Nebrojeno mnogo svjedoka i žrtava ispričalo je istraživačima Human Rights Watcha da su ih snage vlasti pokrale, oduzimajući im i burme i automobile, bilo kod kuće, bilo na putu za vrijeme njihovog progona. Pripadnici policije, vojske i, naročito, paravojnih formacija prijetili su pojedincima smrću ukoliko ne predaju određene svote novca, obično izražene u njemačkim markama. Za slučajeve krađe se takođe čulo, čak su o tome pričali i neki pripadnici snaga bezbjednosti koji su nakon rata razgovarali sa stranim medijima. Za neke ljude to je bio razlog da odu na Kosovo. Neki dobrovoljci rekli su da su bili pušteni iz zatvora u Srbiji pod uslovom da se prijave u vojsku ili policiju.
Ovaj izvještaj bilježi i da je postojao običaj da zatvorenici kopaju rovove ili čiste bunkere, kao i da su civili korišćeni kao živi štitovi u zaštiti trupa od napada NATO-a ili OVK-a. Takođe, jugoslovenske vlasti postavile su protivpješadijske i protivtenkovske mine, naročito duž granice s Albanijom i Makedonijom, najvjerovatnije u sklopu priprema za kopnenu invaziju.
Komandna odgovornost vladinih snage koje su učestvovale u sukobu predstavljale su složen sklop koji su činili Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, redovne i specijalne snage Vojske Jugoslavije, paravojne formacije, rezervisti i razni plaćenici iz inostranstva, a svi su djelovali po naređenju vlasti u Beogradu. Vojska Jugoslavije je za vrijeme bombardovanja NATO-a imala sveobuhvatnu komandu, i njoj su, po zakonu, bile podređene policija i paravojne formacije, mada je u tom periodu vrh Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije očigledno imao znatan uticaj na njih. Vojska je kontrolisala glavne puteve i granice, koordinirajući i olakšavajući akcije "etničkog čišćenja". Policija i paravojne formacije bile su direktnije uključene u proterivanje civila i uništavanje sela, a vojska im je pružala artiljerijsku podršku. Upravo za vrijeme tih operacija muškarce su odvajali od žena i djece, ispitivali u vezi s OVK-om i ubijali po kratkom postupku.
Po jugoslovenskom zakonu, u ratu i u miru Vojskom Jugoslavije (VJ) je komandovao predsjednik Jugoslavije. To je do oktobra 2000. godine bio Slobodan Milošević. Nadzorni organ VJ je Vrhovni savet odbrane, u kome se nalaze predsjednici Srbije, Crne Gore i Jugoslavije, koji je ujedno i predsedavajući Savjeta. Načelnik Generalštaba za vrijeme rata bio je general Dragoljub Ojdanić koji je nakon rata prekomandovan na mjesto saveznog ministra odbrane, i na tom položaju se nalazio do oktobra 2000. godine. VJ je podjeljena u tri armije. Trećom armijom, koja je bila odgovorna za Kosovo i južnu Srbiju, komandovao je general-pukovnik Nebojša Pavković. U avgustu 2001. godine Pavković postaje načelnik Generalštaba. Pavkovićev podređeni za vrijeme rata bio je general-potpukovnik Vladimir Lazarević, koji je komandovao Prištinskim korpusom Treće armije koji je bio stacioniran na Kosovu. Pod Lazarevićevom komandom bilo je pet brigada, jedna jedinica vojne policije i jedan vazduhoplovni puk.
