Pukovnik Muammar al-Gaddafi je linčovan od strane mase 20. oktobra 2011. godine, nakon građanskog rata koji je trajao deset mjeseci, a oni koji su digli oružje na višedecenijskog vođu libijske revolucije vjerovatno su se nadali da će izgraditi bolje društvo. Stvorili su fabriku smrti!
Bivši libijski predsjednik vlade Ali Zejdan pobjegao je iz zemlje nakon što ga je parlament smjenio. Njegov nasljednik je podnio ostavku manje od nedjelju dana nakon postavljena, pošto su on i njegova porodica bili meta oružanog napada. Sjevernokorejski tanker, "Jutarnja slava", nelegalno je natočio naftu od pobunjenika na istoku zemlje i bezbjedno otplovio dalje, uprkos prijetnjama vlade da će plovilo biti pretvoreno u "gomilu metala" ako pokuša da napusti luku: libijska mornarica je okrivila loše vremenske prilike za to što je propustila da zaustavi brod.
Milicije stacionirane u Misrati, u zapadnoj Libiji, ozloglašene zbog nasilja i nezavisnosnog djelovanja, pokrenule su ofanzivu protiv pobunjenika na istoku i postoji ozbiljna mogućnost da ovaj sukob preraste u novi građanski rat.
Otmice, ubistva, pljačke, sukobi na ulicama, klanja, mučenja… dio su svakodnevice čak i u Tripoliju, srcu i prestonici države. Prošle godine je otet čak i sam premijer Ali Zejdan. Obračuni vojske i ekstremista su normalna pojava. Poslanici na zasjedanja skupštine sa sobom nose ručne bombe radi samoodbrane. Sportisti igraju na ivici života i smrti: ako izgube, kreću na put bez povratka. Čak ni zapadni ambasadori nisu sigurni: američki je već linčovan, a isto je pokušano i sa francuskim. Pripadnici milicija pljačkaju ljude, upadajući im u kuće i stanove, bez ikakvih pravnih posljedica. Silovanja ostaju nekažnjena. Kafići u kojima se okupljaju žene su mete bombaških napada. Demonstranti zauzimaju vladine zgrade kad god im nešto nije po volji.
Ne postoji red i ne postoji zakon.
2010. godine u Libiji je bilo samo 87 ubistava; 2012. ih je bilo 525, a to je povećanje od 503 odsto! Istovremeno, broj pljački je skočio sa 143 na 783: povećanje od 448 odsto!
Bez snažne centralne vlasti sa stvarnim moćima, Libija se doslovno raspada iznutra: tačno tri godine od kako je Francuska odlučila da je za libijski narod najbolje da bombardovanjem zaustavi ofanzivu Gaddafijevih trupa koje bi rezultirale gušenjem ustanka u Bengaziju. Njegovi spaljeni tenkovi i dalje su na putu, jer niko ne nalazi za shodno da ih skloni.
Libija je propala država u kojoj ništa ne funkcioniše, i u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća.
Njihov izvoz je opao sa 1,4 miliona barela dnevno 2011. godine na samo 235.000 barela, koliko izvoze danas. Raznorazne milicije drže nezakonito i na svoju ruku oko 8.000 ljudi u privatnim zatvorima i tamnicama, a najveći broj koje su pustili priznali su da su bili mučeni. Nekih 40.000 ljudi u gradu Tavergi, južno od Misrate, izbačeni su iz svojih domova koji su potom uništeni, vjerovatno zbog podrške pukovniku Gaddafiju.
- Što duže libijske vlasti tolerišu milicije koje dejstvuju bez ikakvih posljedica, to će kasnije biti teže da ih se natjera da odstupe i pokore se. Neprestano produžavanje rokova za njihovo razoružanje samo prolongira pustošenje koje sa sobom donose širom zemlje – kaže Sarah Leah Whitson, direktorka Human Rights Watcha zadužena za Bliski Istok i Sjevernu Afriku.
Nažalost, milicije postaju snažnije a ne slabije. Libija je zemlja oblasnih, plemenskih i etničkih gospodara rata koji su često samo dobro naoružani reketaši koji koriste moć koju imaju i odsustvo adekvatnih policijskih snaga. Niko nije siguran: zapovjednik libijske vojne policije je ubijen u atentatu u Bengaziju prošlog oktobra dok je u februaru u Derni ubijen glavni državni tužilac; prethodno je, decembra 2011, usred bijela dana izvučen iz svojih kola na ulici od strane naoružanih ljudi koji su zahtjevali da oslobodi njihovog prijatelja.
Ponekad motivi uopšte nisu jasni; ubistvo indijskog doktora u martu moglo bi da izazove egzodus preko potrebnih 1.600 doktora iz ove zemlje koji su došli u Libiju da bi pomogli i od kojih zavisi praktično dobar dio zdravstvenog sistema.
