Slanje beba početkom prošlog vijeka, bila je sasvim uobičajena i dostupna praksa u Americi. Oni koji su htjeli da pošalju svoju djecu roditeljima na vikend, mogli su to da urade peko pošte.
Kada je Pošta Sjedinjenih Država 1913. godine uvela novi sistem paketne pošte, mnogi Amerikanci su iskoristili ovu sjajnu priliku da dobiju pristup svim vrstama robe i usluga.
Ova inovacija mnogima je bila olakšanje. Početak usluge paketa značio je da je ljudima sada bilo dozvoljeno da pošalju šta god žele a da ima težinu. Odluka pošte da počne sa isporukom velikih paketa bila je odluka koju su milioni Amerikanaca cijenili, posebno ljudi koji su živjeli u ruralnim zajednicama. Sve vrste robe su se pojavile u poštanskom toku, uključujući pse, jaja i kovčege.
Tada nisu postojale jasne smjernice koje su određivale šta se može, a šta ne može poslati poštom. Među različitim predmetima koje su ljudi slali jedni drugima, jedna posebna klasa predmeta izdvajala se od ostalih: Bebe! Ljudi su počeli da šalju svoje bebe poštom, ali i veću djecu, prenosi Magazin Novosti.
To su uradili jer su smatrali da je to jeftinija opcija u poređenju sa kupovinom karata za voz. Poštari su ovoj praksi slanja beba dali poseban naziv. Nazvali su je „pošta za bebe“. Slanje djece putem pošte jednostavno je podrazumijevalo nošenje ili šetnju sa poštarem duž rute. Ništa drugo. Sada se čini smiješnim da su bebe zapravo poslate kao pisma, ali tada se to doživljavalo kao logično rješenje koje su mnogi ljudi prihvatili.
Za uspjeh ove vrste paketne poštanske usluge zaslužna je činjenica da su mnogi poštari bili pouzdani sluge na koje se moglo osloniti. Odluka roditelja da svoju djecu pošalju poštom bila je dokaz koliko su povjerenja imali u lokalne poštare.
Na sreću, nije zabilježen nijedan slučaj gubitka djece u tranzitu ili pečata „vratiti pošiljaocu“. Neki poštanski radnici su čak išli tako daleko da ne samo da isporučuju bebe, već i brinu o bolesnima u kući koju posjete.
Najduža pošiljka za bebe ikad bila je šestogodišnja djevojčica koja je putovala vozom za oko 15 centi od Floride do Virdžinije.
Što se tiče toga da li je praksa slanja beba bila legalna ili ne, niko nije vidio ništa loše u usvajanju ove prakse kada je počela. „Pošta za bebe“ je bila veoma rasprostranjena i to se dešavalo u toliko navrata. Činjenica da nije postojala poštanska regulativa koja bi ovo činila nelegalnim.
Ideja o otpremanju ljudi nije izgledalo ispravno i to je primoralo upravnika pošte da zabrani svaki oblik slanja beba. Slanje djece koja su bila pokrivena markama širom država nije izgledala baš primjereno.
Ova inovacija mnogima je bila olakšanje. Početak usluge paketa značio je da je ljudima sada bilo dozvoljeno da pošalju šta god žele a da ima težinu. Odluka pošte da počne sa isporukom velikih paketa bila je odluka koju su milioni Amerikanaca cijenili, posebno ljudi koji su živjeli u ruralnim zajednicama. Sve vrste robe su se pojavile u poštanskom toku, uključujući pse, jaja i kovčege.
Tada nisu postojale jasne smjernice koje su određivale šta se može, a šta ne može poslati poštom. Među različitim predmetima koje su ljudi slali jedni drugima, jedna posebna klasa predmeta izdvajala se od ostalih: Bebe! Ljudi su počeli da šalju svoje bebe poštom, ali i veću djecu, prenosi Magazin Novosti.
To su uradili jer su smatrali da je to jeftinija opcija u poređenju sa kupovinom karata za voz. Poštari su ovoj praksi slanja beba dali poseban naziv. Nazvali su je „pošta za bebe“. Slanje djece putem pošte jednostavno je podrazumijevalo nošenje ili šetnju sa poštarem duž rute. Ništa drugo. Sada se čini smiješnim da su bebe zapravo poslate kao pisma, ali tada se to doživljavalo kao logično rješenje koje su mnogi ljudi prihvatili.
Roditelji bi zakačili paketnu poštansku marku na djetetovu odjeću, a dijete bi lično bilo uručeno dodijeljenom primaocu. U suštini, djeca su bila praćena ili nošena do odredišta, nisu bila zapečaćena u kutije kao obični paketi.Today in 1920, US Post Office says children cannot not be sent by parcel post, the Baby Mail Ban. Children were "mailed" by their parents because it was cheaper to mail them, if a child came in under the 50 pound parcel weight limit, than other ways to travel. I kid you not. pic.twitter.com/QYqQPx6FsY
— Deep into History (@DeepintoHistory) June 13, 2019
Za uspjeh ove vrste paketne poštanske usluge zaslužna je činjenica da su mnogi poštari bili pouzdani sluge na koje se moglo osloniti. Odluka roditelja da svoju djecu pošalju poštom bila je dokaz koliko su povjerenja imali u lokalne poštare.
Na sreću, nije zabilježen nijedan slučaj gubitka djece u tranzitu ili pečata „vratiti pošiljaocu“. Neki poštanski radnici su čak išli tako daleko da ne samo da isporučuju bebe, već i brinu o bolesnima u kući koju posjete.
Najduža pošiljka za bebe ikad bila je šestogodišnja djevojčica koja je putovala vozom za oko 15 centi od Floride do Virdžinije.
Što se tiče toga da li je praksa slanja beba bila legalna ili ne, niko nije vidio ništa loše u usvajanju ove prakse kada je počela. „Pošta za bebe“ je bila veoma rasprostranjena i to se dešavalo u toliko navrata. Činjenica da nije postojala poštanska regulativa koja bi ovo činila nelegalnim.
Međutim, pošta za bebe je na kraju je ugledala svoj kraj. Slanje beba nikada nije bio cilj sistema paketa i kada su vlasti shvatile da ljudi ovo koriste van predviđene namjene, zaustavile su taj vid pošiljke. Godine 1920. poštansko odjeljenje je zvanično ukinulo poštu za bebe. To je bilo nakon što su primijenjeni novi poštanski propisi koji zabranjuju slanje ljudskih bića.In 1913, two children were mailed by post and rail. (In other words, someone put a stamp on their kids and sent them to another location.) Soon after, this was outlawed by the parcel post pic.twitter.com/YXipsO8CGS
— History In Pictures (@HistoryInPics) July 28, 2020
Ideja o otpremanju ljudi nije izgledalo ispravno i to je primoralo upravnika pošte da zabrani svaki oblik slanja beba. Slanje djece koja su bila pokrivena markama širom država nije izgledala baš primjereno.