Ustrojstvo Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (MUP), kojim je za vrijeme rata komandovao ministar Vlajko Stojiljković, složenije je od onog u VJ, gdje postoji jasna komandna struktura. U okviru MUP-a postojale su redovne policijske snage kojima je komandovao Sreten Lukić, Posebne jedinice policije (PJP) pod komandom general-pukovnika Obrada Stevanovića i Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) kojima je komandovao pukovnik Živko Trajković. General-pukovnik Vlastimir Đorđević bio je na čelu Sektora javne bezbjednosti MUP-a i istovremeno je vršio funkciju pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Nova vlast u Srbiji smijenila je Đorđevića i Stevanovića u januaru 2001. godine, ali je unaprijedila Lukića u šefa Javne bezbjednosti i zamjenika ministra unutrašnjih poslova.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije obuhvata i Službu državne bezbjednosti, ili tajnu policiju, čija je uloga na Kosovu bila velika. Pored tajnih zadataka da prati i uznemirava albanske političke aktiviste i pripadnike OVK-a, Državna bezbjednost je razmještala svoju Jedinicu za specijalne operacije (JSO) i pomagala razne paravojne formacije. Poznata pod nazivom "Crvene beretke" ili "Frenkijevci" (po Frenkiju Simatoviću, ključnoj ličnosti u Ministarstvu unutrašnjih poslova, koji je, navodno, i formirao jedinicu), JSO je za vrijeme rata bila pod komandom Miodraga Lukovića, poznatijeg kao Legija. Do januara 2001. godine na čelu Državne bezbjednosti Srbije nalazio se general-pukovnik Radomir Marković. On je krajem januara smjenjen, a mjesec dana kasnije srpska policija ga je uhapsila zbog navodne umješanosti u napad na srpskog političara Vuka Draškovića 1999. godine. Na čelu Državne bezbjednosti na Kosovu za vrijeme rata nalazio se David Gajić.
Konačno, razne paravojne formacije i strani plaćenici koji su učestvovali u sukobu na Kosovu bili su velikim dijelom pod kontrolom vlade. Pored toga što su paravojne formacije bile među najsurovijim trupama na Kosovu, njihovi osnovni ciljevi bili su pljačka i krađa. Iako je nejasno kako je tačno izgledala linija komandovanja i kontrole nad paravojnim formacijama, sa sigurnošću se može reći da su one tijesno sarađivale s Vojskom Jugoslavije i srpskom policijom. Pripadnici ovih snaga koji su nakon rata razgovarali sa stranim novinarima izjavili su da su od predstavnika lokalnih vlasti ponekad dobijali spiskove za likvidaciju s imenima kosovskih Albanaca. Među pripadnicima ovih snaga bilo je i onih koji su pušteni iz zatvora u Srbiji pod uslovom da pristanu da se bore na Kosovu. Ponekad, mada rijetko, pojedini pripadnici policije i vojske pokušavali su da upozore ili zaštite kosovske albanske civile od paravojnih snaga. Mnogo češće su oni bili u tijesnoj saradnji s paravojnim formacijama, i obezbjeđivali su kordon oko zajednica koje su bile na udaru, dok su paravojne formacije zaposjedale teritoriju.
Pošto unutar MUP-a postoje razne jedinice i grupacije, ovdje je komandnu odgovornost teže razlučiti od one u VJ, mada je jasno da je jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević imao vrhovnu vlast nad MUP-om. Po jugoslovenskom zakonu, za vrijeme proglašenog ratnog stanja srpska policija podređena je Vojsci Jugoslavije, čime je Slobodan Milošević de facto i de jure bio komandant policije za vrijeme bombardovanja NATO-a. Tadašnji potpredsjednik vlade Nikola Šainović u tome je takođe imao značajnu ulogu.
Odredbe međunarodnog prava jasne su kada je riječ o pojedinačnoj krivičnoj odgovornosti lidera koji organizuju ili dopuštaju vršenje ratnih zločina. Odgovornima se podjednako mogu smatrati neposredni izvršilac zločina kao i vojni ili politički lider koji je naredio izvršenje zločina ili nije preduzeo neophodne mjere da spriječi izvršenje zločina ili da se počinilac kazni.
Obim i sistematska priroda kršenja prava na Kosovu koje dokazuje ovaj izvještaj takvi su da ne dozvoljavaju mogućnost da srpsko i jugoslovensko rukovodstvo o njima nisu ništa znali, kako su to oni javno isticali. Bilo je svega nekoliko slučajeva da su pripadnici snaga bezbjednosti odgovarali zbog teških zločina, kao što je ubistvo. Naprotiv, u periodu nakon rata unapređeno je ili odlikovano na stotine pripadnika vojske i policije, a među njima i čelni rukovodioci, kao što su Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, Obrad Stevanović, Sreten Lukić, Vlastimir Đorđević i Živko Trajković, kao i mnogi komandanti brigada Prištinskog korpusa.
*Izvor: Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu, Human Rights Watch, 2001.
(Nastaviće se...)