Jedna od najzanimljivijih karakteristika trenutnih dešavanja u ovoj zemlji zapravo je ono što se ne dešava: NATO države koje su entuzijastično pošle u rat kako bi navodno zaštitile interese tamošnjeg naroda, danas su potpuno nezainteresovane za ono što se zbiva. Barack Obama je kazao jednom prilikom da je ponosan na svoju ulogu u spriječavanju masakra u Bengaziju, ali je ćutao kao zaliven kada su te iste milicije koje je pomogao otvorile vatru na demonstrante dok su protestovali zbog njihovog prisustva u Tripoliju, ubivši 42 ljudi. Ćutao je kao zaliven kada su te iste milicije na djecu na ulicama Tripolija pucale iz protiv-avionskih mitraljeza.
Slučajno ili ne, upravo je sada na svijetlost isplivalo ko zapravo stoji između rušenja Pan Amovog aviona iznad Lokerbija 1988. godine, kada je stradalo 270 ljudi. Do sada je to bio najpoznatiji Gaddafijev zločin, ali je istraživanje Al Jazzere nedvosmisleno pokazalo da on sa tim nema veze, niti libijski obavještajac Abdelbaset al-Megrahi koji je za to osuđen. Ovo je bilo djelo iranskih službi bezbjednosti, i bilo je osveta za rušenje iranskog putničkog aviona od strane američke mornarice ranije te godine.
Potpuno je jasno zašto je Zapad želio Gaddafija mrtvog: svakako ne zato što je bio basnoslovno bogati korumpirani diktator, već zato što je vodio svoju patriotsku pro-arapsku politiku, imao mnogo para i radio suprotno njihovim interesima. Inače je prilično smiješno pretpostaviti da su Amerikanci srušili Gaddafija (a neki kažu i naredili njegovo ubistvo) da bi uspostavili nekakvu sekularnu demokratski izabranu vladu, kada je glavni saveznik Amerike na Bliskom Istoku Saudijska Arabija: država crnja da crnja ne može biti.
Građanski rat između Gaddafija i pobunjenika prikazan je u zapadnim medijima kao sukob između dobra i zla, a ništa nije moglo biti dalje od istine. Gaddafi je bio zlikovac koji je uz to i demonizovan, dok su njegovi protivnici tretirani sa velikom dozom naivnosti i nedostatkom skepse; niko se nije potrudio da ih malo istraži dok je rat trajao i zagrebe ispod površine. Nakon toga, zapadni mediji su jednostavno počeli da ignorišu Libiju.
Šta možemo da naučimo iz libijskog iskustva? Možda ovo: građanska, politička i ekonomska prava ne mogu biti osigurana ako ne postoji snažna država. Libija je, baš kao i Sirija, zemlja podjeljena iznutra. Bila je to za vrijeme Gaddafija, ali je on uspijevao da održi mir jer je znao bolje nego zapadni vlastodršci; danas je ta podjela otišla u ekstrem, nasilje i smrt.
Libijci nemaju čemu da se nadaju, osim decenija pakla koje su pred njima. Molimo za jedan cinični aplauz Vašingtonu, Parizu i Londonu.
Milicije stacionirane u Misrati, u zapadnoj Libiji, ozloglašene zbog nasilja i nezavisnosnog djelovanja, pokrenule su ofanzivu protiv pobunjenika na istoku i postoji ozbiljna mogućnost da ovaj sukob preraste u novi građanski rat.
Otmice, ubistva, pljačke, sukobi na ulicama, klanja, mučenja… dio su svakodnevice čak i u Tripoliju, srcu i prestonici države. Prošle godine je otet čak i sam premijer Ali Zejdan. Obračuni vojske i ekstremista su normalna pojava. Poslanici na zasjedanja skupštine sa sobom nose ručne bombe radi samoodbrane. Sportisti igraju na ivici života i smrti: ako izgube, kreću na put bez povratka. Čak ni zapadni ambasadori nisu sigurni: američki je već linčovan, a isto je pokušano i sa francuskim. Pripadnici milicija pljačkaju ljude, upadajući im u kuće i stanove, bez ikakvih pravnih posljedica. Silovanja ostaju nekažnjena. Kafići u kojima se okupljaju žene su mete bombaških napada. Demonstranti zauzimaju vladine zgrade kad god im nešto nije po volji.
Ne postoji red i ne postoji zakon.
2010. godine u Libiji je bilo samo 87 ubistava; 2012. ih je bilo 525, a to je povećanje od 503 odsto! Istovremeno, broj pljački je skočio sa 143 na 783: povećanje od 448 odsto!
Bez snažne centralne vlasti sa stvarnim moćima, Libija se doslovno raspada iznutra: tačno tri godine od kako je Francuska odlučila da je za libijski narod najbolje da bombardovanjem zaustavi ofanzivu Gaddafijevih trupa koje bi rezultirale gušenjem ustanka u Bengaziju. Njegovi spaljeni tenkovi i dalje su na putu, jer niko ne nalazi za shodno da ih skloni.
Libija je propala država u kojoj ništa ne funkcioniše, i u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća.
