U svojoj knjizi "5 principa roditeljstva: Vaš osnovni vodič za podizanje dobrih ljudi", psihologinja Aliza Pressman opisuje kako roditelji mogu odgajati otpornu djecu te ukazuje na najčešću grešku koju prave.
Jedan od ključnih koraka pri odrastanju i razvoju djece je samoregulacija, odnosno sposobnost da se odgovori na iskustva na način koji je društveno prihvatljiv.
"Primarni način na koji djeca nauče 'samoregulaciju' je 'koregulacija', koja uključuje različite vrste odgovora, poput toplog prisustva, priznanja nevolje i smirujućeg tona glasa, kao i modeliranja našeg vlastitog procesa smirivanja", navodi.
Dijeleći vlastiti osjećaj smirenosti sa svojom djecom, polako ih učimo kako da sami regulišu kada osjete moguću prijetnju ili nevolju, pojašnjava psihologinja.
Ono gdje roditelji prave grešku jeste kada "koregulaciju zamijene s lažiranjem sreće" jer vjeruju da djeca ne mogu podnijeti da gledaju kako je njihov roditelj uznemiren ili frustriran.
"Djeca se mogu nositi s našim osjećajima – cijelim našim rasponom osjećaja – sve dok shvate da znamo kako da se nosimo sa svojim osjećajima, da ne moraju da nam pomažu da upravljamo svojim osjećajima i da ih bez obzira na naša mentalna stanja uvijek volimo i da smo u mogućnosti su da se brinemo o njima", kaže Pressman.
Umjesto da svoja osjećanja "gurate pod tepih", razgovarajte o njima sa svojim djetetom.
"Možete pokušati da ispričate šta vam se dešava dok prelazite u sadašnjost tako što ćete reći nešto poput: 'Tako sam iznerviran trenutno da mi je izazov da se fokusiram na ono što radim. Dozvoli mi da duboko udahnem i vidim da li mogu da se ponovo vratim u stanje u kom mogu obratiti pažnju na ono što radim'", kaže Pressman.
To ne znači da dijelite svaku misao u svojoj glavi, dodaje ona: "To znači da ćete obratiti pažnju na vlastita osjećanja i iskustva, kako ih nenamjerno ne biste projektovali na svoju djecu".
"Primarni način na koji djeca nauče 'samoregulaciju' je 'koregulacija', koja uključuje različite vrste odgovora, poput toplog prisustva, priznanja nevolje i smirujućeg tona glasa, kao i modeliranja našeg vlastitog procesa smirivanja", navodi.
Dijeleći vlastiti osjećaj smirenosti sa svojom djecom, polako ih učimo kako da sami regulišu kada osjete moguću prijetnju ili nevolju, pojašnjava psihologinja.
Ono gdje roditelji prave grešku jeste kada "koregulaciju zamijene s lažiranjem sreće" jer vjeruju da djeca ne mogu podnijeti da gledaju kako je njihov roditelj uznemiren ili frustriran.
"Djeca se mogu nositi s našim osjećajima – cijelim našim rasponom osjećaja – sve dok shvate da znamo kako da se nosimo sa svojim osjećajima, da ne moraju da nam pomažu da upravljamo svojim osjećajima i da ih bez obzira na naša mentalna stanja uvijek volimo i da smo u mogućnosti su da se brinemo o njima", kaže Pressman.
Umjesto da svoja osjećanja "gurate pod tepih", razgovarajte o njima sa svojim djetetom.
"Možete pokušati da ispričate šta vam se dešava dok prelazite u sadašnjost tako što ćete reći nešto poput: 'Tako sam iznerviran trenutno da mi je izazov da se fokusiram na ono što radim. Dozvoli mi da duboko udahnem i vidim da li mogu da se ponovo vratim u stanje u kom mogu obratiti pažnju na ono što radim'", kaže Pressman.
To ne znači da dijelite svaku misao u svojoj glavi, dodaje ona: "To znači da ćete obratiti pažnju na vlastita osjećanja i iskustva, kako ih nenamjerno ne biste projektovali na svoju djecu".