Njihov izvoz je opao sa 1,4 miliona barela dnevno 2011. godine na samo 235.000 barela, koliko izvoze danas. Raznorazne milicije drže nezakonito i na svoju ruku oko 8.000 ljudi u privatnim zatvorima i tamnicama, a najveći broj koje su pustili priznali su da su bili mučeni. Nekih 40.000 ljudi u gradu Tavergi, južno od Misrate, izbačeni su iz svojih domova koji su potom uništeni, vjerovatno zbog podrške pukovniku Gaddafiju.
- Što duže libijske vlasti tolerišu milicije koje dejstvuju bez ikakvih posljedica, to će kasnije biti teže da ih se natjera da odstupe i pokore se. Neprestano produžavanje rokova za njihovo razoružanje samo prolongira pustošenje koje sa sobom donose širom zemlje – kaže Sarah Leah Whitson, direktorka Human Rights Watcha zadužena za Bliski Istok i Sjevernu Afriku.
Nažalost, milicije postaju snažnije a ne slabije. Libija je zemlja oblasnih, plemenskih i etničkih gospodara rata koji su često samo dobro naoružani reketaši koji koriste moć koju imaju i odsustvo adekvatnih policijskih snaga. Niko nije siguran: zapovjednik libijske vojne policije je ubijen u atentatu u Bengaziju prošlog oktobra dok je u februaru u Derni ubijen glavni državni tužilac; prethodno je, decembra 2011, usred bijela dana izvučen iz svojih kola na ulici od strane naoružanih ljudi koji su zahtjevali da oslobodi njihovog prijatelja.
Ponekad motivi uopšte nisu jasni; ubistvo indijskog doktora u martu moglo bi da izazove egzodus preko potrebnih 1.600 doktora iz ove zemlje koji su došli u Libiju da bi pomogli i od kojih zavisi praktično dobar dio zdravstvenog sistema.
Jedna od najzanimljivijih karakteristika trenutnih dešavanja u ovoj zemlji zapravo je ono što se ne dešava: NATO države koje su entuzijastično pošle u rat kako bi navodno zaštitile interese tamošnjeg naroda, danas su potpuno nezainteresovane za ono što se zbiva. Barack Obama je kazao jednom prilikom da je ponosan na svoju ulogu u spriječavanju masakra u Bengaziju, ali je ćutao kao zaliven kada su te iste milicije koje je pomogao otvorile vatru na demonstrante dok su protestovali zbog njihovog prisustva u Tripoliju, ubivši 42 ljudi. Ćutao je kao zaliven kada su te iste milicije na djecu na ulicama Tripolija pucale iz protiv-avionskih mitraljeza.
Slučajno ili ne, upravo je sada na svijetlost isplivalo ko zapravo stoji između rušenja Pan Amovog aviona iznad Lokerbija 1988. godine, kada je stradalo 270 ljudi. Do sada je to bio najpoznatiji Gaddafijev zločin, ali je istraživanje Al Jazzere nedvosmisleno pokazalo da on sa tim nema veze, niti libijski obavještajac Abdelbaset al-Megrahi koji je za to osuđen. Ovo je bilo djelo iranskih službi bezbjednosti, i bilo je osveta za rušenje iranskog putničkog aviona od strane američke mornarice ranije te godine.
Potpuno je jasno zašto je Zapad želio Gaddafija mrtvog: svakako ne zato što je bio basnoslovno bogati korumpirani diktator, već zato što je vodio svoju patriotsku pro-arapsku politiku, imao mnogo para i radio suprotno njihovim interesima. Inače je prilično smiješno pretpostaviti da su Amerikanci srušili Gaddafija (a neki kažu i naredili njegovo ubistvo) da bi uspostavili nekakvu sekularnu demokratski izabranu vladu, kada je glavni saveznik Amerike na Bliskom Istoku Saudijska Arabija: država crnja da crnja ne može biti.
Građanski rat između Gaddafija i pobunjenika prikazan je u zapadnim medijima kao sukob između dobra i zla, a ništa nije moglo biti dalje od istine. Gaddafi je bio zlikovac koji je uz to i demonizovan, dok su njegovi protivnici tretirani sa velikom dozom naivnosti i nedostatkom skepse; niko se nije potrudio da ih malo istraži dok je rat trajao i zagrebe ispod površine. Nakon toga, zapadni mediji su jednostavno počeli da ignorišu Libiju.
Šta možemo da naučimo iz libijskog iskustva? Možda ovo: građanska, politička i ekonomska prava ne mogu biti osigurana ako ne postoji snažna država. Libija je, baš kao i Sirija, zemlja podjeljena iznutra. Bila je to za vrijeme Gaddafija, ali je on uspijevao da održi mir jer je znao bolje nego zapadni vlastodršci; danas je ta podjela otišla u ekstrem, nasilje i smrt.
Libijci nemaju čemu da se nadaju, osim decenija pakla koje su pred njima. Molimo za jedan cinični aplauz Vašingtonu, Parizu i Londonu.
